Enureza – Umokravanje kod dece
Enureza je poznatija kao mokrenje u krevet.
Noćno mokrenje u krevet, najčešći je tip poremećaja eliminacije mokraće. Dnevno umokravanje se naziva dnevna enureza. Neka deca se umokravaju samo noću ili danju, a neka imaju kombinaciju ova dva oblika. Enureza se ne dijagnostikuje osim ako dete nije starije od 5 godina.
Koji su simptomi enureze?
Glavni simptomi enureze uključuju:
- Ponovljeno mokrenje u krevet,
- Umokravanje u odeći,
- Umokravanje najmanje dva puta nedeljno tokom otprilike tri meseca.
Šta uzrokuje enurezu?
Mnogi faktori mogu biti uključeni u razvoj enureze kod dece.
Nehotično ili nenamerno oslobađanje urina može biti rezultat:
- Male bešike,
- Perzistentne infekcije urinarnog trakta,
- Teškog stresa,
- Kašnjenja u razvoju koja ometaju učenje samostalnog odlaska u toalet.
Dobrovoljna ili namerna enureza može biti povezana sa drugim mentalnim poremećajima, uključujući poremećaje ponašanja ili emocionalne poremećaje kao što je anksioznost.
Čini se da se enureza takođe javlja u porodicama gde je problem kod oca ili majke već postojao u detinjstvu, što sugeriše da sklonost ka ovom poremećaju može biti nasledna (prenošena sa roditelja na dete, posebno sa očeve strane).
Pored toga, učenje deteta da samostalno odlazi u toalet, koje je bilo prisilno ili započeto kada je dete bilo premlado, može biti faktor u razvoju enureze. Deca sa enurezom se često opisuju kao “veliki spavači” koja ne uspevaju da se probude zbog potrebe za mokrenjem ili kada im je bešika puna.
Koliko je česta enureza?
Enureza je uobičajen problem u detinjstvu. Procene sugerišu da 7% dečaka i 3% devojčica od 5 godina imaju enurezu. Ovi brojevi pokazuju oscilaciju na 3% dečaka i 2% devojčica do 10. godine.
Većina dece preraste ovaj problem kada postanu tinejdžeri, sa samo oko 1% muškaraca i manje od 1% žena koje imaju ovaj poremećaj u dobi od 18 godina i kasnije.
Kako se dijagnostikuje enureza?
Prvo, lekar će uzeti anamnezu i obaviti fizički pregled kako bi isključio bilo kakav medicinski poremećaj koji može izazvati oslobađanje urina, što se naziva inkontinencija.
Laboratorijski testovi se takođe mogu obaviti, kao što su analiza urina i krvi za merenje šećera u krvi, hormona i funkcije bubrega. Fizička stanja koja mogu dovesti do inkontinencije uključuju dijabetes, infekciju ili funkcionalni ili strukturalni defekt koji uzrokuje blokadu urinarnog trakta.
Enureza takođe može biti povezana sa određenim lekovima koji mogu izazvati konfuziju ili promene u ponašanju kao neželjeni efekat. Ako se ne pronađe fizički uzrok, lekar će postaviti dijagnozu enureze na osnovu simptoma i trenutnog ponašanja deteta.
Stres kao okidač?
Stresan događaj u životu mlade osobe ponekad može izazvati mokrenje u krevet. Sukob kod kuće ili u školi može dovesti do umokravanja vašeg deteta noću.
Drugi primeri situacija koje mogu biti stresne za decu i mogu izazvati incidente mokrenja u krevetu uključuju: rođenje brata i sestre preseljenje u novi dom…
Razgovarajte sa svojim detetom o tome kako se oseća. Razumevanje i saosećanje mogu mu pomoći da prihvati bolje svoju situaciju, što može da stavi tačku na mokrenje u krevet u mnogim slučajevima.
Veoma je bitno da se uzdržite od kažnjavanja vašeg deteta zbog mokrenja u krevet. Važno je sa njima imati otvorene i iskrene razgovore o postojećem problemu. Uveravanje deteta da će to na kraju prestati i da je samo prolaznog karaktera, može biti od velike pomoći. Takođe, dobro je dozvoliti i podsticati svoje dete da preuzme onoliko odgovornosti koliko je primereno njegovom uzrastu. Na primer, držite suv peškir pidžamu i donji veš pored kreveta u koje se dete može presvući ako se probudi mokro. Zajednički rad pomaže da se stvori okruženje koje će biti podrška detetu u prevazilaženju problema.
Iako mokrenje u krevet može biti normalno kod mlađe dece, razgovarajte sa svojim pedijatrom ako je vaše dete starije od 5 godina i još uvek ima problem barem nekoliko puta nedeljno. Budite svesni i toga da umokravanje može prestati samo od sebe, onog momenta kada dete uđe u pubertet.
Ukoliko vam je potrebna pomoć i podrška psihologa, jer mislite da problem sa umokravanjem kod svog deteta ne možete da rešite sami, budite slobodni da nas kontaktirate.
Pročitaj Više
Strah od igle – Tripanofobija
Strah od igle odnosno tripanofobija je česta fobija. Obično se odnosi na dečiji uzrast. Mada statistički podaci pokazuju da od nje pati oko 10 odsto odrasle svetske populacije.
U proseku čovek se tokom života susretne sa iglom 165 puta. Ovaj broj je mnogo veći ukoliko je bio nekad hospitalizovan. Iako nikom nije prijatan taj osećaj, nelagodu brzo prebrode.
Međutim, problem nastaje kada je ona toliko izražena da dovodi do izbegavanja posete lekaru, čak i kada je njihovo zdravstveno stanje ozbiljno narušeno. Tada je reč o strahu od igle.
Tripanofobija predstavlja specifičnu fobiju vezanu za svaku medicinsku proceduru koja uključuje igle. Najčešće je srećemo pri davanju injekcija. Iracionalni strah se javlja i prilikom vakcinacije, davanja krvi, primanja infuzija, pa i kod anestezije pri popravci zuba. Zbog toga strah od igle i strah od zubara imaju uzročno-posledičnu vezu.
S obzirom da se o ovoj vrsti fobije retko govori, a mnogi nisu ni svesni da je imaju, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da je prepoznate.
Zašto nastaje strah od igle?
Naučnici još uvek nisu utvrdili tačan uzrok, te se smatra da strah od igle, kao i druge specifične fobije, nastaje pod uticajem grupe faktora.
Svakako, negativno iskustvo u prošlosti koje uključuju igle ili medicinske procedure ima presudni uticaj. Istraživanja su otkrila da je ovaj strah češći kod ljudi koji imaju hronična stanja koja zahtevaju injekcije.
Genetika, takođe, ima važnu ulogu. Iako se sa sigurnošću ne može tvrditi, strah od igle je, prema brojnim studijama, nasledan. Naime, oko 80 odsto odraslih koji se sa njim suočava ima već jednog člana u svojoj porodici sa istim problemom. Mada mnogi stručnjaci ističu da nije u pitanju nasleđe, već da je strah “naučen”.
Jedna grupa psihologa ističe evolucione uticaje. U davna vremena, pre otkrića modernih antibiotika, ubod od igle često je dovodio do komplikacija, pa i fatalnog ishoda. Zato se tripanofobija posmatra kao evoluciona adaptacija na preživljavanje.
Koji su simptomi straha od igle?
Anksioznost je karakteristični simptom tripanofobije. U nekim slučajevima, ona postaje toliko jaka da izaziva napad panike. Prate je vrtoglavica, mučnina, znojenje, drhtanje.
U danima, a naročito u satima, koji prethode medicinskoj proceduri gde je obavezna upotreba igle, osobe koje pate od ovog straha imaju visok krvni pritisak, povećan broj otkucaja srca i ubrzano disanje. Primetni su i problemi sa snom, insomnia. Neposredno pred odlazak kod lekara krvni pritisak može naglo da padne tako da dolazi do nesvestice.
Kako se leči strah od igle?
Strah od igle dovodi ne samo do fizičkih tegoba, već i do promena u ponašanju. Neretko prerasta u generalizovanu anksioznost, pa i izbegavanje rutinskih pregleda.
Imajući u vidu da ovakvo ponašanje utiče ne samo na normalno funckionisanje, već i na zdravlje, veoma je važno na vreme početi sa lečenjem.
Kognitivna bihejvioralna terapija je osnova lečenja tripanofobije. Veliki značaj ima i terapija izloženosti, pre svega sistematska desenzibilizacija. Ona se zasniva na postepenom izlaganju iglama u kontrolisanom, bezbednom okruženju – počevši od pogleda na špric bez igle, preko šprica sa iglom, pa do uzimanja u ruke. Cilj ove metode jeste da pacijent nauči da tolerišete igle.
Strah od igle je kočnica u životu, zato kontaktirajte psihološko savetovalište Sanu.
Pročitaj Više
Poremećaji ishrane
Poremećaji ishrane predstavljaju ozbijne medicinske bolesti koje karakteriše abnormalan stav prema hrani.
Ishrana se razlikuje ne samo od navika ljudi, već i od zemlje u kojoj žive, kulture, finansijskih mogućnosti, pa i religije i ideologije. Tokom godina menjaju se stavovi i želje, a sa njima i omiljena jela i pića. Promene u načinu ishrane često su uslovljena i novim načinom života. Odlazak na fakultet, početak samostalnog života, zasnivanje porodice – samo su neke od glavnih odredica u životu koje utiču na sve sfere, uključujući i hranu.
Ove promene su sasvim normalna pojava razvitka osobe. Problem nastaje kada one dovedu do potpune izmene svesti tako da način ishrane počinje da ugrožava fizičko i mentalno zdravlje.
Poremećaji ishrane poznate su od davnina
Iako se poremećaji ishrane smatraju bolešću modernog doba, zapravo, su za njihovo postojanje znali još drevni narodi. Prva objašnjenja dao je Ksenofont u svom delu Anabasis.
Egipćani su smatrali da prekomerno konzumiranje hrane dovodi do brojnih bolesti, te su bulimiju predlagali kao preventivnu meru. U Starom Rimu povraćanje bogatih je bilo na dobrovoljnoj bazi kako bi se u stomaku napravilo dovoljno mesta za sve đakonije sa trpeze.
Grci su među prvima poremećaje ishrane posmatrali kao medicinski problem ističući da one nisu samostalne bolesti, već opasnost za razvoj niza drugih.
Ipak, pravi pomak u njihovom dijagnostifikovanju i lečenju usledio je tek u 20. veku kada su 80-tih godina poremećaji ishrane ušlu u zvaničnu klasifikaciju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje.
Danas od njih pati oko 70 miliona ljudi širom sveta. Pri čemu su zastupljenije kod žena.
Poremećaji ishrane obuhvataju široku grupu
Bulimija i anoreksija su najpoznatiji i najčešći poremećaji ishrane.
Anoreksija predstavlja namerni gubitak telesne težine, zbog prisutnog opsesivnog straha od gojenja. Obično se javlja kod tinejdžerki i mladih žena, što je dokaz da postoji veliki negativni uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje mlađih populacija.
S obzirom da postoji izmenjena slika o sopstvenom telu, osobe koje pate od ovog poremećaja sebe vide uvek debelim, čak i kada im je zbog preterane mršavosti zdravlje ozbiljno narušeno. Prepoznatljivo ponašanje jeste izgladnjivanje, izbegavanje određenih vrsta namernica, izbegavanje jedenja u društvu, opsesivno vođenje računa o kalorijama, ritualno žvakanje…
Bulimiju karakterišu epizode preteranog apetita i epizode pražnjenja. To znači da nakon dugog perioda izgladnjivanja dolazi nekontrolisano unošenje velike količine hrane. U trenucima prejedanja osobe sa bulimujom su u stanju da pojedu bukvalno svu hranu koja im dođe u ruke, ne obraćajući pažnju na njen kvalitet i količinu. Vrlo brzo nastupa osećaj krivice, te dolazi do namernog povraćanja.
U česte poremećaje spada i patološka proždrljivost. Za razliku od bulimije ovde nema povraćanja nakon uzimanja ogromnih količina hrane u kratkom vremenskom periodu.
Neretko se sreće i ortoreksija, tj. opsednutost zdravom ishranom. Osobe sa ovim poremećajem ne jedu hranu ukoliko ne znaju tačne kalorije.
Poremaćaje ishrane prati niz simptoma, kao što su impulsivnost, ljutnja, anksioznost. Prisutna je i socijalna distanca.
Posledice poremećaja ishrane
Poremećaji ishrane utiču na funkcionisanje čitavog organizma. Na udaru su, pre svega, bubrezi, jetra i srce. Zatim se javljaju infekcije mokraćnih puteva, problemi sa varenjem, a kod žena i poremećaji ciklusa, pa čak potpuni izostanak menstruacije.
Osobe koje pate od bulimije imaju probleme sa zubima. Naime, često povraćenje stvara kiselinu koja oštećuje gleđ zuba čineći ih podložnim karijesu i upalnim procesima. Dolazi i do naticanja pljuvačnih žlezda i hronične upale grla.
Ostavljaju trag i na mentalno zdravlje. Primetan je pad koncentracije, a vremenom se razvija i depresija.
Poremećaje ishrane ne treba olako shvatiti, jer mogu da dovedu do fatalnog ishoda. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Radoholizam
Radoholizam je čest pojam u modernom dobu. Mada mnogi nisu svesni tačnog značenja, niti postoje dovoljna istraživanja ovog problema.
Posao je važan deo čovekog života. On nam obezbeđuje finansijsku sigurnost, ali i ličnu satisfakciju da smo korisni i da svoje znanje možemo praktično da primenjujemo. Na izvesni način nas i definiše, određujući dalji razvoj, pa i stil života.
Međutim, mnogim ljudima je mnogo više od toga. Posao za njih predstavlja centar svega, te su jedino srećni i ispunjeni kada rade. Dok ostale aktivnosti i sfere života ostaju zanemarane. Iako ih često posmatramo kao ambiciozne, vredne radnika, koji su privrženi poslu u većini slučajeva, zapravo, je u pitanju ozbiljni problem.
Šta je radoholizam?
Termin radoholizam se pojavio 1971. godine. Uveo ga je u nauku psiholog Wayne Oates, koji je radoholizam opisao kao “prinudnu ili nekontrolisanu potrebu da se neprekidno radi”. Korak dalje u tumačenju otišli su Sorensen, Feldman, Porter i Robinson definišući ga kao zavisnost od rada.
Bez obzira što pojedini naučnici ističu pozitivnu stranu, radoholizam se obično posmatra u negativnom kontekstu. Odnosno, kao sindrom koji se sastoji od visokog nagona, velike uključenosti u rad i niskog zadovoljstva u radu.
Manjak samopouzdanja je osnova koja dovodi do problema preteranog rada. Obično se sa njim suočavaju osobe koje su u detinjstvu često trpele kritiku i osudu ne samo za greške, već i stvari koje su bile ispravno urađene. Zbog toga sopstvenu vrednost tumače jedino kroz posao.
S obzirom da je prisutna stalna želja da se postigne perfekcionizam oni postavljaju sve veće i veće ciljeve kako bi dokazali sebi, ali i drugima da vrede. Nažalost, mnoge od njih ne uspeju da ostvare što dovodi do frustracije.
Kako se prepoznaje radoholizam?
Potpuna preokupacija poslom je prepoznatljivi znak. Naime, radoholičarima je posao najvažnija aktivnost u životu i dominira u svim aspektima, uključujući razmišljanje, osećanja i ponašanje. Čak i kada nisu na poslu oni će stalno razmišljati o njemu, dok će se socijalna distanca sa bližnjima povećavati.
Kao i kod bolesti zavisnosti postoji tolerancija. To znači da se vremenom povećava količina dnevnog rada potrebog da bi se postigli efekti zadovoljstva. Primetne su i česte promene raspoloženja – počev od razdražljivosti, pa do osećanja potpune otupljenosti.
Anksioznost je još jedna karakteristika. Javlja se kada su zbog bolesti, odmora ili neke druge situacije sprečeni da rade. Ne mogu da se opuste ni kada vreme provode sa porodicom, te su konfliki česti pratioci radoholika.
Radoholizam ostavlja posledice na fizičko i mentalno zdravlje
Stalni stres da ispune zadate ciljeve narušava zdravlje čoveka. Problemi sa spavanjem, depresija, poremećaji ishrane su česti kod radoholičara. Nije redak slučaj da pate i od srčanih oboljenja i čira na želucu. Dok je istraživanje koje je sprovedeno na Bergen univerzitetu u Norveškoj pokazalo da ova grupa ljudi ima veći rizik od razvitka opsesivno kompulsivnog poremećaja i ADHD poremećaja.
Da je radoholizam, zaista, ozbiljan problem potvrđuje i činjenica da može da dovede do moždanog udara, pa čak i prerane smrti. Fenomen “smrti usled prekomernog rada” u Japanu je poznat pod imenom “karoši”, a prvi put je registrovan davne 1969. godine, pre nego što se radoholizam zvanično pojavio.
Nemojte da dozvolite da vam posao određuje život, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišePravilo 90/10
Pravilo 90/10 može vam pomoći da promenite svoj život.
Prema studijama svakog čoveka tokom života zadesi oko 20.000 nevolja – počev od bezazlenih, pa do ozbiljnijh, kao što je gubitak bliske osobe.
Ipak, ima dana kada nam se čini da se neprijatnosti nižu jedna za drugom. U tim trenucima pitamo se ima li ovome kraj i jedva čekamo da krenemo na spavanje kako bismo sve ostavili iza sebe.
Ovakve dane mnogi tumače nedostatkom slobodnog vremena, mnoštvom privatnih i poslovnih obaveza, stresom. Drugi, pak, smatraju da je sudbina umešala prste i da jednostvano nisu imali sreće.
Međutim, da li je to zaista tako? Da li opravdanja treba tražiti u drugima ili spoljašnjim okolnostima?
Psihološko savetovalište Sana vam otkriva u čemu je problem i kako ga možete rešiti.
Šta je pravilo 90/10?
Još davne 1895. godine italijanski sociolog, ekonomista i inženjer Vilfredo Pareto postavio je tzv. “pravilo 80/20” poznato kao “Paretov princip” koji može da preokrene vaš odnos prema novcu, donoseći finansijski boljitak.
Vek kasnije američki pedagog i pisac Stephen Covey postavio je pravilo 90/10 koje je vezano za celokupni naš život. Naime, prema ovom autoru samo 10 odsto našeg života određuju događaji, dok 90 odsto je rezultat naših reakcija na njih. Što znači da naša reakcija na događaje koji se dešavaju u životu ima mnogo veću težinu nego sami događaji. Samim tim, 90 odsto našeg života možemo da kontrolišemo, dok na samo 10 odsto stvari koje nam se dešavaju nemamo kontrolu.
Na osnovu načina na koji reagujemo naš dan, pa i nedelja i mesec, mogu biti dobri ili loši. Upravo u tome se ogleda različitost među ljudima kada se nađu u istoj situaciji.
Primer za pravilo 90/10
Zamislite da radite od kuće i imate rok da završite važan projekat. Nažalost, pri kraju radnog dana dolazi do nestanka struje. Razlog za to jeste greška vaše žene koja je uključila previše kućnih aparata odjednom te izazvala da sklopka padne.
Stres pod kojim ste zbog projekta dovodi do straha da ćete biti otpušteni, jer ne možete da završite zadatak. Rezultat toga jeste bes koji ispoljavate kroz raspravu sa ženom. Tako nervozni odlazite u kuhinju po vodu i dok uzimate čašu obarate svoju omiljenu šolju za kafu. Bes nastavlja da raste i za ovaj događaj okrivljujete sina koji ju je ostavio na polici.
Da li su konflikti sa porodicom bili nužni? Da li ste time išta postigli? Na oba pitanja odgovor je “Ne”. Jedini slučaj na koji niste imali kontrolu jeste nestanak struje, svi naredni izazvani su vašom reakcijom, te ste sasvim običan dan pretvorili u katastrofu.
Umesto da ste se usredsredili na završetak projekta, pa čak potražili pomoć od žene ili od direktora produženje roka, vi ste se odlučili na raspravu koja ničemu nije vodila.
Kako vam pravilo 90/10 može pomoći?
Pravilo 90/10 je savršeno sredstvo kada vas neko kritikuje. Svako ima pravo na svoje mišljenje, te ne možete kontrolisati kritiku drugih. Ono što možete kontrolisati jeste vrednost koju pridajete tim osudama. Trebate da se vodite stavom: “Ako ne mogu da kontrolišem šta ljudi misle o meni, zašto da trošim energiju na to”.
Greške su sastavni deo života. One ne predstavljaju kočnicu, već povod da učimo, ali to ne znači da ih nećemo ponoviti. Zato je važno da shvatite da jedino možete da kontrolišete svoju reakciju na greške. Vi odlučujete da li ćete prihvatiti da ste pogrešivi, koliko strogo ćete sebe kazniti i da li ste sposobni da tolerišete sopstvene greške.
Pravilo 90/10 može vam pomoći i kada drugi ne rade ono što želite. Imajte u vidu da su reakcije drugih ljudi potpuno izvan vaše kontrole, te da je nerealno zahtevati od nekoga da bude drugačiji.
Da biste mogli da primenjujete pravilo 90/10, najpre, morate da prihvatite činjenicu da su automatske misli obično negativne. Ispravnim reakcijama možete sprečiti da one preovladaju, a u tome vam može pomoći psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišeStres ili anksioznost – Koja je razlika?
Stres ili anksioznost, pitanje koje često muči ljude. Iako mnogima ova 2 pojma deluju slično, jer je tanka granica između njih, poznavanje razlike je ključno za pravilno rešavanje problema.
Gotovo da ne postoji osoba na svetu koja se makar jednom nije suočila sa stresnom situacijom. Zapravo, stres je postao svakodnevni deo našeg života koji se provlači kako kroz privatne, tako i poslovne aktivnosti. Ovu poražavajuću činjenicu potvrđuju i statistički podaci. U 75 odsto slučajeva ljudi se lekaru javljaju zbog simptoma koje je, direktno ili indirektno, izazvao stres.
Nažalost, ni stanje u pogledu anksioznosti nije zanemarljivo. Istraživanja su pokazala da prosečno jednom godišnje osetimo anksioznost, dok je u poslednje 2 godine ta pojava učestalija. Razlog tome jeste pandemja korona virusa koja je ostavlja traga na mentalno zdravlje ljudi širom sveta. Procenjuje se da danas od anksioznog poremećaja pati 24 odsto populacije.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da znate da li je u pitanju stres ili anksioznost.
Razlika u načinu nastajanja
Odgovor na pitanje da li je stres ili anksioznost treba potražiti, najpre, u načinu nastajanja.
Prema definiciji stres je “skup nespecifičnih reakcija čovekovog organizma na štetne faktore iz okruženja”. Odnosno, predstavlja prilagođavanje organizma na novonastalu situaciju koju karakterišu negativne senzacije. To znači da stres izazivaju spoljašnji faktori, koji se navode kao okidači (stresori).
Brojne obaveze koje moramo da ispunimo u toku dana, pritisak na poslu ili u školi, konflikti sa bliskim osobama – samo su neki od čestih indikatora za stres. Takođe, stres mogu da izazovu i mnogo ozbiljniji događaji, kao što su gubitak bliske osobe, razvod, bolest, loša finansijska situacija.
Za razliku od stresa, anksioznost ima unutrašnje poreklo. Karakteriše je konstantni osećaj strepnje i iščekivanja da će se nešto loše dogoditi. Prisutan je i kada ne postoji realna osnova za brigu, tj. nema stresora. Zbog toga se opisuje kao strah bez potrebe i bilo kakvog razloga. Ovaj osećaj osetili su mnogi makar jednom u životu. On je normalni pratilac velikih životnih promena i odluka koje moramo da donesemo. Međutim, kada se javlja svakodnevno, duže od 6 meseci, anksioznost prelazi u anksiozni poremećaj.
Stres ili anksioznost – kako prepoznati sa čim se suočavate?
Stres i anksioznost su prirodne reakcije tela na “fight or flight”. Kada se na bilo koji način osećamo ugroženo naše srce počinje ubrzano da radi, čula postaju oštrija, krvni pritisak raste, a telo oslobađa hranljive materije u krv kako bi osiguralo da ima potrebnu energiju za borbu ili bekstvo.
Stres prate i uznemirene misli, razdražljivost, bes, osećaj preplavljenosti, pa čak i usamljenost. Mogu se javiti i fizičke tegobe poput mučnine, vrtoglavice, stomačnih problema.
Bez obzira što je stres pokretač anksioznosti postoje karakteristični simptomi koji se vezuju isključivo za ovaj poremaćaj. Napadi panike su jedan od njih. Razvijaju se naglo i dostižu vrhunac u roku od 10 minuta. Prepoznaju se po simptomima koji odgovaraju srčanom udaru – bol u grudima, znojenje, osećaj nesvestice, drhtavica, mučnina, otežano disanje.
Tipični znaci anksioznosti su i nemir, strepnja, napetost, kao i strah.
Da li stres ili anksioznost dovode do osećaja bespomoćnosti?
Ključna razlika između stresa i anksioznosti ogleda se u našoj borbi protiv njih.
Stresne situacije, ma koliko bile velike, moguće je samostalno pobediti. Sa druge strane, anksioznost onemogućava da normalno funkcionišemo tako da može da dovede do osećaja bespomoći kao potpune kočnice u životu.
Ukoliko ste duže vreme izloženi stresu ili se suočavate sa simptomima anksioznosti potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Manipulatori
Manipulatori su veoma čest socijalni pojam koji postoji od davnina u društvu. Iako toga možda nismo svesni, srećemo ih stalno – na poslu, među prijateljima, pa čak i u porodici. Nekada deluju sasvim bezazleno i dobronamerno, te nam se čini da im je na umu naša dobrobit, a zapravo imaju prekriveni cilj. U pojedinim situacijama u osnovi leži neprijateljski stav, te se manipulatori služe zlonamernim tehnikama. Mada nije redak slučaj da manipulacija bude dobronamerna, što je naročito izraženo u odnosu roditelj – dete.
Ipak, manipulatori uglavnom imaju za cilj uspostavljanje moći, koristeći vešto manjak samopouzdanja kod osoba koje su slabije od njih.
Vrste manipulatora
S obzirom da se svi manipolatori ne ponašaju isto, mogu se podeliti u nekoliko grupa.
Diktator je najprepoznatljivija vrsta. Spada u aktivne manipulatore koji prenaglašavaju svoju snagu i dominaciju. Razlog za to leži u činjenici da želi da se njegova načela poštuju i primenjuju, te ne čudi što upravlja i naređuje svakom iz svog okruženja. Oni koji ga ne poznaju opisaće ga kao “čoveka nezgodnog karaktera”, ali je reč o neprijatnoj, autoritativnoj, pa čak agresivnoj osobi.
Za razliku od diktatora, stidljivi manipulatori su povučeni i tihi. Na prvi pogled deluju sramežljivo i krhko. Ne daju svoje mišljenje kada se od njih to očekuje, već preko bližnjeg iznose stav o nekom. Ovo pasivno ponašanje nije nimalo bezazleno, jer često vodi u konflikte.
Manipulator zavodnik, baš kao što ime kaže, svojim šarmom, slatkorečivošću i komplimentima fascinira druge kako bi postigao ono što želi. Za uzvrat ne daje ništa, čak i odgovore na pitanja koja su mu neprijatna vešto izbegava.
Slično zavodniku, manipulator altruista koristi poklone kako bi vas potčinio. Iako ne deluje da za uzvrat nešto traži, jednog dana će naplatiti poklonjeno, pri čemu vi nećete moći reći “ne”.
Učeni manipulatori koriste neznanje drugih, ističući svoje diplome, profesiju i veliko iskustvo kako bi nametnuli autoritet.
Simpatični manipulatori su najrasprotranjeni. Nažalost i najopasniji, jer savršeno prikrivaju pravo lice. Uvek otvoreni, nasmejani, pažljivi oni vas postepeno uvlače u svoj svet, a da štetnog dejstva niste ni svesni.
Kako prepoznati manipulatore?
U psihologiji manipulacja nije svrstana u poremećaje, ali može biti simptom nekih od njih, kao što su antisocijalni poremećaj ličnosti, granični poremećaj ličnosti i narcisoidni poremećaj ličnosti.
Manipulatori su psihološke igre doveli do savršenstva. Glavna taktika jeste stvaranje osećaja krivice. Prepoznatljiva rečenica koju koriste jeste “Posle svega što sam učinio za tebe”. Neretko vaše ponašanje u negativnom kontekstu porede sa drugim, ističući da se svi osim vas slažu sa njegovim mišljenjem.
Glumljenje žrtve je još jedna karakteristika manipulatora, te se ponašaju kao da im je stalno potrebna pomoć i podrška. U stvari nastoje ovom strategijom da ostvare svoj cilj.
Manipulatori nikad ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke, već raznim lažima i izgovorima opravdavaju svoje ponašanje. S obzirom da su uz vas samo dok im trebate, vrlo brzo preusmeravaju pažnju na drugog. Zato su promene raspoloženja česta pojava, pa podsećaju na osobe koje pate od bipolarnog poremećaja.
Ukoliko ste pali pod uticaj manipulatora psohološko savetovalište Sana vam može pomoći da naučite kako da se nosite sa njima.
Pročitaj Više
Somatizacioni poremećaj
Somatizacioni poremećaj predstavlja grupu poremećaja kod kojih je jedan ili više telesnih simptoma, uključujući i bol, zapravo u osnovi psihičkog poremećaja.
Prema postojećim podacima, u oko 25-30% slučajeva osobe se javljaju lekarima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti zbog somatskih tegoba koje nemaju jasnu organsku osnovu. Od specifičnih somatoformnih poremećaja, najčešće se javlja hipohondrijski poremaćaj, sa učestalošću od 3-13% u opštoj populaciji.
Simptomi somatizacionog poremećaja
Simptomi mogu, ali ne moraju biti praćeni fizičkim uzrokom, uključujući opšta zdravstvena stanja, druge mentalne bolesti ili zloupotrebu supstanci.
Simptomi mogu zahvatiti jedan ili više različitih organa ili celo tela, i neki od njih su:
- Bol ,
- Neurološki problemi,
- Gastroenterološke tegobe,
- Seksualna disfunkcija.
Mnogi ljudi koji imaju somatizacioni peremećaj, takođe imaju i neku vrstu anksioznog poremećaja.
Ljudi sa ovim oboljenjem ne izmišljaju svoje simptome. Za njih su oni stvarni, bez obzira na to da li se može pronaći fizički i zdravstveni uzrok.
Uznemirenost koju svakodnevno osećaju zbog simptoma značajno utiče na kvalitet života i onemogućava im da normalno funkcionišu.
Do dijagnoze se dolazi veoma teško, jer lekari moraju da obave mnogobrojne testove i ispitivanja kako bi isključili organsko oboljenje. Kada se do dijagnoze konačno i dođe oni su nazadovoljani jer nije pronađen “stvarni” uzrok za njihov problem.
Stres kojim su konstantno izloženi često dovodi do toga da postanu još zabrinutiji za svoje zdravlje, a to stvara začarani krug koji može trajati godinama.
Somatizacioni poremećaj i druga psihička stanja
U psihologiji je opisano nekoliko stanja koja su usko povezana sa somatizacionim poremećajem.
Anksiozni poremećaj koji ima tendenciju ka razvoju hipohondrije je među prvima.
Hipohondrija je preterana zabrinutost za sopstveno zdravlje. Osoba koja pati od hipohondrije i najmanje simptome i znake koje oseća prepisuje teškim, neizlečivim bolestima. Na primer, oni mogu verovati da je uobičajena glavobolja znak tumora na mozgu.
Poremećaj konverzije takođe se naziva i funkcionalni neurološki poremećaj. Ovo stanje se dijagnostikuje kada ljudi imaju neurološke simptome koji se ne mogu opravdati medicinskim uzrokom. Na primer, mogu imati simptome kao što su: slabost ili paraliza, abnormalni pokreti (kao što su tremor, nestabilan hod ili napadi), gubitak vida, gubitak sluha, gubitak osećaja ili utrnutost ekstremiteta.
Kako stres utiče na somatizacioni poremećaj?
Stres obično pogoršava simptome somatizacionog poremećaja.
Osoba kao odgovor na različite psihosocijalne stresore produkuje i doživljava somatske tegobe za koje traži medicinsku pomoć, najčešće odbijajući bilo kakvu diskusiju o mogućnostima psiholoških uzroka, čak i kada je početak simptoma u tesnoj povezanosti sa neprijatnim životnim okolnostima ili događajima.
Lečenje
Osobe sa somatizacionim poremećajem čvrsto se drže uverenja da njihovi simptomi imaju jak fizički uzrok, uprkos nedostatku dokaza da organski uzrok zaista postoji.
Vrlo često odbacuju svaku sugestiju da psihički faktori igraju ulogu u njihovim simptomima.
Odnos koji uspostave sa psihologom, pre svega poverenje, je ključan je za dobijanje adekvatne pomoći na vreme i razumevanje sopstvenog problema.
Fokus lečenja svodi se na poboljšanje svakodnevnog funkcionisanja, a ne na upravljanje simptomima.
Smanjenje stresa često je važan deo celokupnog procesa. Kognitivno bihevjioralna terapija može pomoći u ublažavanju simptoma. Terapija se fokusira na ispravljanje: iskrivljenih misli, nerealnih uverenja, ponašanja koje hrani anksioznost, odnosno modifikaciju i promenu misli i ponašanja koji prate ili pojačavaju telesne simptome.
Pročitaj Više