Patološki lažov
Patološki lažov je česta pojava u društvu.
Ne postoji osoba koja makar jednom u svom životu nije slagala. Obično su u pitanju male, “bele” laži kojima želimo da opravdamo svoje greške, izvučemo se iz neprijatne situacije ili da izbegnemo da rečima povredimo dragu osobu.
Međutim, postoje ljudi kojima je laganje u krvi. Oni lažu ne zato što ih je okolnost na to naterala, već zato što im je takvo ponašanje prešlo u naviku. Čak i kada budu uhvaćeni da govore neistinu nastavljaju sa tim, te ne čudi što za njih postoji izreka: “laže čim zine”.
Šta je patološki lažov?
Patološki lažov, po definiciji, je osoba koja preterano i često laže bez ikakvog povoda. Odnosno, ne postoji vidljiv motiv, niti korist za laganjem. Osoba nije svesna svojih laži, jer i sama veruje da su one istinite. U osnovi leži impulsivnost, zbog koje lažljivac nije sposoban da shvati posledice ovakvog ponašanja. Ne postoji ni strah od razotkrivanja, jer sebe smatra inteligentnijim.
Mnogi ljudi kompulzivno laganje poistovećuju sa patološkim, što je greška. Kompulzivni lažljivci imaju potrebu da ulepšavaju stvari kako bi sebe prikazali u boljem svetlu. Što znači da su svesni svojih laži. Samim tim postoji i strah da budu uhvaćeni, te čim naslute opasnost prestaju sa pričom.
Uzroci koji dovode do patološkog lažova
Uzrok koji dovodi do toga da neko postane patološki lažov nije tačno objašnjen. Ipak, utvrđeno je da se aktivnost pojedinih centara u mozgu menja prilikom ovog laganja. Naime, smanjena je aktivnost talamusa, a povećana u prednjem cingularnom režnju. Tačnije, uočeno je da se patološko laganje razvija češće kod osoba koje imaju više bele materije u prefrontalnom korteksu mozga. S obzirom da je ova pojava rasprostranjenija kod muškaraca upravo je među njima veći broj patoloških lažljivaca.
Iako patološko laganje nije klasifikovano kao poremećaj može biti izazvano određenim poremećajima ličnosti, kao što su granični poremećaj ličnosti, antisocijalni poremećaj ličnosti, narcisoidni poremećaj ličnosti. Takođe, javlja se u okviru poremećaja ponašanja, pre svega, kod dece i tinejdžera. Mada nije redak slučaj da poremećaji pažnje sa hiperaktivnošću kao simptom imaju patološko laganje.
Kako se prepoznaje patološki lažov?
Patološki lažov se najlakše prepoznaje po olakom davanju obećanja koja nikad ne ispuni. Pored obećanja, on izbegava i ispunjavanje poslovnih obaveza i rokova.
Ove osobe nisu sposobne da ostvare dublju emotivnu vezu. Čak i ako uspeju da stupe u brak on se, zbog čestih laganja, brzo završava razvodom. S obzirom da nisu svesne problema, neće priznati da su glavni krivci za krah, već će krenuti u potragu za novim partnerom. Takođe, nisu u mogućnosti da zadrže ni prijatalje. Obično se kreću u jednom krugu ljudi sve dok neko ne posumnja u istinitost priča. Kada dođe do toga patološki lažov se udaljava i bira novo društvo.
Da bi prekrio manjak samopouzdanja koji je prisutan izmišlja priče o neverovatnim uspesima, poznanstvima sa javnim ličnostima ili događajima kojima nije prisustvovao.
Nedostatak empatije je karakterističan za ove osobe, pa nikada ne pokazuju kajanje i grižu savest za svoje ponašanje.
Patološko laganje je moguće izlečiti, a pristup zavisi od toga da li je ono simptom nekog drugog poremećaja ili se javlja izolovano. Zato, ako ste primetili da bliska osoba patološki laže potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Psihološke igre – Kako ih prepoznati?
Psihološke igre su veoma česte u međuljudskim odnosima.
Za razliku od dečijih i društvenih igara, koje predstavljaju zabavnu i prijatnu aktivnost, ove vrste se vezuju za obrasce ponašanja sa ciljem koji nije jasno izrečen. Što znači da sadrže skrivene poruke kako na socijalnom, tako i na psihološkom nivou.
Obrasci ponašanja u psihološkim igrama se stalno ponavljaju, pri čemu se završavaju zbunjenošću, pa i iznenađenjem jednog od aktera.
S obzirom da su nesvesnog karaktera, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate psihološke igre.
Najčešće psihološke igre
“Da, … ali” je jedna od narasprostranjenijih psiholoških igara. Gotovo da ne postoji osoba koja se makar jednom u životu nije srela sa ovakvim sagovornikom. Odnosno, nekim ko traži savet, rešenje, pomoć. Povećana empatija i želja da ga spasi iz nastale situacije dovode drugu osobu da ponudi niz predloga kao rešenje, koje obično počinju sa “Zašto ti ne bi”. Međutim, tu nailazi na prepreku. Svaki predlog biće odbijen rečenicom “Da, ali”. Što kod onog koji je u ulozi spasioca izaziva zbunjenost, jer ne shvata zašto je neko tražio pomoć ako ne želi nijedan predlog čak ni da razmotri, a kamoli da uvaži.
Druga česta psihološka igra poznata je pod nazivom “Došao si mi na zicer, đubre”. U pitanju je isterivanje pravde za greške drugih koje su beznačajne. Osobe koje “igraju” ovu igru se prepoznaju po stalnom negodovanju oko sitnica, dok su za važne stvari u životu popustiljivije.
Konflikti u radnom okruženju su neretko posledica psihološke igre “Vidi šta sam uradio zbog tebe”. Manifestuje se optuživanjem drugih bez realnog razloga. Najbolji primer jeste izliv besa usled prekida koncentracije od strane kolege koji je postavio pitanje ili samo otvorio vrata kancelarije. Optužba počinje sa “Vidi šta sam uradio zbog tebe”. Zapravo ovo ispoljavanje je rezultat nagomilanog besa, te je pražnjenje bilo preko potrebno, a data situacija poslužila kao idealna prilika za to.
Psihološke igre u ljubavnim odnosima
Svi dobro znamo kolika je važnost komunikacije u partnerskim odnosima. Nažalost, mnogi ne slušaju uvek šta im partner govori te mogu neku reč izvući iz konteksta i shvatiti je kao prozivku ili kritiku, tako da svađa postaje neminovnost. Ovo “hvatanje” za reč je povod da se pokrene svađa, što potvrđuje i odbijanje oba partnera da popuste.
Rečenica “Da nije tebe… gde bi mi kraj bio” je karakteristična za još jednu psihološku igru u braku. Ona krije strah od neuspeha ili neizvesnosti ostvarivanja cilja, te se partner predstavlja kao kočeći element na tom putu.
Savremeno doba nametnulo je ideal žene koja mora biti uspešna u svom poslu, dobra domaćica, ali i uvek besprekornog izgleda. Zbog toga sve više dama “igra” igru koja se zove “Zadihana žena”. One izgledaju kao da su stalno u žurbi, dodajući na listu obaveza nove koje je nemoguće ispuniti u jednom danu.
Da li se psihološke igre mogu izbeći?
Ne možete naterati nekog da prestane da igra psihološke igre, ali možete vi prestati da učestvujete u njima. Da biste to postigli morate da naučite kako da prepoznate mamce kojima druga osoba želi da vas uvuče u svoju igru. Jedino na taj način pravovremeno ćete reagovati, a nakon izvesno vremena “odbijanja” podstaći ćete igrača da obrasce ponašanja zameni jasnim razgovorom.
Psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da se izborite sa članom porodice kome su svojstvene psihološke igre.
Pročitaj Više
Kleptomanija
Kleptomanija je poremećaj kontrole impulsa i navika. Karakteriše se nedostatkom kontrole u određenim situacijama. To znači da ljudi koji pate od problema ne mogu da se odupru nagonu da urade nešto štetno. U ovom slučaju ne mogu da se odupru impulsu da nešto ukradu. Pre izvršenja nagon je toliko jak da imaju osećaj tenzije, koji nakon krađe zamenjuje osećaj zadovoljstva.
Naziv potiče od grčkih reči “kleptein”, što u prevodu znači “krasti” i mania, tj. “manija”. Bukvalni prevod ukazuje na prirodu poremećaja, odnosno da je reč o patološkom nagonu za krađom iliti “prinudnoj krađi”.
Kleptomanija je takom istorije različito tumačena
Kleptomanija je prvi put opisana 1816. godine. Do kraja 19. veka tumačena je na različite načine. Histerija, imbecilnost, cerebralni defekt, pa i klimaks – samo su neka od stanja koja su korišćenja da bi se objasnilo ovo, naizgled, besmisleno ponašanje. Simptomi su neretko povezivani i sa drugim psihičkim problemima, kao što su opsesivno-kompulzivni poremećaj, anksioznost, poremećaj u ishrani, bolesti zavisnosti…
Nije redak slučaj da je kleptomanija objašnjavana nezrelošću, s obzirom na sklonost dece da uzimaju šta god žele. Početkom 20. veka na nju se više gledalo kao na pravni izgovor razmaženih buržoaskih dama, nego na pravi psihički problem. Tako je 1924. godine Wilhelm Stekel, sledbenik Sigmunda Freuda, razvio novu teoriju. Pročitavši slučaj jedne kleptomanke izneo je mišljenje da je u pitanju “potisnuta seksualna želja koja se zamenjuju simboličkom akcijom”.
Iako je ranijih decenija nedovoljno dijagnostikovana, kleptomanija se, prema klasifikaciji, svrstava u poremećaje ličnosti i poremećaje ponašanja odraslih.
Šta dovodi do poremećaja kontrole za krađom?
Bez obzira što je dugo poznata, klemptomanija nije dovoljno ispitana, te njeni uzroci nisu u potpunosti poznati. Smatra se da su glavni izazivači preživljena trauma u detinjstvu i disfunkcionalni porodični odnosi tako da dete pokušava materijalnim stvarima da zameni toplinu i nežnost koji mu nedostaju. Takođe, manjak samopouzdanja može da podstakne ovaj poremećaj kao želja za dokazivanjem.
U pojedinim situacijama na nastanak utiču fizički uzroci. Naime, povreda mozga tj. neurotransmitera koji je odgovoran za stvaranje serotonina dovodi do promena u raspoloženju, što za posledicu ima impulsivno ponašanje.
Poremećaj je češći kod žena. Obično se, javlja u pubertetu i traje do kasne adolescencije. Mada može da prati čoveka i u zrelim godinama.
Kleptomanije nije isto što i obična krađa
Za razliku od klasične krađe koja ima materijalni cilj, osobe koje pate od kleptomanije kradu da bi zadovoljile svoj poriv. Samim tim, svoju akciju ne planiraju, već je izvode impulsivno, ne razmišljajući o opasnosti da mogu biti uhvaćene.
Ni vrednost predmeta im nije važna, jer većina njih ima dovoljno novca da ih kupi. Nakon krađe mogu da osete krivicu, pa i da zapadnu u depresiju, te ukradene stvari vraćaju vlasnicima ili poklanjaju.
Kognitivno bihejvioralna terapija je ključna u lečenju poremećaja. Ukoliko je prisutna depresija kombinuje se sa antidepresivnim stredstvima.
Kleptomanija je visoko izlečiva, ali često ostaje prikrivena zbog stida kleptomana da priznaju. Zbog toga je obavezna i porodična psihoterapija kao podrška u suočavanju sa problemom i savladavanju svih izazova.
Ukoliko ste primetili da vi ili neko od vaših bližnjih pati od nagona za krađom potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Disocijativni poremećaj
Disocijativni poremećaj predstavlja skup mentalnih poremećaja koje karakteriše disocirano stanje ili disocijacija. Odnosno, potpuni ili delomični rascep svesti o sebi pri čemu se identitet jedne osobe “deli” na 2 ili više. Svaka od ovih osoba egzistira nezavisno, preuzimajući naizmenično kontrolu nad umom.
Problem je poznat od davnina o čemu svedoče crteži iz doba paleolita. Ipak, veće interesovanje od strane naučnika dogodilo se tek u 16. veku. U početku poremećaj je bio poznat pod imenom poremećaj višestruke ličnosti čime je sugerirano na njegovu prirodu, da bi 1994. godine dobio ime koje nosi i danas.
Iako je poznat od davninama, disocijativni poremećaj je tokom istorije tumačen na različite načine. U 19. veku je opisivan kao stanje mesečarenja, a naučnici su pretpostavljali da pacijenti prelaze sa normalne svesti na “somnambulističko stanje”. Zatim je povezivan sa epilepsijom, a početkom 20. veka histerija i shizofrenija su poistovećivane sa disocijacijom ličnosti.
Značajan pomak u proučavanju nastao je zahvaljujući Mortonu Princu. Ovaj američki neurolog prvi je zvanično dijagnostifikovao više ličnosti kod pacijentkinje Clare Norton Fowler. Svoje istraživanje naveo je u delu “Disocijacija ličnosti”, koje je objavljeno 1906. godine.
Zašto nastaje disocijativni poremećaj?
Smatra se da disocijativni poremećaj izaziva proživljeno traumatsko iskustvo u detinjstvu. Najčešće je u pitanju fizičko ili seksualno zlostavljanja, što je dodatno objašnjenje zašto je rastrostranjeniji kod žena. Naime, 90 odsto registrovanih slučajeva pripada ženskoj populaciji.
Disocirano stanje može da nastane i zbog traume usled zanemarivanja od strane roditelja ili staratelja. Kao posledica toga dete postaje manje sposobno da razume znakove iz okoline, kao i one koji dolaze od njega samog.
Gubitak bliske osobe, teška bolest, razvod roditelja, takođe, spadaju u traumatske događaje koji mogu biti okidači problema. Želeći da izbegnu suočavanje sa traumom, ove osobe beže od stvarnosti i povlače se u svoj um, razvijajući na taj način drugačije “ja”.
Genetska predispozija je još jedan od faktora. Što znači da postoji veća verovatnoća da se poremećaj javi ukoliko je već prisutna kod nekog od članova porodice.
Disocijativni poremećaj neretko prati posttraumatski stresni poremećaj, problemi sa spavanjem, flešbekovi, pa i bolesti zavisnosti.
Koji su simptomi disocijativnog poremećaja?
Disocijativni poremećaj nije lako prepoznati, jer uključuje niz različitih stanja. Tu, pre svega, spada derealizacija, tj. stanje u kom osoba ima utisak da je sve oko nje odvojeno nekom nematerijalnom i neshvatljivom granicom, pa spoljašnjost doživljava kao film ili san.
Može se ispoljiti i depersonalizacija, koju karakteriše promena u doživljaju i svesnosti sebe, tako da osoba ima osećaj odvojenosti i otuđenosti od sopstvenog tela.
Gubitak pamćenja na traumatske događaje (disocijativna amnezija) još jedan je simptom poremećaja. Mada se mogu javiti i depresija, anksioznost, poremećaji ishrane, a u težim situacijama i epizode samoranjavanja i suicidni pokušaji.
Kako se leči disocijativni poremećaj?
Psihoterapija ima ključnu ulogu u lečenju. Zavisno od pacijenta kombinuje se više psihoterapijskih pravaca. Obično se primenjuje kognitivno-bihevioralni pristup, hipnoterapija i art terapije. Kako bi se kontrolisali simptomi, često, se prepisuju i antidepresivi, lekovi protiv anksioznosti ili za smirenje.
Ukoliko ste premetili da imate osećaj otuđenosti ili čudnu svest o okruženju potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Histerija
Histerija je pejorativan termin koji u kolokvijalnom smislu označava nekontrolisani višak emocija i može se odnositi na privremeno stanje uma ili osećanja.
Najstariji zapisi potiču iz 1900. godine pre Nove ere. Drevni Egipćani primetili su abnormalnosti u ponašanju kod odraslih žena, koje su povezivali sa problemima materice. Njihovo tumačenje preuzeli su Grci dodajući da je bolest izazivana i nemogućnošću rađanja. Kako je uzrok bio u ženskim reproduktivnim organima, histerija je dobila naziv od grčke reči za matericu – “hystera”.
Stari Rimljani su, takođe, pripisivali histeriju bolestima materice ili poremećaju u reprodukciji, tj. pobačaju, menopauzi… Upravo su njihove teorije bile osnova za kasnija tumačenje zapadne medicine.
Sve do 19. veka histerija je smatrana isključivo ženskim problemom, da bi Sigmund Frojd prvi pokazao da se može javiti i kod muškaraca. Sredinom 20. veka dobila je status mentalne bolesti, ali je 1980. godine uklonjena iz Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje (DSM) Američkog psihijatrijskog udruženja.
Šta je histerija?
Kada se pomene histerija obično se misli na histerični karakter koji karakteriše psihička nezrelost u kontroli emocija i samoregulaciji. Obuhvata i histerične napade i histeričnu neurozu.
Histerični napad je izazvan nekom neispunjenom potrebom ili željom, a ispoljava se eksplozijom emocija. Često ih prate bacanje po podu, udaranje rukama i nogama, kao i povici. Napad traje sat vremena, pa i duže, odnosno sve dok okolina ne uvidi opravdanost zahteva histerične osobe.
Histerična neuroza nastaje naglo, dovodeći do oduzetosti organa ili čula. Kako ne postoji nikakav organski uzrok, nema oštećenje nerava, već je problem izazvan psihološkim konfliktom. Tako, na primer, oduzetost nogu nastaje da bi se odgodio odlazak na mesto gde se mogu očekivati neprijatnosti, a govor nestaje kada se nešto ne sme reći.
Zašto nastaje histerija?
Glavni okidač histerije jeste preživljena trauma, bez obzira da li se dogodila u detinjstvu ili odraslom dobu. Studije su pokazale da je to najčešće fizičko, seksualno ili emocionalno zlostavljanje. Slede stresni događaji, kao što su razvod roditelja, gubitak bliske osobe, suočavanje sa teškom bolešću…
U trećini slučajeva uzročnik je depresija. Mada mogu je izazvati i strahovi, stres, kao i preterana briga.
Na razvoj histerije ima uticaj i genetika. Naime, postoji veća verovatnoća da će osoba razviti histerični karakter ako je u porodici primećeno takvo ponašanje. Neretko je posledica i lošeg stila roditeljstva.
Kako se prepoznaje histerija?
Histerija se ispoljava nizom telesnih, senzornih, motoričkih i mentalnih znakova. Osim jake emocionalne nestabilnosti, prisutni su i netrpeljivost, razdražljvo ponašanje, napadi smeha i plača bez razloga.
U fizičke simptome spadaju tahikardija, pojava grčeva u pojedinim delovima tela, glavobolja, naticanje vrata, osećaj gušenja i pritiska, mučnina, povraćanje.
Kod težih slučajeva mogu se javiti i halucinacije, gubitak svesti, nasilni pokreti, uznemirenost, konvulzije.
Histeriju ne treba olako shvatiti. Ona može da bude ozbiljna smetnja koja utiče na kvalitet života ne samo pojedinca, već i njegovih bližnjih. S obzirom da se ispoljava na različite načine kod neuroza treba, najpre, utvrditi da li su one izazvane nekom bolešću ili histerijom. Nakon postavljanja dijagnoze lečenje je vrlo brzo i jednostavno.
Za razliku od neuroza i napada, histerični karakter zahteva dugotrajno lečenje. Važnu ulogu ima psihoterapija koja ima za cilj emocionalnu regulaciju, ali i restrukturiranje karaktera.
Ukoliko se suočavate sa histeričnim epizodama potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Separaciona anksioznost
Separaciona anksioznost predstavlja strah od razdvajanja. U pitanju je iracionalan, preteran strah koji se javlja usled odvajanja od bliske osobe. Ovaj poremećaj, obično, se vezuje za decu, pri čemu se smatra normalnim procesom odrastanja. Zapravo, pomaže mališanima da spoznaju različite međuljudske odnose i da razumeju njihovu prirodu.
Deca vrlo rano ispoljavaju strah od razvajanja. Već sa 6 meseci pojedine bebe pokazuju jasne simptome, dok kod većine se razvija između 10. i 16. meseci. Kulminira oko 2. godine, kada se, zbog povratka majke na posao, odvija adaptacija na vrtić.
Nije redak slučaj da se separaciona anksioznost javi i kod tinejdžera i odraslih, uzrokujući značajne probleme pri napuštanju kuće ili odlasku na posao i u školu.
Koji su simptomi separacione anksioznosti?
Preterana uznemirenost zbog napuštanja doma i drage osobe karakteristični je znak ovog poremećaja anksioznosti. Prisutna je i konstantna briga da će se roditelj ili draga osoba razboleti ili povrediti tokom odsustvovanja. Još jedan simptom jeste strah da će se dogoditi nešto loše što će uzrokovati trajno razdvajanje, poput kidnapovanja ili gubitka.
Osobe koje pate od separacione anksioznosti odbijaju da odsustvuju od kuće zbog straha od razdvajanja. Takođe, odbijaju da borave same u kući, bez roditelja ili druge voljene osobe. Problemi sa snom su verni pratioci, naročito su izražene noćne more o napuštanju osobe za koju su vezani.
Osim psihičkih, javljaju se i fizičke tegobe poput glavobolje, bolova u stomaku, nagona za povraćenjem, lupanja srca, ubrzanog disanja…
Ukoliko su ovi simptomi prisutni duže od 4 nedelje kod dece, odnosno više od 6 meseci kod tinejdžera i odraslih tek onda se može reći da postoji separaciona anksioznost.
Zašto nastaje separaciona anksioznost?
Iako se smatra delom odrastanja, postoji faktori koji mogu da izazovu strah od odvajanja.
Promena okoline, poput preseljenja u novi dom ili upisivanja u novu školu čine pogodne uslove za razvoj problema. Mada je češće posledica stresa koji je izazvala neka životna tragedija. Gubitak bliske osobe, voljenog ljubimca, razvod roditelja samo su neke od situacija koje utiču na nastanak.
Separaciona anksioznost ima i naslednu karakteristiku. Naime, veća je verovatnoća da će pogoditi osobe koje već u svojoj porodičnoj istoriji imaju registrovan slučaj neke vrste anksioznog poremećaja.
Da li separaciona anksioznost dovodi do komplikacija?
Strah od radvajanja otežava normalno funkcionsanje. Samim tim, narušava kvalitet života, posebno odraslih ljudi.
Međutim, dugotrajna separaciona anksioznost može da izazove ozbiljne psihičke probleme kao što su poremećaj sna, strah od mraka ili usamljenosti, agorafobija, opsesivno kompulzivni poremećaj, depresija, napadi panike. Iz se nje razvijaju i drugi anksiozni poremećaji, pre svega, generalizovana anksioznost i socijalna anksioznost.
Imajući ovo u vidu veoma je važno da potražite pomoć psihologa čim uočite neki od simptoma. Primenom psihoedukativne intervencije pojedinac i njegova porodica se upoznaju sa poremećajem i uče kako da pomognu svom članu. Zatim se primenjuje strukturirana psihoterapija koja uključuje kognitivno-bihejvioralnu, nepredviđenu, psihodinamičku, ali i porodičnu terapiju.
Nemojte da čekate da strah od razdvajanja naruši vaše mentalno i fizičko zdravlje, konktatirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Hubrisov sindrom
Hubrisov sindrom predstavlja skup “simptoma” karakterističnih za pojedine osobe koje su dugo na liderskim pozicijama. Odnosno, na pozicijama koje im daju veliku moć, privilegije i ovlašćenja.
Naziv potiče od starogrčke reči “ybris” što znači “višak”. U antičko doba ovaj termin je služio za opisivanje preterano ponosne ličnosti ili opasnog prekomernog samopouzdanja koje je praćeno arogantnim ponašanjem.
Iako u osnovi ima narcisoidne karakteristike, Hubrisov sindrom ne treba posmatrati kao podvrstu poremećaja ličnosti. On se ne razvija na isti način kao kod poremećaja. Takođe, ne može se objasniti ni kao neurotičnost, jer je utvrđeno da mozak osobe sa ovim sindromom ne pokazuje nikakve fiziološke promene.
Šta podrazumeva Hubrisov sindrom otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Hubrisov sindrom označava stečene promene ličnosti izazvane “konzumiranjem” vlasti
Harizma, šarm, ubedljivost, širina vizije, spremnost na rizik, grandiozne težnje i smelo samopouzdanje su glavne karakteristike uspešnih ljudi koje ih određuju da postanu uspešne vođe. Nažalost, postoji i druga strana ovog profila, jer iste osobine koje označavaju lidera mogu se ispoljiti i na negativan način.
Svako se od nas makar jednom u životu susreo sa osobom koja sebe predstavlja superiornim, dok druge posmatra sa prezirom ne samo zato što su manje vredni, već zato što su prosečni. Upravo takvo preterivanje, tj. “višak” može da odvede u impulsivnost, naglašenu oholost, nepromišljenost, prezir prema drugima, pa čak i u nepažnju za detalje što ima katastrofalne posledice.
Kako se ispoljava Hubrisov sindrom?
Hubrisov sindrom ukazuje na ponašanje osobe koja se promenila dok je bila na moćnom položaju. Sa slabljenjem vlasti i simptomi počinju da nestaju.
David Owen i Jonathan Davidson postavili su 14 karakterističnih ponašanja za Hubrisov sindrom. To su:
- Sklonost da svet oko sebe vide kao mesto za korišćenje svoje moći i sticanje slave,
- Preduzimanje akcija koje će ih veličati,
- Izražena posvećenost za samoprezentacijom,
- Predstavljanje svojih aktivnosti kao spasonosnih,
- Poistovećivanje sa nacijom ili kompanijom koju vode tako da svoje mišljenje vide i kao mišljenje naroda (zaposlenih),
- Govore o sebi u trećem licu,
- Omalovažavanje saveta i kritika drugih,
- Prenaglašena vera u lična dostignuća,
- Ubeđenost da nikome na zemlji nisu odgovorni,
- Uverenost da im samo Bog može suditi,
- Gubitak veze sa realnošću,
- Sklonost ka riziku i impulsivnosti,
- Slepo praćenje svoje ideje, bez razmatranja drugih, možda, povoljnih faktora,
- Ispoljavanje nesposobnosti u kreiranju politike usled zanemarivanja glavnih čimbenika.
Ukoliko su prisutna najmanje 3 navedena znaka može se reći da osoba pati od Hubrisovog sindroma.
Iako ne deluje opasno, ovaj sindrom je ozbiljan društveni problem koji na različite načine može da utiče ne samo na pojedinačne države, već i na svetsku populaciju posebno kada je reč o vođama velikih sila. Nije redak slučaj da su ove osobe korumpirane, pohlepne, kao i tiranski raspoložene. Kako ne trpe nikakvu kontrolu i ne priznaju greške u dijalozima sa njima često su prisutni konflikti.
Poznate ličnosti sa Hubrisov sindromom
Istorija beleži brojne primere Hubrisovog sindroma među poznatim ličnostima. George W. Bush je jedan od njih. Mada su izvesnu aroganciju pokazivali i drugi američki predsednici – Franklin Roosevelt, Woodrow Wilson, John F. Kennedy, Lyndon B. Johnson, Richard Nixon. Dok su u engleskoj vlasti tipični predstavnici David Lloyd George, Neville Chamberlain, Margaret Thatcher i Tony Blair.
Međutim, Hubrisov sindrom se ne vezuje samo za političare. Od njega pati sve veći broj direktora i menadžera velikih kompanija. Što je dodatni dokaz da je moć opasna stvar ukoliko se ne koristi sa zdravim razumom.
Pročitaj Više
Sindrom toksične majke
Sindrom toksične majke nije redak slučaj u modernom društvu.
Biti majka je jedan od najsloženijih i najzahtevnijih poslova. Saznanje da očekujemo skori dolazak bebe ispunjava nas neizmernom srećom, da bi već u narednom trenutku nastupila strepnja od neizvesnog.
Čak i kada maleno biće dođe na svet pomešana osećanja su stalno prisutna. Strepnja da nećete biti dobra majka, strah da se detetu nešto ne dogodi, kako zadovoljiti sve njegove potrebe, kako ga pravilno vaspitati – samo su neki od izazova sa kojima se susreću majke. Upravo oni pokazuju da roditeljstvo zahteva trud, posvećenost, pregršt emocija i energije, jer od nas samih zavisi u kakve će se ličnosti razviti naša deca.
Šta je sindrom toksične majke?
Majčinstvo mnoge žene željno čekaju, ali postoje i one koje vest da su trudne nisu dočele sa oduševljenjem. Međutim, kada po prvi put ugledaju svoju bebu sve se menja. Maleno biće je okupiralo njihovo srce da bez njega ne mogu da zamisle nijedan dan.
Nažalost, pojedine i nakon porođaja ostaju u svom svetu, ne želeći da prihvate činjenicu da imaju novu odgovornost. Razlozi za ovakav stav su brojni. I dok su jedne bile pod pritiskom tradicionalnih društvenih konvencija da moraju da se ostvare kao majke, druge su se našle u unapred pripremljenom „scenariju“ života koji im je nametnut.
Bez obzira koji razlog, jedno je sigurno – ovakve majke u većini slučajeve su toksične za svoju decu.
Kako prepoznati sindrom toksične majke?
Sindrom toksične majke nije medicinski pojam, niti jasno definisan koncept. Ipak, postoje određena karakteristična ponašanja.
Egocentrično ponašanja je jedno od vodećih. Briga o sebi je jako izražena i na prvom mestu, tako da prelazi u narcisoidnost i zanemarivanje potreba drugih. Prati je potpuni nedostatak pažnje i nepokazivanje emocija. Kako je empatija osnova za građenje dobrih odnosa, ukoliko izostane u detinjstvu dete neće moći da razvije zdrave granice prema sebi i drugima.
Zlostavljanje se ne odnosi samo na udaranje i vikanje, češće je zastupljen verbalni tip. Ono se ogleda u šalama koje prelaze u ismevanje, pa i ponižavanje. Uz reči obično je prisutna i gestikulacija kako bi se što bolje imitirale „mane“ sopstvenog deteta.
Iako postoje različiti stilovi komunikacije toksične majke biraju pasivno-agresivni. Glumeći žrtvu, kod deteta razvijaju osećaj krivice i stida. Ovo ponašanje se, obično, ispoljava rečenicama koje počinju: „Ti uvek…“ ili „Posle svega što sam uradila za tebe“ što dodatno utiče da se u glavi mališana ureže kritika za greške koje to i nisu.
Nedostatak granica, takođe, je tipično za toksične majke. One „guraju“ decu da bi ostvarile svoj cilj. Na taj način im otežavaju da ispune sopstvene.
Da li sindrom toksične majke ostavlja posledice?
Porodica ima značajan uticaj na razvoj vrednosti, percepciju i poverenje u druge. Zapravo, ona formira naš opšti pogled na svet. S obzirom da akcije toksične majke nisu izolovani događaji, već obrasci ponašanja, oni se negativno odražavaju na život deteta.
Osećaj niže vrednosti, nedostatak samopoštovanja, naglašena nesigurnost koja sprečava napredovanje, nemogućnost da se izgradi dobar odnos sa drugima, samo su neke od posledica koje se ispoljavaju tokom odrastanja sa toksičnom majkom.
Srećom, one se mogu rešiti, a u tome vam može pomoći sistemsko porodična psihoterapija u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više