Histerija
Histerija je pejorativan termin koji u kolokvijalnom smislu označava nekontrolisani višak emocija i može se odnositi na privremeno stanje uma ili osećanja.
Najstariji zapisi potiču iz 1900. godine pre Nove ere. Drevni Egipćani primetili su abnormalnosti u ponašanju kod odraslih žena, koje su povezivali sa problemima materice. Njihovo tumačenje preuzeli su Grci dodajući da je bolest izazivana i nemogućnošću rađanja. Kako je uzrok bio u ženskim reproduktivnim organima, histerija je dobila naziv od grčke reči za matericu – “hystera”.
Stari Rimljani su, takođe, pripisivali histeriju bolestima materice ili poremećaju u reprodukciji, tj. pobačaju, menopauzi… Upravo su njihove teorije bile osnova za kasnija tumačenje zapadne medicine.
Sve do 19. veka histerija je smatrana isključivo ženskim problemom, da bi Sigmund Frojd prvi pokazao da se može javiti i kod muškaraca. Sredinom 20. veka dobila je status mentalne bolesti, ali je 1980. godine uklonjena iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM) Američkog psihijatrijskog udruženja.
Šta je histerija?
Kada se pomene histerija obično se misli na histerični karakter koji karakteriše psihička nezrelost u kontroli emocija i samoregulaciji. Obuhvata i histerične napade i histeričnu neurozu.
Histerični napad je izazvan nekom neispunjenom potrebom ili željom, a ispoljava se eksplozijom emocija. Često ih prate bacanje po podu, udaranje rukama i nogama, kao i povici. Napad traje sat vremena, pa i duže, odnosno sve dok okolina ne uvidi opravdanost zahteva histerične osobe.
Histerična neuroza nastaje naglo, dovodeći do oduzetosti organa ili čula. Kako ne postoji nikakav organski uzrok, nema oštećenje nerava, već je problem izazvan psihološkim konfliktom. Tako, na primer, oduzetost nogu nastaje da bi se odgodio odlazak na mesto gde se mogu očekivati neprijatnosti, a govor nestaje kada se nešto ne sme reći.
Zašto nastaje histerija?
Glavni okidač histerije jeste preživljena trauma, bez obzira da li se dogodila u detinjstvu ili odraslom dobu. Studije su pokazale da je to najčešće fizičko, seksualno ili emocionalno zlostavljanje. Slede stresni događaji, kao što su razvod roditelja, gubitak bliske osobe, suočavanje sa teškom bolešću…
U trećini slučajeva uzročnik je depresija. Mada mogu je izazvati i strahovi, stres, kao i preterana briga.
Na razvoj histerije ima uticaj i genetika. Naime, postoji veća verovatnoća da će osoba razviti histerični karakter ako je u porodici primećeno takvo ponašanje. Neretko je posledica i lošeg stila roditeljstva.
Kako se prepoznaje histerija?
Histerija se ispoljava nizom telesnih, senzornih, motoričkih i mentalnih znakova. Osim jake emocionalne nestabilnosti, prisutni su i netrpeljivost, razdražljvo ponašanje, napadi smeha i plača bez razloga.
U fizičke simptome spadaju tahikardija, pojava grčeva u pojedinim delovima tela, glavobolja, naticanje vrata, osećaj gušenja i pritiska, mučnina, povraćanje.
Kod težih slučajeva mogu se javiti i halucinacije, gubitak svesti, nasilni pokreti, uznemirenost, konvulzije.
Histeriju ne treba olako shvatiti. Ona može da bude ozbiljna smetnja koja utiče na kvalitet života ne samo pojedinca, već i njegovih bližnjih. S obzirom da se ispoljava na različite načine kod neuroza treba, najpre, utvrditi da li su one izazvane nekom bolešću ili histerijom. Nakon postavljanja dijagnoze lečenje je vrlo brzo i jednostavno.
Za razliku od neuroza i napada, histerični karakter zahteva dugotrajno lečenje. Važnu ulogu ima psihoterapija koja ima za cilj emocionalnu regulaciju, ali i restrukturiranje karaktera.
Ukoliko se suočavate sa histeričnim epizodama potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Separaciona anksioznost
Separaciona anksioznost predstavlja strah od razdvajanja. U pitanju je iracionalan, preteran strah koji se javlja usled odvajanja od bliske osobe. Ovaj poremećaj, obično, se vezuje za decu, pri čemu se smatra normalnim procesom odrastanja. Zapravo, pomaže mališanima da spoznaju različite međuljudske odnose i da razumeju njihovu prirodu.
Deca vrlo rano ispoljavaju strah od razvajanja. Već sa 6 meseci pojedine bebe pokazuju jasne simptome, dok kod većine se razvija između 10. i 16. meseci. Kulminira oko 2. godine, kada se, zbog povratka majke na posao, odvija adaptacija na vrtić.
Nije redak slučaj da se separaciona anksioznost javi i kod tinejdžera i odraslih, uzrokujući značajne probleme pri napuštanju kuće ili odlasku na posao i u školu.
Koji su simptomi separacione anksioznosti?
Preterana uznemirenost zbog napuštanja doma i drage osobe karakteristični je znak ovog poremećaja anksioznosti. Prisutna je i konstantna briga da će se roditelj ili draga osoba razboleti ili povrediti tokom odsustvovanja. Još jedan simptom jeste strah da će se dogoditi nešto loše što će uzrokovati trajno razdvajanje, poput kidnapovanja ili gubitka.
Osobe koje pate od separacione anksioznosti odbijaju da odsustvuju od kuće zbog straha od razdvajanja. Takođe, odbijaju da borave same u kući, bez roditelja ili druge voljene osobe. Problemi sa snom su verni pratioci, naročito su izražene noćne more o napuštanju osobe za koju su vezani.
Osim psihičkih, javljaju se i fizičke tegobe poput glavobolje, bolova u stomaku, nagona za povraćenjem, lupanja srca, ubrzanog disanja…
Ukoliko su ovi simptomi prisutni duže od 4 nedelje kod dece, odnosno više od 6 meseci kod tinejdžera i odraslih tek onda se može reći da postoji separaciona anksioznost.
Zašto nastaje separaciona anksioznost?
Iako se smatra delom odrastanja, postoji faktori koji mogu da izazovu strah od odvajanja.
Promena okoline, poput preseljenja u novi dom ili upisivanja u novu školu čine pogodne uslove za razvoj problema. Mada je češće posledica stresa koji je izazvala neka životna tragedija. Gubitak bliske osobe, voljenog ljubimca, razvod roditelja samo su neke od situacija koje utiču na nastanak.
Separaciona anksioznost ima i naslednu karakteristiku. Naime, veća je verovatnoća da će pogoditi osobe koje već u svojoj porodičnoj istoriji imaju registrovan slučaj neke vrste anksioznog poremećaja.
Da li separaciona anksioznost dovodi do komplikacija?
Strah od radvajanja otežava normalno funkcionsanje. Samim tim, narušava kvalitet života, posebno odraslih ljudi.
Međutim, dugotrajna separaciona anksioznost može da izazove ozbiljne psihičke probleme kao što su poremećaj sna, strah od mraka ili usamljenosti, agorafobija, opsesivno kompulzivni poremećaj, depresija, napadi panike. Iz se nje razvijaju i drugi anksiozni poremećaji, pre svega, generalizovana anksioznost i socijalna anksioznost.
Imajući ovo u vidu veoma je važno da potražite pomoć psihologa čim uočite neki od simptoma. Primenom psihoedukativne intervencije pojedinac i njegova porodica se upoznaju sa poremećajem i uče kako da pomognu svom članu. Zatim se primenjuje strukturirana psihoterapija koja uključuje kognitivno-bihejvioralnu, nepredviđenu, psihodinamičku, ali i porodičnu terapiju.
Nemojte da čekate da strah od razdvajanja naruši vaše mentalno i fizičko zdravlje, konktatirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Hubrisov sindrom
Hubrisov sindrom predstavlja skup “simptoma” karakterističnih za pojedine osobe koje su dugo na liderskim pozicijama. Odnosno, na pozicijama koje im daju veliku moć, privilegije i ovlašćenja.
Naziv potiče od starogrčke reči “ybris” što znači “višak”. U antičko doba ovaj termin je služio za opisivanje preterano ponosne ličnosti ili opasnog prekomernog samopouzdanja koje je praćeno arogantnim ponašanjem.
Iako u osnovi ima narcisoidne karakteristike, Hubrisov sindrom ne treba posmatrati kao podvrstu poremećaja ličnosti. On se ne razvija na isti način kao kod poremećaja. Takođe, ne može se objasniti ni kao neurotičnost, jer je utvrđeno da mozak osobe sa ovim sindromom ne pokazuje nikakve fiziološke promene.
Šta podrazumeva Hubrisov sindrom otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Hubrisov sindrom označava stečene promene ličnosti izazvane “konzumiranjem” vlasti
Harizma, šarm, ubedljivost, širina vizije, spremnost na rizik, grandiozne težnje i smelo samopouzdanje su glavne karakteristike uspešnih ljudi koje ih određuju da postanu uspešne vođe. Nažalost, postoji i druga strana ovog profila, jer iste osobine koje označavaju lidera mogu se ispoljiti i na negativan način.
Svako se od nas makar jednom u životu susreo sa osobom koja sebe predstavlja superiornim, dok druge posmatra sa prezirom ne samo zato što su manje vredni, već zato što su prosečni. Upravo takvo preterivanje, tj. “višak” može da odvede u impulsivnost, naglašenu oholost, nepromišljenost, prezir prema drugima, pa čak i u nepažnju za detalje što ima katastrofalne posledice.
Kako se ispoljava Hubrisov sindrom?
Hubrisov sindrom ukazuje na ponašanje osobe koja se promenila dok je bila na moćnom položaju. Sa slabljenjem vlasti i simptomi počinju da nestaju.
David Owen i Jonathan Davidson postavili su 14 karakterističnih ponašanja za Hubrisov sindrom. To su:
- Sklonost da svet oko sebe vide kao mesto za korišćenje svoje moći i sticanje slave,
- Preduzimanje akcija koje će ih veličati,
- Izražena posvećenost za samoprezentacijom,
- Predstavljanje svojih aktivnosti kao spasonosnih,
- Poistovećivanje sa nacijom ili kompanijom koju vode tako da svoje mišljenje vide i kao mišljenje naroda (zaposlenih),
- Govore o sebi u trećem licu,
- Omalovažavanje saveta i kritika drugih,
- Prenaglašena vera u lična dostignuća,
- Ubeđenost da nikome na zemlji nisu odgovorni,
- Uverenost da im samo Bog može suditi,
- Gubitak veze sa realnošću,
- Sklonost ka riziku i impulsivnosti,
- Slepo praćenje svoje ideje, bez razmatranja drugih, možda, povoljnih faktora,
- Ispoljavanje nesposobnosti u kreiranju politike usled zanemarivanja glavnih čimbenika.
Ukoliko su prisutna najmanje 3 navedena znaka može se reći da osoba pati od Hubrisovog sindroma.
Iako ne deluje opasno, ovaj sindrom je ozbiljan društveni problem koji na različite načine može da utiče ne samo na pojedinačne države, već i na svetsku populaciju posebno kada je reč o vođama velikih sila. Nije redak slučaj da su ove osobe korumpirane, pohlepne, kao i tiranski raspoložene. Kako ne trpe nikakvu kontrolu i ne priznaju greške u dijalozima sa njima često su prisutni konflikti.
Poznate ličnosti sa Hubrisov sindromom
Istorija beleži brojne primere Hubrisovog sindroma među poznatim ličnostima. George W. Bush je jedan od njih. Mada su izvesnu aroganciju pokazivali i drugi američki predsednici – Franklin Roosevelt, Woodrow Wilson, John F. Kennedy, Lyndon B. Johnson, Richard Nixon. Dok su u engleskoj vlasti tipični predstavnici David Lloyd George, Neville Chamberlain, Margaret Thatcher i Tony Blair.
Međutim, Hubrisov sindrom se ne vezuje samo za političare. Od njega pati sve veći broj direktora i menadžera velikih kompanija. Što je dodatni dokaz da je moć opasna stvar ukoliko se ne koristi sa zdravim razumom.
Pročitaj Više
Sindrom toksične majke
Sindrom toksične majke nije redak slučaj u modernom društvu.
Biti majka je jedan od najsloženijih i najzahtevnijih poslova. Saznanje da očekujemo skori dolazak bebe ispunjava nas neizmernom srećom, da bi već u narednom trenutku nastupila strepnja od neizvesnog.
Čak i kada maleno biće dođe na svet pomešana osećanja su stalno prisutna. Strepnja da nećete biti dobra majka, strah da se detetu nešto ne dogodi, kako zadovoljiti sve njegove potrebe, kako ga pravilno vaspitati – samo su neki od izazova sa kojima se susreću majke. Upravo oni pokazuju da roditeljstvo zahteva trud, posvećenost, pregršt emocija i energije, jer od nas samih zavisi u kakve će se ličnosti razviti naša deca.
Šta je sindrom toksične majke?
Majčinstvo mnoge žene željno čekaju, ali postoje i one koje vest da su trudne nisu dočele sa oduševljenjem. Međutim, kada po prvi put ugledaju svoju bebu sve se menja. Maleno biće je okupiralo njihovo srce da bez njega ne mogu da zamisle nijedan dan.
Nažalost, pojedine i nakon porođaja ostaju u svom svetu, ne želeći da prihvate činjenicu da imaju novu odgovornost. Razlozi za ovakav stav su brojni. I dok su jedne bile pod pritiskom tradicionalnih društvenih konvencija da moraju da se ostvare kao majke, druge su se našle u unapred pripremljenom „scenariju“ života koji im je nametnut.
Bez obzira koji razlog, jedno je sigurno – ovakve majke u većini slučajeve su toksične za svoju decu.
Kako prepoznati sindrom toksične majke?
Sindrom toksične majke nije medicinski pojam, niti jasno definisan koncept. Ipak, postoje određena karakteristična ponašanja.
Egocentrično ponašanja je jedno od vodećih. Briga o sebi je jako izražena i na prvom mestu, tako da prelazi u narcisoidnost i zanemarivanje potreba drugih. Prati je potpuni nedostatak pažnje i nepokazivanje emocija. Kako je empatija osnova za građenje dobrih odnosa, ukoliko izostane u detinjstvu dete neće moći da razvije zdrave granice prema sebi i drugima.
Zlostavljanje se ne odnosi samo na udaranje i vikanje, češće je zastupljen verbalni tip. Ono se ogleda u šalama koje prelaze u ismevanje, pa i ponižavanje. Uz reči obično je prisutna i gestikulacija kako bi se što bolje imitirale „mane“ sopstvenog deteta.
Iako postoje različiti stilovi komunikacije toksične majke biraju pasivno-agresivni. Glumeći žrtvu, kod deteta razvijaju osećaj krivice i stida. Ovo ponašanje se, obično, ispoljava rečenicama koje počinju: „Ti uvek…“ ili „Posle svega što sam uradila za tebe“ što dodatno utiče da se u glavi mališana ureže kritika za greške koje to i nisu.
Nedostatak granica, takođe, je tipično za toksične majke. One „guraju“ decu da bi ostvarile svoj cilj. Na taj način im otežavaju da ispune sopstvene.
Da li sindrom toksične majke ostavlja posledice?
Porodica ima značajan uticaj na razvoj vrednosti, percepciju i poverenje u druge. Zapravo, ona formira naš opšti pogled na svet. S obzirom da akcije toksične majke nisu izolovani događaji, već obrasci ponašanja, oni se negativno odražavaju na život deteta.
Osećaj niže vrednosti, nedostatak samopoštovanja, naglašena nesigurnost koja sprečava napredovanje, nemogućnost da se izgradi dobar odnos sa drugima, samo su neke od posledica koje se ispoljavaju tokom odrastanja sa toksičnom majkom.
Srećom, one se mogu rešiti, a u tome vam može pomoći sistemsko porodična psihoterapija u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeMoć pisanja
Moć pisanja je ogromna!
Iako moderno doba karakteriše visok stepen digatalizacije, pisanje je više od pukog kodiranja znakova i kucanja reči. Gotovo svakog dana pošaljemo veliki broj poslovnih mailova i sms poruka, dok je ćaskanje putem društvenih mreža postalo obavezni ritual svakog od nas.
Međutim, šta je sa rečima napisanim rukom, a ne na računarima i mobilnim telefonima? Vekovima je pisanje rušilo vlade, osvajalo srca voljenih i lečilo slomljenu dušu. Ipak, najveća moć pisanja se krije u uticaju na osobu koja je zapisala svoje misli, ideje i osećanja, pri tome, ne morate biti književnik. Dovoljno je da na papir prenesete sve što je u vašem umu i vrlo brzo uvidećete kako reči blagotvorno deluju na vaš celokupni život.
Pisanje vam danosi napredak u karijeri
Mnogi menadžeri smatraju da je pisanje presudan deo za ostvarivanje uspeha čitavog tima. Samim tim u njemu leži i odgovor na pitanje kako povećati produktivnost.
Kolika je moć pisanja u poslovnom svetu najbolje je pokazao Jeff Bezos. Izvršni direktor Amazona insistira da napisane reči zamene druge oblike komunikacije kako bi se sastanci najefikasnije iskoristili. Umesto neposrednog razgovora, koje je praćeno neprekidnim prekidanjem saradnika tokom izlaganja, on zahteva da viši rukovodioci u Amazonu svoje ideje napišu detaljno, u kompletnim, smislenim rečenicama. Na taj način ne samo da imaju jasni uvid u njih, već su podstaknuti na dublje razmišljanje o isplativosti realizacije.
Zapravo, svaki zaposleni, a ne samo menadžeri, treba da se posveti pisanju. Ono probuđuje maštu i razvija kreativnost. Ujedno, uči nas boljem i pravilnijem izražavanju, u odnosu na kratke viber poruke.
Stručnjaci savetuju da su večernji časovi idealno vreme za pisanje. Tokom odmora vaš um je oslobođen svih negativnih uticaja i usredsređeniji na nove vidike, mada dobre misli nemojte odlagati, već ih odmah zapišite bez obzira koje je doba dana.
Pisanje nam pomaže da bolje upoznamo sebe same
Čovek je emocionalno biće. Svakog dana kroz naš um prođu automatske misli koje su prožete emocijama. Često nismo ni svesni njihovog postojanja, ali to ne znači da ne deluju na naše postupke. Zato moramo da ih prepoznamo, tj. da ih prilagodimo i učinimo realističnim, a to ćemo najlakše učiniti pisanjem.
Imajte u vidu da svaka napisana reč otkriva delić vas samih, čak i najjednostavnija misao koja nam padne na pamet u toku dana. Možda će vam upravo ona pomoći da spoznate sopstveni obrazac razmišljanja.
Moć pisanja na fizičko i mentalno zdravlje
Istraživanja su pokazala da beleženje osećanja samo 15 minuta dnevno ima neverovatnu moć u borbi sa traumatičnim događajima. Zbog toga je psihoterapija uvrstila terapijsko pisanje kao tehniku za upravljenje stresom, emocionalnim preokretima u životu, ali i za kontrolu besa i nagomilane agresivosti.
Pisanje onog što ne možemo drugome da poverimo, zapravo, je put da otkrijemo ono što duboko u sebi potiskujemo. To je naročito značajno kod lečenja depresije, posttraumatskog stresnog poremećaja i kompulzije kod OKP-a.
Moć pisanja sa uma prenosi se na čitavo telo, jačajući imuni sistem. Napisane reči donose bolji san, poboljšavaju fiziologiju mozga, ublažavaju gastrointestinalne poremećaje, pa i mnoge hronične bolesti.
Ukoliko ne znate kako da počnete sa pisanjem svojih misli potražite savet u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Najčešće kompulzije kod OKP-a
Kompulzije kod OKP-a predstavljaju jednu od 2 komponente ovog psihičkog poremećaja.
Njihovu pojavu primetio je u 7. veku monah Jovan Lestvičnik. Ipak prvi zvanični opis dao je u 19. veku nemački psihijatar Carl Friedrich Otto Westphal. Da bi detaljne karakteristike utvrdio 1910. godine Sigmund Freud u okviru tumačenja poremećaja.
Naime, čuveni psihijatar je smatrao da kompulzivno ponašanje potiče iz nesvesnih konflikata. Kao odgovor na njih razvija se “spoljna zabrana”. Kako ova zabrana ne uspeva da oslobodi osobu želje, tj. opsesije dolazi do potiskivanje u nesvesni deo uma.
U početku, opsesivno – kompulsivni poremećaj je posmatran kao anksioznost. Međutim, najnovije studije pokazale su da je u pitanju jedinstveni psihološki problem, samim tim i kompulzije kod OKP-a se tretiraju kao manifestacija koja zahteva lečenje.
Iako ih mnogi ne registruju, mogu se javiti još u detinjstvu, obično oko 10. godine života. Mada su jasnije vidljive u ranom odraslom dobu, tj. u 20-im godinama.
S obzirom da se sa njima bori oko 3 odsto svetske populacije psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate na vreme kompulzije kod OKP-a.
Šta su kompulzije kod OKP-a?
Kompulzije su prisilne, ritualne radnje koje su, zapravo, odgovor na opsesije. Imaju ponavljajući karakter i izvode se po određenim pravilima ili sve dok se ne postigne osećaj „kompletnosti“. Odnosno, dok se ne neutrališe “opasnost” na koju upozoravaju opsesivne misli.
Koliko je jaka potreba da se izvode kompulzije kod OKP-a najbolje govori podatak da je i osoba koja ih ponavlja svesna da su one neracionalne i nepotrebne, ali ne može da prestane sa tim. Razlog se krije ne u vrsti radnje, već u funkciji koju ima, a to je ublažavanje anksioznosti.
Da li prisilne radnje mogu da dovedu do nestanka anksioznosti?
Nažalost, njihovo dejstvo je privremeno. Vrlo brzo osoba gubi osećaj da situaciju “drži pod kontrolom”, pa se ponovo javlja potreba da se izvedu. Nekad čak i više puta u toku dana.
Imajući u vidu stalnu potrebu za njima, mnogi kompulzije kod OKP-a upoređuju sa zavisnošću. Sa jedne strane dovode do privremenog rasterećenja anksiznosti, dok dugoročno posmatrano podstiču održavanje opsesivno – kompulsivnog poremećaja. Osoba se plaši da prekine sa njihovim upražnjavanjem, jer je svesna da će to pojačati anksioznost, što neminovno zahteva suočavanje sa svojim iracionalnim strahom.
Koje su najučestalije kompulzije kod OKP-a?
Kompulzivno ponašanje ide zajedno sa odgovarajućom opesijom.
Najčešće je ritualno pranje, tuširanje i čišćenje. Kako je povezano sa strahom od zaraze postoji potreba da se zaštiti od bakterija, prijavštine ili otrovnih materija. Zbog čega ovu kompulziju, neretko, prati i izbegavanje rukovanja, dodirivanje kvaka na vratima ili bilo kog predmeta koji predstavlja izvor zaraze. U ekstremnim slučajevima osoba ne želi uopšte da izađe iz svog doma.
I dok je pretereno čišćenje karakteristična kompulzija za žene, proveravanju su skloniji muškarci. U njenoj osnovi leži patološka sumnja da će izazvati štetu ili dovesti do povreda dragih ljudi, pa su spremni da se više puta vrate u stan kako bi proverili da li je šporet ugašen i izbegli požar ili, pak, da iznova proveravaju da li su vrata zaključana da bi se oslobodili opsesivnih misli u vezi sa pljačkom.
Treća na listi prinudnih radnji jeste brojanje. Ova prinudna radnja se manifestuje potrebom za brojanjem do određenog broja ili ponavljanjem reči određen broj puta.
Kompulzivno ponašanje je rešiv problem. Koliko će vam vremena trebati da se oslobodite opsesivnih misli i ponavljajućih radnji zavisi od vaše upornosti i spremnosti da prihvatite pomoć i savete psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Zašto su izvinjenja i važna i teška
Izvinjenja leče!
Izvinjenja nisu samo važna za primaoca. Ona imaju blagotvorni efekat i na osobu koju ih izgovara. Zapravo, stručnjaci naglašavaju da nesposobnost ili nedostatak želje za izvinjenjem pokazuje manjak samopouzdanja koji vodi ka mentalnoj stagnaciji.
Nasuprot tome, spremnost da se prihvati odgovornost je odraz jake ličnosti koja je svesna svojih postupaka. Samim tim spremna da o tome iskreno razgovara kako bi rešila nastao konflikt, ali i sprečila Izvinjenja su neophodna u životu svakog čoveka.
Niko nije savršen, ma koliko se trudimo da stvari radimo pravilno, u pojedinim situacijama greške je nemoguće izbeći. I dok neke olako shvatamo, druge teško zaboravljamo, ne želeći da ih oprostimo, pa ne čudi zašto je izgovaranje reči: „Žao mi je“ danas postalo pravi izazov.
Možda niste svesni, ali upravo je ova rečenica jedna od čestih koju čujemo u toku dana. Izvinjavamo se kada slučajno nekog udarimo u prolazu, kada prekinemo nekog tokom razgovora, kada nismo primetili da starija osoba iza nas stoji u redu u marketu…
I dok se izvinjenja u ovakvim, trivijalnim situacijama, vrlo lako izgovaraju, kada zaista postoji opravdani razlog za njih ona, neretko, izostaju.
Zašto je reći: “Izvini”, teško, ali i veoma važno otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Da li su ona odraz slabosti?
Ma koliko bili realni, često ne želimo da priznamo da smo pogrešili. Složićete se, nije nimalo zabavno da prihvatite pred drugima da niste u pravu. Mnogima nedostaje empatija da prihvate osećanja ili perspektivu druge osobe, što izvinjenje čini praktično nemogućim.
Drugima, pak, na tom putu stoji ego. Tako da traženje oproštaja posmatraju kao poniženje i opasnost da će izgubiti svoju moć i status. Ovakav stav često proizilazi iz vaspitanja. Naime, stilovi roditeljstva, koji su usmereni isključivo na kritiku i autoritet odraslih, u kasnijim godinama imaju za posledicu izbegavanje preuzimanja krivice.
Ipak, u većini slučajeva izgovaranje izvinjenja se smatra znakom slabosti, jer njime pokazujemo da smo ranjivi. To je sasvim tačno, ali i neophodno za građenje i očuvanje zdravih veza, što bliskim ljudima u okruženju daje sigurnost, jer mogu da vide da vam je do njih iskreno stalo. Na kraju, činiti pravu stvar je važnije nego biti izričito u pravu!
Imajući ovo u vidu možemo slobodno da kažemo da tako mala, a opet teška reč “izvini” ima neverovatnu psihološku i socijalnu moć na mentalno zdravlje čoveka.
Izvinjenja se ne podrazumevaju!
Nažalost, mnogi su mišljenja da i prećutno opraštanje ima efekta. Što je pogrešno!
Čak ni ono koje je indirektno iskazano, davanjem poklona, posvećivanjem pažnje ili na neki drugi način, nije pravo izvinjenje.
Izvinjenja moraju da budu jasno i direktno izrečena, bez ironije i sarkazma. Takođe, ne treba da sadrže opravdanje i izgovor za učenjeno ili neučinjeno. Jedino takva su odraz iskrenog kajanja i obećanja da se tako nešto neće više ponoviti.
Ukoliko i dalje ne umete da pokažete izvinjenje, niti da se suočite sa posledicama grešaka potražite pomoć diplomiranog kliničkog psihologa Mr Ane Gligorić.
Pročitaj Više
Melatonin – Hormon koji utiče na fizičko i mentalno zdravlje
Melatonin je hormon koji u mozgu luči epifiza (pinealne žlezda). U manjim količinama proizvode ga i epitelne ćelije, ćelije koštane srži i limfociti. Takođe, lučenje se obavlja u crevima kada su prazna. Sreće se i u pojedinim namirnicama, kao što su sok od višnje, orašasti plodovi, kukuruz, pirinač, paradajz, brokuli, špargla, jagode, maslinovo ulje.
Ime melatonin potiče od grčke reči melas, što u prevodu znači “crno”. Time je ukazana njegova veza sa mrakom, tj. noćnim satima, zbog čega se naziva i “hormon spavanja” ili “Drakula hormon”. Poznat je i pod nazivom “hormon mladosti”. Razlog za to leži u otkriću da se njegova koncentracija u organizmu tokom godina života smanjuje.
Koji značaj ima melatonin na fizičko i mentalno zdravlje čoveka otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Melatonin reguliše naš unutrašnji sat
Glavna uloga melatonina je da nam obezbedi zdrav i okrepljujući san. Naime, ovaj hormon pomaže mozgu da odredi koje je doba dana, registrujući signale iz prirode, tj. sunčeve zrake, svetlo i toplotu. Na taj način omogućava telu da se pripremi za spavanje.
Upravo se zato nivo melatonina u krvi povećava predveče i dostiže maksimum tokom noći. Koncentracije oko ponoći mogu biti i do 10 puta veće od dnevnih. Da bi u jutarnjim časovima počelo postepeno opadanje koje se nastavlja u toku dana, sve do večeri.
Nažalost, ravnoteža u koncetraciji hormona je kod mnogih ljudi poremećena. Posebno kod onih koji rade noću ili usled letenja često menjaju vremenske zone, mada nije redak slučaj da problem u balansu nivoa izazove i veštačko osvetljenje koje dolazi od navike spavanja pokraj upaljenog televizora, kompjutera, kao i bilo kod drugog izvora svetlosti koji remeti ostvarivanja potpunog mraka tokom noći. Sve ovo utiče na regulisanje normalnog ciklusa spavanja i cirkadijalnog ritma.
Hronična neispavanost kao posledica nedostatka melatonina
Svima je dobro poznato da je miran san osnova za zdrav život. Samim tim narušena koncetracija melatonina dovodi do ozbiljnih zdravstvenih problema.
Problemi sa snom, insomnia, u slučaju da dugo traju, negativno deluju na moždane funkcije, pa su poremećaji raspoloženje, razdražljivost, pad koncentracije i zaboravnost tipične posledice nesanice. Međutim, vremenom u opasnost dolaze delovi mozga koji kontrolišu govor, pamćenje, racionalno zaključivanje, planiranje i osećaj za vreme. Tako da smanjena koncentracija melatonina indirektno utiče ne samo na kognitivno funkcionisanje, već i na emocionalno, stvarajući pogodno tlo za razvoj psihičkih tegoba, kao što su depresija i anksioznost.
Važnost očuvanja lučenja i funkcija melatonina
Iako se melatonin vezuje najčešće za spavanje, on ima višestruki značaj, pre svega, učestvuje u regulaciji aktivnosti enzima i hormona koji su povezani sa metabolizmom. Zapravo, bez njega ne bismo znali kada smo gladni i žedni, kao i kada trebamo ići u toalet.
Ujedno, melatonin je ključni deo imunog sistema, jer oslobađa organizam od viška slobodnih radikala. Time nas štiti od prehlada, virusa i infekcija, ali i od migrene, kardiovaskularnih bolesti, srčanog i moždanog udara. Najnovija istraživanja pokazala su da ima važnu ulogu u sprečavanju pojave raka, Parkinsonove i Alchajmerove bolesti.
Ukoliko imate problema sa snom, psihološko savetovalište Sana vam može pomoći. Pored savetovanja uživo postoji i mogućnost skype psihološkog savetavanja.
Pročitaj Više