Baby blues
Baby blues je čest problem roditeljstva.
Dolazak bebe je najradosniji događaj u našim životima. Prati ga niz dubokih emocija, sa kojima se po prvi put srećemo. Zapravo, neizmernu sreću zamenjuje strah za maleno biće, pa možemo slobodno da kažemo da se se smenjuju usponi i padovi različitih osećanja.
Sa njima dolaze i brojne promene u navikama i načinu života. Čak i kada se za njih spremite već u prvoj nedelji shvatate da rođenje deteta donosi, pre svega, umor i neprospavne noći. Teškoće u navikavanju na novonastalu situaciju, mogu da izazovu stres i pomešana osećanja. Oni, pak, utiču na vaše mentalno zdravlje, dovodeći do baby blues-a.
Da li je baby blues postporođajna depresija?
Iako mnogi baby blues i postporođajnu depresiju poistovećuju, zapravo, reč je 2 različita pojma.
Baby blues je privremeno psihološko stanje koje se javlja odmah nakon porođaja. Obično, drugog do petog dana, mada kod nekih žena već u prvim satima i traje oko mesec dana. Razlog za njegovu pojavu objašnjen je hormonalnim promenama. Naime, tokom trudnoće nivo estrogena i progesterona se povećava i do 100 puta, taj porast se dešava postepeno, tokom 9 meseci.
Međutim, odmah nakon rođenja, nivo ovih hormona naglo pada, to može da predstavlja okidač za razdražljivo raspoloženje, pa ne čudi što baby blues doživljava oko 80 odsto majki.
Za razliku od njega, postporođajna depresija je ozbiljnije psihičko stanje, koje pogađa oko 20 odsto žena. Javlja se kasnije, 4 do 8 nedelja nakon porođaja i traje znatno duže – i do godinu dana. Simptomi su intenzivniji, tj. karakteristični za pravu depresiju.
Kako prepoznati baby blues?
Nagle promene raspoloženja, razdražljivost i plakanje bez ikakvog razloga najčešći su znaci baby blues-a. Osim njih, javljalju se i pad energije, nedostatak koncentracije, nesanica, slabost, ranjivost, zbunjenost, pa i anksioznost.
Pojedine majke imaju osećaj da je beba prevelika odgovornost za njih. Drugima, pak, nedostaje sloboda i manje obaveza koje su imale ranije, dok treće smatraju da ih niko više ne voli. Istraživanja su pokazala da su ovi simptomi jači kod žena koje su se porodile carskim rezom, kao i kod onih koje su samohrane majke.
Da li se pojava baby blues-a može sprečiti?
Zdrave životne navike su osnova za prevenciju nastanka baby blues-a. Odnosno, sa konzumiranjem namirnica bogatih vlaknima i omega kiselina treba započeti još tokom trudnoće. Poželjno je da unos ugljenih hidrata svedete na minimum, jer oni podstiču razdražljivost.
Takođe, neophodan je san, to znači da kad god beba spava, potrudite se da i vi spavate, dok za obavljanje svih kućnih poslova potražite pomoć. Budite svesne da je usklađivanje obaveza u prvoj nedelji gotovo nemoguće, pa deo zadataka morate “prebaciti” na drugog kako biste mogle da se fokusirate na radost zbog dobijanja nove bebe, a ne na pritisak usled žongliranja između poslova.
Stručnjaci savetuju da vodite i dnevnik svojih misli i osećaja. Na taj način moći ćete da sagledate koja situacija dovodi do negativnih emocija.
Ukoliko simptomi baby blues-a traju duže od mesec dana, kontaktirajte psihološko savetovalište Sana, jer postoji opasnost da se razvije postporođajna depresija.
Pročitaj Više
Prednosti skype savetovanja
Prednosti Skype savetovanja su velike.
Problemi, bilo oni mali ili veliki, naša su svakodnevnica. Ne postoji osoba na svetu koju u jednom trenutku života nije zadesio gubitak bliske osobe, svađa sa dragim ljudima, rastanak, pa i stagniranje u karijeri i egzistencijalno pitanje. Iako se uspešno borimo sa svim nedaćama, vremenom one ostavljaju traga kako na naše fizičko, tako i na mentalno zdravlje.
Nažalost, sve je veći broj ljudi koje psihički problemi “slome” tako da iz njih ne mogu sami da izađu. Da je situacija, zaista, ozbiljna govore i statistički podaci. Naime, svaki peti čovek na svetu pati od tegoba koje su doneli problemi, dok samo polovina njih potraži stručnu pomoć.
Razlog za to leži u još uvek velikoj stigmatizaciji društva, pa nije redak slučaj da preovladava stid od posete psihologa. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam ukazuje koje su prednosti Skype savetovanja.
Da li Skype savetovanje ima isti efekat kao i klasična, uživo seansa?
Verovali ili ne, u pojedinim slučajevima Skype savetovanje ima bolji efekat, što potvrđuje i istraživanje sa Univerziteta u Cirihu sprovedeno na depresivnim pacijentima. Nakon 3 meseca, prva grupa koja je lečena online nije pokazivala nikakve znake depresije. Dok su u drugoj grupi, kod konvencionalne metode, nestali samo kod 42 odsto pacijenata.
Stručnjaci naglašavaju da je za bolje razultate zaslužan viši stepen anonimnosti. Upravo to je jedna od glavnih prednosti Skype savetovanja. Odsustvo ličnog kontakta stvara opušteniju atmosferu, pa su pacijenti motivisaniji na saradnju, samim tim su i spremniji da se povere psihologu, a to predstavlja osnovu za rešavanje problema.
Skype savetovanje štedi vreme i novac!
Pokazalo se da je Skype savetovanje ekonomičnije i za terapeuta i za klijenta, posebno za one terapeute koji ne žele ili ne mogu da priušte zakup komercijalnog prostora. Na taj način smanjuju režijske troškove i troškove iznajmljivanja. Istovremeno, imaju mogućnost proširivanja svog poslovanja van granica mesta u kome žive, jer ovu vrstu savetovanja mogu pružati i klijentima koji su u inostranstvu.
Sa druge strane, prednosti skype savetovanja za klijenta ogledaju se u većoj mogućnosti kod izbora slobodnih termina. Odnosno, onda kada vama najviše odgovara. Takođe, nema potrebe da gubite vreme, a i novac na prevoz do psihologa. Sve što vam je potrebno jeste internet, Skype program koji je besplatan i mikrofon i slušalice.
Skype psihološko savetovanje možete sačuvati
Pre 2 godine Skype je, konačno, uveo opciju snimanja razgovora, time je u mnogome olakšao i samo psihološko savetovanje. Sada, klijenti mogu ponovo da preslušaju seansu sa psihologom. Što je posebno značajno kada treba da primene savete koji su im oni dali, pa je i samo lečenje brže i efikasnije.
Dodatna prednost jeste što snimcima možete pristupiti u bilo kom trenutku i sa bilo koje platforme, tj. sa Windows-a, Mac-a, iOS-a, Android-a, pa čak i Linux-a.
Ukoliko niste u mogućnosti lično da posetite psihološko savetovalište Sana, budite bez brige. Klinički psiholog Mr Ana Gligorić vam može pomoći u rešavanju svakog problema i putem Skype. Zakažite još danas svoj termin na broj 066 13 02 15, mail-om sana@psiholoskosavetovanje.com ili na zvaničnom sajtu psiholoskosavetovanje.rs.
Pročitaj Više
Uticaj vitamina D na depresiju i anksioznost
Uticaj vitamina D na depresiju i anksioznost je veliki.
Svako od nas se u jednom trenutku svog života suočio sa problemima. Stres i pojačana nervoza zbog nastalih događaja mogu da učine da osetimo tugu ili strepnju. Obično su oni vezani za velike događaje, kao što je promena mesta boravka, dolazak na novo radno mesto, gubitak bliske osobe, bolest, pa raskid ili razvod. Ove i slične situacije postale su, nažalost, naša svakodnevica.
Međutim, depresija i anksioznost su mnogo više od kratkotrajne bezvolje i zabrinutosti. Oni predstavljaju ozbiljno psihičko stanje koje se uvlači u svaki segment našeg života, onemogućavajući normalno funkcionisanje.
Da li ste znali da simptome depresije i anksioznosti oseti tokom života čak 1 od 7 osoba? Dok se 150 miliona njih svakog trenutka bori sa ovim tegobima. Da su u pitanju ozbiljni problemi govori i podatak da iz godine u godinu raste broj obolelih, pa Svetska zdravstvena organizacija predviđa da će uskoro postati druga najčešća bolest širom sveta.
Dobra vest jeste da na mentalno zdravlje mogu da utiču vitamini i minerali iz namirnica. Imajući to u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kakav je uticaj vitamina D na depresiju i anksioznost.
Koliko nam je vitamina D potrebno?
Vitamin D je važan nutritivni element. On igra ulogu u apsorbovanju kalcijuma, gvožđa, magnezijuma i cinka. Samim tim, obezbeđuje pravilan rad čitavog organizma. Ujedno, čuva zdravlje čoveka.
Kao i kod drugih vitamina, preporučena dnevna doza vitamina D se razlikuje od uzrasta i pola. Tako za bebe ona iznosi do 400 IU. Odraslima je neophodno 600 IU. Dok stariji od 70 godina treba da unesu 800 IU.
S obzirom na ulogu koju ima u telu, vitamin D je direktno povezan sa zdravljem kostiju i zuba, pluća, kardiovaskularnog sistema. Takođe, utiče na regulisanje nivoa insulina.
Uticaj vitamina D na depresiju i anksioznost naučno je dokazan
Da li nedostatak vitamina D pogoršava simptome ili je i sam jedan od simptoma depresije i anksioznosti nije precizno utvrđeno. Ono što se sa sigurnošću zna jeste da može u velikoj meri da smanji ove probleme, što je pokazalo i najnovije istraživanje.
Naime, studija je sprovedena na 3 žene, starosti između 42 i 66 godina, koje su patile od depresije. Istovremeno, kod njih je registrovan i nizak nivo vitamina D. U narednih godinu dana “lečene” su vitaminom D, tako da je on dostigao normalnu vrednost u njihovim organizmima. Ne samo da im se, nakon tog perioda, popravilo raspoloženje i energija, već su osetile i poboljšanje postojećih simptoma. Kod jedne pacijentkinje teški oblik depresije prešao je u blagi, dok su kod druge 2 žene ostali minimalni simptomi.
Zašto vitamin D utiče depresiju i anksioznost?
Razlog za to leži u činjenici da vitamin D utiče na neurotransmitere serotonin i dopamin.
Kako je on koncentrisan u hipotalamusu, preko hormona sreće reguliše ponašanja i emocije, pa ne čudi što su u zimskom periodu, kada je smanjen nivo sunčevih zraka, simptomi depresije i anksioznosti veći. Da bi se izbegao ovaj problem neophodno je uzimanje suplemenata i hrane bogate vitaminom D, kao što su jaja, riba, mleko i mlečni proizvodi…
Iako su lepi dani ispunjeni suncem stigli, nemojte da zaboravite da su depresija i anksioznost ozbiljni problemi. Zato, na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeRazlika između poremećaja raspoloženja i normalne tuge
Razlika između poremećaja raspoloženja i normalne tuge je velika.
Gotovo da ne postoji osoba na svetu koja se nije suočila sa tugom. Napuštanje porodičnog doma, odlazak prijatelja u inostranstvo, gubitak bliske osobe, otkaz, pa čak i bolan razvod, dovode do neizmernog osećaja beznađa za koji nam se čini da nikada neće prestati.
Međutim, problem nastaje kada ove emotivne smetnje postanu izvor ozbiljnijih tegoba, odnosno kada nastanu poremećaji raspoloženja. S obzirom da oni utiču na kvalitet čitavog života nikako ih ne treba zanemariti. Zbog toga vam psihološko savetovalište Sana naglašava koja je razlika između poremećaja raspoloženja i normalne tuge.
Razlika između poremećaja raspoloženja i tuge vam može pomoći da bolje razumete svoju situaciju
Kada razmatrate koja je razlika između poremećaja raspoloženja i normalne tuge trebate, najpre, da shvatite da je tuga ljudska emocija, a poremećaji raspoloženja su medicinsko stanje.
Naime, tuga je normalna prirodna reakcija na gubitak, razočaranje, probleme ili druge teške situacije. Biti tužan s vremena na vreme je samo još jedan sastavni deo čoveka. Stručnjaci ističu da je ovaj proces lekovit. Zapravo, tuga vam pomaže da zalečite duševne rane. Te je samo jedan korak ka povratku svakodnevnim aktivnostima.
Za razliku od nje, poremaćaji raspoloženja su složeni fenomen, koji može, ali i ne mora biti izazvan nekim događajem. Kao što im sam naziv kaže, odvijaju se na nivou raspoloženja. Zato ih prate niz neprijatnih emocionalnih doživljaja kao što su potištenost, utučenost, obeshrabrenost, zabrinutost, očajanje, anksioznost, bespomoćnost. Osim posledica po mentalno zdravlje, oni ostavljaju i promene na telesno funkcionisanje.
Razlika između poremećaja raspoloženja i normalne tuge ispoljava se u načinu nastanka i razmišljanja
Tuga nastaje iznenada, tj. odmah nakon stresnog događaja, dok se poremaćaji raspoloženja javljaju postepeno. Počinju gotovo neprimetno, kao umor, mrzovolja, želja za samoćom. Da bi se, kada se prepustite ovakvom raspoloženju, brzo uvukli u vaš život.
Tužno raspoloženje ne ometa naše navike u tolikoj meri. I dalje možemo da uživamo u stvarima koje volimo, kao što je gledanje filma ili omiljena poslastica. Takođe, ona ne utiče na mišljenje koje imamo o sebi, jer smo svesni da je ovo samo trenutna situacija, pa da će ubrzo prestati. Samim tim, ne obeshrabruje nas u pogledu budućnosti.
Promene raspoloženja izazivaju sasvim suprotne reakcije. Čak i kada se osmehujemo, ne možemo pronaći uživanje u dešavanjima oko nas, jer svugde osećamo prazninu. Ipak, ono po čemu se najviše razlikuju od obične tuge jeste negativno vrednovanje sopstvene ličnosti.
Osobe koje pate od poremećaja ličnosti veoma su samokritične, imaju manjak samopouzdanja, grižu savest. Mada, nije redak slučaj da se javljaju i misli o samoubistvu i potreba za samokažnjavanjem.
Kako ovakva osećanja traju dugo i stvaraju doživljaj da se nikada neće promeniti, neophodna je stručna pomoć.
Kako se odražava na ponašanje?
Promene raspoloženja utiču ne samo na naše misli, već i na ponašanje. One dovode do pada koncentracije i potpunog gubitka interesovanja za posao, porodicu, druženje sa prijateljima, pa i održavanje lične higijene.
Poremećaji raspoloženja ostavljaju traga i na režimu spavanja i ishrane. Iako i tuga može da dovede da manje jedemo i nemamo sna, promena je kratkoročna, dok kod poremećaja nastaju ozbiljnije tegobe – počev od insomije, pa do spavanja 12 i više sati i prejedanja.
Ukoliko ste primetili da već duže vreme imate osećaj neobjašnjive tuge, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Partnerske svađe pred decom
Partnerske svađe pred decom nisu nimalo prijatne.
Srećan brak, ispunjen ljubavlju, razumevanjem i dobrim odnosima san je svih parova. Upravo je on osnov za napredovanje, kako u finansijskom pogledu, tako i u vaspitanju dece.
Nažalost, savremeno doba donelo je preopterećenje poslom, stres i nedostatak slobodnog vremena. Iako smo navikli na ovakav brz životni tempo svako od nas je makar jednom osetio nezadovoljstvo trenutnom situacijom. Ona se, pak, projektuje na porodični život, pa problemi u partnerskim odnosima postaju neminosvnost.
Sigurni smo da ne postoji par na svetu koji se nekada nije posvađao. Povremene nesuglasice, svađe, konflikti sasvim su normalna pojava u braku. Međutim, problem nastaje kada se žučna rasprava odigrava pred očima najmlađih. Naročito ako je praćena agresivnim stilom komunikacije ili bilo kakvim vidom fizičke agresije, uključujući i samo bacanje predmeta.
Upravo zbog toga vam psihološko savetovalište Sana otkriva kako partnerske svađe pred decom utiču na njih.
Da li partnerske svađe pred decom mogu da ostave trajne posledice?
Roditelji nisu svesni koliko zapravo njihove svađe određuju život deteta. S obzirom da porodica treba da bude sigurno mesto, gde svi problemi nestaju, rasprave dovode do sasvim suprotnog efekta.
Istraživanja su pokazala da čak i bebe registruju povišeni, ljutiti glas. Što se negativno odražava na najraniji razvoj, pa one počinju da osećaju nemir, nesigurnost, pa i strah. Nije redak slučaj da počinju da plaču bez ikakvog razloga, odbijaju hranu ili da imaju lošu komunikaciju sa okolinom.
Negativni uticaj po mentalno zdravlje dece nastavlja se i u narednim godinama detinjstva i adolescencije. Manjak samopouzdanja je jedan od glavnih pratioca čestih rediteljskih svađa. Naime, ova deca imaju osećaj stida, krivice i bespomoći usled rasprava kojima prisustvuju. Što vremenom ostavlja posledice na njihov socijalni i društveni život, dok pad koncentracije se odražava na učenje, tako da dolazi do stagniranja u napredovanju u školi.
Česte partnerske svađe pred decom mogu biti uzrok niza psihičkih problema. Anksioznost, depresija, razne fobije, nesanica samo su neki od njih, mada ne treba zanemariti ni moguće fizičke tegobe, poput neobjašnjivih glavobolja ili bolova u stomaku kod najmlađih.
Da li je izbegavanje rešavanja konflikata bolja opcija?
Prećutne svađe, glumljenje dobrih odnosa i neprijatna tišina podjednako loše utiču na klince kao i povišeni ton i vika.
Deca osećaju da nije nešto u redu u porodici, iako možda neće razumeti glavni razlog problema. što dodatno narušava njihovo samopouzdanje. U većini slučajeva misliće da su oni “krivci” za nesuglasice roditelja.
Istovremeno, gube poverenje u roditelje kada shvate da ih lažu, pa u kasnijim godinama dolazi do velikog međusobnog razdora.
Kako rešiti partnerske svađe?
Konstruktivna rasprava i nenasilna komunikacija jedino su sredstvo da sačuvate dobre odnose u porodici. Na taj način i deca će shvatiti da je ključ rešavanja konflikata kompromis, bez obzira što se mamino i tatino mišljenje razlikuju. Ujedno, naučićete najmlađe da poštuju tuđe stavove i različitosti u karakterima.
Stručnjaci savetuju da nikada pred detetom ne korisitite grube reči i psovke. Takođe, nemojte tražiti da ono bira stranu jednog od vas. I obavezno se potrudite da mališan shvati da ste rešili problem sa partnerom.
Ukoliko ne možete sami da rešite problem na miran način, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Govor tela
Govor tela je sastavni deo ličnosti čoveka. Svaki, pa i najmanji pokret, osmeh ili položaj tela, ima svoju poruku. Često toga nismo svesni, ali ovaj deo neverbalne komunikacije ima duboko značanje. Zapravo, govor tela je najbolja dopuna verbalnoj komunikaciji, dok u pojedinim situacijama može potpuno da je zameni, jer otkriva naše najskrivenije emocije, koje nismo iskazali rečima.
Imajući ovo u vidu ne čudi što ljudi sve veću pažnju posvećuju govoru tela svojih sagovornika. Prema najnovijim istraživanjima samo 7 odsto u komunikaciji pripada rečima, a 55 odsto odlazi na pokrete koji prate priču.
Da govor tela, zaista, poseduje veliku moć najbolje pokazuje podatak da on u čak 60 odsto slučajeva ima presudnu ulogu pri formiranju prvog utiska. Zbog toga vam psihološko savetovalište Sana otkriva kako da pročitate govor tela. Odnosno, signale koje vam druga osoba šalje.
Kako se razvija govor tela?
Govor tela poznat je od davnina. Još su stari narodi primećivali karakteristične znake ne samo kod čoveka, već i kod životinja. Međutim, tek u 17. veku se javlja veće interesovanje naučnika za njihovo istraživanje. Tako je doktor i fizičar Džon Bulver napravio šemu pokreta kojom je dokazao da se svako stanje i osećanje može iskazati određenim pokretom.
Iako je pojava biheviorizma početkom 20. veka ponašanje usmerila u drugi pravac, istraživanje govora tela zahvaljujući Vilhelmu Rajhu nije prekinuto. Ovaj psihoterapeut je osnivač telesne psihoterapije koja u prvi plan ističe, upravo, telesnu ekpresiju.
Naime, baš kao što se različiti stilovi komunikacije razvijaju tokom godina, tako se neverbalni znaci stiču socijalnim učenjem. Ipak, njih u izvesnoj meri određuje i nasleđe, što znači da pojedine pokrete tela u našem ponašanju preuzimamo od roditelja.
Ne treba zanemariti ni činjenicu da se govor tela različito tumači u različitim kulturama. Tako direktni pogled na taštu u pojedinim plemenima u Keniji se smatra neprikladnim, dok je u Nigeriji strogo zabranjeno gledanje u oči osoba koje su na višem položaju. U Indiji je, pak, rukovanje sa samim sobom, sasvim normalno, što, složićete se, nama deluje čudno.
Pogled koji kaže više od reči
Kada se pomene govor tela prva asocija mnogima jesu oči. Zato, prilikom razgovora obratite pažnju kako vas sagovornik posmatra.
Spušteni pogled je jasan znak da osobi nedostaje samopouzdanje, mada može biti i signal da izgovara laž.
Fiksiranje pogledom, naročito, nepoznatih odaje prekrivenu agresivnost. Često treptanje ukazuje na nervozu, dok prevrtanje očima odaje nepoštovanje.
Ukoliko osoba sa kojom pričate povremeno skrene pogled dok joj na licu stoji osmeh budite sigurni da joj je u vašem društvu veoma prijatno. Sa druge strane, prazno gledanje u jednu tačku pokazuje da je vreme da promenite temu, jer je vašem sagovorniku dosadno.
Obratite pažnju na položaj ruku i nogu
Svima je dobro poznato da prekrštene ruke jesu odbrani položaj, što znači da je osoba rezervisana i da želi da se distancira od vas. Ruke na bokovima najčešći su položaj dominantnih ljudi ili u situaciji kada nastoje da vam nametnu svoje mišljenje.
Iako se ranijih godina smatralo da je gestikuliranje odlika nestabilnih osoba, nove studije pokazuju da su u pitanju topli i energični ljudi. Ipak, u tome ne treba preterivati, jer onda se odaje utisak da sagovorniku ne možete verovati.
Skrivanje ruku u džepove ili iza leđa, kao i pogrbljeni položaj tela znači da osoba krije nešto, a cupkanje i prebacivanje težine sa noge na nogu da je nervozna, nestrpljiva ili uplašena.
S obzirom da položaj našeg tela ima veliki uticaj ne samo u društvenom životu, već može da odredi uspeh na razgovoru za posao, klinički psiholog Mr Ana Gligorić je tu da vas nauči kako da se postavite u određenoj situaciji.
Pročitaj Više
Stilovi komunikacije
Stilovi komunikacije predstavljaju osnovu naše ličnosti. Zapravo, način na koji komuniciramo sa drugima mnogo govori o nama. Posebno u stresnim situacijama ili kada je potrebno ostaviti dobar utisak.
U svakom čoveku leži dominantan stil ophođenja, mada nije isključeno da se on promeni vremenom, kao da se i preplete sa drugim.
Imajući u vidu da konflikti u radnom okruženju i problemi u partnerskim odnosima zavise od dobrog međusobnog odnosa psihološko savetovalište Sana vam otkriva koji su stilovi komunikacije zastupljeni.
Agresivni stil komunikacije
Baš kao što i sam naziv kaže ovaj način komunikacije se odlikuje izvesnom agresivnošću. Odnosno, osoba želi njime da nametne dominaciju, pokazujući drugima da ima veća prava od njih. Zbog toga ne uvažava njihovo mišljenje i potrebe, već je jedino važno da svoje zadovolji. Da bi to postigla spremna je da ponizi sagovornika, pa čak i da ga rečima napadne i kritikuje.
Agresivnu komunikaciju prate niz neverbalnih znakova. Unošenje u lice, nestrpljivo i intenzivno gestikuliranje, mrštenje, zauzimanje što većeg prostora, zastrašujuće držanje tela sa rukama na bokovima ili u raskoračenom stavu – samo se neki od pratećih efekata tokom razgovora.
Ovaj stil komunikacije možete prepoznati i po određenim rečenicama, kao što su: “Imam pravo”, “Duguješ mi”, “Uradi kako ti ja kažem”…
Iako deluju superiornije, ovim osobama, neretko, nedostaje samopouzdanje, dok pojedini imaju i strah od gubitka kontrole.
Pasivni stil komunikacije
Pasivni sagovornici sebe stavljaju u drugi plan. Naime, zbog osećanja krivice, staha od odbacivanja ili stida, spremni su da stave potrebe drugih u prvi plan, bez obzira što mogu negativno da se odraze na njih same, pa ne čudi što se često osećaju ogorčeno i zbunjeno, jer ignorišu sopstvena osećanja.
S obzirom da nemaju kontrolu nad svojim životom, nije redak slučaj da se suočavaju sa depresivnim mislima i anksioznošću. Samim tim se javljaju i karakteristična razmišljanja da su manje vredni od drugih. Zatim, da niko ne poštuje njihova osećanja, niti da iko smatra njihovo mišljenje važnim.
Pasivni (submisivni) stil se karakteriše i pasivnim govorom tela. Što znači da ove osobe u toku razgovora drže glavu pognutu, ramena povijena, izbegavaju direktni kontakt očima, tiho pričaju, tj. nastoje da što više budu neupadljive, pa ćete od njih obično čuti i rečenice: “Svejedno mi je”, “Nema veze”, “Kako vi kažete” isl.
Pasivno-agresivni stil komunikacije
Kombinacija 2 suprotna stila komunikacije, zaista, je moguća. Ona se ogleda u agresivnom ponašanju koje se ne iskazuje otvoreno, već je prekriveno. Pa na površinu izbija pasivna komunikacija, ali sa sasvim drugačijim karakteristikama. Umesto poniznosti, rečenice su ispunjene notom ironije i sarkazma.
Ovaj vid komunikacije najčešće ide uz tvrdoglave osobe, pa i mrzovoljne koje su frustrirane, jer ne mogu da se izraze na pravi način, pa misle da ih drugi ne razumeju i da se loše ophode prema njima.
Pasivno-agresivni stil komunikacije se prepozanje mrmljanjem, a ne jasnim govorom. Dok se izraz lica ne podudara sa stvarnim osećanjima. Tako na primer mogu se osmehivati kada su ljuti ili, pak, pokazati preterano oduševljenje prisustvom osobe koja im nije draga. Svakako, ove ekspresije se lako uočavaju kao lažne.
Asertivni stil komunikacije
Kada su u pitanju različiti stilovi komunikacije najpoželjnijm i najkonstruktivnijim se smatra aserativna komunikacija. Njena osnovna odlika jeste kompromis između sopstvenih želja i potreba drugih.
Osobe koje vode ovakvu vrstu komunikacije umeju da se izbore za sebe, ali isto tako umeju da saslušaju i pohvale sagovornika. Takođe, spremni su da prihvate odgvornost za svoja dela, da priznaju grešku, pa ako treba i da se izvine.
U neverbalnoj komunikaciji izražen je opušteni položaj tela i direktni kontakt očima, ali bez prenaglašene gestikulacije i intonacije. Na taj način je pokazana povezanost sa drugima. Istovremeno, sprečena je bilo kakva manipulacija sa druge strane.
Asertivnost nam omogućava da brinemo o sebi kroz zdrave odnose sa drugima. Ukoliko ne možete sami da je razvijete, potražite pomoć psihiloškog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Razlika između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta
Razlika između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta je značajna.
Život svakog čoveka prožet je radosnim, ali i tužnim trenucima. Stres, bolesti, konflikti u radnom okruženju, egzistencijalni problemi, pa i gubitak bliske osobe postali su naša svakodnevica. Iako sa mnogima možemo uspešno da izborimo, tokom godina oni postepeno narušavaju kako naše fizičko, tako i mentalno zdravlje.
Nažalost, često nismo svesni njihovog postojanja, te signale koje nam telo šalje tumačimo na pogrešan način, javljajući se lekarima opšte prakse i specijalistima. Pojedini ljudi, pak, psihičke tegobe posmatraju kao odraz slabosti, koje će vremenom same od sebe nestati, baš kao što su se pojavili.
Ovakva i slična razmišljanja ne samo da nam ne pomažu, već donose veće tegobe. Međutim, čak i kada shvatimo da nam je pomoć potrebna pred nama se postavlja pitanje kome se obratiti.
Imajući u vidu ovu dilemu psihološko savetovalište Sana vam otkriva koja je razlika između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta.
Psihijatar
Razlika između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta, pre svega, se ogleda u obrazovanju. Psihijatar je stručnjak koji je završio medicinski fakultet i specijalizaciju iz psihijatrije. Zbog toga se njegov pristup u lečenju zasniva na medicinskom modelu, što znači da pacijent dolazi u određenu državnu ili privatnu medicinsku ustanovu gde psihijatar uzima anamnezu na osnovu koje postavlja dijagnozu.
Nakon određivanje vrste poremećaja psihijatar prepisuje lekove. Upravo je primena farmakoterapije glavna razlika između psihijatra, psihologa i psihoterapeuta.
Takođe, psihijatar u svom radu donosi odluke o vrsti lečenja, tj. da li je potrebno zadržavanje na bolničkom odeljenju ili je dovoljno kućno lečenje i ambulantno posmatranje.
Posle medicinske podrške, obično se pacijent upućuje na određen tretman kod psihologa ili psihoterapeuta.
Psiholog
Psiholog se postaje diplomom na studijama psihologije u trajanju od minimum 4 godine. Psihologija je, zapravo, najopštija nauka o ličnosti kao celini, pa svoju primenu nalazi u mnogim nemedicinskim ustanovama.
Za razliku od psihijatara, psiholozi obično rade sa ljudima koji ne pate od težih psihičkih tegoba, već se u određenom životnom dobu suočavaju sa problemima. Tako, na primer, njima se obraćaju za pomoć osobe koje ne mogu da se izbore sa partnerskim nesuglasicama, razvodom, strahovima i teskobama koje narušavaju kvalitet života, zatim manjkom samopouzdanja, problemima sa učenjem, pa i vaspitanjem dece. Mada ne treba zanemariti činjenicu da su individualna i porodična psihoterapija važan korak u lečenju depresije, anksioznosti, bolesti zavisnosti…
S obzirom da nisu lekari, pristup psihologa se zasniva na posmatranju, razgovoru, psihološkom testiranju, kao i psihološkom savetovanju i primeni različitih psiholoških tehnika.
Posebna vrsta psihologa je klinički psiholog. On ima šire znanje iz oblasti psihologije i osposobljen je za rad u kliničkim ustanovama, kao deo tima zajedno sa psihijatrima, pedijatrima, lekarima opšte prakse, socijalnim radnicima.
Psihoterapeut
Psihoterapeut ili psihoanalitičar predstavlja jedinstveni spoj psihologa i psihijatra, ali se njime mogu baviti i stručnjaci iz drugih oblasti humanističkih nauka, kao što su pedagozi, sociolozi, defektolozi, socijalni radnici.
Zvanje se stiče specijalnim edukacijama koje su orijentisane na određenu oblast psihoterapije. Njihov rad se zasniva na psihoanalizi i sprovođenja potrebnog psihiloškog tretmana.
Svaki problem je rešiv, a u tome vam može pomoći psihološko savetovalište Sana i klinički psiholog Mr Ana Gligorić.
Pročitaj Više