Atelofobija – Strah od nesavršenstva
Atelofobija predstavlja iracionalni strah od nesavršenstva.
Svi imamo dane kada nam ništa ne ide od ruke i kada mislimo da ni u čemu nismo dovoljno dobri. Za većinu ljudi ovaj osećaj je prolaznog karaktera i ne utiče na normalno funkcionisanje. Međutim, postoje ljudi kod kojih on prerasta u iscrpljujuću fobiju koja zadire u svaki deo njihovog života.
Strah od nesavršenstva je specifična vrsta fobije. Odnosno, anksiozni poremećaj koji karakteriše uporni i preterani strah od bilo koje vrste nesavršenosti. Za razliku od drugih fobija koje su orijentisane na određene predmete ili situacije, atelofobija nema opipljivi izvor, već polazi od subjektivne interpretacije nesavršenosti. Zbog toga ju je teže dijagnostifikovati.
Da li je atelofobija isto što i perfekcionizam?
Atelofobija se objašnjava kao ekstremni oblik perfekcionizma. Mada prema mišljenu pojedinih stručnjaka postoje znatne razlike.
Perfekcionizam je karakterna osoba. Vezana je za visoke standarde i očekivanja. Ljudi koji je imaju veruju da mogu da postignu savršenstvo, te sve svoje težnje usmeravaju da budu besprekorni u svakom pogledu.
Kod atelofobije prisutan je strah, pre svega od greške. Vodeći se njime osoba nastoji da izbegne situaciju u kojoj misli da bi mogla da pogreši. Odnosno, takve situacije vidi kao pretnju, te radije bira da ne radi ništa, nego da učini nešto i da rizikuje da napravi grešku. S obzirom da je strah sveprisutan preti da poremeti svakodnevnu rutinu, ograniči radnu sposobnost, stvori konflikte u međuljudskim odnosima, pa i da izazove manjak samopuzdanja. Kao posledica toga javljaju se depresija i anksioznost.
Kako se prepoznaje atelofobija?
Postoji niz emocionalnih, mentalnih i fizičkih simptoma atelofobije.
Emocionalni obuhvataju stalnu zabrinutost, neobjašnjivi strah, nesposobnost da se nosite i sa manjim konfliktom. Prate ih bes, razdražljivost, tuga, razočarenje i druge negativne emocionalne reakcije. U pojedinim situacijama može se javiti i burn out sindrom, tj. sagorevanje na poslu.
Ljudi sa atelofobijom mogu da ispoljavaju i kognitivne simptome, kao što su nemogućnost da se fokusiraju na bilo šta osim na svoj strah, stalno traženje uverenja, pesimistički pogled na život. Često osećaju emocionalnu odvojenost od drugih i preterano su osetljivi na kritiku. Takođe, razvijaju sklonost ka postavljanju nerealnih standarda.
Ove emocije i mentalna stanja izazvaju fizičke simptome. Znojenje, ubrzano disanje, ubrzan rad srca i suva usta su karakteristični simptomi svake fobije, uključujući i strah od nesavršenstva. Neretko su prisutni i poremećaji spavanja i promene u apetitu.
Kako se leči atelofobija?
Lečenje atelofobije zavisi od težine stanja i medicinske istorije pojedinca. Tretman obuhvata psihoterapiju, farmakoterapiju, ali i promenu načina života.
Terapija izloženosti i kognitivno bihejvioralnu terapija predstavljaju osnovu lečenja. Primenom prve pojedinci se izlažu situacijama koje izazivaju njihovu atelofobiju sa ciljem da nauče da se prilagode i bolje upravljaju okidačima. Sa druge strane, KBT pomaže u tačnom određivanju okidača i učenju pravog reagovanja na njih.
Lekovi iz grupe benzodiazepina se koriste u sprečavanju ili kontroli simptoma anksioznosti i napada panike, dok se beta blokatori primenjuju usled ubrzanog otkucaja srca, kao i znojenja ili vrtoglavice.
Važnu ulogu ima i promena dnevne rutine. Ona podrazumeva smanjenje kofeina i povećanje fizičke aktivnosti. Blagotvorni efekti joge na mentalno zdravlje posebno su značajni. Vežbanjem moguće je povećati fokus i produktivnost što je osnova za eliminisanje negativnih posledica fobije.
Strah od nesavršenstva, kao i svaka fobija, utiče na kvalitet života. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Emocionalna inteligencija
Emocionalna inteligencija je pojam koji se danas često sreće ne samo u naučnim krugovima, već i u medijima, pa i u svakodnevnom životu. Razlog za to leži u činjenici da je upravo ona naš najjači saveznik u životu omogućavajući nam da budemo srećni, zadovoljni i uspešni.
Koncept emocionalne inteligencije uveo je Abraham Maslow 50-ih godina, a prvi ga primenio u svom radu Michael Beldoch 1964. godine. Dve decenije kasnije Howard Gardner je izneo mišljenje da tradicionalni tipovi inteligencije, kao što je koeficijent inteligencije, ne uspevaju u potpunosti da objasne kognitivne sposobnosti, već je to pripisao emocionalnoj inteligenciji.
Značajan pomak u razumevanju dali su Peter Salovey i John Mayer 90-ih godina. Razvijajući modele i instrumente za procenu emocionalne inteligencije ovi naučnici su dali i prvu zvaničnu definiciju. Po njima emocionalna inteligencija je “sposobnost praćenja i razlikovanja sopstvenih i tuđih osećaja i emocija i korišćenja tih informacija kao vodiča za mišljenje i ponašanje”.
Termin je dobio široko značenje tek 1995. godine kada je Daniel Goleman objavio knjigu “Emocionalna inteligencija – Zašto može biti važnija od koeficijenta inteligencije”.
Komponente emocionalne inteligencije
Psiholog Daniel Goleman je postavio 5 komponenti na kojima se zasniva emocionalna inteligencija.
- Samosvest je sposobnost da prepoznamo i razumemo sopstvene emocije. Ujedno, važna je svest o efektima tih emocija, pa i efektima naših akcijama na druge ljude.
- Samoregulacija predstavlja sposobnost upravljanja sopstvenim emocijama. Pri čemu se ona ne vezuje za potiskivanje emocija, već za njihovo ispoljavanje u pravo vreme i na pravi način.
- Socijalne veštine su ključne kod emocionalne inteligencije. Podrazumevaju, pre svega, aktivno slušanje, pravilni stil verbalne i neverbalne veštine komunikacije, pa i vođstvo.
- Empatija je sposobnost emocionalnog razumevanja drugih. Odnosno, sposobnost da se razumeju misli i osećanja drugih iz njihove perspektive.
- Motivacija kod emocionalne inteligencije je unutrašnjeg karaktera. Što znači da se ne odnosi na materijalnu nagradu, već na ispunjenje unutrašnjih potreba i ciljeva.
Zašto je važna emocionalna inteligencija?
Kao što znamo, nisu najpametniji ljudi i najuspešniji ili najispunjeniji u životu. Mnogi akademski briljantni umovi ne snalaze se u međuljudskim odnosima. To rezultira da su neuspešni kako na poslu, tako i u privatnom životu. Svakako, intelektualne sposobnosti, tj. koeficijent inteligencije pomoći će vam da upišete željenu školu ili fakultet. Međutim, on nije dovoljan da se ostvarite u izabranom poslu. Upravo u tome snažan uticaj ima emocionalna inteligencija.
Emocionalna inteligencija nam omogućava pravilno upravljenje stresom i emocijama kojima smo svakodnevno izloženi tako da možemo lako da se prilagodimo svakoj društvenoj situaciji, ma koliko ona bila kompleksna. Na taj način izbegnuti su i konflikti u radnom okruženju. Takođe, pruža nam osnovu za liderstvo kojim ćemo motivisati i druge na postizanje uspeha.
Koliki značaj ima emocionalna inteligencija u poslovnom svetu najbolje potvrđuje podatak da su mnoge kompanije počele da je pri zapošljavanju procenjuju, baš kao tehničke sposobnosti.
Važnost komunikacije u partnerskim odnosima je ključna za funkcionisanje porodice, a obezbeđuje je emocionalna inteligencija. Ako razumete svoje emocije i kako da ih kontrolišete, moći ćete bolje da ih iskažete, ali i da razumete kako se drugi osećaju.
S obzirom da nam obezbeđuje da kontrolišemo stres, emocionalna inteligencija utiče i na fizičko i mentalno zdravlje. Povišeni krvni pritisak, slabljenje imunog sistema, povećani rizik od srčanog i moždanog udara, ubrzano starenje, kao i pojava depresije i anksioznosti – samo su neke od posledica dugoročne izloženosti stresom koju ćemo izbeći pomoću ove vrste inteligencije.
Emocionalna inteligencija se razvija kroz učenje i praksu, zato potražite savete u psihološkom savetovalištu Sana kojim ćete usavršiti sve njene komponente.
Pročitaj VišePravilo 90/10
Pravilo 90/10 može vam pomoći da promenite svoj život.
Prema studijama svakog čoveka tokom života zadesi oko 20.000 nevolja – počev od bezazlenih, pa do ozbiljnijh, kao što je gubitak bliske osobe.
Ipak, ima dana kada nam se čini da se neprijatnosti nižu jedna za drugom. U tim trenucima pitamo se ima li ovome kraj i jedva čekamo da krenemo na spavanje kako bismo sve ostavili iza sebe.
Ovakve dane mnogi tumače nedostatkom slobodnog vremena, mnoštvom privatnih i poslovnih obaveza, stresom. Drugi, pak, smatraju da je sudbina umešala prste i da jednostvano nisu imali sreće.
Međutim, da li je to zaista tako? Da li opravdanja treba tražiti u drugima ili spoljašnjim okolnostima?
Psihološko savetovalište Sana vam otkriva u čemu je problem i kako ga možete rešiti.
Šta je pravilo 90/10?
Još davne 1895. godine italijanski sociolog, ekonomista i inženjer Vilfredo Pareto postavio je tzv. “pravilo 80/20” poznato kao “Paretov princip” koji može da preokrene vaš odnos prema novcu, donoseći finansijski boljitak.
Vek kasnije američki pedagog i pisac Stephen Covey postavio je pravilo 90/10 koje je vezano za celokupni naš život. Naime, prema ovom autoru samo 10 odsto našeg života određuju događaji, dok 90 odsto je rezultat naših reakcija na njih. Što znači da naša reakcija na događaje koji se dešavaju u životu ima mnogo veću težinu nego sami događaji. Samim tim, 90 odsto našeg života možemo da kontrolišemo, dok na samo 10 odsto stvari koje nam se dešavaju nemamo kontrolu.
Na osnovu načina na koji reagujemo naš dan, pa i nedelja i mesec, mogu biti dobri ili loši. Upravo u tome se ogleda različitost među ljudima kada se nađu u istoj situaciji.
Primer za pravilo 90/10
Zamislite da radite od kuće i imate rok da završite važan projekat. Nažalost, pri kraju radnog dana dolazi do nestanka struje. Razlog za to jeste greška vaše žene koja je uključila previše kućnih aparata odjednom te izazvala da sklopka padne.
Stres pod kojim ste zbog projekta dovodi do straha da ćete biti otpušteni, jer ne možete da završite zadatak. Rezultat toga jeste bes koji ispoljavate kroz raspravu sa ženom. Tako nervozni odlazite u kuhinju po vodu i dok uzimate čašu obarate svoju omiljenu šolju za kafu. Bes nastavlja da raste i za ovaj događaj okrivljujete sina koji ju je ostavio na polici.
Da li su konflikti sa porodicom bili nužni? Da li ste time išta postigli? Na oba pitanja odgovor je “Ne”. Jedini slučaj na koji niste imali kontrolu jeste nestanak struje, svi naredni izazvani su vašom reakcijom, te ste sasvim običan dan pretvorili u katastrofu.
Umesto da ste se usredsredili na završetak projekta, pa čak potražili pomoć od žene ili od direktora produženje roka, vi ste se odlučili na raspravu koja ničemu nije vodila.
Kako vam pravilo 90/10 može pomoći?
Pravilo 90/10 je savršeno sredstvo kada vas neko kritikuje. Svako ima pravo na svoje mišljenje, te ne možete kontrolisati kritiku drugih. Ono što možete kontrolisati jeste vrednost koju pridajete tim osudama. Trebate da se vodite stavom: “Ako ne mogu da kontrolišem šta ljudi misle o meni, zašto da trošim energiju na to”.
Greške su sastavni deo života. One ne predstavljaju kočnicu, već povod da učimo, ali to ne znači da ih nećemo ponoviti. Zato je važno da shvatite da jedino možete da kontrolišete svoju reakciju na greške. Vi odlučujete da li ćete prihvatiti da ste pogrešivi, koliko strogo ćete sebe kazniti i da li ste sposobni da tolerišete sopstvene greške.
Pravilo 90/10 može vam pomoći i kada drugi ne rade ono što želite. Imajte u vidu da su reakcije drugih ljudi potpuno izvan vaše kontrole, te da je nerealno zahtevati od nekoga da bude drugačiji.
Da biste mogli da primenjujete pravilo 90/10, najpre, morate da prihvatite činjenicu da su automatske misli obično negativne. Ispravnim reakcijama možete sprečiti da one preovladaju, a u tome vam može pomoći psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišeManipulatori
Manipulatori su veoma čest socijalni pojam koji postoji od davnina u društvu. Iako toga možda nismo svesni, srećemo ih stalno – na poslu, među prijateljima, pa čak i u porodici. Nekada deluju sasvim bezazleno i dobronamerno, te nam se čini da im je na umu naša dobrobit, a zapravo imaju prekriveni cilj. U pojedinim situacijama u osnovi leži neprijateljski stav, te se manipulatori služe zlonamernim tehnikama. Mada nije redak slučaj da manipulacija bude dobronamerna, što je naročito izraženo u odnosu roditelj – dete.
Ipak, manipulatori uglavnom imaju za cilj uspostavljanje moći, koristeći vešto manjak samopouzdanja kod osoba koje su slabije od njih.
Vrste manipulatora
S obzirom da se svi manipolatori ne ponašaju isto, mogu se podeliti u nekoliko grupa.
Diktator je najprepoznatljivija vrsta. Spada u aktivne manipulatore koji prenaglašavaju svoju snagu i dominaciju. Razlog za to leži u činjenici da želi da se njegova načela poštuju i primenjuju, te ne čudi što upravlja i naređuje svakom iz svog okruženja. Oni koji ga ne poznaju opisaće ga kao “čoveka nezgodnog karaktera”, ali je reč o neprijatnoj, autoritativnoj, pa čak agresivnoj osobi.
Za razliku od diktatora, stidljivi manipulatori su povučeni i tihi. Na prvi pogled deluju sramežljivo i krhko. Ne daju svoje mišljenje kada se od njih to očekuje, već preko bližnjeg iznose stav o nekom. Ovo pasivno ponašanje nije nimalo bezazleno, jer često vodi u konflikte.
Manipulator zavodnik, baš kao što ime kaže, svojim šarmom, slatkorečivošću i komplimentima fascinira druge kako bi postigao ono što želi. Za uzvrat ne daje ništa, čak i odgovore na pitanja koja su mu neprijatna vešto izbegava.
Slično zavodniku, manipulator altruista koristi poklone kako bi vas potčinio. Iako ne deluje da za uzvrat nešto traži, jednog dana će naplatiti poklonjeno, pri čemu vi nećete moći reći “ne”.
Učeni manipulatori koriste neznanje drugih, ističući svoje diplome, profesiju i veliko iskustvo kako bi nametnuli autoritet.
Simpatični manipulatori su najrasprotranjeni. Nažalost i najopasniji, jer savršeno prikrivaju pravo lice. Uvek otvoreni, nasmejani, pažljivi oni vas postepeno uvlače u svoj svet, a da štetnog dejstva niste ni svesni.
Kako prepoznati manipulatore?
U psihologiji manipulacja nije svrstana u poremećaje, ali može biti simptom nekih od njih, kao što su antisocijalni poremećaj ličnosti, granični poremećaj ličnosti i narcisoidni poremećaj ličnosti.
Manipulatori su psihološke igre doveli do savršenstva. Glavna taktika jeste stvaranje osećaja krivice. Prepoznatljiva rečenica koju koriste jeste “Posle svega što sam učinio za tebe”. Neretko vaše ponašanje u negativnom kontekstu porede sa drugim, ističući da se svi osim vas slažu sa njegovim mišljenjem.
Glumljenje žrtve je još jedna karakteristika manipulatora, te se ponašaju kao da im je stalno potrebna pomoć i podrška. U stvari nastoje ovom strategijom da ostvare svoj cilj.
Manipulatori nikad ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke, već raznim lažima i izgovorima opravdavaju svoje ponašanje. S obzirom da su uz vas samo dok im trebate, vrlo brzo preusmeravaju pažnju na drugog. Zato su promene raspoloženja česta pojava, pa podsećaju na osobe koje pate od bipolarnog poremećaja.
Ukoliko ste pali pod uticaj manipulatora psohološko savetovalište Sana vam može pomoći da naučite kako da se nosite sa njima.
Pročitaj Više
Da li su promene raspoloženja normalne?
Promene raspoloženja su sastavni deo života.
Život je prepun uspona i padova, ponekada se čini da pojedine dane provodimo vozeći “emocionalni tobogan”.
Da li su ove promene raspoloženja normalne? Odgovor je “možda” – sve dok ne ometaju vaš život ili život ljudi koji vas okružuju.
Mnoge stvari mogu uticati na promene raspoloženja tokom dana. Na primer, većina ljudi se oseća optimistično i energično oko podneva, ali imaju tendenciju da imaju više negativnih osećanja tokom ranog popodneva ili večeri.
Ponekad su promene raspoloženja simptom mentalne bolesti, ili pak mogli biti simptom drugih promena koje se dešavaju u vašem telu. Ozbiljne promene raspoloženja koje ugrožavaju vaše zdravlje i vaš unutrašnji mir mogu se lečiti, ali pre svega ćete morate shvatiti koji je njihov uzrok.
Stres i anksioznost
Svakodnevne promene i neočekivana iznenađenja, bilo dobra ili loša, definitivno mogu uticati na promene vašeg raspoloženja. U periodima kada ste osetljivi više nego obično, vaše reakcije mogu biti snažnije i burnije nego kod drugih ljudi.
Pojedini ljudi osećaju nelagodu, strah i zabrinutost čak i kada nemaju opravdanih razloga za to.
Ukoliko ovakvo stanje traje više od 6 meseci i pored navedenih simptoma imate problem sa snom, i pojavom telesnih simptoma, poput bolova u telu, moguće je da se radi o generalizovanom anksioznom poremećaju.
Bipolarni poremećaj
Ljudi koji pate od bipolarnog poremećaja imaju češće promene raspoloženja i one su po pravilu intenzivnije nego kod drugih ljudi.
Recimo oni mogu imati promene koje se odlikuju viškom energije, ishitrenim reakcijama, prekomernim trošenjem novca i tada se to naziva manična faza. U ovoj fazi čak mogu čuti i glasove.
Sa druge strane postoje dani kada ne ustaju iz kreveta, osećaju se nemotivisano, tužno i mogu imati čak i samoubilačke misli. Ovo je depresivna faza.
Promene raspoloženja – Depresija
Osobe koje pate od depresije imaju česte promene raspoloženja.
Postoje dani kada se osobe koje pate od depresije osećaju dobro, ali postoje i oni kada ne ustaju danima iz kreveta. Depresivni ljudi se ujutru osećaju najlošije, dok kasnije tokom dana nivo njihovog raspoloženja raste.
Ukoliko osećaj tuge, iscrpljenosti, nemira i beznađa traje duže od 2 nedelje, vreme je da se obratite svom psihologu za pomoć.
Granični poremaćaj ličnosti
Simptomi graničnog poremećaja ličnosti su iznenadne, intenzivne promene raspoloženja koje idu od anksioznosti do ljutnje i depresije.
Ove reakcije su često „pokrenute“ nečim što izgleda kao obična interakcija sa drugim ljudima. Osobe sa graničnim poremećajem ličnosti ne znaju na dobar i zdrav način da se nosi sa stresom i vrlo često su spremni na samopovređivanje u trenucima uznemirenosti.
ADHD i promene raspoloženja
Nagle promene raspoloženja i impulsivnost mogu biti simptomi ADHD -a kod odraslih. Karakteriše ga stalni nemir, impulsivne rekcije i nemogućnost kontrole emocija i ponašanja.
Promene raspoloženja usled hormonskog disbalansa
Polni hormoni su vezani za emocije, pa promene nivoa hormona u organizmu mogu dovesti i do promena raspoloženja. Uparavo iz tog razloga tinejdžere često opisujemo kao „ćudljive“, sa velikim oscilacijama u raspoloženju.
Kada su žene u pitanju, PMS, trudnoća, menopauza (godinu dana nakon poslednje menstruacije) i perimenopauza (godine pre nje), mogu dovesti do promena raspoloženja.
Muški hormoni imaju tendenciju da ostanu prilično stabilni do 30. godine, posle toga testosteron počinje postepeno da opada. Oko trećina muškaraca starijih od 75 godina ima nizak nivo testosterona. To može uzrokovati promene raspoloženja, zajedno s erektilnom disfunkcijom, problemima sa spavanjem i valunzima.
Kad je potrebno obratiti se za pomoć?
Kada vam promene raspoloženja utiču na posao, emotivne odnose ili bilo koji drugi deo vašeg života, potrebno je da potražite pomoć.
Jednostavne korekcije načina života i razmišljanja, mogu vam pomoći da se nosite sa neprijatnim i dosadnim promenama raspoloženja.
Kognitivna bihevioralna terapija može biti od velike pomoći. Vaš psihoterapeut će vam pomoći da promenite obrasce razmišljanja i ponašanja koji stvaraju probleme u vašem životu.
Za sva dodatna pitanja psihološko savtovalište Sana vam stoji na raspolaganju.
Pročitaj Više
Somatizacioni poremećaj
Somatizacioni poremećaj predstavlja grupu poremećaja kod kojih je jedan ili više telesnih simptoma, uključujući i bol, zapravo u osnovi psihičkog poremećaja.
Prema postojećim podacima, u oko 25-30% slučajeva osobe se javljaju lekarima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti zbog somatskih tegoba koje nemaju jasnu organsku osnovu. Od specifičnih somatoformnih poremećaja, najčešće se javlja hipohondrijski poremaćaj, sa učestalošću od 3-13% u opštoj populaciji.
Simptomi somatizacionog poremećaja
Simptomi mogu, ali ne moraju biti praćeni fizičkim uzrokom, uključujući opšta zdravstvena stanja, druge mentalne bolesti ili zloupotrebu supstanci.
Simptomi mogu zahvatiti jedan ili više različitih organa ili celo tela, i neki od njih su:
- Bol ,
- Neurološki problemi,
- Gastroenterološke tegobe,
- Seksualna disfunkcija.
Mnogi ljudi koji imaju somatizacioni peremećaj, takođe imaju i neku vrstu anksioznog poremećaja.
Ljudi sa ovim oboljenjem ne izmišljaju svoje simptome. Za njih su oni stvarni, bez obzira na to da li se može pronaći fizički i zdravstveni uzrok.
Uznemirenost koju svakodnevno osećaju zbog simptoma značajno utiče na kvalitet života i onemogućava im da normalno funkcionišu.
Do dijagnoze se dolazi veoma teško, jer lekari moraju da obave mnogobrojne testove i ispitivanja kako bi isključili organsko oboljenje. Kada se do dijagnoze konačno i dođe oni su nazadovoljani jer nije pronađen “stvarni” uzrok za njihov problem.
Stres kojim su konstantno izloženi često dovodi do toga da postanu još zabrinutiji za svoje zdravlje, a to stvara začarani krug koji može trajati godinama.
Somatizacioni poremećaj i druga psihička stanja
U psihologiji je opisano nekoliko stanja koja su usko povezana sa somatizacionim poremećajem.
Anksiozni poremećaj koji ima tendenciju ka razvoju hipohondrije je među prvima.
Hipohondrija je preterana zabrinutost za sopstveno zdravlje. Osoba koja pati od hipohondrije i najmanje simptome i znake koje oseća prepisuje teškim, neizlečivim bolestima. Na primer, oni mogu verovati da je uobičajena glavobolja znak tumora na mozgu.
Poremećaj konverzije takođe se naziva i funkcionalni neurološki poremećaj. Ovo stanje se dijagnostikuje kada ljudi imaju neurološke simptome koji se ne mogu opravdati medicinskim uzrokom. Na primer, mogu imati simptome kao što su: slabost ili paraliza, abnormalni pokreti (kao što su tremor, nestabilan hod ili napadi), gubitak vida, gubitak sluha, gubitak osećaja ili utrnutost ekstremiteta.
Kako stres utiče na somatizacioni poremećaj?
Stres obično pogoršava simptome somatizacionog poremećaja.
Osoba kao odgovor na različite psihosocijalne stresore produkuje i doživljava somatske tegobe za koje traži medicinsku pomoć, najčešće odbijajući bilo kakvu diskusiju o mogućnostima psiholoških uzroka, čak i kada je početak simptoma u tesnoj povezanosti sa neprijatnim životnim okolnostima ili događajima.
Lečenje
Osobe sa somatizacionim poremećajem čvrsto se drže uverenja da njihovi simptomi imaju jak fizički uzrok, uprkos nedostatku dokaza da organski uzrok zaista postoji.
Vrlo često odbacuju svaku sugestiju da psihički faktori igraju ulogu u njihovim simptomima.
Odnos koji uspostave sa psihologom, pre svega poverenje, je ključan je za dobijanje adekvatne pomoći na vreme i razumevanje sopstvenog problema.
Fokus lečenja svodi se na poboljšanje svakodnevnog funkcionisanja, a ne na upravljanje simptomima.
Smanjenje stresa često je važan deo celokupnog procesa. Kognitivno bihevjioralna terapija može pomoći u ublažavanju simptoma. Terapija se fokusira na ispravljanje: iskrivljenih misli, nerealnih uverenja, ponašanja koje hrani anksioznost, odnosno modifikaciju i promenu misli i ponašanja koji prate ili pojačavaju telesne simptome.
Pročitaj Više
Paranoidni poremećaj ličnosti
Paranoidni poremećaj ličnosti predstavlja poremećaj koji odlikuju paranoidne zablude, sveprisutna, dugotrajna sumnjičavost i opšte nepoverenje u druge. Ove osobine vrlo često dolaze u kombinaciji sa ljutnjom i neprijateljskim stavom u odnosu na sve ljude iz okruženja.
Prvi opis dao je francuski psihijatar Valentin Magnan navodeći da je u pitanju “krhka ličnost” koju karakteriše preterano razmišljanje, preterana osetljivost, hipohondrija i sumnjičavost. Njegovu teoriju razvio je Emil Kraepelin, te je 1905. godine naglasio da su u pitanju sujetne, tvrdoglave, osetljive, razdržaljive osobe koje su uvek spremne da pronađu neku kritiku na svoj račun. Upravo je ovaj nemački psihijatar 1921. godine uveo termin “paranoidne ličnosti”.
U narednim decenijama mnogi drugi naučnici su donosili svoje teorije. Najznačajniji doprinos dao je američki psihijatar Theodore Millon koji je obeležja paranoidnog poremećaja ličnosti podelio u četiri kategorije:
- karakteristično ponašanja budnosti, abrazivne razdražljivosti i kontranapada,
- pritužbe koje ukazuju na preosetljivost, društvenu izolaciju i nepoverenje,
- dinamika poricanja ličnih nesigurnosti i pripisivanja istih drugima,
- suočavanje sa mržnjom prema zavisnosti i neprijateljsko distanciranje od drugih.
Paranoidni poremećaj ličnosti spada u najrasprostranjeniji poremećaj ličnosti. Prema istraživanjima pogađa oko 4 odsto svetskog stanovništa, pri čemu je učestaliji kod muškaraca.
Zašto nastaje paranoidni poremećaj ličnosti?
Jedan tačan uzrok ne postoji, već se smatra da paranoidni poremećaj ličnosti izaziva skup biopsihosocijalnih faktora. To znači da na razvoj, pre svega, utiče genetika te je veća verovatnoća da se javi kod osoba koje već imaju registrovan slučaj u porodičnoj istoriji.
Pored genetike tu su i biološki uticaji. Zatim, psihološki pod koje se podrazumeva temperament same ličnosti, kao i socijalni faktori tj. način na koji se u ranom detinjstvu razvio odnos prema roditeljima i drugom decom.
Simptomi paranoidnog poremećaja ličnosti mogu se javiti i udruženi sa drugim bolestima, kao što su shizofrenija, bipolarni poremećaj, Alchajmerova bolest, ali i nakon povrede mozga.
Kako se manifestuje paranoidni poremećaj ličnosti?
Ljudi sa paranoidnim poremećajem ličnosti uvek su na oprezu, jer veruju da drugi stalno pokušavaju da im naude i da ih omalovažavaju. Ovo su neutemeljena uverenja, koja ih ometaju da uspostave bliske odnose.
Konstantna sumnjičavost i mišljenje da ih svi eksploatišu ili obmanjuju dovodi u pitanje lojalnost i poverenje prema drugima. Zbog toga se nerado poveravaju, niti otkrivaju lične podatke jer se plaše da će se informacije koristiti protiv njih. Sumnjičavost se ogleda i u odnosu prema bližnjima. Nije redak slučaj da, bez razloga, optužuju svoje partnere da su im neverni.
Ove osobe su preosetljive, te loše podnose kritike na svoj računa, ali teško opraštaju tuđe greške, ne videći svoju ulogu u problemu. Takođe su veoma tvrdoglave i veruju da su uvek u pravu. Skloni su razvijanju negativnih stereotipa o drugima, posebno onima iz različitih kulturnih grupa.
Kako se paranoidni poremećaj ličnosti leči?
Nažalost osobe koje pate od paranoidnog poremećaja ličnosti ne vidi da imaju problem. Čak i kada se odluče da potraže pomoć njihovo nepoverenje je velika kočnica, te je lečenje pravi izazov za psihologe.
Cilj psihoterapije je povećanje opštih veština suočavanja. U prvi plan se stavlja poverenje i empatija, kao i poboljšanje društvene interakcije, komunikacije i samopoštovanja.
Lekovi se generalno ne koriste za lečenje. Međutim, mogu se prepisati antidepresivi ako osoba pati od povezanog psihološkog problema, poput anksioznosti ili depresije.
Paranoidni poremećaj ličnosti narušava kvalitet vašeg života, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Kako zaustaviti preterano razmišljanje?
Kako zaustaviti preterano razmišljanje? Pitanje sa kojim se sreću mnogi ljudi širom sveta. Procenjuje se da 73 odsto odraslih osoba starosti između 25 i 35 godina, kao i 52 odsto ljudi od 45 do 55 godina se susreće sa ovim problemom.
Overthinking, tj. preterano razmišljanje predstavlja prekomerno razmišljanje i analiziranje određene situacije, problema, događaja kako iz naše prošlosti, tako i onih koji tek mogu da se dogode. Iako je razmišljanje i planiranje odraz dobre organizacije i odgovornosti, ovaj način može da preraste u opsesiju, pa i da postane vid hronične zabrinutosti. Kao posledica mentalnog preopterećenja javlja se niz zdravstvenih problema. Najčešće su to anksioznost, depresija i hronična neispavnost. Mada ne treba zanemariti ni komplikacije po fizičko zdravlje, jer dugotrajno preterano razmišljanje ostavlja traga na gastrointestinalni trakt i kardiovaskularni sistem.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana daje vam odgovor na pitanje: “kako zaustaviti preterano razmišljanje”.
Prihvatite problem
“Ne mogu da zaustavim mozak”, “Ja sam rob svojih misli”, “Ako sam nesposoban da zaustavim svoje misli, onda sam nesposoban da bilo šta drugo uradim”, “Mozak mi radi bez prekida”, samo su neke od misli koje vode u nezdrave emocije. Zato je prvi korak u zaustavljaju preteranog razmišljanja prihvatanje problema.
Nemojte da zaboravite da je ljudski mozak “programiran” na stalno razmišljanje. On konstantno obrađuje informacije tako da u jednom trenutku može da se pokrene lančana reakcija. Odnosno, jedan loš događaj može da izazove niz misli o sličnim događajima iz prošlosti, koji će se projektovati i na razmišljanja o mogućim neuspesima i razočaranjima u budućnosti.
Upravo shvatanje i prihvatanje ovog toka je polazna osnova za njegovo zaustavljanje. Tek tada ćete se oslobodite besa, straha i anksioznosti koji su prisutni kod prekomernog razmišljanja. Umesto njih razvićete zdrave emocije – brigu, zabrinutost, pa i osećanje tuge i ljutnje, koji će vam pomoći da se fokusirate na rešavanje nastalog problema.
Kako zaustaviti preterano razmišljanje? Primenjujte tehnike zaustavljanja misli i preusmeravanja pažnje
Verni pratilac overthinking-a, negativne automatske misli su jak unutrašnji neprijatelj. Da biste ih pobedili tu je “stop tehnika”. Ona se zasniva na vizualizaciji znaka stop ili glasnom izgovaranju reči “stop”. Na taj način prekinućete lanac preteranog razmišljanja.
Druga korisna metoda jeste preusmeravanje pažnje. Kada primetite da je nastupila lavina negativnih misli možete pozvati blisku osobu koja će vas svojom pričom zabaviti i navesti da zaboravite na problem. U okupiranju pažnje, takođe, pomaže slušanje omiljene pesme ili gledanje filma.
Kako zaustaviti preterano razmišljanje? Aktivirajte svoje telo
Svima su dobro poznate blagodeti fizičke aktivnosti na celokupno zdravlje. One vam mogu pomoći i kod zaustavljanja preteranog razmišljanja. Bez obzira da li je to jak kardio trening, joga, plivanja, obična šetnja ili igranje sa decom i kućnim ljubimcima – i najmanji fizički napor dovodi do dobrog raspoložanja. Samim tim i do sprečavanja razvoja negativnih misli.
Osim fizičkih aktivnosti, efikasne su i vežbe koje stimulišu mozak. To mogu biti igranje karata, rešavanje slagalica i ukrštenica, učenje novog jezika, izrada dekupaža, nakita i drugi ručnih radova.
Nemojte da čekate da vam preterano razmišljanje narušavi kvalitet života, već na vreme potražite savete za njegove prevazilaženje u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više