Poremećaji ishrane
Poremećaji ishrane predstavljaju ozbijne medicinske bolesti koje karakteriše abnormalan stav prema hrani.
Ishrana se razlikuje ne samo od navika ljudi, već i od zemlje u kojoj žive, kulture, finansijskih mogućnosti, pa i religije i ideologije. Tokom godina menjaju se stavovi i želje, a sa njima i omiljena jela i pića. Promene u načinu ishrane često su uslovljena i novim načinom života. Odlazak na fakultet, početak samostalnog života, zasnivanje porodice – samo su neke od glavnih odredica u životu koje utiču na sve sfere, uključujući i hranu.
Ove promene su sasvim normalna pojava razvitka osobe. Problem nastaje kada one dovedu do potpune izmene svesti tako da način ishrane počinje da ugrožava fizičko i mentalno zdravlje.
Poremećaji ishrane poznate su od davnina
Iako se poremećaji ishrane smatraju bolešću modernog doba, zapravo, su za njihovo postojanje znali još drevni narodi. Prva objašnjenja dao je Ksenofont u svom delu Anabasis.
Egipćani su smatrali da prekomerno konzumiranje hrane dovodi do brojnih bolesti, te su bulimiju predlagali kao preventivnu meru. U Starom Rimu povraćanje bogatih je bilo na dobrovoljnoj bazi kako bi se u stomaku napravilo dovoljno mesta za sve đakonije sa trpeze.
Grci su među prvima poremećaje ishrane posmatrali kao medicinski problem ističući da one nisu samostalne bolesti, već opasnost za razvoj niza drugih.
Ipak, pravi pomak u njihovom dijagnostifikovanju i lečenju usledio je tek u 20. veku kada su 80-tih godina poremećaji ishrane ušlu u zvaničnu klasifikaciju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje.
Danas od njih pati oko 70 miliona ljudi širom sveta. Pri čemu su zastupljenije kod žena.
Poremećaji ishrane obuhvataju široku grupu
Bulimija i anoreksija su najpoznatiji i najčešći poremećaji ishrane.
Anoreksija predstavlja namerni gubitak telesne težine, zbog prisutnog opsesivnog straha od gojenja. Obično se javlja kod tinejdžerki i mladih žena, što je dokaz da postoji veliki negativni uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje mlađih populacija.
S obzirom da postoji izmenjena slika o sopstvenom telu, osobe koje pate od ovog poremećaja sebe vide uvek debelim, čak i kada im je zbog preterane mršavosti zdravlje ozbiljno narušeno. Prepoznatljivo ponašanje jeste izgladnjivanje, izbegavanje određenih vrsta namernica, izbegavanje jedenja u društvu, opsesivno vođenje računa o kalorijama, ritualno žvakanje…
Bulimiju karakterišu epizode preteranog apetita i epizode pražnjenja. To znači da nakon dugog perioda izgladnjivanja dolazi nekontrolisano unošenje velike količine hrane. U trenucima prejedanja osobe sa bulimujom su u stanju da pojedu bukvalno svu hranu koja im dođe u ruke, ne obraćajući pažnju na njen kvalitet i količinu. Vrlo brzo nastupa osećaj krivice, te dolazi do namernog povraćanja.
U česte poremećaje spada i patološka proždrljivost. Za razliku od bulimije ovde nema povraćanja nakon uzimanja ogromnih količina hrane u kratkom vremenskom periodu.
Neretko se sreće i ortoreksija, tj. opsednutost zdravom ishranom. Osobe sa ovim poremećajem ne jedu hranu ukoliko ne znaju tačne kalorije.
Poremaćaje ishrane prati niz simptoma, kao što su impulsivnost, ljutnja, anksioznost. Prisutna je i socijalna distanca.
Posledice poremećaja ishrane
Poremećaji ishrane utiču na funkcionisanje čitavog organizma. Na udaru su, pre svega, bubrezi, jetra i srce. Zatim se javljaju infekcije mokraćnih puteva, problemi sa varenjem, a kod žena i poremećaji ciklusa, pa čak potpuni izostanak menstruacije.
Osobe koje pate od bulimije imaju probleme sa zubima. Naime, često povraćenje stvara kiselinu koja oštećuje gleđ zuba čineći ih podložnim karijesu i upalnim procesima. Dolazi i do naticanja pljuvačnih žlezda i hronične upale grla.
Ostavljaju trag i na mentalno zdravlje. Primetan je pad koncentracije, a vremenom se razvija i depresija.
Poremećaje ishrane ne treba olako shvatiti, jer mogu da dovedu do fatalnog ishoda. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Radoholizam
Radoholizam je čest pojam u modernom dobu. Mada mnogi nisu svesni tačnog značenja, niti postoje dovoljna istraživanja ovog problema.
Posao je važan deo čovekog života. On nam obezbeđuje finansijsku sigurnost, ali i ličnu satisfakciju da smo korisni i da svoje znanje možemo praktično da primenjujemo. Na izvesni način nas i definiše, određujući dalji razvoj, pa i stil života.
Međutim, mnogim ljudima je mnogo više od toga. Posao za njih predstavlja centar svega, te su jedino srećni i ispunjeni kada rade. Dok ostale aktivnosti i sfere života ostaju zanemarane. Iako ih često posmatramo kao ambiciozne, vredne radnika, koji su privrženi poslu u većini slučajeva, zapravo, je u pitanju ozbiljni problem.
Šta je radoholizam?
Termin radoholizam se pojavio 1971. godine. Uveo ga je u nauku psiholog Wayne Oates, koji je radoholizam opisao kao “prinudnu ili nekontrolisanu potrebu da se neprekidno radi”. Korak dalje u tumačenju otišli su Sorensen, Feldman, Porter i Robinson definišući ga kao zavisnost od rada.
Bez obzira što pojedini naučnici ističu pozitivnu stranu, radoholizam se obično posmatra u negativnom kontekstu. Odnosno, kao sindrom koji se sastoji od visokog nagona, velike uključenosti u rad i niskog zadovoljstva u radu.
Manjak samopouzdanja je osnova koja dovodi do problema preteranog rada. Obično se sa njim suočavaju osobe koje su u detinjstvu često trpele kritiku i osudu ne samo za greške, već i stvari koje su bile ispravno urađene. Zbog toga sopstvenu vrednost tumače jedino kroz posao.
S obzirom da je prisutna stalna želja da se postigne perfekcionizam oni postavljaju sve veće i veće ciljeve kako bi dokazali sebi, ali i drugima da vrede. Nažalost, mnoge od njih ne uspeju da ostvare što dovodi do frustracije.
Kako se prepoznaje radoholizam?
Potpuna preokupacija poslom je prepoznatljivi znak. Naime, radoholičarima je posao najvažnija aktivnost u životu i dominira u svim aspektima, uključujući razmišljanje, osećanja i ponašanje. Čak i kada nisu na poslu oni će stalno razmišljati o njemu, dok će se socijalna distanca sa bližnjima povećavati.
Kao i kod bolesti zavisnosti postoji tolerancija. To znači da se vremenom povećava količina dnevnog rada potrebog da bi se postigli efekti zadovoljstva. Primetne su i česte promene raspoloženja – počev od razdražljivosti, pa do osećanja potpune otupljenosti.
Anksioznost je još jedna karakteristika. Javlja se kada su zbog bolesti, odmora ili neke druge situacije sprečeni da rade. Ne mogu da se opuste ni kada vreme provode sa porodicom, te su konfliki česti pratioci radoholika.
Radoholizam ostavlja posledice na fizičko i mentalno zdravlje
Stalni stres da ispune zadate ciljeve narušava zdravlje čoveka. Problemi sa spavanjem, depresija, poremećaji ishrane su česti kod radoholičara. Nije redak slučaj da pate i od srčanih oboljenja i čira na želucu. Dok je istraživanje koje je sprovedeno na Bergen univerzitetu u Norveškoj pokazalo da ova grupa ljudi ima veći rizik od razvitka opsesivno kompulsivnog poremećaja i ADHD poremećaja.
Da je radoholizam, zaista, ozbiljan problem potvrđuje i činjenica da može da dovede do moždanog udara, pa čak i prerane smrti. Fenomen “smrti usled prekomernog rada” u Japanu je poznat pod imenom “karoši”, a prvi put je registrovan davne 1969. godine, pre nego što se radoholizam zvanično pojavio.
Nemojte da dozvolite da vam posao određuje život, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeAtelofobija – Strah od nesavršenstva
Atelofobija predstavlja iracionalni strah od nesavršenstva.
Svi imamo dane kada nam ništa ne ide od ruke i kada mislimo da ni u čemu nismo dovoljno dobri. Za većinu ljudi ovaj osećaj je prolaznog karaktera i ne utiče na normalno funkcionisanje. Međutim, postoje ljudi kod kojih on prerasta u iscrpljujuću fobiju koja zadire u svaki deo njihovog života.
Strah od nesavršenstva je specifična vrsta fobije. Odnosno, anksiozni poremećaj koji karakteriše uporni i preterani strah od bilo koje vrste nesavršenosti. Za razliku od drugih fobija koje su orijentisane na određene predmete ili situacije, atelofobija nema opipljivi izvor, već polazi od subjektivne interpretacije nesavršenosti. Zbog toga ju je teže dijagnostifikovati.
Da li je atelofobija isto što i perfekcionizam?
Atelofobija se objašnjava kao ekstremni oblik perfekcionizma. Mada prema mišljenu pojedinih stručnjaka postoje znatne razlike.
Perfekcionizam je karakterna osoba. Vezana je za visoke standarde i očekivanja. Ljudi koji je imaju veruju da mogu da postignu savršenstvo, te sve svoje težnje usmeravaju da budu besprekorni u svakom pogledu.
Kod atelofobije prisutan je strah, pre svega od greške. Vodeći se njime osoba nastoji da izbegne situaciju u kojoj misli da bi mogla da pogreši. Odnosno, takve situacije vidi kao pretnju, te radije bira da ne radi ništa, nego da učini nešto i da rizikuje da napravi grešku. S obzirom da je strah sveprisutan preti da poremeti svakodnevnu rutinu, ograniči radnu sposobnost, stvori konflikte u međuljudskim odnosima, pa i da izazove manjak samopuzdanja. Kao posledica toga javljaju se depresija i anksioznost.
Kako se prepoznaje atelofobija?
Postoji niz emocionalnih, mentalnih i fizičkih simptoma atelofobije.
Emocionalni obuhvataju stalnu zabrinutost, neobjašnjivi strah, nesposobnost da se nosite i sa manjim konfliktom. Prate ih bes, razdražljivost, tuga, razočarenje i druge negativne emocionalne reakcije. U pojedinim situacijama može se javiti i burn out sindrom, tj. sagorevanje na poslu.
Ljudi sa atelofobijom mogu da ispoljavaju i kognitivne simptome, kao što su nemogućnost da se fokusiraju na bilo šta osim na svoj strah, stalno traženje uverenja, pesimistički pogled na život. Često osećaju emocionalnu odvojenost od drugih i preterano su osetljivi na kritiku. Takođe, razvijaju sklonost ka postavljanju nerealnih standarda.
Ove emocije i mentalna stanja izazvaju fizičke simptome. Znojenje, ubrzano disanje, ubrzan rad srca i suva usta su karakteristični simptomi svake fobije, uključujući i strah od nesavršenstva. Neretko su prisutni i poremećaji spavanja i promene u apetitu.
Kako se leči atelofobija?
Lečenje atelofobije zavisi od težine stanja i medicinske istorije pojedinca. Tretman obuhvata psihoterapiju, farmakoterapiju, ali i promenu načina života.
Terapija izloženosti i kognitivno bihejvioralnu terapija predstavljaju osnovu lečenja. Primenom prve pojedinci se izlažu situacijama koje izazivaju njihovu atelofobiju sa ciljem da nauče da se prilagode i bolje upravljaju okidačima. Sa druge strane, KBT pomaže u tačnom određivanju okidača i učenju pravog reagovanja na njih.
Lekovi iz grupe benzodiazepina se koriste u sprečavanju ili kontroli simptoma anksioznosti i napada panike, dok se beta blokatori primenjuju usled ubrzanog otkucaja srca, kao i znojenja ili vrtoglavice.
Važnu ulogu ima i promena dnevne rutine. Ona podrazumeva smanjenje kofeina i povećanje fizičke aktivnosti. Blagotvorni efekti joge na mentalno zdravlje posebno su značajni. Vežbanjem moguće je povećati fokus i produktivnost što je osnova za eliminisanje negativnih posledica fobije.
Strah od nesavršenstva, kao i svaka fobija, utiče na kvalitet života. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Emocionalna inteligencija
Emocionalna inteligencija je pojam koji se danas često sreće ne samo u naučnim krugovima, već i u medijima, pa i u svakodnevnom životu. Razlog za to leži u činjenici da je upravo ona naš najjači saveznik u životu omogućavajući nam da budemo srećni, zadovoljni i uspešni.
Koncept emocionalne inteligencije uveo je Abraham Maslow 50-ih godina, a prvi ga primenio u svom radu Michael Beldoch 1964. godine. Dve decenije kasnije Howard Gardner je izneo mišljenje da tradicionalni tipovi inteligencije, kao što je koeficijent inteligencije, ne uspevaju u potpunosti da objasne kognitivne sposobnosti, već je to pripisao emocionalnoj inteligenciji.
Značajan pomak u razumevanju dali su Peter Salovey i John Mayer 90-ih godina. Razvijajući modele i instrumente za procenu emocionalne inteligencije ovi naučnici su dali i prvu zvaničnu definiciju. Po njima emocionalna inteligencija je “sposobnost praćenja i razlikovanja sopstvenih i tuđih osećaja i emocija i korišćenja tih informacija kao vodiča za mišljenje i ponašanje”.
Termin je dobio široko značenje tek 1995. godine kada je Daniel Goleman objavio knjigu “Emocionalna inteligencija – Zašto može biti važnija od koeficijenta inteligencije”.
Komponente emocionalne inteligencije
Psiholog Daniel Goleman je postavio 5 komponenti na kojima se zasniva emocionalna inteligencija.
- Samosvest je sposobnost da prepoznamo i razumemo sopstvene emocije. Ujedno, važna je svest o efektima tih emocija, pa i efektima naših akcijama na druge ljude.
- Samoregulacija predstavlja sposobnost upravljanja sopstvenim emocijama. Pri čemu se ona ne vezuje za potiskivanje emocija, već za njihovo ispoljavanje u pravo vreme i na pravi način.
- Socijalne veštine su ključne kod emocionalne inteligencije. Podrazumevaju, pre svega, aktivno slušanje, pravilni stil verbalne i neverbalne veštine komunikacije, pa i vođstvo.
- Empatija je sposobnost emocionalnog razumevanja drugih. Odnosno, sposobnost da se razumeju misli i osećanja drugih iz njihove perspektive.
- Motivacija kod emocionalne inteligencije je unutrašnjeg karaktera. Što znači da se ne odnosi na materijalnu nagradu, već na ispunjenje unutrašnjih potreba i ciljeva.
Zašto je važna emocionalna inteligencija?
Kao što znamo, nisu najpametniji ljudi i najuspešniji ili najispunjeniji u životu. Mnogi akademski briljantni umovi ne snalaze se u međuljudskim odnosima. To rezultira da su neuspešni kako na poslu, tako i u privatnom životu. Svakako, intelektualne sposobnosti, tj. koeficijent inteligencije pomoći će vam da upišete željenu školu ili fakultet. Međutim, on nije dovoljan da se ostvarite u izabranom poslu. Upravo u tome snažan uticaj ima emocionalna inteligencija.
Emocionalna inteligencija nam omogućava pravilno upravljenje stresom i emocijama kojima smo svakodnevno izloženi tako da možemo lako da se prilagodimo svakoj društvenoj situaciji, ma koliko ona bila kompleksna. Na taj način izbegnuti su i konflikti u radnom okruženju. Takođe, pruža nam osnovu za liderstvo kojim ćemo motivisati i druge na postizanje uspeha.
Koliki značaj ima emocionalna inteligencija u poslovnom svetu najbolje potvrđuje podatak da su mnoge kompanije počele da je pri zapošljavanju procenjuju, baš kao tehničke sposobnosti.
Važnost komunikacije u partnerskim odnosima je ključna za funkcionisanje porodice, a obezbeđuje je emocionalna inteligencija. Ako razumete svoje emocije i kako da ih kontrolišete, moći ćete bolje da ih iskažete, ali i da razumete kako se drugi osećaju.
S obzirom da nam obezbeđuje da kontrolišemo stres, emocionalna inteligencija utiče i na fizičko i mentalno zdravlje. Povišeni krvni pritisak, slabljenje imunog sistema, povećani rizik od srčanog i moždanog udara, ubrzano starenje, kao i pojava depresije i anksioznosti – samo su neke od posledica dugoročne izloženosti stresom koju ćemo izbeći pomoću ove vrste inteligencije.
Emocionalna inteligencija se razvija kroz učenje i praksu, zato potražite savete u psihološkom savetovalištu Sana kojim ćete usavršiti sve njene komponente.
Pročitaj VišePravilo 90/10
Pravilo 90/10 može vam pomoći da promenite svoj život.
Prema studijama svakog čoveka tokom života zadesi oko 20.000 nevolja – počev od bezazlenih, pa do ozbiljnijh, kao što je gubitak bliske osobe.
Ipak, ima dana kada nam se čini da se neprijatnosti nižu jedna za drugom. U tim trenucima pitamo se ima li ovome kraj i jedva čekamo da krenemo na spavanje kako bismo sve ostavili iza sebe.
Ovakve dane mnogi tumače nedostatkom slobodnog vremena, mnoštvom privatnih i poslovnih obaveza, stresom. Drugi, pak, smatraju da je sudbina umešala prste i da jednostvano nisu imali sreće.
Međutim, da li je to zaista tako? Da li opravdanja treba tražiti u drugima ili spoljašnjim okolnostima?
Psihološko savetovalište Sana vam otkriva u čemu je problem i kako ga možete rešiti.
Šta je pravilo 90/10?
Još davne 1895. godine italijanski sociolog, ekonomista i inženjer Vilfredo Pareto postavio je tzv. “pravilo 80/20” poznato kao “Paretov princip” koji može da preokrene vaš odnos prema novcu, donoseći finansijski boljitak.
Vek kasnije američki pedagog i pisac Stephen Covey postavio je pravilo 90/10 koje je vezano za celokupni naš život. Naime, prema ovom autoru samo 10 odsto našeg života određuju događaji, dok 90 odsto je rezultat naših reakcija na njih. Što znači da naša reakcija na događaje koji se dešavaju u životu ima mnogo veću težinu nego sami događaji. Samim tim, 90 odsto našeg života možemo da kontrolišemo, dok na samo 10 odsto stvari koje nam se dešavaju nemamo kontrolu.
Na osnovu načina na koji reagujemo naš dan, pa i nedelja i mesec, mogu biti dobri ili loši. Upravo u tome se ogleda različitost među ljudima kada se nađu u istoj situaciji.
Primer za pravilo 90/10
Zamislite da radite od kuće i imate rok da završite važan projekat. Nažalost, pri kraju radnog dana dolazi do nestanka struje. Razlog za to jeste greška vaše žene koja je uključila previše kućnih aparata odjednom te izazvala da sklopka padne.
Stres pod kojim ste zbog projekta dovodi do straha da ćete biti otpušteni, jer ne možete da završite zadatak. Rezultat toga jeste bes koji ispoljavate kroz raspravu sa ženom. Tako nervozni odlazite u kuhinju po vodu i dok uzimate čašu obarate svoju omiljenu šolju za kafu. Bes nastavlja da raste i za ovaj događaj okrivljujete sina koji ju je ostavio na polici.
Da li su konflikti sa porodicom bili nužni? Da li ste time išta postigli? Na oba pitanja odgovor je “Ne”. Jedini slučaj na koji niste imali kontrolu jeste nestanak struje, svi naredni izazvani su vašom reakcijom, te ste sasvim običan dan pretvorili u katastrofu.
Umesto da ste se usredsredili na završetak projekta, pa čak potražili pomoć od žene ili od direktora produženje roka, vi ste se odlučili na raspravu koja ničemu nije vodila.
Kako vam pravilo 90/10 može pomoći?
Pravilo 90/10 je savršeno sredstvo kada vas neko kritikuje. Svako ima pravo na svoje mišljenje, te ne možete kontrolisati kritiku drugih. Ono što možete kontrolisati jeste vrednost koju pridajete tim osudama. Trebate da se vodite stavom: “Ako ne mogu da kontrolišem šta ljudi misle o meni, zašto da trošim energiju na to”.
Greške su sastavni deo života. One ne predstavljaju kočnicu, već povod da učimo, ali to ne znači da ih nećemo ponoviti. Zato je važno da shvatite da jedino možete da kontrolišete svoju reakciju na greške. Vi odlučujete da li ćete prihvatiti da ste pogrešivi, koliko strogo ćete sebe kazniti i da li ste sposobni da tolerišete sopstvene greške.
Pravilo 90/10 može vam pomoći i kada drugi ne rade ono što želite. Imajte u vidu da su reakcije drugih ljudi potpuno izvan vaše kontrole, te da je nerealno zahtevati od nekoga da bude drugačiji.
Da biste mogli da primenjujete pravilo 90/10, najpre, morate da prihvatite činjenicu da su automatske misli obično negativne. Ispravnim reakcijama možete sprečiti da one preovladaju, a u tome vam može pomoći psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišeStres ili anksioznost – Koja je razlika?
Stres ili anksioznost, pitanje koje često muči ljude. Iako mnogima ova 2 pojma deluju slično, jer je tanka granica između njih, poznavanje razlike je ključno za pravilno rešavanje problema.
Gotovo da ne postoji osoba na svetu koja se makar jednom nije suočila sa stresnom situacijom. Zapravo, stres je postao svakodnevni deo našeg života koji se provlači kako kroz privatne, tako i poslovne aktivnosti. Ovu poražavajuću činjenicu potvrđuju i statistički podaci. U 75 odsto slučajeva ljudi se lekaru javljaju zbog simptoma koje je, direktno ili indirektno, izazvao stres.
Nažalost, ni stanje u pogledu anksioznosti nije zanemarljivo. Istraživanja su pokazala da prosečno jednom godišnje osetimo anksioznost, dok je u poslednje 2 godine ta pojava učestalija. Razlog tome jeste pandemja korona virusa koja je ostavlja traga na mentalno zdravlje ljudi širom sveta. Procenjuje se da danas od anksioznog poremećaja pati 24 odsto populacije.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da znate da li je u pitanju stres ili anksioznost.
Razlika u načinu nastajanja
Odgovor na pitanje da li je stres ili anksioznost treba potražiti, najpre, u načinu nastajanja.
Prema definiciji stres je “skup nespecifičnih reakcija čovekovog organizma na štetne faktore iz okruženja”. Odnosno, predstavlja prilagođavanje organizma na novonastalu situaciju koju karakterišu negativne senzacije. To znači da stres izazivaju spoljašnji faktori, koji se navode kao okidači (stresori).
Brojne obaveze koje moramo da ispunimo u toku dana, pritisak na poslu ili u školi, konflikti sa bliskim osobama – samo su neki od čestih indikatora za stres. Takođe, stres mogu da izazovu i mnogo ozbiljniji događaji, kao što su gubitak bliske osobe, razvod, bolest, loša finansijska situacija.
Za razliku od stresa, anksioznost ima unutrašnje poreklo. Karakteriše je konstantni osećaj strepnje i iščekivanja da će se nešto loše dogoditi. Prisutan je i kada ne postoji realna osnova za brigu, tj. nema stresora. Zbog toga se opisuje kao strah bez potrebe i bilo kakvog razloga. Ovaj osećaj osetili su mnogi makar jednom u životu. On je normalni pratilac velikih životnih promena i odluka koje moramo da donesemo. Međutim, kada se javlja svakodnevno, duže od 6 meseci, anksioznost prelazi u anksiozni poremećaj.
Stres ili anksioznost – kako prepoznati sa čim se suočavate?
Stres i anksioznost su prirodne reakcije tela na “fight or flight”. Kada se na bilo koji način osećamo ugroženo naše srce počinje ubrzano da radi, čula postaju oštrija, krvni pritisak raste, a telo oslobađa hranljive materije u krv kako bi osiguralo da ima potrebnu energiju za borbu ili bekstvo.
Stres prate i uznemirene misli, razdražljivost, bes, osećaj preplavljenosti, pa čak i usamljenost. Mogu se javiti i fizičke tegobe poput mučnine, vrtoglavice, stomačnih problema.
Bez obzira što je stres pokretač anksioznosti postoje karakteristični simptomi koji se vezuju isključivo za ovaj poremaćaj. Napadi panike su jedan od njih. Razvijaju se naglo i dostižu vrhunac u roku od 10 minuta. Prepoznaju se po simptomima koji odgovaraju srčanom udaru – bol u grudima, znojenje, osećaj nesvestice, drhtavica, mučnina, otežano disanje.
Tipični znaci anksioznosti su i nemir, strepnja, napetost, kao i strah.
Da li stres ili anksioznost dovode do osećaja bespomoćnosti?
Ključna razlika između stresa i anksioznosti ogleda se u našoj borbi protiv njih.
Stresne situacije, ma koliko bile velike, moguće je samostalno pobediti. Sa druge strane, anksioznost onemogućava da normalno funkcionišemo tako da može da dovede do osećaja bespomoći kao potpune kočnice u životu.
Ukoliko ste duže vreme izloženi stresu ili se suočavate sa simptomima anksioznosti potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Manipulatori
Manipulatori su veoma čest socijalni pojam koji postoji od davnina u društvu. Iako toga možda nismo svesni, srećemo ih stalno – na poslu, među prijateljima, pa čak i u porodici. Nekada deluju sasvim bezazleno i dobronamerno, te nam se čini da im je na umu naša dobrobit, a zapravo imaju prekriveni cilj. U pojedinim situacijama u osnovi leži neprijateljski stav, te se manipulatori služe zlonamernim tehnikama. Mada nije redak slučaj da manipulacija bude dobronamerna, što je naročito izraženo u odnosu roditelj – dete.
Ipak, manipulatori uglavnom imaju za cilj uspostavljanje moći, koristeći vešto manjak samopouzdanja kod osoba koje su slabije od njih.
Vrste manipulatora
S obzirom da se svi manipolatori ne ponašaju isto, mogu se podeliti u nekoliko grupa.
Diktator je najprepoznatljivija vrsta. Spada u aktivne manipulatore koji prenaglašavaju svoju snagu i dominaciju. Razlog za to leži u činjenici da želi da se njegova načela poštuju i primenjuju, te ne čudi što upravlja i naređuje svakom iz svog okruženja. Oni koji ga ne poznaju opisaće ga kao “čoveka nezgodnog karaktera”, ali je reč o neprijatnoj, autoritativnoj, pa čak agresivnoj osobi.
Za razliku od diktatora, stidljivi manipulatori su povučeni i tihi. Na prvi pogled deluju sramežljivo i krhko. Ne daju svoje mišljenje kada se od njih to očekuje, već preko bližnjeg iznose stav o nekom. Ovo pasivno ponašanje nije nimalo bezazleno, jer često vodi u konflikte.
Manipulator zavodnik, baš kao što ime kaže, svojim šarmom, slatkorečivošću i komplimentima fascinira druge kako bi postigao ono što želi. Za uzvrat ne daje ništa, čak i odgovore na pitanja koja su mu neprijatna vešto izbegava.
Slično zavodniku, manipulator altruista koristi poklone kako bi vas potčinio. Iako ne deluje da za uzvrat nešto traži, jednog dana će naplatiti poklonjeno, pri čemu vi nećete moći reći “ne”.
Učeni manipulatori koriste neznanje drugih, ističući svoje diplome, profesiju i veliko iskustvo kako bi nametnuli autoritet.
Simpatični manipulatori su najrasprotranjeni. Nažalost i najopasniji, jer savršeno prikrivaju pravo lice. Uvek otvoreni, nasmejani, pažljivi oni vas postepeno uvlače u svoj svet, a da štetnog dejstva niste ni svesni.
Kako prepoznati manipulatore?
U psihologiji manipulacja nije svrstana u poremećaje, ali može biti simptom nekih od njih, kao što su antisocijalni poremećaj ličnosti, granični poremećaj ličnosti i narcisoidni poremećaj ličnosti.
Manipulatori su psihološke igre doveli do savršenstva. Glavna taktika jeste stvaranje osećaja krivice. Prepoznatljiva rečenica koju koriste jeste “Posle svega što sam učinio za tebe”. Neretko vaše ponašanje u negativnom kontekstu porede sa drugim, ističući da se svi osim vas slažu sa njegovim mišljenjem.
Glumljenje žrtve je još jedna karakteristika manipulatora, te se ponašaju kao da im je stalno potrebna pomoć i podrška. U stvari nastoje ovom strategijom da ostvare svoj cilj.
Manipulatori nikad ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke, već raznim lažima i izgovorima opravdavaju svoje ponašanje. S obzirom da su uz vas samo dok im trebate, vrlo brzo preusmeravaju pažnju na drugog. Zato su promene raspoloženja česta pojava, pa podsećaju na osobe koje pate od bipolarnog poremećaja.
Ukoliko ste pali pod uticaj manipulatora psohološko savetovalište Sana vam može pomoći da naučite kako da se nosite sa njima.
Pročitaj Više
Da li su promene raspoloženja normalne?
Promene raspoloženja su sastavni deo života.
Život je prepun uspona i padova, ponekada se čini da pojedine dane provodimo vozeći “emocionalni tobogan”.
Da li su ove promene raspoloženja normalne? Odgovor je “možda” – sve dok ne ometaju vaš život ili život ljudi koji vas okružuju.
Mnoge stvari mogu uticati na promene raspoloženja tokom dana. Na primer, većina ljudi se oseća optimistično i energično oko podneva, ali imaju tendenciju da imaju više negativnih osećanja tokom ranog popodneva ili večeri.
Ponekad su promene raspoloženja simptom mentalne bolesti, ili pak mogli biti simptom drugih promena koje se dešavaju u vašem telu. Ozbiljne promene raspoloženja koje ugrožavaju vaše zdravlje i vaš unutrašnji mir mogu se lečiti, ali pre svega ćete morate shvatiti koji je njihov uzrok.
Stres i anksioznost
Svakodnevne promene i neočekivana iznenađenja, bilo dobra ili loša, definitivno mogu uticati na promene vašeg raspoloženja. U periodima kada ste osetljivi više nego obično, vaše reakcije mogu biti snažnije i burnije nego kod drugih ljudi.
Pojedini ljudi osećaju nelagodu, strah i zabrinutost čak i kada nemaju opravdanih razloga za to.
Ukoliko ovakvo stanje traje više od 6 meseci i pored navedenih simptoma imate problem sa snom, i pojavom telesnih simptoma, poput bolova u telu, moguće je da se radi o generalizovanom anksioznom poremećaju.
Bipolarni poremećaj
Ljudi koji pate od bipolarnog poremećaja imaju češće promene raspoloženja i one su po pravilu intenzivnije nego kod drugih ljudi.
Recimo oni mogu imati promene koje se odlikuju viškom energije, ishitrenim reakcijama, prekomernim trošenjem novca i tada se to naziva manična faza. U ovoj fazi čak mogu čuti i glasove.
Sa druge strane postoje dani kada ne ustaju iz kreveta, osećaju se nemotivisano, tužno i mogu imati čak i samoubilačke misli. Ovo je depresivna faza.
Promene raspoloženja – Depresija
Osobe koje pate od depresije imaju česte promene raspoloženja.
Postoje dani kada se osobe koje pate od depresije osećaju dobro, ali postoje i oni kada ne ustaju danima iz kreveta. Depresivni ljudi se ujutru osećaju najlošije, dok kasnije tokom dana nivo njihovog raspoloženja raste.
Ukoliko osećaj tuge, iscrpljenosti, nemira i beznađa traje duže od 2 nedelje, vreme je da se obratite svom psihologu za pomoć.
Granični poremaćaj ličnosti
Simptomi graničnog poremećaja ličnosti su iznenadne, intenzivne promene raspoloženja koje idu od anksioznosti do ljutnje i depresije.
Ove reakcije su često „pokrenute“ nečim što izgleda kao obična interakcija sa drugim ljudima. Osobe sa graničnim poremećajem ličnosti ne znaju na dobar i zdrav način da se nosi sa stresom i vrlo često su spremni na samopovređivanje u trenucima uznemirenosti.
ADHD i promene raspoloženja
Nagle promene raspoloženja i impulsivnost mogu biti simptomi ADHD -a kod odraslih. Karakteriše ga stalni nemir, impulsivne rekcije i nemogućnost kontrole emocija i ponašanja.
Promene raspoloženja usled hormonskog disbalansa
Polni hormoni su vezani za emocije, pa promene nivoa hormona u organizmu mogu dovesti i do promena raspoloženja. Uparavo iz tog razloga tinejdžere često opisujemo kao „ćudljive“, sa velikim oscilacijama u raspoloženju.
Kada su žene u pitanju, PMS, trudnoća, menopauza (godinu dana nakon poslednje menstruacije) i perimenopauza (godine pre nje), mogu dovesti do promena raspoloženja.
Muški hormoni imaju tendenciju da ostanu prilično stabilni do 30. godine, posle toga testosteron počinje postepeno da opada. Oko trećina muškaraca starijih od 75 godina ima nizak nivo testosterona. To može uzrokovati promene raspoloženja, zajedno s erektilnom disfunkcijom, problemima sa spavanjem i valunzima.
Kad je potrebno obratiti se za pomoć?
Kada vam promene raspoloženja utiču na posao, emotivne odnose ili bilo koji drugi deo vašeg života, potrebno je da potražite pomoć.
Jednostavne korekcije načina života i razmišljanja, mogu vam pomoći da se nosite sa neprijatnim i dosadnim promenama raspoloženja.
Kognitivna bihevioralna terapija može biti od velike pomoći. Vaš psihoterapeut će vam pomoći da promenite obrasce razmišljanja i ponašanja koji stvaraju probleme u vašem životu.
Za sva dodatna pitanja psihološko savtovalište Sana vam stoji na raspolaganju.
Pročitaj Više