Gaslajting
Gaslajting predstavlja proces u kome neko pokušava da manipuliše bliskom osobom, ubeđujući je u sve suprotno od onoga što oseća ili govori. Obično se sreće među partnerima, mada nije redak slučaj da se javi i u prijateljskim odnosima.
Naziv potiče od istoimene predstave britanskog dramskog pisca Patrika Hamiltona iz 1938. godine u kojoj suprug pokušava da izludi svoju ženu zatamnjujući svetla u njihovom domu. Kada ona pomene da se osvetljenje promenilo suprug to poriče navodeći ženu da pomisli da je izgubila razum. Šest godina od pojave predstave snimljen je i film u kom je glumila čuvena Ingrid Bergman. Upravo je on podstakao naučnike da u narednim decenijama istraže gaslajting pojavu.
Kako gaslajting funkcioniše?
Gaslajting je oblik manipulacije koji se često javlja u nasilnim vezama. Zapravo, to je prikrivena vrsta emocionalnog zlostavljanja gde manipulatori (nasilnici) obmanjuje mete, stvarajući lažnu priču. Na taj način ih teraju da dovode u pitanje svoje procene, mišljenja, samopoštovanje. Da bi na kraju, žrtve gaslajtinga počele da se osećaju nesigurno u vezi svoje percepcije sveta.
Stručnjaci smatraju da u osnovi ovakvog ponašanja leži želja za kontrolom i stavljanjem bliske osobe u potčinjeni položaj kako bi se osetili moćnim. Zbog toga se ova pojava vezuje za ljude koji pate od određenih psihičkih poremećaja. To su pre svega narcisoidni poremećaj ličnosti i granični poremećaj ličnosti.
Kako prepoznati gaslajting?
Osoba koja koristi gaslajting često je patološki lažov. Što znači da otvoreno laže i nikada ne odustaje od svoje priče. Čak i kada joj iznesete dokaz da nije u pravu reći će da izmišljate stvari ili da se to nikada nije dogodilo.
Druga česta tehnika kojom se služi jeste širenje glasina o vama i ogovaranja pred drugima. Naime, pretvaraće se da je zabrinut za vas, a zapravo će drugima pričati kako izgledate emocionalno nestabilno. Sa druge strane vama će govoriti da ljudi, iz vašeg bliskog okruženja, govore loše o vama, a pojedini i da misle da ste “ludi”.
Diverzija je svojstvena gaslajtingu. Umesto da daju odgovor na vaše pitanje kojim ste ih suočili sa nečim što su rekli ili uradili, ovi ljudi skreću temu postavljenjem pitanja. Ne samo da vam time skreću misli, već vas dovode u stanje da preispitate da li ste trebali uopšte da pokrećete temu.
Prebacivanje krivice je još jedna uobičajena taktika. Iz svake diskusija proizilazi da ste vi krivac za nešto što se dogodilo. Čak i kada pokušate da razgovarate o tome kako se osećate zbog ponašanja nasilnika, oni su u stanju da izokrenu razgovor tako da se na kraju i pitate da li ste vi, zaista, uzrok njihovog lošeg ponašanja.
“Smiri se”, “Preteruješ”, “Zašto si tako osetljiv” – ove i slične izjave često koriste gaslajteri kako bi minimizirali vaša osećanja. Što kao rezultat ima da i sami umanjujete vrednost svojih misli, osećanja ili uverenja.
Ponekad, kada je prozvana osoba koja primenjuje ovu manipulativnu tehniku koristi saosećajne reči kao oružje. Odnosno, kako bi pokušala da izgladi situaciju. Bez obzira što ste se i ranije suočili sa istim ponašenjem reči poput “Znaš koliko te volim. Nikada te namerno ne bih povredio” mogu vas navesti da je ponovo pustite u svoj život.
Ukoliko ste pali pod uticajem gaslajtera psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da naučite kako da se nosite sa njim.
Pročitaj Više
Nomofobija – Strah od gubitka telefona
Nomofobija je novi oblik poremećaja koji je registrovan poslednjih godina, te se opravdano smatra problemom modernog doba.
Gotovo da ne postoji osoba na svetu koja može da zamisli svoj dan bez interneta, mobilnih telefona, tableta i drugih pametnih uređaja. Iako svi oni život čine lakšim, pokazali su i loše strane. Tako je internet stvorio novi oblik bolesti zavisnosti, dok su Facebook i Instagram pokazali veliki negativni uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje.
Imajući ovo u vidu ne čudi što su mobilni telefoni doneli novi, preterani strah, a to je strah od gubitka telefona. Što ukazuje i sam naziv. Naime, nomofobija je dobila ime od engleskih reči no mobil phobia, jer se prvi put o ovom problemu kao poremećaju govorilo upravo u Velikoj Britaniji. Tačnije, nastala je za potrebe studije koja je imala za cilj da dokaže da mobilni podstiču teskobu, tj. da izazivaju stres kod ljudi ukoliko nisu u blizini svojih telefona.
Bez obzira što nije navedena u najnovijoj verziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, sa njom se suočavaju mnogi ljudi širom sveta. Procenjuje se da 66 odsto ljudi užasava pomisao na to da bi mogli da ostanu bez mobilnog telefona, a u proseku proveravaju 34 puta na dan gde im je mobilni i da li radi.
Koji su simptomi nomofobije?
Nomofobija je, baš kao i sve druge fobije, vrsta anksioznosti. Što znači da izaziva odgovor na strah pri pomisli da ćete izgubiti telefon. Takođe, ona predstavlja i strah da ćete ostati bez dometa, baterije ili kredita. Ovaj strah izaziva niz emocionalnih i fizičkih simptoma.
Karakteristična je pojava zabrinutosti samo pri pomisli da nemate telefon ili da ne možete da ga koristite. Mogu se javiti i napadi panike ako ne možete da pronađete svoj telefon, dok stres i razdražljivost nastaju u slučaju da ne možete da proverite telefon.
Nomofobija se maifestuje i fizičkim tegobama. Drhtanje tela, povećano znojenje, ubrzani rad srca, nesvestica, vrtoglavica – samo su neki od simptoma koji prate osećaj straha od nemogućnosti upotrebe mobilnog telefona.
Osobe koje pate od ove fobije izbegavaju mesta na kojima nema interneta ili signala. Uvek sa sobom nose eksterne punjače, a u dopisivanju obavezno koriste brojne stikere. Pojedinima se čak priviđa da telefon zvoni ili da im je stigla poruka iako nije.
Zašto nastaje nomofobija?
Tačan uzrok nomofobije nije otkriven. Stručnjaci smatraju da osećaj zadovoljstva pri upotrebi telefona može biti okidač problema, te ovu fobiju posmatraju i kao vrstu zavisnosti.
Drugi, pak, kao uzročnike navode postojeći anksiozni poremećaj ili fobiju, dok treći smatraju da proističe iz kompulzivnog ponašanja.
Kako se leči nomofobija?
Kognitivno bihejvioralna terapija predstavlja osnovu u lečenju nomofobije. Ona ima za cilj da osoba nauči da prepozna iracionlna razmišljanja i da ih zameni realističnijim. Tako na primer uči da shvati da ništa neće propustiti ukoliko ne proveri telefon svakog minuta.
Druga važna tehnika jeste terapija izloženosti. Njome se vrši pospeno izlaganje strahu. Odnosno, postepeno navikavanje da idete bez telefona. U početku su to manje udaljenosti, kao ostavljanje mobilnog u drugoj sobi. Vremenom se povećava period bez telefona.
Ako imate simptome nomofobije ili ako osećate da upotreba mobilnog telefona izaziva probleme u vašem životu, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Energetski vampiri
Energetski vampiri su sve češća tema kako nauke, tako i medija, pa i ljudi u svakodnevnom životu.
Retki su srećnici koji imaju dovoljno vremena u toku dana da obave sve planirane zadatke i da se posvete sebi i stvarima koje nas čine srećnim. Upravo zato pažljvo biramo koga ćemo pustiti u svoje okruženje i sa kime ćemo podelite svoje probleme, razmišljanja, brige i sreću.
I dok je komunikacija sa nekima lagana, tako da deluju opuštajuće, razgovor sa pojedinim može nam iscrpeti svu energiju, čak i kada nisu u pitanju teške, ozbiljne teme. Ove osobe su poznate pod nazivom energetski vampiri.
Ljudima, koji pokazuju osobine energetskog vampira, generalno nedostaju empatija, obzirnost i/ili emocionalna zrelost. Zbog bola ili nesigurnosti koju osećaju u sebi, zavisni su od toga da se hvataju za vitalnost drugih kao pokušaj da izleče svoju unutrašnju patnju. Zapravo, oni se “hrane” emocionalnom ili psihičkom energijom drugih tako da se nakon interakcije sa njima možete osećati umorno, depresivno, anksiozno, razdražljivo ili ljuto.
S obzirom da su energetski vampiri ljubavni partneri, roditelji, deca, prijatelji ili kolege, psihološko savetovalište Sana vam otkriva 6 karakterističnih tipova.
Žrtva ili vampir mučenik
Žrtve/mučenici veruju da su “na milost i nemilost” sveta i da pate prvenstveno zbog drugih ljudi. Umesto da preuzmu odgovornost za svoje živote, neprestano okrivljuju druge. Vešti su manipulatori, te često emocionalno ucenjuju svoje bližnje.
Manjak samoupozdanja je obično pokretač disfunkcionalnog ponašanja ovog tipa, a njegov uzročnik najverovatnije dolazi iz nedostatka ljubavi, potvrđivanja i odobravanja u periodu odrastanja. Zbog toga se osećaju nedostojnim i neprihvatljivim, te pokušavaju to da razreše tako što nastoje lažno da dobiju vaše saosećanje stvarajući vam osećaj krivice.
Narcisoidni vampir
Narcisoidni energetski vampiri nemaju sposobnost da pokažu empatiju ili istinski interes prema drugima. Njihov stav jeste “prvo JA, a tek onda TI”. Stoga će stalno očekivati da ih stavite na prvo mesto, nahranite njihov ego i radite ono što kažu, bez obzira da li to vama odgovara ili ne.
Ovaj tip je sklon manipulisanju lažnim šarmom, ali će se isto tako brzo okrenuti od vas, kada im zadovoljite očekivanja.
Dominantni vampir
Dominatorski vampiri vole da se osećaju superiorno. Razlog za to leži u dubokoj unutrašnoj nesigurnosti, koju često kompenzuju zastraživanjem ljudi oko sebe.
Da bi prekrili svoju slabost često su glasni u govoru, sa strogim principima i uverenjima, kao i crno-belom percepcijom sveta. Većina njih su rasisti, seksisti, homofobični, pa i fanatični likovi.
Melodramatični energetski vampir
Ovaj tip vampira ima potrebu da stvara stalnu dramu, čak i kada nema pravog povoda za to. Takođe, vole stresne situacije, jer im one daje razlog da se osećaju žrtvama, te da naglašavaju svoju sopstvenu važnost. Na taj način, u stvari, izbegavaju životne probleme koje trebaju da reše.
Drugi razlog zašto melodramatični vampiri uživaju u stvaranju drame jesu negativne emocije kojima se hrane tako one izazivaju zavisnost.
Osuđujući vampir
Vampire ovog tipa karakteriše veoma nisko samopoštovanja. Zbog toga uživaju da otkrivaju slabosti i nesigurnosti drugih. Cilj takvog ponašanja jeste da druge predstave malim, nevažnim, posramljenim, kako bi uveličali same sebe.
Njihov tretman prema drugima samo je odraz načina na koji se ponašaju prema sebi.
Nevini vampir
Energetski vampiri nisu uvek zlonamerni. Ponekad su bespomoćni tipovi ljudi kojima je pomoć zaista potrebna. Iako je divno pomagati onima do kojih vam je stalo, nikako ne trebate to raditi na svoju štetu. Umesto da ih navikavate da ćete uvek rešiti njihove probleme, podstičite ih da budu saamostalniji u životu.
Ma koliko delovalo neverovatno, energetski vampiri svojom toksičnošću mogu drugima da naruše život, zato potražite savet u psihološkom savetovalištu Sana kako sa njima da se izborite.
Pročitaj VišeKonflikti u vezi
Konflikti u vezi su sastavni deo svakog ljubavnog odnosa.
Ma koliko se dvoje vole i imaju iste poglede na najvažnije životne stvari, nemoguće je da se slaažu u svemu. Svi smo mi različiti, te se međusobno razlikuju i naša mišljenja, očekivanja, potrebe, pa i želje i navike.
U zavisnosti od toga koliko se partneri razlikuju, konflikti u vezi su neminovnost kao proces prilagođavanja jedno drugom. Čak i kasnije, nakon godina zajedničkog života, svađe i nesuglasice su sasvim normalna pojava. Apsolutno odsustvo konflikata ukazuje da veza ne funkcioniše, tj. da partneri ili nešto kriju ili nisu dovoljno zainteresovani jedno za drugo.
Međutim, način na koji se odnosite prema konfliktima govori da li je vaš odnos zdrav ili ne. Samim tim i da li će veza opstati ili je osuđena na propast.
Konstruktivni konflikti u vezi
Konflikti nisu isključivo pokazatelj nepoštovanja, nedostatka ljubavi i loših međusobnih odnosa. Ukoliko se radi na njima i zajedničkim snagama se rešavaju mogu, zapravo, da prodube vezu. Istovremeno, da učine da bolje razumete svog partnera, njegova osećanja i potrebe. Što je osnova za dalju dobru komunicaciju i stabilan odnos.
Svi znamo kolika je važnost komunikacije u partnerskim odnosima. Jasan, iskren i potpun dijalog je ključan za uspešan odnos i smanjenje sukoba. Deljenje i razumevanje se najbolje postiže kada ne projektujemo sopstvena uverenja o partneru ili onome što će oni reći, već iskreno obraćamo pažnju na verbalno i neverbalno ponašanje. Što znači da se o problemu koji je doveo do razdora treba pričati otvoreno, uz uvažavanje mišljenje partnera, a bez vike, prozivanja i omalovažavanja. Nazivanje partnera uvredljivim imenima, pretnje i korišćenje podrugljivog ili sarkastičnog tona ne samo da je odraz nepoštovanja, već sprečava efikasnu komunikaciju.
U zdravim odnosima nema povlačenja pri problemima, čak i ako su teme “teške i bolne”. Umesto izbegavanja, par zajedničkim snagama radi na njegovom rešavanju. Pri čemu bilo kakve ucenjivačke i manipulativne psihološke igre nisu dozvoljene.
Nemojte da zaboravite da je kompromis u većini slučajeva najbolje rešenje. Odnosno, prihvatanje da postoje razlike u mišljenjima, ali da one nisu prepreka za normalno funkcionisanje.
Kako destruktivni konflikti u vezi utiču na fizičko i mentalno zdravlje?
Konflikti u vezi ne dovode samo do loših međusobnih odnosa, već utiču na kvalitet života. Brojna istraživanja su pokazala da postoji veza između ponavljajućih ili produženih sukoba i zdravlja. Oni, pre svega, izazivaju konstantni stres koji, dugoročno gledano, narušava celupno zdravlje.
S obzirom da je imuni sistem oslabljen prehlada, grip, virusi i razne infekcije postaju verni pratioci jednog od partnera. Kod nekih je prisutan hronični bol povezan sa stresom. Obično je to glavobolja, bol u leđima ili vratu.
Verovali ili ne, konflikti direktno utiču na probleme sa varenjem, uključujući mučninu, dijareju, zatvor. Mada se mogu javiti i ozbiljnije tegobe kao što je gastritis i čir na želucu. Takođe, izazivaju pojavu bubuljica, opadanje kose, bolesti zuba i desni. Vremenom, mogu da budu uzrok srčanih oboljenja i hipertireoze.
Poremećaji ishrane, anksiozni poremećaji, depresija, problemi sa spavanjem, kao i seksualna disfunkcija ili promene libido – samo su neke od komplikacija mentalnog zdravlja usled stalne izloženosti konfliktnim situacijama.
Imajući ovo u vidu, ali i u želji da sačuvate svoju ljubavnu vezu, ukoliko vi i vaš partner ne možete sami da rešite nesuglasite, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Stokholmski sindrom
Stokholmski sindrom predstavlja ozbiljan psiho-socijalni poremećaj koji se definiše kao naizgled teško shvatljiva pojava zbližavanja, razvijanja osećaja poverenja, specifične emocionalne veze, pa i identifikacije žrtve sa agresorom.
Termin je u nauku uveo Nils Bejerot u drugoj polovini 20. veka. Ovaj švedski psihijatar i kriminolog bio je podstaknut dešavanjima koja su usledila nakon neuspele pljačke banke 1973. godine u gradu po kojem je pojava dobila ime. Naime, pljačkaši banke su 6 dana držali kao taoce radnice koje su se sa njima emocionalno povezale.
Nakon oslobađanja primećeno je neobično ponašanje žrtava. Ne samo da nijedna nije htela da svedoči protiv otmičara, već su ih branile. Vrhunac je bila veza jedne od radnica sa pljačkašem koja je nastavljena i tokom njegovog služenja zatvorske kazne.
Iako se Stokholmski sindrom vezuje za neobični odnos žrtava i taoca, može se razviti i u drugim situacijama. Odnosno, u ulozi agresora može se naći bilo koji zlostavljač koji kao dominantna osoba ima moć upravljanja nad drugom osobom.
Zašto nastaje Stokholmski sindrom?
Bez obzira na brojne studije uzrok je još uvek nepoznatog porekla. Naučnici su utvrdili vezu instikta opstanka i suočavanja sa situacijom lišavanja slobode. Što znači da žrtva razvija Stokholmski sindrom da bi preživela. Samim tim izbegla mučenje, maltretiranje, pa i smrt.
Stresna situacija, ispunjena strahom i neizvesnošću, stvara pasivno-agresivni položaj koji izaziva neravnotežu i nestabilnost žrtve. Kao posledica toga razvija se posebni oblik zavisnosti prema otmičaru.
Neki naučnici ističu da su ovom sindromu sklonije osetljivije, emocionalno slabije osobe. Manjak samopouzdanja dovodi do identifikacije sa otmičarem, a u pojedinim slučajevima i do potpune promene raspoloženja i ponašanja tako da žrtve počinju da dele mišljenje sa svojom zlostavljačima.
Rizik od razvoja Stokholmskog sindroma se povećava trajanjem traume. Što više vremena protekne, veća je mogućnost zbližavanja, te i manja verovatnoća povređivanja talaca.
Kako se Stokholmski sindrom ispoljava?
Osim ispoljavanja privrženosti i emocija prema agresorima, osobe koje pate od Stokholmskog sindroma negativno reaguju na policiju ili bilo kog drugog ko želi da im pomogne, jer ih smatraju uzrokom razdvajanja.
Jasno pokazuju mržnju prema spasiocima, odbijajući saradnju sa njima, a pojedine su spremne i da lažno svedoče kako bi dale alibi svojim napadačima.S obzirom da su zlostavljači vešti manipulatori nakon spasavanja kod žrtava se javlja osećaj krivice i kajanja zbog slobode koju su dobile dok su oni u zatvoru. Kao posledica toga može nastati i socijalna distanca u odnosu na članove porodice i najbliže prijatelje.
Konfuzija, zamućeno pamćenje i zabluda su kognitivni pratioci sindroma, a često se razvijaju i depresija i anksioznost.
Stokholmski sindrom u modernom dobu
Nažalost, Stokholmski sindrom nije retka pojava danas. Obično se sreće u lošim ljubavnim vezama koje su praćene fizičkim i psihičkim zlostavljanjem. Nije redak slučaj da se razviju kod dece koja trpe nasilje u porodici.
Psihoterapija ima ključnu ulogu za oslobađanje Stockholmskog sindroma.Psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da se suočite sa preživljenom traumom kako bi mogli da se vratite normalnom životu.
Pročitaj VišeReduplikativna paramnezija
Reduplikativna paramnezija spada u znatiželjne mentalne poremećaje, tačnije jedan je od sindroma zablude i pogrešne identifikacije. U pitanju je zabluda ili uverenje da je neko mesto duplirano. Što znači da osoba veruje da istovremeno postoje 2 ili više potpuno istovetnih mesta. Mada se može manifestovati i zabludom da je neko mesto premešteno na drugo mesto.
Obično je pogrešna identifikacija vezana za dobro poznata mesta, kao što su sopstveni dom, radni prostor, bolnica, prodavnica u kojoj svakodnevno kupuje isl. Veoma retko osoba ima uverenje da su duplicirane egzotične destinacije, mesta iz dalekih zemalja ili ona koja su potpuno nepoznata.
Reduplikativna paramnezija se retko javlja, pri čemu je zastupljenija kod muškaraca. Više od 70 odsto registrovanih pacijenata su muškog pola.
Reduplikativna paramnezija je nedovoljno ispitan psihički poremećaj
Psihički problemi koje donosi sindrom zablude i pogrešne identifikacije registrovani su još u 18. veku. Naime, švajcarski prirodnjak Charles Bonnet je 1788. godine opisao simptome kod žene koji se danas pripisuju Cotardovoj zabludi. Odnosno, poremećaju koji karakteriše zabluda da je osoba mrtva, da ne postoji, da truli ili da je izgubila krv i unutrašnje organe.
Pojam reduplikativne paramnezije u nauku uveo je Arnold Pick 1903. godine. Ovaj psihijatar je naziv upotrebio kako bi opisao pacijenta sa Alchajmerovom bolešću koji je verovao da je premešten iz gradske bolnice u drugu koja izgleda identično, ali se nalazi u poznatom predgrađu. Da bi objasnio svoju zabludu tvrdio je da Pick i ostatak medicinskog osoblja rade u obe bolnice.
Međutim, tek u drugoj polovini 20. veka ovom problem je posvećena veća pažnja. Razlog za to bila su 3 slučaja koja je Benson prijavio 1976. godine. Ne samo da je opisao simptome svojih pacijenata, već je pokušao da objasni uzroke koji su ih izazvali.
Zašto nastaje reduplikativna paramnezija?
Oštećenja mozga, pre svega, desne moždane hemisfere i oba frontalna režnja, glavni je uzročnik nastanka reduplikativne paramnezije. Usled pogoršanja vizualno-prostorne percepcije i gubitka vizuelne memorije dolazi do gubitka orijentacije, što za posledicu ima stvaranje lažnih sećanja.
U većini slučajeva oštećenja mozga koja dovode do sindroma zablude i pogrešne identifikacije rezultat su traumatske povrede mozga, tumora mozga ili moždanog udara. Mogu biti izazvana i drugim oboljenjima mozga, kao što je encefalopatija.
Istraživanja su pokazala da neurodegenerativne bolesti, tj. demencija i Alchajmerova bolest, spadaju u potencijalne faktore koji dovode do ovog poremećaja. Ne treba zanemariti ni psihološke uticaje, jer se reduplikativna paramnezija ponekad javlja kod depresije i shizofrenije.
Kako se leči reduplikativna paramnezija?
Iako ne postoji tačno određen specifičan tretman lečenje se zasniva na kombinaciji medikamenata i psihoterapije.
Od lekova najčešće se prepisuju antidepresivi kako bi se suzbile promene raspoloženja koje prate ovaj poremećaj. Ipak, ključnu ulogu ima psihoterapija koja je usmerena na otkrivanje uzroka koji su doveli do problema, kao i učenju pacijenta kako realno da sagleda svet oko sebe.
Nemojte da dozvolite da vam zabluda ili uverenje naruše normalno funkcionisanje, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Socijalna inteligencija
Socijalna inteligencija ima važnu ulogu u formiranju ličnosti.
Pri pomenu inteligencije mnogima je na pameti logički IQ. On je ključan za razumevanje problema i pronalaženje rešenje ali ne treba zanemariti ni 7 drugih vrsta inteligencije. Jedna od njih je socijalna.
Čovek je društveno biće, te je potreba da bude okružen drugim ljudima usađena u njegovoj prirodi. Sa druge strane, kroz odnose sa porodicom, prijateljima, kolegama, pa i neznancima, formira se naš mozak i razvija određeno ponašanje.
Nažalost, savremeno doba obeležava virtuelni svet. U njemu je uticaj društvenih mreža toliko jak da gotovo sve svoje slobodno vreme provodimo na njima. Iako nam one omogućavaju da razgovaramo sa ljudima širom sveta, zapravo, to nije prava komunikacija. Emocije na licu zamenili su emotikoni, dok su izrazi i gestikulacija nevidljivi, te ne možemo jasno da vidimo kako se neko oseća, niti šta zaista misli. Kao posledica toga javljaju se sve veća usamljenost i socijalna distanca.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovališta Sana vam otkriva šta karakteriše socijalnu inteligenciju.
Šta je socijalna inteligencija?
Socijalna inteligencija ili emotivna inteligencija, kako se još naziva, predstavlja sposobnost poznavanja sebe, ali i drugih.
Odnosno, ona je zbir međusobno povezanih sposobnosti koje uključuju emocionalnu osetljivost, socijalnu analitičnost, samokontrolu, toleranciju i socijalnu adaptabilnost. Takođe, obuhvata sposobnost tačnog prepoznavanja i razumevanja osećanja drugih i pronicljivost u otkrivanju i tumačenju skrivenih namera drugih. Zahvaljujući njoj osoba može na pravi način da reaguje u interpersonalnim odnosima.
Teoriju o socijalnoj inteligenciji prvi je postavio 1920. godine američki psiholog Edward Thorndike definišući je kao “sposobnost da se shvati i upravlja muškarcima i ženama i dečacima i devojčicama, mudrim postupanjem u ljudskim odnosima”. Po njemu ona je ekvivalentna interpersonalnoj inteligenciji koju je identifikovao Howard Gardner.
Značaj ističe i psiholog Nicholas Humphrey koji smatra da upravo socijalna inteligencija određuje ko smo mi, dok Sean Foleno naglašava da je ona neophodna za uspeh u životu.
Kako se prepoznaje socijalna inteligencija?
Ljudi koji poseduju izraženu socijalnu inteligenciju pokazuju niz zajedničkih osobina. Pre svega, dobri su slušaoci. To znači da stvarno obraćaju pažnju na ono što im neko govori, a ne slušaju samo da bi odgovorili.
S obzirom da su otvorenog um, čak i kada se ne slažu sa nečijim mišljenjem, pažljivo će saslušati argumente koje im druga strana iznosi umesto da odmah krenu sa dokazivanjem svog stava. Time su u značajno meri izbegnuti konflikti.
Socijalno inteligentne osobe mogu se pohvaliti visokim konverzacijskim veštinama koje im omogućavaju da uspešno komuniciraju sa ljudima različitih profila, što je posebno značajno u poslovnom svetu. Empatija je još jedna osobina. Razumevanja misli i osećanja drugih, bez generalizovanja, čini osnovu dobrih odnosa.
Svesni da ugled može biti presudan obraćaju pažnju i kakav će utisak ostaviti na druge ljude. Ipak, ne očekuju divljenje i pohvale, već o svojim uspesima govore na umeren način.
Čovek se ne rađa sa socijalnom inteligencijom. Ona se formira iz iskustva sa ljudima i učenja iz uspeha i neuspeha u društvenim okruženjima, a značajne savete kako da je razvijete može vam dati psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišePraznična depresija
Praznična depresija, baš kao što joj naziv kaže, javlja se uoči novogodišnjih i božićnih praznika.
Kraj jedne i početak nove godine za mnoge su asocijacija za odmor, okupljanje sa dragim ljudima, pa i prikupljanja snage za energičan početak novog godišnjeg perioda. Čak i kada je prisutan pritisak zbog završetka obaveza na poslu, planiranja obroka za porodicu i žurbe oko kupovine poklona, praznici se smatraju najradosnijim dobom godine koji su ispunjeni smehom.
Međutim, za neke ljude je sva ta zimsko – praznična euforija opterećujuća, a praznici mogu biti emocionalno iscrpljujući i težak period. Nažalost, iz godine u godinu raste broj onih koji se tako osećaju. Prema istraživanjima praznična depresija pogađa oko 6 odsto svetskog stanovništva.
Koji su okidači za prazničnu depresiju?
Uzroci za pojavu ove depresije su brojni. Jedan od njih je nedostatak sna. Užurbani raspored oko praznika može dovesti do nedostatka sna, što povećava stres. Upravo je on glavni pokretač neraspoloženja i bezvolje.
Ljudi se ponekad okreću nezdravim mehanizmima kao pomoći za suočavanje sa prazničnom tugom. U tim situacijama, prekomerno konzumiranje alkohola i prejedanje mogu biti kontraproduktivni. Odnosno, mogu učiniti simptome praznične depresije izraženijim.
Kod većine okidač za prazničnu depresiju su finansije. Iako nepovoljno materijalno stanje može biti uzrok napetosti tokom cele godine, pojačano trošenje na poklone, putovanja, hranu ili zabavu tokom praznika dovodi do stresa, a zatim i do beznadežnosti, tuge i osećaja bespomoćnosti. Posebno kod ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem, a trude se da sada udovolje svim članovima svoje porodice.
Usamljenost usled nemogućnosti da provedete praznike sa porodicom i prijateljima, takođe, je vodeći pokretač praznične depresije. Neretko, gubitak bliske osobe pokreće problem, jer se vraćaju uspomene na ranije praznike koje ste zajedno provodili.
S obzirom da na kraju godine sumiramo postignuto, neispunjeni ciljevi, naročito oni koji su nerealno postavljeni, stvaraju žaljenje ili osećaj neuspeha što često može da dovedu do depresivnog raspoloženja.
Znaci na koje treba obratiti pažnju
Bez obzira da li ste upoznati sa prazničnim stresom i depresijom ili je ovo prvi put da se vi ili neko od vaših najmilijih suočava sa njima, postoje jasni simptomi koji ukazuju na ovaj problem.
Osećaj apatije, tuge i bezvolje koji traju više od 2 nedelje su karakteristični znaci. Prate ih i osećaj bezvrednosti ili krivice, kao i pojačana napetost i anksioznost.
Praznična depresija dovodi do gubitka interesovanja za stvari u kojima ste nekada uživali. Primetna je i slabija koncentracija, pa i socijalna distanca.
Osobe koje pate od praznične depresije imaju problema sa spavanjem, te je prisutan umor koji može preći u hronično stanje. Javlja se i pojačani apetit koji vodi povećanju telesne težine. Promene u fizičkom izgledu dodatno produbljuju beznadežno raspoloženje.
Kako se nositi sa prazničnom depresijom?
Svež vazduh i sunčevi zraci podižu raspoloženje. Fizička aktivnost je ne samo najbolji “lek”, već i preventiva za prazničnu depresiju, što potvrđuju brojna istraživanja koja su pokazala kolika je psihološka važnost vežbanja.
Okruženje je još jedan faktor koji može pomoći. Stručnjaci savetuju da što više vremena provodite sa dragim ljudima na koje možete da se oslonite tokom praznika – bilo da su u pitanju porodica ili prijatelji.
Ipak, nemojte da zaboravite da je praznična depresija kompleksni problem, te je neophodna i stručna pomoć. Zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više