Sindrom uljeza -Šta je i kako se ispoljava?
Sindrom uljeza je veoma česta pojava u savremenom dobu. Procenjuje se da od njega pati oko 70 odsto svetske populacije, posebno uspešnih, pametnih ljudi.
Moderno društvo nameće stroge kriterijume ne samo u poslovanju, već i u socijalnom životu. Pod stalnim pritiskom mnogi preispituju svoje zasluge, iznova tumače donete odluke, a da nisu ni svesni značaja uspeha koji su postigli. Drugi su, pak, osetljivi na kritiku, dok i najmanje greške mogu potpuno da ih “izbace” iz normalnog funkcionisanja.
Ovi i slični stavovi stvaraju manjak samopouzdanja, dovodeći do sabotiranja samog sebe što je glavna karakteristika sindroma uljeza.
Šta je sindrom uljeza?
Prema definiciji: “sindrom uljeza predstavlja skup osećanja neadekvatnosti koji opstaju uprkos evidentnom uspehu”.
Termin su u psihologiju uvele dr Pauline R. Clance i dr Suzanne A. Imes, a upotrebile ga prvi put u članku objavljenom 1978. godine pod naslovom “Fenomen uljeza kod visoko uspešnih žena: dinamika i terapeutska intervencija”. Pri čemu su ga definisale kao: “unutrašnje iskustvo ljudi u kojoj se osećaju kao intelektualno inferiorni. Odnosno, osećaj u kome “znaju” da nisu pametni, ali su druge prevarili tako da misle da jesu”.
Teorija je razvijena na osnovu istraživanja 150 veoma uspešnih žena. Rezultati studije su bili oprečni. Naime, kolege učesnica u istraživanju zvanično su priznali njihovu profesionalnu izvrsnost i akademska postignuća kroz stečene diplome i standardizovane rezultate testiranja. Međutim, ovim ženama je nedostajalo unutrašnje priznanja, bez obzira na dokaze o spoljnoj validaciji. I dok su jedne smatrale da je njihov uspeh čista sreća, druge su potcenjivale svoju inteligenciju i sposobnosti.
Sindrom uljeza nije prihvaćen kao poremećaj, već se tumači kao poprilično normalan i sastavni deo životnog iskustva. Ipak, to ne znači da ne može negativno da utiče na ponašanje čoveka.
Koji su uzroci sindroma uljeza?
Postoji više teorija koje objašnjavaju zašto nastaje sindrom uljeza. Socijalna anksioznost je glavni faktor, ali na njegov razvoj utiču i stilovi roditeljstva. Previše kritički nastrojeni roditelji koji detetu ne daju pohvale stvaraju osnovu za potcenjivanje uspeha u kasnijim godinama. Životne promene, poput promene posla i upisa fakulteta, takođe, mogu da dovedu do ovog sindroma.
Dr Pauline R. Clance uzroke traži u unutrašnjim faktorima, tj. karakteristika ličnosti. Utvrđeno je da su njemu sklonije introvertne osobe, perfekcionisti, ali i oni kod kojih je izražena potreba da izgledaju pametno pred drugima.
Treba imati u vidu da depresija nije faktor rizika za nastanak, ali se može razviti iz sindroma uljeza.
Tipovi sindroma uljeza
Perfekcionisti nikada nisu zadovoljni i uvek smatraju da bi njihov rad mogao biti bolji. Umesto da se fokusiraju na svoje snage, oni imaju tendenciju da se usredsrede na nedostatke ili greške.
Kod superheroja preovladava težnja da sve “bude kako treba”, zbog čega su stalno pod pritiskom da uspeju na svakom polju.
Stručnjaci konstantno pokušavaju da nauče više i nikada nisu zadovoljni svojim nivoom znanja. Iako su često visoko kvalifikovani, potcenjuju svoju stručnost.
Prirodni geniji postavljaju visoke ciljeve, pa ako ih ne ispune osećaju sramotu i počinju da sumnjaju u sebe.
Solisti ne vole da traže pomoć. Zapravo, kada im neko pomogne osećaju se nesposobnim.
Sindrom uljeza nikako ne treba potceniti. Ne samo da ljudi koji pate od njega žive u straju da će biti razotkriveni, jer smatraju da ne zaslužuje uspeh, poziciju i status, već može da dovede do drugih poremećaja, kao što je burn out sindrom. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Narcisoidni poremećaj ličnosti
Narcisoidni poremećaj ličnosti je termin koji danas često srećemo.
Razlog tome jeste uticaj društvenih mreža koji je obeležio moderno društvo. Međutim, pojam narcisoidnosti ne treba vezivati za ljude koji stalno objavljuju selfije ili svoju omiljenu hranu na Facebook-u i Instagram-u. U pitanju je psihički poremećaj koji, usled pojačanog doživljaja samovažnosti, dovodi do formiranja pogrešne predstave o sebi praćene željom za pažnjom i divljenjem.
Naziv potiče od mitološkog lika, prelepog dečaka Narcisa koji je bio zaljubljen u sopstveni odraz u lokvi vode. U nauku ga je zvanično uveo američki psihoanalitičar Heinz Kohut 1968. godine.
Prema statističkim podacima od narcisoidnog poremećaja ličnosti pati oko 6 odsto odraslog stanovništva, pri čemu se češće javlja kod muškaraca.
Četiri tipa narcisoidnog poremećaja ličnosti
Prosocijalni narcisi su osobe koje se trude da učine dobro delo kako bi privukli pažnju javnosti i dobili očekivane pohvale. Obično su zabavni, a ponekad i previše u želji da se dopadnu svima. Za razliku od drugih tipova narcisa, ovde je empatija prisutna. Zapravo je rado koriste kako bi se prilagodili onome što se vama sviđa, te dobili pozitivno mišljenje za svoje ponašanje.
Sušta suprotnost jeste antisocijalni narcis. Karakteriše ga teška narav koja je praćena sebičnim ponašanjem i očekivanjem da zaslužuje konstantno odobravanje od drugih ljudi.
Zloćudni narcis se prepoznaje po burnim reakcijama. Ne samo da neće učiniti ništa za druge ljude, već je spreman da ih “uništi” kako bi sebe istakao.
Tajni, tj. ranjivi narcisi nisu nimalo krhka bića. I oni sebe vide kao superiornije, ali smatraju da ne dobijaju onoliko pažnje koliko zaslužuju. Zbog toga se osećaju kao žrtve, ali to svoje mišljenje ne iznose javno.
Uzroci narcisoidnog poremećaja ličnosti
Zašto nastaje narcisoidni poremećaj ličnosti nije tačno otkriveno. S obzirom da je kompleksne prirode postoji mišljenje da ga izaziva više faktora koji se mogu podeliti u 3 grupe – genetski, biološki i socijalno-psihološki.
Istraživanja su pokazala da postoji veća verovatnoća da će se narcisoidni poremećaj ličnosti razviti ukoliko je već registrovan u porodičnoj istoriji. Ipak, glavnu ulogu ima okruženje, pre svega roditelji.
Stilovi roditeljstva koji ispoljavaju previše zaštitnički stav prema detetu ili potpuno zanemarivanje mogu da dovedu do poremećaja. Naime, roditelji u želji da udovolje mališanima razmaze ih. Takva deca su od malena navikla na puno pažnje, te isto očekuju i u kasnijoj dobi.
Sa druge strane, zapostavljanje deteta za posledicu može imati pokušaje da se nedostatak pažnje nadoknadi u odraslom dobu.
U biološke faktore se svrstava veza između mozga i mišljenja, što predstavlja potencijalnu osnovu za narcisoidno ponašanje.
Kako prepoznati narcisoidni poremećaj ličnosti?
Narcisoidni poremećaj ličnosti se manifestuje kroz više simptoma. Osećaj grandioznosti, neprestani utisak da su povlašćeni, kao i potreba da im se drugi ljudi dive i odobravaju njihove postupke čini srž ovog problema. Slede ih arogantno, nadmeno ponašanje i sebično iskorišćavanje drugih kako bi postigli svoje ciljeve.
Kao vešti manipulatori koriste psihološke igre za uspostavljanje moći nad drugima, a nije redak slučaj da se u njima krije i patološki lažov.
Narcisoidne ličnosti se prepoznaju i po velikoj osvetoljubivosti, nepreuzimanju odgovornosti za svoje postupke i brzim promenama raspoloženja. Karakteriše ih i strah od bliskosti tako da nisu u mogućnosti da ostvare dublji odnos sa nekom osobom.
Narcisoidni poremećaj ličnosti ne treba olako shvatati, jer može da izazove depresiju, anksioznost, bolesti zavisnosti, pa i probleme sa fizičkim zdravljem. Zato ako ste primetili da draga osoba ima ovaj poremećaj potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Strah od bliskosti
Strah od bliskosti predstavlja podsvesni strah od emocionalne i / ili fizičke bliskosti sa drugom osobom. U pitanju je socijalna fobija koja se još definiše i kao “inhibirana nesposobnost pojedinca da zbog anksioznosti razmenjuje misli i osećanja od ličnog značaja sa drugom osobom koju ceni”.
Čovek se rađa kao socijalno biće. Samim tim je potreba za bliskošću i ljubavlju usađena u prirodu svakog od nas. Nažalost, poslednjih godina sve je prisutnija otuđenost među ljudima, kako mlađe tako i starije populacije. Usamljenost nije samo posledica brzog načina života, već i nespremnosti da se u potpunosti posvete jednoj osobi, te pribegavaju lakšim rešanjima koja pronalaze u “površnim” kontaktima i vezama.
Zašto nastaje strah od bliskosti?
Iako mnogi za sve veću udaljenost među ljudima krive uticaj socijalnih mreža strah od bliskosti ima mnogo dublje korene.
S obzirom da je porodica osnova razvoja ličnosti upravo stilovi roditeljstva mogu da dovedu do nastanka ovog straha. Naime, zanemarivanje detetovog plača, njegovih potreba i nedostatak empatije kod oca ili majke se reflektuje na mališana tako da ono usvaja taj obrazac ponašanja kao normalan prenoseći ga u narednim godinama na sebi bliske ljude.
Bolest jednog od roditelja, takođe, može biti uzrok. Osećaj da je sam i da se ne može osloniti ni na koga, kao i zamena uloge, tj. briga o roditeljima i braći i sestrama u mladim godinama često se rezultira površnom vezanošću u odraslom dobu.
Gubitak bliske osobe je jedan od vodećih pokretača straha od bliskosti. Razlog leži u činjenici da se zapravo boje da će ponovo biti napušteni, te ne žele da ostvare dublju emotivnu povezanost. Neretko je povezan i sa drugim traumama iz detinjstva, kao što je zlostavljanje, čime dete gubi poverenje u ljude.
U pojedinim sistuacijama i neke specifične fobije, poput straha od dodira, mogu da dovedu da se osoba kloni intimnih, ličnih veza.
Kako prepoznati strah od bliskosti?
Strah od bliskosti se manifestuje na različite načine i to u bilo kojoj vrsti odnosa, kako romantičnom, tako i porodičnom, pa i prijateljskom. Važno je napomenuti da se ispoljava isključivo na osobama sa kojima se želi dublja povezanost, što zvuči paradoksalno.
Česti kratkoročni kontakti, odnosno serijsko upoznavanje novih ljudi i izbegavanje obaveza prema njima je glavna karakteristika. Imajte u vidu da osoba koja se boji bliskosti je sposobna da komunicira sa drugima, bar u početku. Kako se odnos razvija, strah dolazi do izražaja te umesto produbljivanja veze dolazi do raspadanja i potrage za novom. Da bi sabotirali postojeći odnos služe se neljubaznim stavom, sumnjičavim ponašanjem, optužbama, uključujući i psihološke igre.
U osnovi straha od bliskosti leži osećaj da osoba ne zaslužuje da je volimo i podržavamo. To dovodi do potrebe da budu savršeni kako bi se pokazali dopadljivim. Bez obzira da li ima oblik radoholičara ili se perfekcionizam ispoljava na drugi način deluje kontraproduktivno te umesto da privuče, on odbija ljude iz okoline.
Teškoća u izražavanju potreba i želja još jedna je karakteristika onih koji imaju problem sa bliskošću. Budući da partneri nisu u stanju da “čitaju misli”, potrebe ostaju neispunjene, što stvara povod da se odnos naruši.
Strah od bliskosti nije nerešiv problem, zato potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana. Klinički psiholog Mr Ana Gligorić pomoći će vam da razumete svoje ponašanje i kako da se sa njim suočite u cilju promene.
Pročitaj Više
Patološki lažov
Patološki lažov je česta pojava u društvu.
Ne postoji osoba koja makar jednom u svom životu nije slagala. Obično su u pitanju male, “bele” laži kojima želimo da opravdamo svoje greške, izvučemo se iz neprijatne situacije ili da izbegnemo da rečima povredimo dragu osobu.
Međutim, postoje ljudi kojima je laganje u krvi. Oni lažu ne zato što ih je okolnost na to naterala, već zato što im je takvo ponašanje prešlo u naviku. Čak i kada budu uhvaćeni da govore neistinu nastavljaju sa tim, te ne čudi što za njih postoji izreka: “laže čim zine”.
Šta je patološki lažov?
Patološki lažov, po definiciji, je osoba koja preterano i često laže bez ikakvog povoda. Odnosno, ne postoji vidljiv motiv, niti korist za laganjem. Osoba nije svesna svojih laži, jer i sama veruje da su one istinite. U osnovi leži impulsivnost, zbog koje lažljivac nije sposoban da shvati posledice ovakvog ponašanja. Ne postoji ni strah od razotkrivanja, jer sebe smatra inteligentnijim.
Mnogi ljudi kompulzivno laganje poistovećuju sa patološkim, što je greška. Kompulzivni lažljivci imaju potrebu da ulepšavaju stvari kako bi sebe prikazali u boljem svetlu. Što znači da su svesni svojih laži. Samim tim postoji i strah da budu uhvaćeni, te čim naslute opasnost prestaju sa pričom.
Uzroci koji dovode do patološkog lažova
Uzrok koji dovodi do toga da neko postane patološki lažov nije tačno objašnjen. Ipak, utvrđeno je da se aktivnost pojedinih centara u mozgu menja prilikom ovog laganja. Naime, smanjena je aktivnost talamusa, a povećana u prednjem cingularnom režnju. Tačnije, uočeno je da se patološko laganje razvija češće kod osoba koje imaju više bele materije u prefrontalnom korteksu mozga. S obzirom da je ova pojava rasprostranjenija kod muškaraca upravo je među njima veći broj patoloških lažljivaca.
Iako patološko laganje nije klasifikovano kao poremećaj može biti izazvano određenim poremećajima ličnosti, kao što su granični poremećaj ličnosti, antisocijalni poremećaj ličnosti, narcisoidni poremećaj ličnosti. Takođe, javlja se u okviru poremećaja ponašanja, pre svega, kod dece i tinejdžera. Mada nije redak slučaj da poremećaji pažnje sa hiperaktivnošću kao simptom imaju patološko laganje.
Kako se prepoznaje patološki lažov?
Patološki lažov se najlakše prepoznaje po olakom davanju obećanja koja nikad ne ispuni. Pored obećanja, on izbegava i ispunjavanje poslovnih obaveza i rokova.
Ove osobe nisu sposobne da ostvare dublju emotivnu vezu. Čak i ako uspeju da stupe u brak on se, zbog čestih laganja, brzo završava razvodom. S obzirom da nisu svesne problema, neće priznati da su glavni krivci za krah, već će krenuti u potragu za novim partnerom. Takođe, nisu u mogućnosti da zadrže ni prijatalje. Obično se kreću u jednom krugu ljudi sve dok neko ne posumnja u istinitost priča. Kada dođe do toga patološki lažov se udaljava i bira novo društvo.
Da bi prekrio manjak samopouzdanja koji je prisutan izmišlja priče o neverovatnim uspesima, poznanstvima sa javnim ličnostima ili događajima kojima nije prisustvovao.
Nedostatak empatije je karakterističan za ove osobe, pa nikada ne pokazuju kajanje i grižu savest za svoje ponašanje.
Patološko laganje je moguće izlečiti, a pristup zavisi od toga da li je ono simptom nekog drugog poremećaja ili se javlja izolovano. Zato, ako ste primetili da bliska osoba patološki laže potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Psihološke igre – Kako ih prepoznati?
Psihološke igre su veoma česte u međuljudskim odnosima.
Za razliku od dečijih i društvenih igara, koje predstavljaju zabavnu i prijatnu aktivnost, ove vrste se vezuju za obrasce ponašanja sa ciljem koji nije jasno izrečen. Što znači da sadrže skrivene poruke kako na socijalnom, tako i na psihološkom nivou.
Obrasci ponašanja u psihološkim igrama se stalno ponavljaju, pri čemu se završavaju zbunjenošću, pa i iznenađenjem jednog od aktera.
S obzirom da su nesvesnog karaktera, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate psihološke igre.
Najčešće psihološke igre
“Da, … ali” je jedna od narasprostranjenijih psiholoških igara. Gotovo da ne postoji osoba koja se makar jednom u životu nije srela sa ovakvim sagovornikom. Odnosno, nekim ko traži savet, rešenje, pomoć. Povećana empatija i želja da ga spasi iz nastale situacije dovode drugu osobu da ponudi niz predloga kao rešenje, koje obično počinju sa “Zašto ti ne bi”. Međutim, tu nailazi na prepreku. Svaki predlog biće odbijen rečenicom “Da, ali”. Što kod onog koji je u ulozi spasioca izaziva zbunjenost, jer ne shvata zašto je neko tražio pomoć ako ne želi nijedan predlog čak ni da razmotri, a kamoli da uvaži.
Druga česta psihološka igra poznata je pod nazivom “Došao si mi na zicer, đubre”. U pitanju je isterivanje pravde za greške drugih koje su beznačajne. Osobe koje “igraju” ovu igru se prepoznaju po stalnom negodovanju oko sitnica, dok su za važne stvari u životu popustiljivije.
Konflikti u radnom okruženju su neretko posledica psihološke igre “Vidi šta sam uradio zbog tebe”. Manifestuje se optuživanjem drugih bez realnog razloga. Najbolji primer jeste izliv besa usled prekida koncentracije od strane kolege koji je postavio pitanje ili samo otvorio vrata kancelarije. Optužba počinje sa “Vidi šta sam uradio zbog tebe”. Zapravo ovo ispoljavanje je rezultat nagomilanog besa, te je pražnjenje bilo preko potrebno, a data situacija poslužila kao idealna prilika za to.
Psihološke igre u ljubavnim odnosima
Svi dobro znamo kolika je važnost komunikacije u partnerskim odnosima. Nažalost, mnogi ne slušaju uvek šta im partner govori te mogu neku reč izvući iz konteksta i shvatiti je kao prozivku ili kritiku, tako da svađa postaje neminovnost. Ovo “hvatanje” za reč je povod da se pokrene svađa, što potvrđuje i odbijanje oba partnera da popuste.
Rečenica “Da nije tebe… gde bi mi kraj bio” je karakteristična za još jednu psihološku igru u braku. Ona krije strah od neuspeha ili neizvesnosti ostvarivanja cilja, te se partner predstavlja kao kočeći element na tom putu.
Savremeno doba nametnulo je ideal žene koja mora biti uspešna u svom poslu, dobra domaćica, ali i uvek besprekornog izgleda. Zbog toga sve više dama “igra” igru koja se zove “Zadihana žena”. One izgledaju kao da su stalno u žurbi, dodajući na listu obaveza nove koje je nemoguće ispuniti u jednom danu.
Da li se psihološke igre mogu izbeći?
Ne možete naterati nekog da prestane da igra psihološke igre, ali možete vi prestati da učestvujete u njima. Da biste to postigli morate da naučite kako da prepoznate mamce kojima druga osoba želi da vas uvuče u svoju igru. Jedino na taj način pravovremeno ćete reagovati, a nakon izvesno vremena “odbijanja” podstaći ćete igrača da obrasce ponašanja zameni jasnim razgovorom.
Psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da se izborite sa članom porodice kome su svojstvene psihološke igre.
Pročitaj Više
Kleptomanija
Kleptomanija je poremećaj kontrole impulsa i navika. Karakteriše se nedostatkom kontrole u određenim situacijama. To znači da ljudi koji pate od problema ne mogu da se odupru nagonu da urade nešto štetno. U ovom slučaju ne mogu da se odupru impulsu da nešto ukradu. Pre izvršenja nagon je toliko jak da imaju osećaj tenzije, koji nakon krađe zamenjuje osećaj zadovoljstva.
Naziv potiče od grčkih reči “kleptein”, što u prevodu znači “krasti” i mania, tj. “manija”. Bukvalni prevod ukazuje na prirodu poremećaja, odnosno da je reč o patološkom nagonu za krađom iliti “prinudnoj krađi”.
Kleptomanija je takom istorije različito tumačena
Kleptomanija je prvi put opisana 1816. godine. Do kraja 19. veka tumačena je na različite načine. Histerija, imbecilnost, cerebralni defekt, pa i klimaks – samo su neka od stanja koja su korišćenja da bi se objasnilo ovo, naizgled, besmisleno ponašanje. Simptomi su neretko povezivani i sa drugim psihičkim problemima, kao što su opsesivno-kompulzivni poremećaj, anksioznost, poremećaj u ishrani, bolesti zavisnosti…
Nije redak slučaj da je kleptomanija objašnjavana nezrelošću, s obzirom na sklonost dece da uzimaju šta god žele. Početkom 20. veka na nju se više gledalo kao na pravni izgovor razmaženih buržoaskih dama, nego na pravi psihički problem. Tako je 1924. godine Wilhelm Stekel, sledbenik Sigmunda Freuda, razvio novu teoriju. Pročitavši slučaj jedne kleptomanke izneo je mišljenje da je u pitanju “potisnuta seksualna želja koja se zamenjuju simboličkom akcijom”.
Iako je ranijih decenija nedovoljno dijagnostikovana, kleptomanija se, prema klasifikaciji, svrstava u poremećaje ličnosti i poremećaje ponašanja odraslih.
Šta dovodi do poremećaja kontrole za krađom?
Bez obzira što je dugo poznata, klemptomanija nije dovoljno ispitana, te njeni uzroci nisu u potpunosti poznati. Smatra se da su glavni izazivači preživljena trauma u detinjstvu i disfunkcionalni porodični odnosi tako da dete pokušava materijalnim stvarima da zameni toplinu i nežnost koji mu nedostaju. Takođe, manjak samopouzdanja može da podstakne ovaj poremećaj kao želja za dokazivanjem.
U pojedinim situacijama na nastanak utiču fizički uzroci. Naime, povreda mozga tj. neurotransmitera koji je odgovoran za stvaranje serotonina dovodi do promena u raspoloženju, što za posledicu ima impulsivno ponašanje.
Poremećaj je češći kod žena. Obično se, javlja u pubertetu i traje do kasne adolescencije. Mada može da prati čoveka i u zrelim godinama.
Kleptomanije nije isto što i obična krađa
Za razliku od klasične krađe koja ima materijalni cilj, osobe koje pate od kleptomanije kradu da bi zadovoljile svoj poriv. Samim tim, svoju akciju ne planiraju, već je izvode impulsivno, ne razmišljajući o opasnosti da mogu biti uhvaćene.
Ni vrednost predmeta im nije važna, jer većina njih ima dovoljno novca da ih kupi. Nakon krađe mogu da osete krivicu, pa i da zapadnu u depresiju, te ukradene stvari vraćaju vlasnicima ili poklanjaju.
Kognitivno bihejvioralna terapija je ključna u lečenju poremećaja. Ukoliko je prisutna depresija kombinuje se sa antidepresivnim stredstvima.
Kleptomanija je visoko izlečiva, ali često ostaje prikrivena zbog stida kleptomana da priznaju. Zbog toga je obavezna i porodična psihoterapija kao podrška u suočavanju sa problemom i savladavanju svih izazova.
Ukoliko ste primetili da vi ili neko od vaših bližnjih pati od nagona za krađom potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Disocijativni poremećaj
Disocijativni poremećaj predstavlja skup mentalnih poremećaja koje karakteriše disocirano stanje ili disocijacija. Odnosno, potpuni ili delomični rascep svesti o sebi pri čemu se identitet jedne osobe “deli” na 2 ili više. Svaka od ovih osoba egzistira nezavisno, preuzimajući naizmenično kontrolu nad umom.
Problem je poznat od davnina o čemu svedoče crteži iz doba paleolita. Ipak, veće interesovanje od strane naučnika dogodilo se tek u 16. veku. U početku poremećaj je bio poznat pod imenom poremećaj višestruke ličnosti čime je sugerirano na njegovu prirodu, da bi 1994. godine dobio ime koje nosi i danas.
Iako je poznat od davninama, disocijativni poremećaj je tokom istorije tumačen na različite načine. U 19. veku je opisivan kao stanje mesečarenja, a naučnici su pretpostavljali da pacijenti prelaze sa normalne svesti na “somnambulističko stanje”. Zatim je povezivan sa epilepsijom, a početkom 20. veka histerija i shizofrenija su poistovećivane sa disocijacijom ličnosti.
Značajan pomak u proučavanju nastao je zahvaljujući Mortonu Princu. Ovaj američki neurolog prvi je zvanično dijagnostifikovao više ličnosti kod pacijentkinje Clare Norton Fowler. Svoje istraživanje naveo je u delu “Disocijacija ličnosti”, koje je objavljeno 1906. godine.
Zašto nastaje disocijativni poremećaj?
Smatra se da disocijativni poremećaj izaziva proživljeno traumatsko iskustvo u detinjstvu. Najčešće je u pitanju fizičko ili seksualno zlostavljanja, što je dodatno objašnjenje zašto je rastrostranjeniji kod žena. Naime, 90 odsto registrovanih slučajeva pripada ženskoj populaciji.
Disocirano stanje može da nastane i zbog traume usled zanemarivanja od strane roditelja ili staratelja. Kao posledica toga dete postaje manje sposobno da razume znakove iz okoline, kao i one koji dolaze od njega samog.
Gubitak bliske osobe, teška bolest, razvod roditelja, takođe, spadaju u traumatske događaje koji mogu biti okidači problema. Želeći da izbegnu suočavanje sa traumom, ove osobe beže od stvarnosti i povlače se u svoj um, razvijajući na taj način drugačije “ja”.
Genetska predispozija je još jedan od faktora. Što znači da postoji veća verovatnoća da se poremećaj javi ukoliko je već prisutna kod nekog od članova porodice.
Disocijativni poremećaj neretko prati posttraumatski stresni poremećaj, problemi sa spavanjem, flešbekovi, pa i bolesti zavisnosti.
Koji su simptomi disocijativnog poremećaja?
Disocijativni poremećaj nije lako prepoznati, jer uključuje niz različitih stanja. Tu, pre svega, spada derealizacija, tj. stanje u kom osoba ima utisak da je sve oko nje odvojeno nekom nematerijalnom i neshvatljivom granicom, pa spoljašnjost doživljava kao film ili san.
Može se ispoljiti i depersonalizacija, koju karakteriše promena u doživljaju i svesnosti sebe, tako da osoba ima osećaj odvojenosti i otuđenosti od sopstvenog tela.
Gubitak pamćenja na traumatske događaje (disocijativna amnezija) još jedan je simptom poremećaja. Mada se mogu javiti i depresija, anksioznost, poremećaji ishrane, a u težim situacijama i epizode samoranjavanja i suicidni pokušaji.
Kako se leči disocijativni poremećaj?
Psihoterapija ima ključnu ulogu u lečenju. Zavisno od pacijenta kombinuje se više psihoterapijskih pravaca. Obično se primenjuje kognitivno-bihevioralni pristup, hipnoterapija i art terapije. Kako bi se kontrolisali simptomi, često, se prepisuju i antidepresivi, lekovi protiv anksioznosti ili za smirenje.
Ukoliko ste premetili da imate osećaj otuđenosti ili čudnu svest o okruženju potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Histerija
Histerija je pejorativan termin koji u kolokvijalnom smislu označava nekontrolisani višak emocija i može se odnositi na privremeno stanje uma ili osećanja.
Najstariji zapisi potiču iz 1900. godine pre Nove ere. Drevni Egipćani primetili su abnormalnosti u ponašanju kod odraslih žena, koje su povezivali sa problemima materice. Njihovo tumačenje preuzeli su Grci dodajući da je bolest izazivana i nemogućnošću rađanja. Kako je uzrok bio u ženskim reproduktivnim organima, histerija je dobila naziv od grčke reči za matericu – “hystera”.
Stari Rimljani su, takođe, pripisivali histeriju bolestima materice ili poremećaju u reprodukciji, tj. pobačaju, menopauzi… Upravo su njihove teorije bile osnova za kasnija tumačenje zapadne medicine.
Sve do 19. veka histerija je smatrana isključivo ženskim problemom, da bi Sigmund Frojd prvi pokazao da se može javiti i kod muškaraca. Sredinom 20. veka dobila je status mentalne bolesti, ali je 1980. godine uklonjena iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM) Američkog psihijatrijskog udruženja.
Šta je histerija?
Kada se pomene histerija obično se misli na histerični karakter koji karakteriše psihička nezrelost u kontroli emocija i samoregulaciji. Obuhvata i histerične napade i histeričnu neurozu.
Histerični napad je izazvan nekom neispunjenom potrebom ili željom, a ispoljava se eksplozijom emocija. Često ih prate bacanje po podu, udaranje rukama i nogama, kao i povici. Napad traje sat vremena, pa i duže, odnosno sve dok okolina ne uvidi opravdanost zahteva histerične osobe.
Histerična neuroza nastaje naglo, dovodeći do oduzetosti organa ili čula. Kako ne postoji nikakav organski uzrok, nema oštećenje nerava, već je problem izazvan psihološkim konfliktom. Tako, na primer, oduzetost nogu nastaje da bi se odgodio odlazak na mesto gde se mogu očekivati neprijatnosti, a govor nestaje kada se nešto ne sme reći.
Zašto nastaje histerija?
Glavni okidač histerije jeste preživljena trauma, bez obzira da li se dogodila u detinjstvu ili odraslom dobu. Studije su pokazale da je to najčešće fizičko, seksualno ili emocionalno zlostavljanje. Slede stresni događaji, kao što su razvod roditelja, gubitak bliske osobe, suočavanje sa teškom bolešću…
U trećini slučajeva uzročnik je depresija. Mada mogu je izazvati i strahovi, stres, kao i preterana briga.
Na razvoj histerije ima uticaj i genetika. Naime, postoji veća verovatnoća da će osoba razviti histerični karakter ako je u porodici primećeno takvo ponašanje. Neretko je posledica i lošeg stila roditeljstva.
Kako se prepoznaje histerija?
Histerija se ispoljava nizom telesnih, senzornih, motoričkih i mentalnih znakova. Osim jake emocionalne nestabilnosti, prisutni su i netrpeljivost, razdražljvo ponašanje, napadi smeha i plača bez razloga.
U fizičke simptome spadaju tahikardija, pojava grčeva u pojedinim delovima tela, glavobolja, naticanje vrata, osećaj gušenja i pritiska, mučnina, povraćanje.
Kod težih slučajeva mogu se javiti i halucinacije, gubitak svesti, nasilni pokreti, uznemirenost, konvulzije.
Histeriju ne treba olako shvatiti. Ona može da bude ozbiljna smetnja koja utiče na kvalitet života ne samo pojedinca, već i njegovih bližnjih. S obzirom da se ispoljava na različite načine kod neuroza treba, najpre, utvrditi da li su one izazvane nekom bolešću ili histerijom. Nakon postavljanja dijagnoze lečenje je vrlo brzo i jednostavno.
Za razliku od neuroza i napada, histerični karakter zahteva dugotrajno lečenje. Važnu ulogu ima psihoterapija koja ima za cilj emocionalnu regulaciju, ali i restrukturiranje karaktera.
Ukoliko se suočavate sa histeričnim epizodama potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više