Narcisoidni poremećaj ličnosti
Narcisoidni poremećaj ličnosti je termin koji danas često srećemo.
Razlog tome jeste uticaj društvenih mreža koji je obeležio moderno društvo. Međutim, pojam narcisoidnosti ne treba vezivati za ljude koji stalno objavljuju selfije ili svoju omiljenu hranu na Facebook-u i Instagram-u. U pitanju je psihički poremećaj koji, usled pojačanog doživljaja samovažnosti, dovodi do formiranja pogrešne predstave o sebi praćene željom za pažnjom i divljenjem.
Naziv potiče od mitološkog lika, prelepog dečaka Narcisa koji je bio zaljubljen u sopstveni odraz u lokvi vode. U nauku ga je zvanično uveo američki psihoanalitičar Heinz Kohut 1968. godine.
Prema statističkim podacima od narcisoidnog poremećaja ličnosti pati oko 6 odsto odraslog stanovništva, pri čemu se češće javlja kod muškaraca.
Četiri tipa narcisoidnog poremećaja ličnosti
Prosocijalni narcisi su osobe koje se trude da učine dobro delo kako bi privukli pažnju javnosti i dobili očekivane pohvale. Obično su zabavni, a ponekad i previše u želji da se dopadnu svima. Za razliku od drugih tipova narcisa, ovde je empatija prisutna. Zapravo je rado koriste kako bi se prilagodili onome što se vama sviđa, te dobili pozitivno mišljenje za svoje ponašanje.
Sušta suprotnost jeste antisocijalni narcis. Karakteriše ga teška narav koja je praćena sebičnim ponašanjem i očekivanjem da zaslužuje konstantno odobravanje od drugih ljudi.
Zloćudni narcis se prepoznaje po burnim reakcijama. Ne samo da neće učiniti ništa za druge ljude, već je spreman da ih “uništi” kako bi sebe istakao.
Tajni, tj. ranjivi narcisi nisu nimalo krhka bića. I oni sebe vide kao superiornije, ali smatraju da ne dobijaju onoliko pažnje koliko zaslužuju. Zbog toga se osećaju kao žrtve, ali to svoje mišljenje ne iznose javno.
Uzroci narcisoidnog poremećaja ličnosti
Zašto nastaje narcisoidni poremećaj ličnosti nije tačno otkriveno. S obzirom da je kompleksne prirode postoji mišljenje da ga izaziva više faktora koji se mogu podeliti u 3 grupe – genetski, biološki i socijalno-psihološki.
Istraživanja su pokazala da postoji veća verovatnoća da će se narcisoidni poremećaj ličnosti razviti ukoliko je već registrovan u porodičnoj istoriji. Ipak, glavnu ulogu ima okruženje, pre svega roditelji.
Stilovi roditeljstva koji ispoljavaju previše zaštitnički stav prema detetu ili potpuno zanemarivanje mogu da dovedu do poremećaja. Naime, roditelji u želji da udovolje mališanima razmaze ih. Takva deca su od malena navikla na puno pažnje, te isto očekuju i u kasnijoj dobi.
Sa druge strane, zapostavljanje deteta za posledicu može imati pokušaje da se nedostatak pažnje nadoknadi u odraslom dobu.
U biološke faktore se svrstava veza između mozga i mišljenja, što predstavlja potencijalnu osnovu za narcisoidno ponašanje.
Kako prepoznati narcisoidni poremećaj ličnosti?
Narcisoidni poremećaj ličnosti se manifestuje kroz više simptoma. Osećaj grandioznosti, neprestani utisak da su povlašćeni, kao i potreba da im se drugi ljudi dive i odobravaju njihove postupke čini srž ovog problema. Slede ih arogantno, nadmeno ponašanje i sebično iskorišćavanje drugih kako bi postigli svoje ciljeve.
Kao vešti manipulatori koriste psihološke igre za uspostavljanje moći nad drugima, a nije redak slučaj da se u njima krije i patološki lažov.
Narcisoidne ličnosti se prepoznaju i po velikoj osvetoljubivosti, nepreuzimanju odgovornosti za svoje postupke i brzim promenama raspoloženja. Karakteriše ih i strah od bliskosti tako da nisu u mogućnosti da ostvare dublji odnos sa nekom osobom.
Narcisoidni poremećaj ličnosti ne treba olako shvatati, jer može da izazove depresiju, anksioznost, bolesti zavisnosti, pa i probleme sa fizičkim zdravljem. Zato ako ste primetili da draga osoba ima ovaj poremećaj potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Strah od bliskosti
Strah od bliskosti predstavlja podsvesni strah od emocionalne i / ili fizičke bliskosti sa drugom osobom. U pitanju je socijalna fobija koja se još definiše i kao “inhibirana nesposobnost pojedinca da zbog anksioznosti razmenjuje misli i osećanja od ličnog značaja sa drugom osobom koju ceni”.
Čovek se rađa kao socijalno biće. Samim tim je potreba za bliskošću i ljubavlju usađena u prirodu svakog od nas. Nažalost, poslednjih godina sve je prisutnija otuđenost među ljudima, kako mlađe tako i starije populacije. Usamljenost nije samo posledica brzog načina života, već i nespremnosti da se u potpunosti posvete jednoj osobi, te pribegavaju lakšim rešanjima koja pronalaze u “površnim” kontaktima i vezama.
Zašto nastaje strah od bliskosti?
Iako mnogi za sve veću udaljenost među ljudima krive uticaj socijalnih mreža strah od bliskosti ima mnogo dublje korene.
S obzirom da je porodica osnova razvoja ličnosti upravo stilovi roditeljstva mogu da dovedu do nastanka ovog straha. Naime, zanemarivanje detetovog plača, njegovih potreba i nedostatak empatije kod oca ili majke se reflektuje na mališana tako da ono usvaja taj obrazac ponašanja kao normalan prenoseći ga u narednim godinama na sebi bliske ljude.
Bolest jednog od roditelja, takođe, može biti uzrok. Osećaj da je sam i da se ne može osloniti ni na koga, kao i zamena uloge, tj. briga o roditeljima i braći i sestrama u mladim godinama često se rezultira površnom vezanošću u odraslom dobu.
Gubitak bliske osobe je jedan od vodećih pokretača straha od bliskosti. Razlog leži u činjenici da se zapravo boje da će ponovo biti napušteni, te ne žele da ostvare dublju emotivnu povezanost. Neretko je povezan i sa drugim traumama iz detinjstva, kao što je zlostavljanje, čime dete gubi poverenje u ljude.
U pojedinim sistuacijama i neke specifične fobije, poput straha od dodira, mogu da dovedu da se osoba kloni intimnih, ličnih veza.
Kako prepoznati strah od bliskosti?
Strah od bliskosti se manifestuje na različite načine i to u bilo kojoj vrsti odnosa, kako romantičnom, tako i porodičnom, pa i prijateljskom. Važno je napomenuti da se ispoljava isključivo na osobama sa kojima se želi dublja povezanost, što zvuči paradoksalno.
Česti kratkoročni kontakti, odnosno serijsko upoznavanje novih ljudi i izbegavanje obaveza prema njima je glavna karakteristika. Imajte u vidu da osoba koja se boji bliskosti je sposobna da komunicira sa drugima, bar u početku. Kako se odnos razvija, strah dolazi do izražaja te umesto produbljivanja veze dolazi do raspadanja i potrage za novom. Da bi sabotirali postojeći odnos služe se neljubaznim stavom, sumnjičavim ponašanjem, optužbama, uključujući i psihološke igre.
U osnovi straha od bliskosti leži osećaj da osoba ne zaslužuje da je volimo i podržavamo. To dovodi do potrebe da budu savršeni kako bi se pokazali dopadljivim. Bez obzira da li ima oblik radoholičara ili se perfekcionizam ispoljava na drugi način deluje kontraproduktivno te umesto da privuče, on odbija ljude iz okoline.
Teškoća u izražavanju potreba i želja još jedna je karakteristika onih koji imaju problem sa bliskošću. Budući da partneri nisu u stanju da “čitaju misli”, potrebe ostaju neispunjene, što stvara povod da se odnos naruši.
Strah od bliskosti nije nerešiv problem, zato potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana. Klinički psiholog Mr Ana Gligorić pomoći će vam da razumete svoje ponašanje i kako da se sa njim suočite u cilju promene.
Pročitaj Više
Patološki lažov
Patološki lažov je česta pojava u društvu.
Ne postoji osoba koja makar jednom u svom životu nije slagala. Obično su u pitanju male, “bele” laži kojima želimo da opravdamo svoje greške, izvučemo se iz neprijatne situacije ili da izbegnemo da rečima povredimo dragu osobu.
Međutim, postoje ljudi kojima je laganje u krvi. Oni lažu ne zato što ih je okolnost na to naterala, već zato što im je takvo ponašanje prešlo u naviku. Čak i kada budu uhvaćeni da govore neistinu nastavljaju sa tim, te ne čudi što za njih postoji izreka: “laže čim zine”.
Šta je patološki lažov?
Patološki lažov, po definiciji, je osoba koja preterano i često laže bez ikakvog povoda. Odnosno, ne postoji vidljiv motiv, niti korist za laganjem. Osoba nije svesna svojih laži, jer i sama veruje da su one istinite. U osnovi leži impulsivnost, zbog koje lažljivac nije sposoban da shvati posledice ovakvog ponašanja. Ne postoji ni strah od razotkrivanja, jer sebe smatra inteligentnijim.
Mnogi ljudi kompulzivno laganje poistovećuju sa patološkim, što je greška. Kompulzivni lažljivci imaju potrebu da ulepšavaju stvari kako bi sebe prikazali u boljem svetlu. Što znači da su svesni svojih laži. Samim tim postoji i strah da budu uhvaćeni, te čim naslute opasnost prestaju sa pričom.
Uzroci koji dovode do patološkog lažova
Uzrok koji dovodi do toga da neko postane patološki lažov nije tačno objašnjen. Ipak, utvrđeno je da se aktivnost pojedinih centara u mozgu menja prilikom ovog laganja. Naime, smanjena je aktivnost talamusa, a povećana u prednjem cingularnom režnju. Tačnije, uočeno je da se patološko laganje razvija češće kod osoba koje imaju više bele materije u prefrontalnom korteksu mozga. S obzirom da je ova pojava rasprostranjenija kod muškaraca upravo je među njima veći broj patoloških lažljivaca.
Iako patološko laganje nije klasifikovano kao poremećaj može biti izazvano određenim poremećajima ličnosti, kao što su granični poremećaj ličnosti, antisocijalni poremećaj ličnosti, narcisoidni poremećaj ličnosti. Takođe, javlja se u okviru poremećaja ponašanja, pre svega, kod dece i tinejdžera. Mada nije redak slučaj da poremećaji pažnje sa hiperaktivnošću kao simptom imaju patološko laganje.
Kako se prepoznaje patološki lažov?
Patološki lažov se najlakše prepoznaje po olakom davanju obećanja koja nikad ne ispuni. Pored obećanja, on izbegava i ispunjavanje poslovnih obaveza i rokova.
Ove osobe nisu sposobne da ostvare dublju emotivnu vezu. Čak i ako uspeju da stupe u brak on se, zbog čestih laganja, brzo završava razvodom. S obzirom da nisu svesne problema, neće priznati da su glavni krivci za krah, već će krenuti u potragu za novim partnerom. Takođe, nisu u mogućnosti da zadrže ni prijatalje. Obično se kreću u jednom krugu ljudi sve dok neko ne posumnja u istinitost priča. Kada dođe do toga patološki lažov se udaljava i bira novo društvo.
Da bi prekrio manjak samopouzdanja koji je prisutan izmišlja priče o neverovatnim uspesima, poznanstvima sa javnim ličnostima ili događajima kojima nije prisustvovao.
Nedostatak empatije je karakterističan za ove osobe, pa nikada ne pokazuju kajanje i grižu savest za svoje ponašanje.
Patološko laganje je moguće izlečiti, a pristup zavisi od toga da li je ono simptom nekog drugog poremećaja ili se javlja izolovano. Zato, ako ste primetili da bliska osoba patološki laže potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Kleptomanija
Kleptomanija je poremećaj kontrole impulsa i navika. Karakteriše se nedostatkom kontrole u određenim situacijama. To znači da ljudi koji pate od problema ne mogu da se odupru nagonu da urade nešto štetno. U ovom slučaju ne mogu da se odupru impulsu da nešto ukradu. Pre izvršenja nagon je toliko jak da imaju osećaj tenzije, koji nakon krađe zamenjuje osećaj zadovoljstva.
Naziv potiče od grčkih reči “kleptein”, što u prevodu znači “krasti” i mania, tj. “manija”. Bukvalni prevod ukazuje na prirodu poremećaja, odnosno da je reč o patološkom nagonu za krađom iliti “prinudnoj krađi”.
Kleptomanija je takom istorije različito tumačena
Kleptomanija je prvi put opisana 1816. godine. Do kraja 19. veka tumačena je na različite načine. Histerija, imbecilnost, cerebralni defekt, pa i klimaks – samo su neka od stanja koja su korišćenja da bi se objasnilo ovo, naizgled, besmisleno ponašanje. Simptomi su neretko povezivani i sa drugim psihičkim problemima, kao što su opsesivno-kompulzivni poremećaj, anksioznost, poremećaj u ishrani, bolesti zavisnosti…
Nije redak slučaj da je kleptomanija objašnjavana nezrelošću, s obzirom na sklonost dece da uzimaju šta god žele. Početkom 20. veka na nju se više gledalo kao na pravni izgovor razmaženih buržoaskih dama, nego na pravi psihički problem. Tako je 1924. godine Wilhelm Stekel, sledbenik Sigmunda Freuda, razvio novu teoriju. Pročitavši slučaj jedne kleptomanke izneo je mišljenje da je u pitanju “potisnuta seksualna želja koja se zamenjuju simboličkom akcijom”.
Iako je ranijih decenija nedovoljno dijagnostikovana, kleptomanija se, prema klasifikaciji, svrstava u poremećaje ličnosti i poremećaje ponašanja odraslih.
Šta dovodi do poremećaja kontrole za krađom?
Bez obzira što je dugo poznata, klemptomanija nije dovoljno ispitana, te njeni uzroci nisu u potpunosti poznati. Smatra se da su glavni izazivači preživljena trauma u detinjstvu i disfunkcionalni porodični odnosi tako da dete pokušava materijalnim stvarima da zameni toplinu i nežnost koji mu nedostaju. Takođe, manjak samopouzdanja može da podstakne ovaj poremećaj kao želja za dokazivanjem.
U pojedinim situacijama na nastanak utiču fizički uzroci. Naime, povreda mozga tj. neurotransmitera koji je odgovoran za stvaranje serotonina dovodi do promena u raspoloženju, što za posledicu ima impulsivno ponašanje.
Poremećaj je češći kod žena. Obično se, javlja u pubertetu i traje do kasne adolescencije. Mada može da prati čoveka i u zrelim godinama.
Kleptomanije nije isto što i obična krađa
Za razliku od klasične krađe koja ima materijalni cilj, osobe koje pate od kleptomanije kradu da bi zadovoljile svoj poriv. Samim tim, svoju akciju ne planiraju, već je izvode impulsivno, ne razmišljajući o opasnosti da mogu biti uhvaćene.
Ni vrednost predmeta im nije važna, jer većina njih ima dovoljno novca da ih kupi. Nakon krađe mogu da osete krivicu, pa i da zapadnu u depresiju, te ukradene stvari vraćaju vlasnicima ili poklanjaju.
Kognitivno bihejvioralna terapija je ključna u lečenju poremećaja. Ukoliko je prisutna depresija kombinuje se sa antidepresivnim stredstvima.
Kleptomanija je visoko izlečiva, ali često ostaje prikrivena zbog stida kleptomana da priznaju. Zbog toga je obavezna i porodična psihoterapija kao podrška u suočavanju sa problemom i savladavanju svih izazova.
Ukoliko ste primetili da vi ili neko od vaših bližnjih pati od nagona za krađom potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Disocijativni poremećaj
Disocijativni poremećaj predstavlja skup mentalnih poremećaja koje karakteriše disocirano stanje ili disocijacija. Odnosno, potpuni ili delomični rascep svesti o sebi pri čemu se identitet jedne osobe “deli” na 2 ili više. Svaka od ovih osoba egzistira nezavisno, preuzimajući naizmenično kontrolu nad umom.
Problem je poznat od davnina o čemu svedoče crteži iz doba paleolita. Ipak, veće interesovanje od strane naučnika dogodilo se tek u 16. veku. U početku poremećaj je bio poznat pod imenom poremećaj višestruke ličnosti čime je sugerirano na njegovu prirodu, da bi 1994. godine dobio ime koje nosi i danas.
Iako je poznat od davninama, disocijativni poremećaj je tokom istorije tumačen na različite načine. U 19. veku je opisivan kao stanje mesečarenja, a naučnici su pretpostavljali da pacijenti prelaze sa normalne svesti na “somnambulističko stanje”. Zatim je povezivan sa epilepsijom, a početkom 20. veka histerija i shizofrenija su poistovećivane sa disocijacijom ličnosti.
Značajan pomak u proučavanju nastao je zahvaljujući Mortonu Princu. Ovaj američki neurolog prvi je zvanično dijagnostifikovao više ličnosti kod pacijentkinje Clare Norton Fowler. Svoje istraživanje naveo je u delu “Disocijacija ličnosti”, koje je objavljeno 1906. godine.
Zašto nastaje disocijativni poremećaj?
Smatra se da disocijativni poremećaj izaziva proživljeno traumatsko iskustvo u detinjstvu. Najčešće je u pitanju fizičko ili seksualno zlostavljanja, što je dodatno objašnjenje zašto je rastrostranjeniji kod žena. Naime, 90 odsto registrovanih slučajeva pripada ženskoj populaciji.
Disocirano stanje može da nastane i zbog traume usled zanemarivanja od strane roditelja ili staratelja. Kao posledica toga dete postaje manje sposobno da razume znakove iz okoline, kao i one koji dolaze od njega samog.
Gubitak bliske osobe, teška bolest, razvod roditelja, takođe, spadaju u traumatske događaje koji mogu biti okidači problema. Želeći da izbegnu suočavanje sa traumom, ove osobe beže od stvarnosti i povlače se u svoj um, razvijajući na taj način drugačije “ja”.
Genetska predispozija je još jedan od faktora. Što znači da postoji veća verovatnoća da se poremećaj javi ukoliko je već prisutna kod nekog od članova porodice.
Disocijativni poremećaj neretko prati posttraumatski stresni poremećaj, problemi sa spavanjem, flešbekovi, pa i bolesti zavisnosti.
Koji su simptomi disocijativnog poremećaja?
Disocijativni poremećaj nije lako prepoznati, jer uključuje niz različitih stanja. Tu, pre svega, spada derealizacija, tj. stanje u kom osoba ima utisak da je sve oko nje odvojeno nekom nematerijalnom i neshvatljivom granicom, pa spoljašnjost doživljava kao film ili san.
Može se ispoljiti i depersonalizacija, koju karakteriše promena u doživljaju i svesnosti sebe, tako da osoba ima osećaj odvojenosti i otuđenosti od sopstvenog tela.
Gubitak pamćenja na traumatske događaje (disocijativna amnezija) još jedan je simptom poremećaja. Mada se mogu javiti i depresija, anksioznost, poremećaji ishrane, a u težim situacijama i epizode samoranjavanja i suicidni pokušaji.
Kako se leči disocijativni poremećaj?
Psihoterapija ima ključnu ulogu u lečenju. Zavisno od pacijenta kombinuje se više psihoterapijskih pravaca. Obično se primenjuje kognitivno-bihevioralni pristup, hipnoterapija i art terapije. Kako bi se kontrolisali simptomi, često, se prepisuju i antidepresivi, lekovi protiv anksioznosti ili za smirenje.
Ukoliko ste premetili da imate osećaj otuđenosti ili čudnu svest o okruženju potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Histerija
Histerija je pejorativan termin koji u kolokvijalnom smislu označava nekontrolisani višak emocija i može se odnositi na privremeno stanje uma ili osećanja.
Najstariji zapisi potiču iz 1900. godine pre Nove ere. Drevni Egipćani primetili su abnormalnosti u ponašanju kod odraslih žena, koje su povezivali sa problemima materice. Njihovo tumačenje preuzeli su Grci dodajući da je bolest izazivana i nemogućnošću rađanja. Kako je uzrok bio u ženskim reproduktivnim organima, histerija je dobila naziv od grčke reči za matericu – “hystera”.
Stari Rimljani su, takođe, pripisivali histeriju bolestima materice ili poremećaju u reprodukciji, tj. pobačaju, menopauzi… Upravo su njihove teorije bile osnova za kasnija tumačenje zapadne medicine.
Sve do 19. veka histerija je smatrana isključivo ženskim problemom, da bi Sigmund Frojd prvi pokazao da se može javiti i kod muškaraca. Sredinom 20. veka dobila je status mentalne bolesti, ali je 1980. godine uklonjena iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM) Američkog psihijatrijskog udruženja.
Šta je histerija?
Kada se pomene histerija obično se misli na histerični karakter koji karakteriše psihička nezrelost u kontroli emocija i samoregulaciji. Obuhvata i histerične napade i histeričnu neurozu.
Histerični napad je izazvan nekom neispunjenom potrebom ili željom, a ispoljava se eksplozijom emocija. Često ih prate bacanje po podu, udaranje rukama i nogama, kao i povici. Napad traje sat vremena, pa i duže, odnosno sve dok okolina ne uvidi opravdanost zahteva histerične osobe.
Histerična neuroza nastaje naglo, dovodeći do oduzetosti organa ili čula. Kako ne postoji nikakav organski uzrok, nema oštećenje nerava, već je problem izazvan psihološkim konfliktom. Tako, na primer, oduzetost nogu nastaje da bi se odgodio odlazak na mesto gde se mogu očekivati neprijatnosti, a govor nestaje kada se nešto ne sme reći.
Zašto nastaje histerija?
Glavni okidač histerije jeste preživljena trauma, bez obzira da li se dogodila u detinjstvu ili odraslom dobu. Studije su pokazale da je to najčešće fizičko, seksualno ili emocionalno zlostavljanje. Slede stresni događaji, kao što su razvod roditelja, gubitak bliske osobe, suočavanje sa teškom bolešću…
U trećini slučajeva uzročnik je depresija. Mada mogu je izazvati i strahovi, stres, kao i preterana briga.
Na razvoj histerije ima uticaj i genetika. Naime, postoji veća verovatnoća da će osoba razviti histerični karakter ako je u porodici primećeno takvo ponašanje. Neretko je posledica i lošeg stila roditeljstva.
Kako se prepoznaje histerija?
Histerija se ispoljava nizom telesnih, senzornih, motoričkih i mentalnih znakova. Osim jake emocionalne nestabilnosti, prisutni su i netrpeljivost, razdražljvo ponašanje, napadi smeha i plača bez razloga.
U fizičke simptome spadaju tahikardija, pojava grčeva u pojedinim delovima tela, glavobolja, naticanje vrata, osećaj gušenja i pritiska, mučnina, povraćanje.
Kod težih slučajeva mogu se javiti i halucinacije, gubitak svesti, nasilni pokreti, uznemirenost, konvulzije.
Histeriju ne treba olako shvatiti. Ona može da bude ozbiljna smetnja koja utiče na kvalitet života ne samo pojedinca, već i njegovih bližnjih. S obzirom da se ispoljava na različite načine kod neuroza treba, najpre, utvrditi da li su one izazvane nekom bolešću ili histerijom. Nakon postavljanja dijagnoze lečenje je vrlo brzo i jednostavno.
Za razliku od neuroza i napada, histerični karakter zahteva dugotrajno lečenje. Važnu ulogu ima psihoterapija koja ima za cilj emocionalnu regulaciju, ali i restrukturiranje karaktera.
Ukoliko se suočavate sa histeričnim epizodama potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Sindrom toksične majke
Sindrom toksične majke nije redak slučaj u modernom društvu.
Biti majka je jedan od najsloženijih i najzahtevnijih poslova. Saznanje da očekujemo skori dolazak bebe ispunjava nas neizmernom srećom, da bi već u narednom trenutku nastupila strepnja od neizvesnog.
Čak i kada maleno biće dođe na svet pomešana osećanja su stalno prisutna. Strepnja da nećete biti dobra majka, strah da se detetu nešto ne dogodi, kako zadovoljiti sve njegove potrebe, kako ga pravilno vaspitati – samo su neki od izazova sa kojima se susreću majke. Upravo oni pokazuju da roditeljstvo zahteva trud, posvećenost, pregršt emocija i energije, jer od nas samih zavisi u kakve će se ličnosti razviti naša deca.
Šta je sindrom toksične majke?
Majčinstvo mnoge žene željno čekaju, ali postoje i one koje vest da su trudne nisu dočele sa oduševljenjem. Međutim, kada po prvi put ugledaju svoju bebu sve se menja. Maleno biće je okupiralo njihovo srce da bez njega ne mogu da zamisle nijedan dan.
Nažalost, pojedine i nakon porođaja ostaju u svom svetu, ne želeći da prihvate činjenicu da imaju novu odgovornost. Razlozi za ovakav stav su brojni. I dok su jedne bile pod pritiskom tradicionalnih društvenih konvencija da moraju da se ostvare kao majke, druge su se našle u unapred pripremljenom „scenariju“ života koji im je nametnut.
Bez obzira koji razlog, jedno je sigurno – ovakve majke u većini slučajeve su toksične za svoju decu.
Kako prepoznati sindrom toksične majke?
Sindrom toksične majke nije medicinski pojam, niti jasno definisan koncept. Ipak, postoje određena karakteristična ponašanja.
Egocentrično ponašanja je jedno od vodećih. Briga o sebi je jako izražena i na prvom mestu, tako da prelazi u narcisoidnost i zanemarivanje potreba drugih. Prati je potpuni nedostatak pažnje i nepokazivanje emocija. Kako je empatija osnova za građenje dobrih odnosa, ukoliko izostane u detinjstvu dete neće moći da razvije zdrave granice prema sebi i drugima.
Zlostavljanje se ne odnosi samo na udaranje i vikanje, češće je zastupljen verbalni tip. Ono se ogleda u šalama koje prelaze u ismevanje, pa i ponižavanje. Uz reči obično je prisutna i gestikulacija kako bi se što bolje imitirale „mane“ sopstvenog deteta.
Iako postoje različiti stilovi komunikacije toksične majke biraju pasivno-agresivni. Glumeći žrtvu, kod deteta razvijaju osećaj krivice i stida. Ovo ponašanje se, obično, ispoljava rečenicama koje počinju: „Ti uvek…“ ili „Posle svega što sam uradila za tebe“ što dodatno utiče da se u glavi mališana ureže kritika za greške koje to i nisu.
Nedostatak granica, takođe, je tipično za toksične majke. One „guraju“ decu da bi ostvarile svoj cilj. Na taj način im otežavaju da ispune sopstvene.
Da li sindrom toksične majke ostavlja posledice?
Porodica ima značajan uticaj na razvoj vrednosti, percepciju i poverenje u druge. Zapravo, ona formira naš opšti pogled na svet. S obzirom da akcije toksične majke nisu izolovani događaji, već obrasci ponašanja, oni se negativno odražavaju na život deteta.
Osećaj niže vrednosti, nedostatak samopoštovanja, naglašena nesigurnost koja sprečava napredovanje, nemogućnost da se izgradi dobar odnos sa drugima, samo su neke od posledica koje se ispoljavaju tokom odrastanja sa toksičnom majkom.
Srećom, one se mogu rešiti, a u tome vam može pomoći sistemsko porodična psihoterapija u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeMoć pisanja
Moć pisanja je ogromna!
Iako moderno doba karakteriše visok stepen digatalizacije, pisanje je više od pukog kodiranja znakova i kucanja reči. Gotovo svakog dana pošaljemo veliki broj poslovnih mailova i sms poruka, dok je ćaskanje putem društvenih mreža postalo obavezni ritual svakog od nas.
Međutim, šta je sa rečima napisanim rukom, a ne na računarima i mobilnim telefonima? Vekovima je pisanje rušilo vlade, osvajalo srca voljenih i lečilo slomljenu dušu. Ipak, najveća moć pisanja se krije u uticaju na osobu koja je zapisala svoje misli, ideje i osećanja, pri tome, ne morate biti književnik. Dovoljno je da na papir prenesete sve što je u vašem umu i vrlo brzo uvidećete kako reči blagotvorno deluju na vaš celokupni život.
Pisanje vam danosi napredak u karijeri
Mnogi menadžeri smatraju da je pisanje presudan deo za ostvarivanje uspeha čitavog tima. Samim tim u njemu leži i odgovor na pitanje kako povećati produktivnost.
Kolika je moć pisanja u poslovnom svetu najbolje je pokazao Jeff Bezos. Izvršni direktor Amazona insistira da napisane reči zamene druge oblike komunikacije kako bi se sastanci najefikasnije iskoristili. Umesto neposrednog razgovora, koje je praćeno neprekidnim prekidanjem saradnika tokom izlaganja, on zahteva da viši rukovodioci u Amazonu svoje ideje napišu detaljno, u kompletnim, smislenim rečenicama. Na taj način ne samo da imaju jasni uvid u njih, već su podstaknuti na dublje razmišljanje o isplativosti realizacije.
Zapravo, svaki zaposleni, a ne samo menadžeri, treba da se posveti pisanju. Ono probuđuje maštu i razvija kreativnost. Ujedno, uči nas boljem i pravilnijem izražavanju, u odnosu na kratke viber poruke.
Stručnjaci savetuju da su večernji časovi idealno vreme za pisanje. Tokom odmora vaš um je oslobođen svih negativnih uticaja i usredsređeniji na nove vidike, mada dobre misli nemojte odlagati, već ih odmah zapišite bez obzira koje je doba dana.
Pisanje nam pomaže da bolje upoznamo sebe same
Čovek je emocionalno biće. Svakog dana kroz naš um prođu automatske misli koje su prožete emocijama. Često nismo ni svesni njihovog postojanja, ali to ne znači da ne deluju na naše postupke. Zato moramo da ih prepoznamo, tj. da ih prilagodimo i učinimo realističnim, a to ćemo najlakše učiniti pisanjem.
Imajte u vidu da svaka napisana reč otkriva delić vas samih, čak i najjednostavnija misao koja nam padne na pamet u toku dana. Možda će vam upravo ona pomoći da spoznate sopstveni obrazac razmišljanja.
Moć pisanja na fizičko i mentalno zdravlje
Istraživanja su pokazala da beleženje osećanja samo 15 minuta dnevno ima neverovatnu moć u borbi sa traumatičnim događajima. Zbog toga je psihoterapija uvrstila terapijsko pisanje kao tehniku za upravljenje stresom, emocionalnim preokretima u životu, ali i za kontrolu besa i nagomilane agresivosti.
Pisanje onog što ne možemo drugome da poverimo, zapravo, je put da otkrijemo ono što duboko u sebi potiskujemo. To je naročito značajno kod lečenja depresije, posttraumatskog stresnog poremećaja i kompulzije kod OKP-a.
Moć pisanja sa uma prenosi se na čitavo telo, jačajući imuni sistem. Napisane reči donose bolji san, poboljšavaju fiziologiju mozga, ublažavaju gastrointestinalne poremećaje, pa i mnoge hronične bolesti.
Ukoliko ne znate kako da počnete sa pisanjem svojih misli potražite savet u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više