Socijalna distanca
Socijalna distanca je veliki problem modernog doba.
Čovek je socijalno biće, pa su kontakt sa drugima, ljubav i bliskost prirodne potrebe svakog. Samim tim, njihov nedostatak narušava kvalitet života.
Nažalost, sa otuđenošću se suočava veliki deo populacije. Veliki krivac za to jeste internet. Statistički podaci pokazuju da skoro 2/3 svog slobodnog vremena provodimo u virtuelnom svetu. Uticaj društvenih mreža ima brojne prednosti, ali pokazuje i svoju negativnu stranu, pa se kao posledica javljaju sve veća usamljenost i socijalna distanca.
Socijalna distanca nije isto što i fizička!
Iako postoji od davnina, poslednjih meseci socijalna distanca je ponovo naišla na interesovanje medija i građana. Razlog za to leži u pandemiji korona virusa. Novootkrivena bolest je od početka godine neverovatnom brzinom osvojila čitav svet, ostavljajući za sobom iz dana u dan veliki broj mrtvih. S obzirom da se lako prenosi proglašeno je vanredno stanje i donete su preventivne mere kako bi se sprečilo dalje širenje zaraze. Jedna od njih jeste poštovanje distance između ljudi.
Upravo je ovaj pojam počeo da se poistovećuje sa socijalnom distancom, što je velika greška. Naime, fizička distanca je naložena mera držanja propisane udaljenosti prilikom kontakta sa ljudima. Za razliku od nje, socijalne predstavlja meru bliskosti, tj. udaljenosti pojedinca u odnosu na neku društvenu ili etničku grupaciju.
Zapravo, to je udaljenost između različitih grupa u društva. Obično se zasniva na socijalnoj klasi, polu, kao i etničkoj pripadnosti, pa možemo slobodno da kažemo da je u navećoj meri povezana sa predrasudama koje pojedinac ima prema određenoj grupi.
Socijalna distanca je promenljiva kategorija, jer na nju utiču trendovi u društvu, stilovi komuniciranja i drugi faktori.
Šta ova vrsta distance podrazumeva?
Afektivna socijalna distanca predstavlja gledište koje polazi od afektivne distance, odnosno koliko simpatije članovi grupe osećaju prema drugoj grupi, pa njenu osnovu čine reakcija i osećanja ljudi na druge osobe i prema drugim grupama ljudi.
Normativna socijalna distanca posmatra distancu kao normativnu kategoriju. Što znači da polazi od široko prihvaćene i često svesno izražene norme o tome koga treba smatrati “insajderom”, a koga “strancem”. Drugim rečima, od normi koje preciziraju razlike između “nas” i “njih”. Normativna socijalna distanca razlikuje se od afektivne, jer ne uključuje subjektivnu komponentu.
Interaktivna socijalna distanca se fokusira na učestalost i intenzitet interakcija između dve grupe, tvrdeći da što su članovi dve grupe više u interakciji, to su socijalno bliži.
Da li ona može da utiče na mentalno zdravlje?
Istraživanja su pokazala da ova vrsta ualjenosti može kod odbačene grupe da izazove fizičku bol, mada u većini slučajeva dolazi do manjka samopuzdanja. Vremenom, neretko, kod pojedinih osoba se razvija depresija.
Prema mišljenju stručnjaka tanka je linija između socijalne distance i ovog psihičkog problema, pa se javlja osećaj beznadežnosti, praznine i gubitak interesovanja, što se negativno odražava ne samo na život, već i na razvoj pojedinca.
Sa druge strane, socijalna distanca može da ojača karakter i da podstakne osobu da izvuče najbolje iz čitave situacije.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa socijalno distancom kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Kako povećati produktivnost?
Kako povećati produktivnost? Pitanje koje postavljaju ne samo direktori, već i zaposleni, mada nije redak slučaj da ova tema zanima đake i studente. Razlog za to leži u činjenici da se produktivnost ne odnosi samo na obavljanje poslovnih zadataka, već svih dnevnih obaveza.
Takođe, ovaj pojam ne treba vezivati samo za efikasno izvršenje zadataka, tj. postizanje postavljenog cilja u što kraćem vremenu. Važan je i kvalitet obavljenog posla. Što znači da produktivnost ima mnogo šire značenje, jer obuhvata normu i kvalitet obavljenog posla. Ujedno, i vaš subjektivni osećaj i koliko ste zadovoljni ostvarenim rezultatom.
Pitanje produktivnosti je, zapravo, staro koliko i ljudsko društvo. Danas je posebno izraženo, jer savremeno doba karakteriše nedostatak vremena, višak obaveza i stalni pritisak da se dokažemo i postignemo uspeh.
Kako povećati produktivnost otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Kako povećati produktivnost? Napravite detaljni plan obaveza
Pažljivo planiranje je ključ uspeha! Samim tim i veće produktivnosti, ako od jutra znate koje vas sve obaveze čekaju, moći ćete dobro da organizujete svoje vreme, pa ćete na kraju dana izbeći osećaj da niste sve završili, niti da se išta uradili precizno.
Plan mora, pre svega, da bude realan. Odnosno, trebate realno da procenite svoje sposobnosti, kao i vreme koje vam je potrebno da obavite posao, jedino na taj način možete da ispunite sve zadatke. Ujedno, plan mora biti fleksibilan, tj. da pruži dovoljno prostora za nepredviđene situacije.
Stručnjaci savetuju da prilikom planiranja najteže zadatke stavite na prvo mesto. Istraživanja su pokazala da je koncentracija najveća na početku radnog dana, pa ćete mnogo bolje završiti kompleksije poslove, dok lakše možete uraditi i kada budete umorniji.
Kako povećati produktivnost? Naučite da izbegnete “kradljivce vremena”
Mnogi nisu svesni da veći deo dana izgube na nevažnim aktivnostima. One kontinuirano i sistematski troše vreme, a ne doprinose kvalitetu života, pa se opravdano nazivaju “kradljivci vremena”.
Društvene mreže zauzimaju prvo mesto među njima. Iako su odavno postale sastavni deo poslovanja, u većini slučajeva ljudi ih i dalje koriste kao vid zabave. Tako da jedna notifikacija sustiže drugu, jedna vest otvara novu, dok se poruke u inboxu gomilaju, i – gotovo u trenu prošli su sati i sati, te besni na sebe pokušavate da na vreme završite sve poslove, što nikako ne može biti produktivno.
Da biste ste izbegli nervozu i stres, najbolje je da odredite period u toku dana koji će biti rezervisan za društvene mreže. Pri čemu ostatak vremena nemojte da ih proveravate.
Kako povećati produktivnost? Izdvojite vreme za odmor
Kada razmatrate kako da povećate produktivnost, nemojte da zaboravite da jedino odmorni možete da završite sve što ste planirali na vreme.
Hronična neispavanost ostavlja traga kako na fizičko i mentalno zdravlje, tako i na produktivnost. Zato je važno da imate kontinuitet u spavanju 6 do 8 sati kako biste dobili energiju za naredni dan.
I tokom radnog vremena veoma je važno da pravite pauze. Preporučljivo je da nakon svakog završenog posla izdvojite par minuta za predah. Dovoljno je samo par minuta i bićete ponovo motivisani da krenete na sledeći zadatak.
Ukoliko niste naučili kako da upravljate svojim vremenom, psihološko savetovalište Sana i klinički psiholog Mr Ana Gligorić vam mogu pomoći u tome.
Pročitaj Više
Šta je reakciona formacija i kako je prepoznati?
Reakciona formacija je pojava kada osoba oseti nagon da nešto učini ili kaže, a zatim uradi ili kaže nešto što je zapravo suprotno onome što zaista želi. Ovaj vid odbrambenog mehanizma se često pojavljuje i kao odbrana od socijalne kazne – koje se dotična osoba plaši.
Uobičajeni obrazac u reakcionoj formaciji je kada osoba pokazuje prenaglašeno ponašanje, na primer koristeći preteranu ljubaznost – kada zapravo oseća neprijateljske emocije.
Primer reakcione formacije je kada majka koja rodi neželjeno dete postane previše zaštitnički nastrojena prema njemu.
Reakciona formacija – Oblik odbrambenog mehanizma
Reakciona formacija je fiksiranje ideje, afekta ili želje u svesti osobe – koji su u suprotnosti nesvesnom impulsu kojeg se dotična osoba plaši.
Na primer, ljudi koji se dramatično i prenaglašeno suprotstavljaju nečemu zapravo pokušavaju da sakriju svoja istinska osećanja ili želje. To je reakciona formacija u psihologiji.
Reakciona formacija je vrsta psihološkog odbrambenog mehanizma. Osoba doživljava da su njena istinska osećanja ili želje društveno, a neretko i pravno, neprihvatljive – pa pokušava da ubedi sebe ili druge da misli i oseća suprotno. U toj nameri osoba često vrlo preuveliča svoj ”nastup”, odnosno pokazuje prenaglašeno ponašanje koje je u suprotnosti sa njenim istinskim željama i osećanjima.
Reakciona formacija – Primeri iz prakse:
Razmotrite sledeći primer. Tinejdžer dolazi do zaključka da je homoseksualac, ali pošto je odrastao u porodici koja smatra da je biti gej ozbiljan greh – oseća potrebu da sakrije svoju homoseksualnost. Osoba veruje da je njena seksualna orijentacija pogrešna ili neprihvatljiva, pa se zato trudi da svima oko sebe (a možda i samom sebi) dokaže da je heteroseksualna. Ovo bi se moglo manifestovati i rizičnim seksualnim ponašanjem. Takođe, osoba može postati preterano homofobna – što kroz verbalne, pa čak i fizičke napade na osobe koje su homoseksusalne orjentacije.
U većini slučajeva reakciona formacija može lako da se prepozna. Takve osobe imaju tzv. ”hiper” ponašanje – koje je nerazumno i previše efektno – kako bi osoba privukla što više pažnje.
Navedeni primer odbijanja svoje homoseksualne orjentacije kroz suprotno ponašanje je možda najjednostavniji primer za reakcionu formaciju.
Međutim, sličnih primera u praksi je zaista mnogo.
Recimo da potajno gajite ljubav prema nekome koga biste verovatno trebalo da se klonite. Ne želite da priznate svoja osećanja, pa umesto toga izražavate upravo suprotnost tim osećanjima. To znači da predmet vaše ljubavi postaje predmet vaše ”mržnje”.
Još jedan primer je i majka koja rodi neželjeno dete. Ona može svoje osećanje krivice što ne želi dete da sakrije tako što će postati izuzetno pažljiva i previše zaštitnički nastrojena prema detetu. Na taj način želi da ubedi sebe, dete, ali i druge da je dobra majka.
Kako da znate da nije u pitanju projekcija?
Često se u praksi dešava da se projekcija pogrešno protumači kao reakciona formacija.
Kako da napravite razliku?
Vrlo jednostavno. Razlika je u tome što reakciona formacija ”prenosi” vaša osećanja u suprotna ponašanja, a projekcija je kada osoba više optužuje druge za svoje greške.
Dakle, projekcija je takođe jedan oblik odbrambenog mehanizma. Međutim, u ovom slučaju se neželjena osećanja ”premeštaju”, tj. projektuju na drugu osobu – pa je onda dotična osoba kao ”pretnja” iz spoljnog sveta. Uobičajeni primer projekcije u psihologiji jekada pojedinac, ugrožen sopstvenim negativnim osećanjima – optuži drugu osobu za gajenje ovih neprijateljskih misli.
Psihoanalitičari naglašavaju da je upotreba odbrambenog mehanizma normalan deo funkcije ličnosti. To znači da reakciona formacija – kao oblik odbrambenog mehanizma – sama po sebi nije znak psihološkog poremećaja.
Ipak, treba reći da zaista postoje razni psihološki poremećaji koji se mogu okarakterisati prekomernom ili rigidnom upotrebom ove vrste odbrane. Iskusni psiholog će znati ovo da proceni i da shodno tome sprovode psihoterapiju.
Ukoliko vi ili osoba koja vam je bliska pokazuje ovakvu vrstu ponašanja i to remeti vaše/njeno normalno funkcionisanje – Psihološko savetovalište Sana može da vam pomogne.
Pročitaj Više
Sistemsko porodična psihoterapija
Sistemsko porodična psihoterapija je osnova porodične terapije.
Porodica je najvažnija stvar na svetu. Ona je polazna tačka u formiranju ličnosti, ali i utočište u burnim vremenima, pa ne čudi da ono što se dešava jednom članu porodice odražava se na sve ostale.
Upravo od ovakvog stava polazi sistemsko porodična psihoterapija. Ona porodicu posmatra kao celinu koja je veća od zbira njenih pojedinačnih delova. S obzirom da je reč o interaktivnom sistemu koji ima svoju strukturu i svoje obrasce komunikacije svaka promena kod jednog člana utiče na ostale. Samim tim dolazi i do promena u čitavoj porodici.
Sistemsko porodična psihoterapija je razvijena 60-ih godina, na osnovu teorije porodičnih sistema. Naime, psihoanalitičar Murray Bowen je postavio principe ove psihoterapije nakon višegodišnjeg istraživanja porodičnih obrazaca ljudi sa šizofrenijom i obrazaca porekla sopstvene porodice.
Kada je potrebna sistemsko porodična psihoterapija?
Kako preboleti gubitak bliske osobe? Kako rešiti partnerske svađe pred decom? Kako preživeti adolescenta? Kako se izvući iz finansijskih nedaća? Kako izbeći konflikte na poslu? U traganju odgovora na ova i slična pitanja može vam pomoći sistemsko porodična psihoterapija.
Primenom odgovarajućih metoda članovi porodice pronalaze nove načine komuniciranja. Na taj način imaju mogućnost da prevaziđu ne samo međusobne odnose, već i nesuglasice sa ljudima izvan porodice.
Sistemsko porodična psihoterapija je efikasna i kod bolesti zavisnosti, fizičkih tegoba i psihičkih poremećaja. Zapravo, ona imaju uticaj u svim situacijama koje izazivaju stres, tugu, bes ili konflikt.
Zahvaljujući njoj članovima porodice uče kako da se adaptiraju na nastale promene, pa i kako da prebrode evenutualne krizne periode. Kao krajnji rezultat dolazi do većeg nivoa razumevanja i brige jedni za druge, što je i temelj stabilne, zdrave porodice.
Kako izgleda seansa sistemsko porodične psihoterapije?
Sistemsko porodična psihoterapija obuhvata čitavu porodicu, mada nije redak slučaj da psiholog radi samo sa jednim članom. Zavisno od problema, određuje se tempo održavanja seansi. Obično je to jednom nedeljno.
Prvi korak jeste definisanje problema. Da bi se to postiglo neophodno je da se terapeut upozna sa porodičnim sistemom i načinom fukcionisanja. Zbog toga je u početku on aktivni učesnik koji vodi seansu, podstičući teme koje će dovesti do bliskosti.
Kada se upostavi poverenje, psiholog sve manje kontroliše seansu, tako da ulogu vođe terapije prepušta članovima kako bi oni mogli da izmene svoje obrasce ponašanja. Odnosno, da se oslobode disfunkcionalnih veza.
Koliko je ova vrsta psihoterapije efikasna?
Sistemsko porodična psihoterapija ne može automatski samo jednim razgovorom sa psihologom da reši sve vaše probleme. Imajte u vidu da oni nisu nastali odjednom, već kroz duži period, pa je i za njihovo rešavanje potrebno vreme, ali pre svega zalaganje celokupne porodice.
Da bi terapija, zaista, bila efikasna najbolje je da svi članovi budu motivisani za saradnju. Ako jedan od njih odbija da prisutvuju seansama, rezultati neće izostati, jedino će put do njih biti komplikovaniji.
Ukoliko vi i vaši najvoljeniji ne možete sami da rešite problem koji otežava normalno funkcionisanje porodice potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj VišeKognitivne distorzije
Kognitivne distorzije su, zapravo, u najširem smislu reči greške u mišljenju.
Naše misli određuju naše ponašanje samim tim, celokupni naš život. Od toga kako doživljavamo svet oko nas, kako reagujemo na određene situacije zavisi naše raspoložanje, pa i navike koje se formiraju.
U većini slučajeva ljudi imaju racionalno razmišljanje. Međutim, problem nastaje kada su naše misli nezdrave, tada mozak ne može pojedine stvari da sagleda u pravom smislu, pa ih tumači kroz iracionalna uverenja. To za posledicu ima negativno raspoloženje i disfunkcionalne akcije.
Upravo se ove, iracionalne, “napumpane” misli koje remete jasnu percepciju stvarnosti nazivaju kognitivne distorzije. Vremenom, one postaju ukorenjeni deo naše prirode, javljajući se kao automatske misli, tako da narušavaju mentalno zdravlje. Odnosno, dovode do konstantnog stresa, depresije i anksioznosti.
Imajući u vidu ozbiljnost komplikacija, psihološko savetovalište Sana vam skreće pažnju kako da prepoznate kognitivne distorzije.
Kognitivne distorzije su definisane 60-ih godina
ABC model koji je sredinom 20. veka razvio američki psiholog Albert Ellis pokrenule su otkrivanje kognitivnih distorzija. Naime, na osnovu tumačenja da naše neracionalne misli mogu da dovedu do emocionalnih poremećaja, tj. aktivirajućeg događaja Aaron T. Beck je primetio da njegovi pacijenti imaju automatski iskrivljene misaone procese, te misli, pa i strahovi naročito su bili izraženi kod ljudi sa problemom depresije. Gotovo sve vreme bili su prisutni u njihovom ponašanju, a da oni toga nisu bili svesni.
Polazeći od ovog stava, Beck je 1972. godine objavio knjigu “Depresija: Uzroci i lečenje”. Upravo u poglavlju “Simptomatologija depresije” prvi put je objasnio kognitivne distorzije, kroz manjak samopouzdanja, negativna očekivanja, samokritičnost, neodlučnost i izobličene slike tela.
Najčešće kognitivne distorzije
“Skakanje na zaključak” predstavlja pogrešno mišljenje sa kojim se gotovo svaka osoba susrela. U pitanju je izveden zaključak iz pojedinačnog slučaja, bez postojanja pravih argumenata koji ga podržavaju. Oni su često u formi “proricanja sudbine”, kao na primer: “Ostavio me momak, nikad se neću udati”. Ili, pak: “Misliće da nisam normalna kad me vide samu u pozorištu”.
“Fokusiranje na negativno” je isključivo orijentisanje na negativne detalje, dok se pozitivne stvari zanemaruju. Osobe koje na ovaj način razmišljaju broje svoje greške i neuspehe, čak i kada su nevažni. Za razliku od njih bilo kakav veliki uspeh ne vide. Fokusiranje na negativno je u uzročno-posledičnoj vezi sa distorzijom zvanom “diskvalifikovanje pozitivnog”.
“Polarizovano mišljenje” se zasniva na stavu “ili-ili”, pa je poznato i kao “crno-belo” mišljenje ili mišljenje “sve ili ništa”. S obzirom da ne postoji sredina, vladaju ekstremni stavovi, koji se negativno odražavaju na naše ponašanje.
“Preterana generalizacija” polazi od jednog negativnog iskustva, koje služi za genaralizovanje narednih tumačenja. Karakteristični primer za to jeste rečenice: “Muškarci su neverni”.
“Personalizacija” predstavlja prebacivanje krivice na sebe za sve loše što se događa oko nas, bez obzira da li za to postoji uzrok ili ne. Ljudi koji čine ovu grešku često neraspoloženje neke osobe tumače mišlju da im nisu dragi ili da ih nerviraju.
“Etiketiranje”, kao što i sam naziv kaže, je greška kod koje se osobama ili događajima daje jedna globalna karakteristika (etiketa). To znači da čitavu ličnost tumačimo etikom kojom smo joj nadenuli na osnovu samo jednog postupka.
“Emocionalno rezonovanje” je predstavljanje stvari naopako. Tačnije, osoba svoja osećanja opisuje kao realnost, iako ono što se, zaista, dešava nije povezano sa njima.
Kognitivne distorzije zahtevaju pomoć psihologa u otkrivanju i prevazilaženju, zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišeFaze prihvatanja bolesti
Faze prihvatanja bolesti predstavljaju karakteristične reakcije kroz koje prolazi svaka osoba koja je suočena sa sopstvenom ili bolešću najbližeg.
Savremeno doba karakteriše brz životni tempo. Usled brojnih kako poslovnih, tako i privatnih obaveza briga o zdravlju mnogima je prestala da bude prioritet. Nije redak slučaj da znake koje nam telo šalje zanemarujemo, pa se odlučujemo da posetimo lekara tek kad problem postane jasno vidljiv.
U takvom stanju loša dijagnoza je neminovnost, međutim ma koliko slutili niko nije spreman da je čuje. Nažalost, loše vesti su samo početak. One sa sobom donose mnoštvo emocija, misli, pa i strahova koji se smenjuju u određenom periodu.
Upravo tu smenu uočila je 1969. godine američka psihijatrica Elisabeth Kübler-Ross, podelivši ih u 5 faza. Opisala ih je u svojoj “O smrti i umiranju”, inspirisanoj radom sa terminalnim bolesnicima.
Koje su faze prihvatanja bolesti otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Faza poricanja
Faze prihvatanja bolesti započinju odbijanjem njenog postojanja. Naime, pacijent ne veruje da je dijagnoza tačna, smatrajući da je došlo do greške u rezultatima. Zbog toga se podvrgava novim testovima i traži mišljenje drugog, pa i trećeg lekara.
Ova faza počinje šokom i nevericom, zatim nastupa želja za distanciranjem od porodice i prijatelja kako bi se izbegao razgovor o bolesti. Osobe često ne žele da priznaju postojanje problema, jer na taj način misle da će on sam od sebe nestati.
Faza ljutnje
Negiranje ne može da traje dugo, pa ga zamenjuje ljutnja. Za razliku od prethodne, naizgled, mirne faze, ovu karakterišu jake emocije ljutnje i pitanja: “Zašto ja?” “Kako se to meni moglo dogoditi?” “Ko je kriv?”
Zapravo, sada počinjemo da shvatamo da se pojedini planovi, snovi i želje neće nikada ostvariti, što dovodi do frustracije i besa. S obzirom da su oni kratkotrajni vrlo brzo nastupa naredna faza.
Faza pregovaranja
Kako ljutnja ne vodi ničemu, nastaje faza pregovaranja, tj. cenkanja. U ovim trenucima mnogi se okreću veri, tražeći od Boga pomoć, odnosno spremni su da ponude i obećaju da će mnoge svoje navike promeniti kako bi produžili život, drugi pak, “vode” pregovore sa samom bolešću. Obično su praćeni poslednjim željama, na primer: “kada bih mogao da doživim unučiće” ili “ako bih samo još jednom mogao da posetim omiljeno mesto”.
Faza pregovaranja ispunjena je nadom da će dobiti više vremena. Kada shvate da je to nemoguće, nastupa depresija.
Faza depresije
Prema mišljenju Elisabeth Kübler-Ross u 4. fazi mogu se javiti 2 vrste depresije. Prva je reaktivna i izazvana je trenutnim osećanjima i promenama koje se dešavaju u životu pacijenta.
Druga je pripremna,ona predstavlja reakciju na krajnji gubitak svega.
Faza prihvatanja
Poslednja faza jeste potpuno prihvatanje bolesti, tj. njenog ishoda. Umesto ljutnji i molbi, osoba svoje interesovanje usmerava na trenutne aktivnosti koje će doprineti boljem kvalitetu života.
Borba sa bolešću nikada nije laka, zato je podrška porodice značajan faktor za faze prihvatanja bolesti. Takođe, važnu ulogu ima i psihoterapija i saveti psihologa.
Ukoliko se suočavate sa ozbiljnim zdravstvenim problemom potražite na vreme pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj VišeŽivi snovi
Živi snovi su posebna vrsta snova, sa kojom se susreću mnogi ljudi.
Snovi predstavljaju kombinaciju slika, misli, osećanja i senzacija koji se odvijaju van naše kontrole. Zapravo, oni su nevoljna i nesvesna akcija, koja nije u potpunosti razjašnjenja, pa ne čudi što je interesovanje za njih veoma staro.
Još su drevni Egipćani pokušavali da objasne snove, da bi sa pojavom Frojdove psihoanalize i učenja o nesvesnom dobili sasvim novo značenje.
Međutim, snovi mogu da budu mnogo više od običnog prikaza slika u glavi. Pojedini su praćeni i određenim pokretima. O kakvim snovima je reč otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Šta predstavljaju živi snovi?
Živi snovi, odnosno parasomnia, su grupa poremećaja spavanja. Karakterišu ih neželjeni događaji ili iskustva. Obuhvataju nenormalne pokrete, ponašanje, emocije, percepcije ili snove. Mogu se javiti u bilo kojoj fazi sna, uključujući prelazak od budnosti ka spavanju i obrnuto.
Iako živi snovi dovode do niza reakcija, osoba koja ih doživljava sve vreme spava, što znači da nije uopšte svesna učinjenog, čak ni nakon buđenja. Ovo predstavlja ozbiljni problem, jer u pojedinim situacijama živi snovi mogu biti veoma opasni. Naime, parasomnia ne samo da otežava spavanje, već utiče na celokupno fizičko i mentalno zdravlje.
Postoji više vrsta živih snova
Mesečaranje (somnambulizam) je najčešća vrsta parasomnie. Obično se javlja u detinjstvu i ranoj adolescenciji. Manifestuje se hodanjem u snu, tačnije u polusvesnom stanju, pri čemu moždana aktivnost pokazuje veće odlike budnosti nego spavanja. Bez obzira što osoba nema kontrolu nad njima, retko se javlja problematično ponašanje, kao šta je nasilje ili kriminalne radnje. Ponekad može doći do povreda prilikom udaranja o predmete koji se nađu na putu.
Noćno mokrenje (Enuresis nocturna) predstavlja nekontrolisano, obilno mokrenje u krevetu. Nije praćeno ikakvom noćnom morom, već se dešava spontano. Vezuje se najčešće za mentalni ili socijalni stres,mada može biti posledica i fizičkog medicinskog problema, pre svega, dijabetesa i infekcije mokraćnih kanala.
Noćne more, takođe, se svrstavaju u poremećaja spavanja. Javljaju se i kod dece i kod odrasli. U većini slučajeva izazvane su nekom stresnom situacijom ili velikim psihičkim opterećenjem. Osobe sa ovom vrstom parasomnie mogu se plašiti spavanja ili imati poteškoće da zaspu zbog intenzivnih noćnih mora.
Noćni grčevi nogu nastaju u mišićima stopala i potkolenice i to pre samog sna. Tačan uzrok nastanka nije otkriven, ali su istraživanja pokazala da pogađaju ljude starije od 50 godina.
Za razliku od grčeva, noćni strah (pavor nocturnus) javlja se kod dece. Kao i kod mesečarenja ništa ga ne može sprečiti, tj. roditelji ništa ne mogu da učine kako bi umirili mališana, sve što mogu jeste da sačekaju da strah sam po sebi prođe.
I dok su bulimija i anoreksija svesni poremećaji ishrane, postoje i oni koji se dešavaju dok smo u delimični budni. Oni spadaju u parasomnie. Ove epizode imaju tendenciju da se događaju iako nema osećaja gladi i žeđi. Prepoznaju se po konzumiranju čudnih kombinacija hrane, visokokaloričnih namirnica, pa i toksičnih materija.
Da li postoji lek za žive snove?
Ukoliko su učestali, živi snovi utiču na kvalitet života, pa je neophodno pronaći rešenje. Medikamenti u izvesnoj meri mogu pomoći, da biste ih otklonili neophodno je potražiti i pomoć psihologa.
Kako su parasomnie povezane sa psihičkim problemima, naročito sa stresom i anksioznošću, u osnovi je kognitivno bihejvioralna terapija. Kao ostale metode primenjuju se relaksaciona terapija, hipnoze, kao i kontrola stresa, biofidbek terapija.
Psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da povratite miran san.
Pročitaj Više
ABC model kao osnova KBT prakse
ABC model predstavlja osnovu KBT prakse. Tačnije, ova teorija svaki problem sagledava kroz njega.
U 20. veku psihoterapija doživljava napredak, formirajući brojne pravce. Tako je 50-ih godina nastao još jedan pravac, čije je tvorac Albert Ellis. Polazeći od tvrdnje grčkog filozofa Epikteta da “ljudi nisu uznemireni događajima samim po sebi, već svojim viđenjem tih događaja”, ovaj američki psiholog nastojao je učenjem da istakne važnost racija i kognicije, pa je teoriju prvobitno nazvao Racionalna terapija (RT).
Ubrzo je uvideo da su i emocije i ponašanje isprepletani sa prethodne 2 komponente, pa ju je preimenovao u Racionalno-emotivnu bihejvioralnu terapiju. Ona se zasniva na stavu da tek kada shvatimo da sami sebe uznemiravamo načinom na koji doživljavamo stvari, možemo da se oslobodimo negativnih emocija. Samim tim, uspećemo realno da sagledamo situaciju i usmerimo um na pronalažanje pravog rešenja.
Kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT terapija) predstavlja oblik psihoterapije čiji je cilj poboljšanje mentalnog zdravlja. Naime, ova psihoterapija se fokusira na promenu određenih nekorisnih kognitivnih distorzija (pojedinih loših misli, uverenja, stavova…) i ponašanja, kroz poboljšanje emocionalne regulacije. KBT terapija se bazira na kombinaciji osnovnih prinicpia bihejvioralne i kognitivne psihologije. Putem ove terapije naglašava se značaj našeg mišljenja u odnosu na ono kako se ponašamo i šta osećamo.
Šta je ABC model?
ABC model je, zapravo, šema koja pokazuje kako naše misli mogu da dovedu do emocionalnih poremećaja. Naziv je skraćenica glavnih koraka u tom procesu nastanka iracionalnih uverenja.
A – Activating event označava aktivirajući događaj na koji osoba reaguje emocionalno i nekim ponašanjem. Može biti iskustvo koje se dogodilo, ono koje se trenutno događa ili, pak, fantazija šta će se dogoditi. Bez obzira za šta je vezan, on u umu osobe postoji samo kako ga ona vidi.
B – Beliefs je sistem uverenja, tj. vrednovanje aktivirajućeg događaja. Sastoji iz dva dela – racionalnih i iracionalnih uverenja. Ako razmišljanje odgovara aktivirajućem događaju, onda je uverenje racionalno, pa doživljena emocija odgovara realnosti. U suprotnom, kada se uverenje ne slaže sa aktivirajućim događajem, nastaje iracionalna emocionalna reakcija u odnosu na događaj.
C – Consequences su posledice koje se ispoljavaju određenim emocijama i ponašanjem. One proizilaze iz načina na koji razmišljamo o aktivirajućem događaju. Odnosno, ABC model ističe da sam događaj (A) ne dovodi do posledica (C). Već naša vrednovanja o njemu (B).
Imajući ovo u vidu, posledice mogu biti zdrave i nezdrave. Zdrave proističu iz racionalnih uverenja. One pomažu da osoba ostvari cilj, dok su nezdrave posledica iracionalnih uverenja. Upravo takvi su osećaj krivice, bes, anksioznost, nezdrava ljubomora, zavist, depresija…
ABC model može da se primeni na sve emocionalne probleme
ABC model je dizajniran tako da pomogne ljudima da minimizuju svoje emocionalne poremećaje. Da bi se to ostvarilo moraju da prođu kroz svaki korak modela i uvide šta aktivira iracionalnu emociju na neki događaj. Pri tome, psiholog treba klijenta da podstakne na razmišljenje kako bi postao sam sebi terapeut.
Analiza aktivirajućeg događaja zasniva se na pitanjima: Kakva je bila situacija? Ko je sve učestvovao? Šta su drugi radili? Koja je bila moja uloga? Kakve su emocije bile uključene?
Za procenu uverenja treba poći od pitanja: Na šta sam pomislio kada se dogodio aktivirajući događaj? Kako su moje misli podržavale moje uverenje?
Dok tumačenje posledica treba da se zasniva na traženju odgovora na pitanja: Kako se osećam nakon svega? Kakvo negativno ponašanje mogu kod sebe da prepoznam kao rezultat aktivirajućeg događaja i uverenja? Kako moje ponašanje utiče na okolinu?
Bez obzira da li su u pitanju svakodnevni životni ili dublji psihički problemi, za svaki postoji rešenje. Zato se na vreme javite psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više