Šta je ortoreksija?
Ortoreksija, tačnije Orthorexia nervosa, je čest problem u savremenom dobu.
Uticaj društvenih mreža, različitih reklama, pa i izmenjenih ideala o lepoti tela, doveli su do promena u shvatanjima o načinu ishrane. Svest o zdravoj ishrani čini osnovu očuvanja zdravlja, posebno u modernom dobu kada se zna da su stres, nedostatak vremena i premalo sna, glavni pokretači brojnih oboljenja.
Međutim, zaokupljenost zdravim načinom života može da odvede u drugi problem – ortoreksiju. Spada u poremećaje ishrane, ali za razliku od bulimije i anoreksije, koji imaju za cilj postizanje idealne figure, ortoreksija predstavlja esktremnu posvećnost zdravoj ishrani. Na to ukazuje i njen naziv. Ime potiče od grčkih reči „орто“, tj. „ispravno“ ili „pravilno“ i „orexis“, odnosno „apetit“ tako da u bukvalnom prevodu znači „pravilna ishrana“.
Procenjuje se da se sa njom suočava oko 7 odsto svetske populacije, pri čemu je češća kod žena. S obzirom da ima tendenciju rasta, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate problem.
Da li je ortoreksija posledica modernog doba?
Pojam ortoreksija u nauku uveo je Steven Bratman 1997. godine. U svom članku koji je objavljen u časopisu „Yoga Journal“, Bratman je stanje opisao kao „nezdravu opsesiju onim za šta pojedinac veruje da je zdrava hrana, bez obzira što u njenoj osnovi leži težnja čoveka da takvom ishranom izbegne bolest“.
Prema mišljenju stručnjaka ortoreksija je proistekla iz „helitizma“. Ova ideologija sve više postaje dominantna u zapadnom društvu, a ističe da su vitko telo, mladoliko lice, zdrava ishrana i redovna fizička aktivnost jedina obeležja dobrog zdravlja. U skladu sa tim takve osobe se smatraju uspešnijim, dok su gojazni okarakterisani kao lenje i emotivno nestabilne ličnosti koje ne brinu o svom zdravlju.
Koji su uzroci ortoreksije?
Iako se uzroci i faktori rizika razlikuju od osobe do osobe, mogu se svrstati u 3 grupe.
U biološke spada nasleđe. Naime, postoji veća verovatnoća da će se razviti ukoliko u porodici već postoji neki poremećaj ishrane.
Psihološki uzročnici su vezani, pre svega, za sam tip ličnosti. Perfekcionizam se može projektovati i na nezadovoljstvo svojim telom, što predstavlja osnovu za pokretanje problema. Takođe, može se javiti kod osoba koje imaju kompleks niže vrednosti, kao i kod onih koji pokazuju određene opsesivno-kompulzivne osobine ličnosti.
Društveni izazivači dolaze najčešće iz samog okruženja. Zadirkivanje ili maltretiranje zbog težine u detinjstvu, rad u poslu gde se akcenat stavlja na izgled, preživljena trauma – samo su neki od mogućih faktora.
Koji su simptomi ortoreksije?
Ortoreksiju karakteriše opsesija zdravim namirnicama, te osobe sa ovim problemom veliku pažnju posvećuju planiranju svojih obroka. Opsesivno proveravanje etikete na hrani se podrazumeva, kao i izbacivanje iz jelovnika svega što smatraju da nije zdravo. Ukoliko se desi da pojedu neku od ovih namirnica javlja se osećaj krivice.
Povećan fokus na ono što jedu može ometati druge oblasti života, uključujući i poslovni aspekt i međuljudske odnose, jer često sude o navikama u ishrani drugih.
Ove znake ponašanja prate hronična neispavanost, konstantni umor, pad koncentracije, imuniteta, pa i gubitak telesne težine. Kod pojedinih se razvijaju i drugi psihički problemi, kao što su anksioznost i depresija.
Ortoreksija je problem koji ne treba olako shvatiti, jer može da ugrozi zdravlje. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeŠta je to letnja depresija?
Letnja depresija je čest problem ljudi širom sveta.
Dolazak leta mnogi sa nestrpljenjem očekuju. Omiljeno godišnje doba donosi tople dane ispunjene suncem, prijatne noći i dugoočekivani godišnji odmor. Uživanje na plaži uz šum mora ili miris drveća kroz čije se krošnje probijaju zraci sunca na planini unosi dodatnu draž u ovo doba, te ne čudi što su mnogi već unapred isplanirali kako će provesti svoje slobodne dane.
Međutim, dolasku leta ne raduju se svi. Postoje ljudi kojima topli meseci stvaraju teskobu. Čak i odlazak na letovanje im ne pričinjava zadovoljstvo, dok na poslu nisu motivisani da ostvaraju svoje ciljeve. Šta ih sprečava da se zabavljaju, odmaraju, budu opušteni, jer je leto za to idealan period godine? U pitanju je letnja depresija.
Iako se sezonski afektivni poremećaj, kome pripada i letnja depresija, obično vezuje za dolazak jeseni ili zime, veoma je rasprostranjena u ovo doba godine. Istraživanja pokazuju da početak leta kod 10 odsto ljudi izaziva simptome depresije. Pri čemu se 4 puta češće javlja kod žena nego kod muškaraca.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate problem.
Zašto nastaje letnja depresija?
Uzroci za nastanak depresije u toku leta su različiti. Prema jednoj teoriji oni su povezani sa dnevnim ritmom. Naime, duži dani usled ranog svitanja i kasnog smrkavanja dovode do poremećaja cirkadijalnog ritma, te se ciklus spavanja i buđenja prekida. Problemi sa spavanjem su, pak, jedan od okidača za depresiju.
Neke ljude visoke temperature i povećana vlažnost vazduha teraju u potpunu izolaciju i zatvaranju u klimatizovani stan, čime se stvaraju uslovi za razvoj depresivnih simptoma. Takođe, mogu je izazvati postavljeni društveni standardni lepote. Odnosno, briga kako ćete izgledati u kupaćem kostimu ili letnjoj garderobi koja u mnogo većoj meri otkriva figuru tela. Dok kod roditelja sa malom decom se javlja usled povećanog stresa oko balansiranja obaveza na poslu i čuvanja mališana koji su na raspustu.
Planiranje godišnjeg odmora je još jedan okidač, posebno kada su želje daleko veće od finansijske mogućnosti.
Letnja depresija ima i nasledni faktor. Tačnije javlja se češće kod ljudi u čijim porodicama su registrovani drugi poremećaji raspoloženja.
Koji su simptomi letnje depresije?
Letnja depresija se manifestuje posebnim skupom tegoba, koje se razlikuju od praznične depresije. Osobe koje pate od zimske depresije se osećaju bezvoljno i malaksalo, dok oni koji se suočavaju sa letnjim afektivnim poremećajam nisu fizički usporeni. Naprotiv, osećaju uznemirenost i anksioznost.
Ove simptome prate problemi sa spavanjem, smanjeni apetit i gubitak težine. U pojedinim slučajevima, zbog povećane razdražljivosti, može se javiti i nasilno ponašanje.
Kako se izboriti sa letnjom depresijom?
Poboljšanje kvaliteta sna u letnjim mesecima je najbolji način ne samo da se izborite sa sezonskom depresijom, već i preventivna mera za njeno javljanje. Zato pre spavanja zamračite spavaću sobu kako biste sprečili ocilacije u cirkadijalnom ritmu. Joga i meditacija mogu vam pomoći da se opustite i bolje spavate.
Zdravi lagani obraci i fizička aktivnost, pa i obična šetnja, doprinose eliminisanju simptoma depresije. Svakako, vreme provedeno sa prijateljima i porodicom je dragoceno i za mentalno zdravlje. Samim tim i sprečavanje težih tegoba depresije.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa simptomima depresije ili ste se sa njima suočavali i prethodnih leta potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeŠta je dismorfofobija?
Dismorfofobija, tj. telesna dismorfija predstavlja ozbiljan psihički poremećaj koji karakteriše opsesivna ideja da je neki deo sopstvenog dela tela deformisan, ružan ili nesrazmeran tako da osoba nastoji da to sakrije ili popravi. Ono što je specifično jeste činjenica da je telesna mana izmišljena ili toliko mala da je za druge ljude neprimetna.
Ne postoji osoba koja ne razmišlja o svom telu. Nažalost, internet i pametni telefoni doneli su negativnu stranu – težnju ka nerealnom savršenstvu. Gotovo svakodnevno se srećemo sa fotografijama ljudi savršene građe, prelepog lica i blistavog osmeha. Iako smo svesni u čarobnu moć filtera i raznih beauty aplikacija uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje je sve veći, te ne čudi što na svom telu uočavamo i najsitnije nedostatke.
Međutim, problem nastaje kada o njima počnemo opsesivno da razmišljamo više sati. Istraživanja pokazuju da približno 40 odsto osoba obolelih od dismorfofobije razmišlja o „ružnim“ delovima tela 3 do 8 sati u toku dana, a 25 odsto njih više od 8 sati dnevno.
Dismorfofobija nije bolest modernog doba!
Iako je problem izražen poslednjih godina dismorfofobija je bila poznata od davnina. Još je 1886. godine Enrico Morselli opisao slučaj pacijenta koji je imao osećaj ružnoće svog tela iako njegov izgled to nije pokazivao. Upravo je ovaj italijanski lekar uveo termin dismorfofobija. Naziv potiče od grčkih reči „dismorfia“ što znači „abnormalan“ i „morpho“, odnosno „oblik“.
Znake dismorfofobije primetio je i Sigmund Freud kod jednog svog pacijenta. Ipak, tek krajem 20. veka, tačnije 1980. godine poremećaj je uvršten u zvaničnu klasifikaciju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, kao somatoformni poremećaj.
Danas, statistički podaci pokazuju da dismorfofobija pogađa oko 2,4 odsto stanovništva. Obično počinje tokom adolescencije. Mada se može javiti i u ranim 30-im.
Kako se prepoznaje dismorfofobija?
Dismorfofobija se i kod muškaraca i kod žena ispoljava na isti način, ali postoje razlike u fokusu tela. Tako žene više obraćaju pažnju na izgled kukova i delove lica, kao i telesnu masu. Zato nastoje da šminkom prekriju svoje nedostatke na licu ili, pak, traže estetske tretmane koji im nisu potrebni i koji neće rešiti problem. Pojedine sprovode rigorozne dijete, te se mogu razviti i poremećaji ishrane.
Muškarci su više orijentisani na telesnu građu, genitalije i gubitak kose, te opsesivno vežbaju i često zloupotrebljavaju steroide.
Osobe koje pate od dismorfofobije često upoređuju svoj izgled sa izgledom drugih, proveravaju telo u ogledalu i traže potvrdu od okoline kako izgledaju. Takođe, smatraju da se drugi podsmevaju njihovom nedostacima, te osećaju sramotu, poniženje, nedostatak samopoštovanje. Zbog toga mogu da razviju kompleks niže vrednosti, dok je kod pojedinih primetna i socijalna distanca.
Ove simptome neretko prate anksioznost, depresija, pa i suicidne misli. Ni promene na koži nisu retke. Javljaju se kao posledica pipanja i grebanja kože usled pokušaja da se uočeni problem na koži reši, te postoji opasnost da ovakvo ponašanje pređe u patološko stanje, odnosno poremećaj koji se naziva dermatilomanija.
Kako se leči dismorfofobija?
Lečenje se zasniva na kombinaciji farmakoterapije i psihoterapija.
Antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina, pomažu u otklanjanju opsesivno-kompulzivnih i deluzionalnih osobina, dok kognitivno bihejvioralna terapija može pomoći pacijentima da prepoznaju pogrešne misaone obrasce. Samim tim i da sagledaju svoje telo u realnom stanju.
Dismorfofobija je začarani krug iz kog ne možete sami izaći, zato na vreme potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj VišeHipersenzitivne osobe
Hipersenzitivne osobe su visoko osetljive osobe koje imaju povećanu ili dublju osetljivost centralnog nervnog sistema na fizičke, emocionalne ili društvene stimulanse. Odnosno, osetljivije su od drugih na senzornu obradu, jer je njihov centralni nervni sistem tako „podešen“ da stimulanse iz okoline, kako pozitivne, tako i negativne, procesuiraju mnogo dublje i intenzivnije.
Termin je u nauku uvela 1992. godine Elaine N. Aron. Ova doktorka psihologije i univerzitetski profesor iz Amerike je u svojoj knjizi „The Highly Sensitive Person“ navela jasne odrednice koje opisuju hipersenzitivne osobe, a rezultat su brojnih istraživanja.
Statistički podaci pokazuju da hipersenzitivne osobe čine oko 20 odsto svetske populacije. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva znake koji ukazuju da li i vi spadate u ovu grupu ljudi.
Zašto se javlja hipersenzitivnost?
Iako se hipersenzitivnost u modernom dobu ponekad negativno opisuje, morate znati da ona nije poremećaj ličnosti, niti bolest. Reč je o karakternoj osobini koja zavisi od niza faktora kao što su evolucija, okruženje, genetika i iskustva iz ranog detinjstva.
Najnovije studije sugerišu da je visoka osetljivost evoluciona osobina koja daje veću mogućnost preživljavanja. Razlog za to leži u objašnjenju da su hipersenzitivne osobe na većem oprezu od potencijalnih predatora ili opasnih situacija.
Jedna grupa naučnika, uključujući i Aron, ističe da je genetska osobina, koja je normalna i prirodna pojava baš kao i boja očiju. S obzirom na naslednu komponentu postoji veća šansa da ćete biti veoma osetljivi ako je u vašoj porodici već registrovana kod nekog člana.
Ne treba zaboraviti ni spoljne faktore. Naime, nedostatak roditeljske topline i pažnje, kao i drugih odlika koje nosi disfunkcionalna porodica mogu da budu okidač za razvoj hipersenzitivnosti u odraslom dobu. Takođe, preživljena trauma u detinjstvu je čest pokretač visoke osetljivosti.
Kako prepoznati hipersenzitivne osobe?
Hipersenzitivnost se može ispoljiti na više načina. Karakteriše je, pre svega, preterana reakcija na spoljne draži.
Hipersenzitivne osobe pokazuju uznemirenost kada se moraju suočiti sa brojnim obavezama. One čuju zvuke koje drugi ne registruju. Smeta im buka i jaka svetlost, a može im biti i hladno ili vruće, kada je ostalima prijatna temperatura.
Ljudi koji su visoko osetljivi ne osećaju se prijatno kada neko suviše ulazi u njihov „psihološki prostor“. Oni radije biraju samoću, nego društvo nepoznatih ljudi. Dok pojedini žele deo dana da provedu izolovano od svih.
Karakteriše ih i snažna empatija tako da patnju drugih neretko osećaju intenzivnije od njih samih. Dok sve informacije mnogo dublje obrađuju. Zapravo, ove osobe mnogo vremena i pažnje posvećuju tuđim rečima i porukama, kao i neverbalnim porukama, pri čemu ih suviše lično doživljavaju.
Kako razlikovati hipersenzitivnost od introvertnosti i poremećaja pažnje?
Ljudi često mešaju visoku osetljivost sa drugim osobinama ličnosti ili mentalnim zdravstvenim stanjima.
Jedna od najčešćih zabluda jeste da su hipersenzitivne osobe isto što i introvertne. Bez obzira što i jedne i druge karakteriše socijalna distanca, razlika je očigleda. Introvertni su preplavljeni samo društvenim stimulansima, poput velike gužve ljudi. Dok su hipersenzitivni visoko osetljivi na različite tipove senzornih stimulansa.
Hipersenzitivnost nije isto što i poremećaji pažnje. I jedni i drugi pokazuju preterano reagovanje na stimulanse, ali ljudi sa ADHD-om, takođe, ispoljavaju i kognitivne simptome, kao što su teškoće u fokusiranju ili obraćanju pažnje.
Ukoliko ste kod sebe prepoznali znake visoke osetljivosti, psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da prihvatite ovu svoju osobinu i da je pretvorite u pokretačku snagu.
Pročitaj Više
Distimija – Hronična depresija
Distimija predstavlja blaži oblik depresije koji traje duži period. Zbog toga se naziva i trajno depresivno raspoloženje ili hronična depresija, a ranije je bila poznata pod nazivom depresivna neuroza.
Prvobitno je distimija smatrana karakternom osobinom, dok danas je u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM-IV) svrstana u grupu poremećaja emocija i navedena kao ozbiljno stanje hronične depresije, koje traje najmanje 2 godine.
Prema najnovijim statističkim podacima od ovog oblika depresije pati oko 1,5 odsto svetske populacije. Pri čemu je 2 puta učestalija kod žena. Prvi simptomi se mogu javiti još u detinjstvu. Mada se obično jasno ispoljavaju u 20-im i ranim 30-im godinama.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam daje savete kako da prepoznate distimiju.
Šta dovodi do distimije?
Tačan uzrok distimije nije otkriven. Zbog toga se navodi da nastaje kombinacijom naslednih, bioloških i psiholoških faktora. Svakako, ne treba zanemariti ni okruženje, jer su uticaji iz spoljašnje sredine glavni okidači problema.
Kao kod mnogih bolesti i kod hronične depresije genetika igra važnu ulogu. Naime, istraživanja pokazuju da pojedinci mogu naslediti predispoziciju za razvoj depresivnih stanja. Što znači da je veća verovatnoća da će se kod njih razviti distimija ako je u porodici već registrovan neki oblik depresije.
Kako neurotransmiteri imaju uticaj na misli, osećanja i ponašanje, disbalans u hemiji mozga dovodi do promene raspoloženja. Samim tim stvara pogodne uslove za javljanje hronične depresije. Mada se u izazivače svrstavaju i određene hronične bolesti i lekovi.
Pojedine osobe su preosetljive na dešavanja u okolini što može da uzrokuje distimiju. Takođe, sam pogled na svet, naročito nerealni stavovi o sebi i drugim ljudima predstavljaju moguće pokretače.
Različite stresne situacije i preživljenje traume su vodeći uzročnici. Tu najčešće spadaju razvod, gubitak bliske osobe, bolest, gubitak posla…
Kako se ispoljava distimija?
S obzirom da distimiju karakterišu blagi simptomi depresije, osoba se sa njima saživi tako da normalno funkcionišu u društvu, te drugi ljudi veoma teško mogu da uoče problem.
Simptomi mogu da traju mesecima, a zatim dolazi do poboljšanja nekoliko dana ili nedelja te deluje kao da se vrti u začaranom krugu tuge i apatije. Ove znake prati bezvolja, praznina, osećaj bezvolje, kao i kompleks niže vrednosti. Vremenom, dolazi do distanciranja od okoline, kao i gubitka interesovanja za hobije, pa i svakodnevne životne aktivnosti.
Prisutni su i hronični umor i nedostatak energije koji vode ka padu koncentracije, problemima sa pamćenjem. Javljaju se i promene u apetitu, koje se najčešće ispoljavaju kroz emocionalno prejedanje.
Osobe mogu da pokažu i sarkastično, nihilistično ponašanje. Dok se pojedini okreću alkoholu i zloupotrebi psihoaktvnih supstanci.
Kako se leči distimija?
Prvi korak na putu ka izlečenju jeste svest osobe da problem postoji. Postavljanje dijagnoze je kompleksno, pri čemu se moraju isključiti velika depresija, bipolarni poremećaj, OKP, poremećaj ličnosti, kao i određene fizičke bolesti.
Psihoterapija ima veliki značaj u lečenju. Kroz razgovor sa klijentom psiholog može ne samo da utvrdi uzroke hronične depresije, već i da ga podstakne da negativne poglede na svet zameni pozitivnim, kao i da uspešno rešava krize koje mu život donosi.
Distimija narušava normalno funkcionisanje, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Ergofobija – Strah od rada
Ergofobija predstavlja iracionalan i intenzivan strah od rada ili obavljanja poslovnih zadataka. Na to ukazuje i sam naziv koji potiče od grčkih reči “ergon”, što znači rad, posao i “phobos”, tj. strah.
Strah od posla se može opisati i kao opšti strah od preuzimanja odgovornosti pri radu. Pri čemu nije vezan za objekat ili osobu. Često dolazi i u kombinaciji sa drugim strahovima i poremećajima, kao što je strah od donošenja pogrešnih odluka, socijalna fobija, generalizovani anksiozni poremećaj.
Iako se smatra posledicom modernog doba, ergofobija je, zapravo, bila poznata još u davna vremena, ali je smatrana lenjošću. Tako ju je William Upson definisao kao “umetnost lenjosti” i “morbidnog straha ili mržnje prema radu”. Kada je 70-ih godina uveden burn out sindrom tumačena je kroz odlike sagorevanja na poslu.
Odnosno, kroz fizičku i emocionalnu iscrpljenost, povezanu sa negativnim stavovima koji proističu iz intenzivnih interakcija u radu sa ljudima. Da bi danas bila posmatrana kao zasebni problem.
S obzirom da poslovni svet čini važan deo života svakog odraslog čoveka psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate ergofobiju.
Šta izaziva strah od rada?
Ergofobija se javlja kako kod ljudi koji su već bili u radnom odnosu, tako i kod onih koji nikada nisu radili. Obično se povezuje sa traumatičnim iskustvo na poslu. Uznemiravanje, zlostavljanje, mobing od strane nadređenih, povreda na radu – samo su neki od čestih pokretača. Mada uzročnik može biti i trauma iz detinjstva.
Kao okidač se navodi i strah od odbijanja. Naime, osobe koje su iznenada dobile otkaz ili više puta odbijane na intervijuima razvijaju fobiju od zapošljavanja. Takođe, shizofrenija je u pojedinim sitacijama okidač, jer ona dovodi do straha od društvenih situacija, samim tim onemogućava obavljanje posla.
Pojedini lekovi, stres, kao i problemi sa spavanjem mogu biti pokretači problema. Veći rizik od razvoja ergofobije imaju depresivne osobe.
Kako prepoznati strah od posla?
Osoba koja pati od ergofobije ispoljava anksioznost na poslu. Već pri samoj pomisli na rad mogu se javiti napadi panike. Imajući ovo u vidu ne čudi što na sve načine se trudi da izbegne odlazak na posao.
Uz nelagodu prisutni se i fizički simptomi, kao što su vrtoglavice, mučnine, preznojavanje, lupanje srca. Zatim, potreba da se traži smisao u svemu, osećaj da treba pobeći iz trenutne situacije. Vremenom se može razviti i depresija, te se stanje dodatno komplikuje.
Nije redak slučaj da osoba koja se suočava sa strahom od posla krene sa prekomernom upotrebom alkohola, lekova ili nekih drugih ilegalnih psihoaktivnih supstanci, te su bolesti zavisnosti česti pratioci ove fobije.
Kako ergofobija utiče na celokupni život?
Baš kao svaka druga fobija, tako i strah od posla narušava kvalitet života. U ovoj situaciji je problem dodatno izražen jer direktno utiče na finansije i nemogućnost održavanja kontakta sa ljudima. Što za posledicu može imati loše prodične odnose, pa i rastanak.
Ergofobija je problem koji ne treba olako shvatiti, jer je za lečenje potrebna pomoć psihologa. Zato ako ste primetili kod sebe ili bliske osobe neki od njenih simptoma kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Anksioznost na poslu
Anksioznost na poslu predstavlja patološko stanje koje karakteriše neprijatno osećanje strepnje, odnosno iščekivanja da će se nešto loše dogoditi tokom radnog dana. Odnosno, u pitanju je preterani osećaj stresa, nervoze, nelagode ili napetosti u vezi sa poslom, što može biti povezano sa učinkom na poslu, interakcijama sa saradnicima ili čak javnim govorom.
Posao je sastavni deo života svakog čoveka, a težnja da se napreduje je osnovna pokretačka snage razvoja ličnosti. Imajući ovo u vidu ne čudi što je stres na poslu postao svakodnevna pojava. Zapravo, sasvim je normalno da u određenim poslovnim situacijama osetite nervozu i strepnju. Važna prezentacija, razgovor za povišicu, sklapanje nove saradnje, bliženje roka za važan projekat – samo su neke od njih.
Međutim, problem nastaje kada ovi simptomi postanu toliko intenzivni i neprilagođeni da otežavaju obavljanje poslovnih obaveza, pa i funkcionisanje van radnog mesta.
S obzirom da anksioznost na poslu pogađa oko 40 odsto odraslog stanovništva psihološko svetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate simptome.
Zašto nastaje anksioznost na poslu?
Anksioznost na poslu može biti uzrokovana različitim karakteristikama radnog okruženja. Najčešće su to stalni konfliti u radnom okruženju, negativan odnos sa saradnicima i zahtevni šefovi. Mada je mogu izazvati i česti prekratki rokovi za obavljanje zadataka, stalni prekovremeni rad, nepredvidivi radni dani, kao i rad u izuzetno brzom i konkurentnom okruženju. Nedovoljni podsticaj od strane nadređenih i nedovoljna nagrada za postignute rezultate, posebno mala plata i loše beneficije, takođe, se svrstavaju u vodeće pokretače.
Na ovaj poremećaj utiču i individualne karakteristike same osobe i druge okolnosti iz njenog života. Zbog toga nije redak slučaj da se javi kod osoba koje se suočavaju sa privatnim brigama. Zatim, kod osoba koje imaju kompleks niže vrednosti, posttraumatski stresni poremećaj, socijalnu fobiju, opsesivno kompulsivni poremećaj, generalizovani anksiozni poremećaj ili pate od nekog drugog poremećaja.
Kako se ispoljava anksioznost na poslu?
Preterana ili iracionalna zabrinutost za radne zadatke i nervoza zbog njih su karakteristični znaci anksioznosti na poslu. Ovi simptomi se mogu javiti i primanjem poslovnih poruka ili poziva, pa i pri samoj pomisli na posao.
Osobe koje pate od anksioznosti na poslu imaju problema sa spavanjem i sa koncentracijom u toku radnog dana. Preterano reaguju na pojedine situacije na poslu i previše su fokusirani na negativne aspekte svog posla. Prate ih i prokrastinacija, tj. stalno odlaganje izvršenja poslovnih obaveza i zadataka, kao i izbegavanje sastanaka i novih projekata.
Anksioznost na poslu se manifestuje i somatskim simptomima, kao što su glavobolje, lupanje srca, vrtoglavice, suvoća ustiju i uznemireni stomak.
Kako se boriti sa anksioznošću na poslu?
Anksioznost na poslu ne treba olako shvatiti, jer može da utiče na celokupni život. Zato je veoma važno da na vreme prepoznate uzročnike problema i naučite kako da se sa njima izborite.
Stručnjaci savetuju da je dobra organizacija na poslu ključna za eleminisanje anksioznosti. Pri čemu je neophodno da u toku rada pravite mikro pauze kako biste poboljšali koncentraciju. Nikako nije preporučljivo da preuzimate previše zadataka, kada znate da nećete stići da ih obaviti, jer će vas oni odvesti u stalni prekovremeni rad.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa anksioznošću na poslu potražite stručnu pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeKompleks niže vrednosti
Kompleks niže vrednosti predstavlja osećaj neadekvatnosti koji je rezultat preterano snažnog, nerealnog i nekonstruktivnog potcenjivanja sopstvenih sposobnosti i vrednosti. U pitanju je kombinacija pogrešnog uverenja pojedinca da nije u stanju da se nosi sa nekim aspektom života zbog stvarnog ili zamišljenog fizičkog ili psihičkog nedostatka.
Pojam je uveo u psihologiju Alfred Adler. Na osnovu njega ovaj austrijski psihijatar je objašnjavao mnoge psihopatološke pojave. Međutim, i pre zvaničnog prihvatanja u naučnim krugovima mnogi stručnjaci su u drugačijoj formi koristili kompleks niže vrednosti. Tako ga je Pierre Janet nazvao osećanjem nepotpunosti.
Ideja o kompleksu niže vrednosti pojavljuje se i u delima Sigmunda Freuda, a povremeno ga je koristio i njegov kolega Carl Jung. Dok se u modernoj literaturi danas koristi češće termin „manjak samopouzdanja“.
Zašto nastaje kompleks niže vrednosti?
Brojni faktori utiču na razvoj ovog kompleksa. Prema mišljenju jedne grupe stručnjaka genetika igra važnu ulogu. To znači da ima nasledni karakter.
Ipak, kao vodeći faktori se navode sklop ličnosti i uticaj okruženja. Pre svega, veliki uticaj imaju stilovi roditeljstva kojima je osoba bila izložena kao dete. Ako su roditelji bili autoritarni, tj. težili potpunoj kontroli tako da su mališani bez pogovora morali da slušaju njihova naređenja, postoji velika verovatnoća da će dete imati problem sa samopouzdanje, samim tim i kompleksnom niže vrednosti.
Fizičke osobine, poput, mucanja, niske fizičke snage, disproporcije tela, lošeg vida ili sluha mogu da budu uzročnici problema. Takođe, loši uslovi života, pa i rasa i nacija se navode kao česti faktori.
Kompleks niže vrednosti neretko izazivaju drugi psihički poremećaji. Posebno izbegavajući poremećaj ličnosti i granični poremećaj ličnosti. Dok depresija i anksioznost stvaraju povoljne uslove za nisko vrednovanje sebe.
Kako prepoznati kompleks niže vrednosti?
Niska slika o sebi i svojim kvalitetima, kao i nedostatak samopoštovanja jasni su znaci kompleksa niže vrednosti. Prate ih nedostatak motivacije, briga, osećaj neadekvatnosti. Takođe, osobe sa ovim kompleksom se često osećaju bespomoćno i psihički slabo. Imaju izraženu krivicu za svoje izbore i postupke, ali su i preosetljivi na kritiku.
Primetan je i nedostatak kontakta sa drugima, kao i tiši glas tokom razgovora. Nije redak slučaj da se jave problemi sa spavanje.
Ponekad ljudi sa kompleksom niže vrednosti pokazuju znake preteranog samopouzdanja ili narcisoidnosti. Zapravo, oni nedostatak samopouzdanja prikrivanju arogantnim, oholim ponašanjem, tražeći mane drugima.
Problemi u očuvanju ljubavni veza još jedan su karakteristični znak ovog kompleksa. Razlog za to jeste izraženo osećanje da su nedostojni voljene osobe, ali i stalna kontrola.
Efekti kompleksa niže vrednosti
Kompleks inferiornosti, kako se još naziva, ostavlja traga na svaki aspekt života. Osobe koje pate od njega ne mogu da napreduju u školi i na poslu, jer imaju strah od donošenja pogrešnih odluka. Ukoliko postignu uspeh ne ističu da je za to zaslužan njihov naporan rad i sposobnosti. Čak i u ljubavnim odnosima osećaju se podređeno, te prihvataju želje partnera, žtrvujući ponekad svoje lične potrebe i ciljeve.
Nažalost, kompleks niže vrednosti mogu da prate i samoubilačke ideje, te ga nikako ne treba olako shvatiti. Već na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više