Anksioznost na poslu
Anksioznost na poslu predstavlja patološko stanje koje karakteriše neprijatno osećanje strepnje, odnosno iščekivanja da će se nešto loše dogoditi tokom radnog dana. Odnosno, u pitanju je preterani osećaj stresa, nervoze, nelagode ili napetosti u vezi sa poslom, što može biti povezano sa učinkom na poslu, interakcijama sa saradnicima ili čak javnim govorom.
Posao je sastavni deo života svakog čoveka, a težnja da se napreduje je osnovna pokretačka snage razvoja ličnosti. Imajući ovo u vidu ne čudi što je stres na poslu postao svakodnevna pojava. Zapravo, sasvim je normalno da u određenim poslovnim situacijama osetite nervozu i strepnju. Važna prezentacija, razgovor za povišicu, sklapanje nove saradnje, bliženje roka za važan projekat – samo su neke od njih.
Međutim, problem nastaje kada ovi simptomi postanu toliko intenzivni i neprilagođeni da otežavaju obavljanje poslovnih obaveza, pa i funkcionisanje van radnog mesta.
S obzirom da anksioznost na poslu pogađa oko 40 odsto odraslog stanovništva psihološko svetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate simptome.
Zašto nastaje anksioznost na poslu?
Anksioznost na poslu može biti uzrokovana različitim karakteristikama radnog okruženja. Najčešće su to stalni konfliti u radnom okruženju, negativan odnos sa saradnicima i zahtevni šefovi. Mada je mogu izazvati i česti prekratki rokovi za obavljanje zadataka, stalni prekovremeni rad, nepredvidivi radni dani, kao i rad u izuzetno brzom i konkurentnom okruženju. Nedovoljni podsticaj od strane nadređenih i nedovoljna nagrada za postignute rezultate, posebno mala plata i loše beneficije, takođe, se svrstavaju u vodeće pokretače.
Na ovaj poremećaj utiču i individualne karakteristike same osobe i druge okolnosti iz njenog života. Zbog toga nije redak slučaj da se javi kod osoba koje se suočavaju sa privatnim brigama. Zatim, kod osoba koje imaju kompleks niže vrednosti, posttraumatski stresni poremećaj, socijalnu fobiju, opsesivno kompulsivni poremećaj, generalizovani anksiozni poremećaj ili pate od nekog drugog poremećaja.
Kako se ispoljava anksioznost na poslu?
Preterana ili iracionalna zabrinutost za radne zadatke i nervoza zbog njih su karakteristični znaci anksioznosti na poslu. Ovi simptomi se mogu javiti i primanjem poslovnih poruka ili poziva, pa i pri samoj pomisli na posao.
Osobe koje pate od anksioznosti na poslu imaju problema sa spavanjem i sa koncentracijom u toku radnog dana. Preterano reaguju na pojedine situacije na poslu i previše su fokusirani na negativne aspekte svog posla. Prate ih i prokrastinacija, tj. stalno odlaganje izvršenja poslovnih obaveza i zadataka, kao i izbegavanje sastanaka i novih projekata.
Anksioznost na poslu se manifestuje i somatskim simptomima, kao što su glavobolje, lupanje srca, vrtoglavice, suvoća ustiju i uznemireni stomak.
Kako se boriti sa anksioznošću na poslu?
Anksioznost na poslu ne treba olako shvatiti, jer može da utiče na celokupni život. Zato je veoma važno da na vreme prepoznate uzročnike problema i naučite kako da se sa njima izborite.
Stručnjaci savetuju da je dobra organizacija na poslu ključna za eleminisanje anksioznosti. Pri čemu je neophodno da u toku rada pravite mikro pauze kako biste poboljšali koncentraciju. Nikako nije preporučljivo da preuzimate previše zadataka, kada znate da nećete stići da ih obaviti, jer će vas oni odvesti u stalni prekovremeni rad.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa anksioznošću na poslu potražite stručnu pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeKompleks niže vrednosti
Kompleks niže vrednosti predstavlja osećaj neadekvatnosti koji je rezultat preterano snažnog, nerealnog i nekonstruktivnog potcenjivanja sopstvenih sposobnosti i vrednosti. U pitanju je kombinacija pogrešnog uverenja pojedinca da nije u stanju da se nosi sa nekim aspektom života zbog stvarnog ili zamišljenog fizičkog ili psihičkog nedostatka.
Pojam je uveo u psihologiju Alfred Adler. Na osnovu njega ovaj austrijski psihijatar je objašnjavao mnoge psihopatološke pojave. Međutim, i pre zvaničnog prihvatanja u naučnim krugovima mnogi stručnjaci su u drugačijoj formi koristili kompleks niže vrednosti. Tako ga je Pierre Janet nazvao osećanjem nepotpunosti.
Ideja o kompleksu niže vrednosti pojavljuje se i u delima Sigmunda Freuda, a povremeno ga je koristio i njegov kolega Carl Jung. Dok se u modernoj literaturi danas koristi češće termin „manjak samopouzdanja“.
Zašto nastaje kompleks niže vrednosti?
Brojni faktori utiču na razvoj ovog kompleksa. Prema mišljenju jedne grupe stručnjaka genetika igra važnu ulogu. To znači da ima nasledni karakter.
Ipak, kao vodeći faktori se navode sklop ličnosti i uticaj okruženja. Pre svega, veliki uticaj imaju stilovi roditeljstva kojima je osoba bila izložena kao dete. Ako su roditelji bili autoritarni, tj. težili potpunoj kontroli tako da su mališani bez pogovora morali da slušaju njihova naređenja, postoji velika verovatnoća da će dete imati problem sa samopouzdanje, samim tim i kompleksnom niže vrednosti.
Fizičke osobine, poput, mucanja, niske fizičke snage, disproporcije tela, lošeg vida ili sluha mogu da budu uzročnici problema. Takođe, loši uslovi života, pa i rasa i nacija se navode kao česti faktori.
Kompleks niže vrednosti neretko izazivaju drugi psihički poremećaji. Posebno izbegavajući poremećaj ličnosti i granični poremećaj ličnosti. Dok depresija i anksioznost stvaraju povoljne uslove za nisko vrednovanje sebe.
Kako prepoznati kompleks niže vrednosti?
Niska slika o sebi i svojim kvalitetima, kao i nedostatak samopoštovanja jasni su znaci kompleksa niže vrednosti. Prate ih nedostatak motivacije, briga, osećaj neadekvatnosti. Takođe, osobe sa ovim kompleksom se često osećaju bespomoćno i psihički slabo. Imaju izraženu krivicu za svoje izbore i postupke, ali su i preosetljivi na kritiku.
Primetan je i nedostatak kontakta sa drugima, kao i tiši glas tokom razgovora. Nije redak slučaj da se jave problemi sa spavanje.
Ponekad ljudi sa kompleksom niže vrednosti pokazuju znake preteranog samopouzdanja ili narcisoidnosti. Zapravo, oni nedostatak samopouzdanja prikrivanju arogantnim, oholim ponašanjem, tražeći mane drugima.
Problemi u očuvanju ljubavni veza još jedan su karakteristični znak ovog kompleksa. Razlog za to jeste izraženo osećanje da su nedostojni voljene osobe, ali i stalna kontrola.
Efekti kompleksa niže vrednosti
Kompleks inferiornosti, kako se još naziva, ostavlja traga na svaki aspekt života. Osobe koje pate od njega ne mogu da napreduju u školi i na poslu, jer imaju strah od donošenja pogrešnih odluka. Ukoliko postignu uspeh ne ističu da je za to zaslužan njihov naporan rad i sposobnosti. Čak i u ljubavnim odnosima osećaju se podređeno, te prihvataju želje partnera, žtrvujući ponekad svoje lične potrebe i ciljeve.
Nažalost, kompleks niže vrednosti mogu da prate i samoubilačke ideje, te ga nikako ne treba olako shvatiti. Već na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišePosesivnost – Kada je potrebno potražiti pomoć psihologa?
Posesivnost predstavlja potrebu jedne osobe da za sebe veže drugu. U pitanju su autodestruktivna osećanja, misli i ponašanje koje proističu iz straha, nepoverenja i nesigurnosti.
Najčešće se sreće kod emotivnih partnera, a može biti dobronamerna (benigna) i zloćudna (maligna).
“Benigna” posesivnost se javlja kod osoba koje su željne ljubavi jer je u detinjstvu nisu dobijali u dovoljnoj meri. Zbog toga su nesigurni u sebe, te smatraju da ne zaslužuju ljubav, da će biti odbačeni, ostavljeni, iznevereni, povređeni ili prevareni.
Za razliku od nje “maligna” posesivnost je izraz psihopatsko-narcističkih crta ličnosti, koje su vezuju za određene poremećaje ličnosti. Kod ove vrste, pojedinac želi da ima potpunu kontrolu nad drugom osobom – počev od oblačenja, pa do kontakta sa ljudima, uključujući i bliske prijatelje i rodbinu.
Zašto se javlja posesivnost?
Strah od samoće i gubitka voljene leži u osnovi posesivnosti. Obično vuče korene iz detinjstva, tj. zanemarivanja od strane roditelja, koje stvara manjak samopouzdanja, ličnu nesigurnost i prenisko samopoštovanje.
Pojedini stručnjaci tvrde da posesivnost može biti nasledna. Što znači da genetika igra važnu ulogu u njenom razvoju. Ipak, većina njih je mišljenja da je ona stečeno ponašanje, koje je preuzeto od jednog roditelja.
Međutim, posesivnost, ponekad, ima dublje korene. Naime, u nekim slučajevima uzrok je granični poremećaj ličnosti. Neretko se vezuje za paranoidni poremećaj ličnosti, odnosno za osećaj prisustva pretnje od strane drugih, iako nema realnih dokaza za takva uverenja.
Da li je posesivnost isto što i ljubomora?
Bez obzira što se i posesivnost i ljubomora sreću u ljubavnim odnosima ne treba ih poistovećivati.
Ljubomora predstavlja zabrinutost da će nas voljena napustiti. Za njeno javljanje potrebna je realna osnova koju osoba vidi kao opasnost u vezi. S obzirom da je svako od nas makar jednom u životu osetio ljubomoru, ona se smatra normalnom emocijom.
Posesivnost je u izvesnoj meri anksiozni problem, te se mogu javiti i napadi panike. Razvija se iz nerealistične procene pojedinca da može biti ostavljen ili prevaren tako da u svemu vidi znake opasnosti. Čak je u stanju da realnost sagleda na drugačiji način kako bi potvrdila da postoje dokazi u ono što sumnja.
Imajući ovo u vidu posesivnost se opravdano smatra “najštetnijom emocijom” koja narušava kako psihičko, tako i fizičko zdravlje oba partnera.
Kako prepoznati posesivnost?
Preterana sumnjičavost je karakteristično ponašanje posesivnih osoba. Prate je stalno ispitivanje partnera, proveravanje u toku dana, pa i pretraživanje ličnih predmeta kako bi otkrili znake prevere ili bilo koje vrste emotivne izdaje.
Posesivci su vešti manipulatori. Kako odlično igraju toplo – hladne psihološke igrice, voljena osoba vremenom gubi lični identitet, te se u potpunosti podređuje njima i dopušta da joj sloboda bude ograničena.
Često menjaju raspoloženja, a mogu se ponašati i nepredvidivo. Neretko, ispoljavaju i agresivnost, bilo verbalno, bilo fizički, što vodi u dublji problem koji nikako ne treba zanemariti.
Ukoliko ste primetili da se vaš partner ponaša posesivno, nemojte dopustiti da vam naruši život, već na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana. Klinički psiholog Mr Ana Gligorić ima iskustva i u partnerskom savetovanju.
Pročitaj VišeIzbegavajući poremećaj ličnosti
Izbegavajući poremećaj ličnosti predstavlja vrstu poremećaja koji karakteriše osećanje tenzije, nesigurnosti i inferiornosti. U pitanju su trajni obrasci ponašanja koji se razvijaju iz potrebe da se osoba dopadne drugima i da bude prihvaćena od strane drugih ljudi.
Problem je uočen još početkom 20. veka. Na osnovu pacijenata koji su patili od ovog poremećaja, švajcarski psihijatar Eugen Bleuler je 1911. godine prvi opisao simptome u svom delu “Dementia Praecox: Or the Group of Schizophrenias”. Međutim, naučnici su u početku izbegavajuće i šizoidne obrasce često mešali, pa i poistovećivali ih, sve dok nemački psihijatar Kretschmer 1921. nije napravio jasnu razliku.
S obzirom da poslednja istraživanja pokazuju da izbegavajući poremećaj ličnosti pogađa oko 2,2 odsto svetskog stanovništva psihološko savetovalište Sana vam skreće pažnju kako da ga prepoznate.
Zašto nastaje izbegavajući poremećaj ličnosti?
Tačan uzrok do danas nije jasno definisan. Zbog toga se smatra kombinacijom socijalnih, genetskih i psiholoških faktora. Pojedini stručnjaci ističu da nasledni karakter, te je veća verovatnoća da se javi kod ljudi u čijoj porodici je već registrovan. Mada ova tvrdnja nije dokazana.
Glavni pokretači su, zapravo, faktori iz okruženja. Posebno oni iz detinjstva igraju važnu ulogu. Zapostavljanje od strane jednog roditelja, odbacivanje, partnerske svađe pred decom, samo su neki od uzročnika. Deca iz ovakvih porodica u kasnijim godinama, kada treba da pronađu partnera, ispoljavaju strah zbog prošlog iskustva roditeljskog ili vršnjačkog odbijanja.
U pogledu psiholoških faktora, temperament deteta, kao i razvoj ličnosti, mogu biti presudni izazivači izbegavajućeg poremećaja ličnosti.
Karakteristike izbegavajućeg poremećaja ličnosti?
Hronični osećaj neadekvatnosti i ekstremna osetljivost na tuđe mišljenje karakteristični su znaci. Osobe sa ovim poremećajem sebe vide kao neprikladne te izbegavaju kontakte sa ljudima kako ne bi bile odbačene ili ponižene. Dok se u kontaktu sa novim, nepozantima, javlja anksioznost, pa i napadi panike.
Stid je još jedna karakteristika poremećaja, a često ga prati i manjak samopouzdanja. Iz straha da će biti ponovo napušteni ne žele da izgrade dublje odnose, a zbog strah od kritike neradno preuzimaju stvari na svoju odgovornost i ne uključuju se u nove aktivnosti.
Nije redak slučaj da se jave simptomi određenih fobija, kao što su agorafobija, socijalna fobija i hipohondrija. Upravo ove fobije dodatno vode izbegavanju kontakta sa ljudima.
Kako se leči izbegavajući poremećaj ličnosti?
Kako se manifestuje kaodugotrajan obrazac ponašanja izbegavajući poremećaj ličnosti se najčešće dijagnostikuju u odraslom dobu. Ipak, to ne znači da je izlečenje nemoguće, već je čitav proces znatno duži.
Vodeći deo lečenja se zasniva na psihoterapiji. Ona ima zadatak da promeni godinama iskrivljene obrasce mišljenja, osećanja i ponašanja, Istovremeno, da pomogne osobi da sagleda stvarnu sliku sveta oko sebe, te da razvije adekvatniji pristup rešavanju problema, koji polazi od novoizgrađenih uverenja o sopstvenoj adekvatnosti.
Lečenje ljudi sa ovim poremećajem je najefikasnije kada su i članovi porodice uključeni. Što znači da je pored individualne, neophodna i porodična terapija.
Izbegavajući poremećaj ličnosti može da naruši kvalitet života, zato na vreme potražite pomoć kliničkog psihologa Mr Ane Gligorić u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Emocionalno prejedanje
Emocionalno prejedanje je veliki problem modernog doba.
Hrana je potreba svakog čoveka. Uživanje u omiljenim đakonijama i slasnim zalogajima, neretko, dovede do prekomernog unosa. Prejedanje je česta pojava na velikim slavljima i u vreme praznika. Međutim, problem nastaje kada ova pojava poprimi epizodni karakter. Odnosno, kada postane obrazac ponašanja čak i u slučaju da glad ne postoji. Tada je reč o komplulzivnom prejedanju, kako se još emocionalno prejedanje naziva.
S obzirom da spada u jedan oblik poremećaja ishrane psihološko savetovalište Sana vam otkriva uzroke koji dovode do problema.
Zašto nastaje emocionalno prejedanje?
Poremećaji ishrane, uključujući i emocionalno prejedanje, veoma su kompleksni. To znači da su izazvani kombinacijom brojnih faktora.
Ipak, kod komplulzivnog prejedanja glavni pokretač je stres. Brz način života donosi brojne stresne situacije, te telo pojačano luči kortizol. Ovaj, pak, hormon stvara želju za slanim, slatkim i masnim namirnicama, jer one daju dodatnu energiju organizmu i dovode do trenutnog osećaja zadovoljstva. Ukoliko stres traje dugo, vremenom sve više raste potreba za prekomernim unosima hrane, što povećava opasnost od pojave poremećaja prejedanja.
Usamljenost je još jedan od čestih okidača za emocionalno prejedanje. Osećaj praznine i tuge koji ispunjavaju telo mnogi pokušavaju da zamene omiljenim jelom, tražeći emotivnu utehu u hrani.
Navike iz detinjstva, takođe, mogu biti pokretač problema. Naime, odnos prema hrani koji su nam “usadili” roditelji nesvesno prenosimo u sadašanjost. Tako, na primer, nagrađivanje dece slatkišima kada budu dobra, često se primenjuje kao ponašanje u odraslom dobu, tj. mnogi hranu koriste kao nagradu nakon dobro urađenog posla.
Kako prepoznati emocionalno prejedanje?
Kompulzivno prejedanje karakteriše ne samo prekomerni, već i nekontrolisani unos hrane. Najčešće se radi o visokokaloričnim, nezdravim namirnicama. Prepoznaje se i po brzini unosa.
Osobe koje pate od od ovog poremećaja jedu u žurbi, sve do osećaja neprijatne sitosti. Kada on nastupi javlja se osećaj krivice, stida, pa i gađenja prema samom sebi. Što vodi ka sakrivanju od drugih. Zapravo, emocionalno prejedanje se u većini slučajeva odvija daleko od javnosti, pa i od očiju bližnjih. Dok se hrana sakriva na najneobičnijim mestima.
Poremećaj se može prepoznati i po velikoj posvećenosti planiranju obroka, koje je u tolikoj meri detaljno da se druge obaveze podređuju vremenu za prejedanje.
Emocionalno prejedanje se vezuje i za veliku pažnju za izgled. S obzirom da ove osobe imaju manjak samopouzdanja veoma su zabrinuti za svoju telesnu težinu i postaju uznemireni kada primate da dobijaju na težini. Zbog loše slike o sebi često drže rigorozne dijete. Novi režim ishrane ne samo da šteti zdravlju, već obično se završi ponovnim prejedanjem, što vodi ka većem nezadovoljstvu, pa i frustraciji.
Kako pobediti emocionalno prejedanje?
Otkrivanje situacija koje dovode do prejedanja je ključno za rešavanje problema. Stručnjaci savetuju da vodite dnevnik ishrane. U njega treba upisivati sve što ste jeli, kao i šta je izazvalo potrebu za određenom vrstom namirnice i kako ste se tada osećali.
Vremenom ćete uočiti obrazac ponašanja, koji će vam pomoći da kontrolišete svoju želju.
Ukoliko je problem kompleksniji i ne možete se sami izboriti sa njim potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Nomofobija – Strah od gubitka telefona
Nomofobija je novi oblik poremećaja koji je registrovan poslednjih godina, te se opravdano smatra problemom modernog doba.
Gotovo da ne postoji osoba na svetu koja može da zamisli svoj dan bez interneta, mobilnih telefona, tableta i drugih pametnih uređaja. Iako svi oni život čine lakšim, pokazali su i loše strane. Tako je internet stvorio novi oblik bolesti zavisnosti, dok su Facebook i Instagram pokazali veliki negativni uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje.
Imajući ovo u vidu ne čudi što su mobilni telefoni doneli novi, preterani strah, a to je strah od gubitka telefona. Što ukazuje i sam naziv. Naime, nomofobija je dobila ime od engleskih reči no mobil phobia, jer se prvi put o ovom problemu kao poremećaju govorilo upravo u Velikoj Britaniji. Tačnije, nastala je za potrebe studije koja je imala za cilj da dokaže da mobilni podstiču teskobu, tj. da izazivaju stres kod ljudi ukoliko nisu u blizini svojih telefona.
Bez obzira što nije navedena u najnovijoj verziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, sa njom se suočavaju mnogi ljudi širom sveta. Procenjuje se da 66 odsto ljudi užasava pomisao na to da bi mogli da ostanu bez mobilnog telefona, a u proseku proveravaju 34 puta na dan gde im je mobilni i da li radi.
Koji su simptomi nomofobije?
Nomofobija je, baš kao i sve druge fobije, vrsta anksioznosti. Što znači da izaziva odgovor na strah pri pomisli da ćete izgubiti telefon. Takođe, ona predstavlja i strah da ćete ostati bez dometa, baterije ili kredita. Ovaj strah izaziva niz emocionalnih i fizičkih simptoma.
Karakteristična je pojava zabrinutosti samo pri pomisli da nemate telefon ili da ne možete da ga koristite. Mogu se javiti i napadi panike ako ne možete da pronađete svoj telefon, dok stres i razdražljivost nastaju u slučaju da ne možete da proverite telefon.
Nomofobija se maifestuje i fizičkim tegobama. Drhtanje tela, povećano znojenje, ubrzani rad srca, nesvestica, vrtoglavica – samo su neki od simptoma koji prate osećaj straha od nemogućnosti upotrebe mobilnog telefona.
Osobe koje pate od ove fobije izbegavaju mesta na kojima nema interneta ili signala. Uvek sa sobom nose eksterne punjače, a u dopisivanju obavezno koriste brojne stikere. Pojedinima se čak priviđa da telefon zvoni ili da im je stigla poruka iako nije.
Zašto nastaje nomofobija?
Tačan uzrok nomofobije nije otkriven. Stručnjaci smatraju da osećaj zadovoljstva pri upotrebi telefona može biti okidač problema, te ovu fobiju posmatraju i kao vrstu zavisnosti.
Drugi, pak, kao uzročnike navode postojeći anksiozni poremećaj ili fobiju, dok treći smatraju da proističe iz kompulzivnog ponašanja.
Kako se leči nomofobija?
Kognitivno bihejvioralna terapija predstavlja osnovu u lečenju nomofobije. Ona ima za cilj da osoba nauči da prepozna iracionlna razmišljanja i da ih zameni realističnijim. Tako na primer uči da shvati da ništa neće propustiti ukoliko ne proveri telefon svakog minuta.
Druga važna tehnika jeste terapija izloženosti. Njome se vrši pospeno izlaganje strahu. Odnosno, postepeno navikavanje da idete bez telefona. U početku su to manje udaljenosti, kao ostavljanje mobilnog u drugoj sobi. Vremenom se povećava period bez telefona.
Ako imate simptome nomofobije ili ako osećate da upotreba mobilnog telefona izaziva probleme u vašem životu, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Minhauzenov sindrom
Minhauzenov sindrom je psihopatološki poremećaj karakterističan po tome što se osoba pretvara da je bolesna kako bi izazvala pažnju, brigu i sažaljenje okoline. Da je reč o ozbiljnom problemu govori podatak da se ljudi koji pate od njega na različite načine trude da izazovu simptome bolesti.
Naziv je dobio po nemačkom baronu Karlu Fridrihu Minhauzenu koji je često na društvenim okupljanjima pričao o svojim avanturama tokom rusko-turskog rata. Njegove priče bile su nadrealne te je baron važio za najvećeg lažova svoga doba.
Termin je uveo u nauku 1951. godine Ričard Ašer, primetivši da pojedini pacijenti izmišljaju simptome bolesti.
Tačan broj obolelih nije poznat. Mada se zna da se razvija u ranom odraslom dobu, pri čemu je češći kod muškaraca.
Zašto se javlja Minhauzenov sindrom?
Uzrok nastanka još uvek nije utvrđen. Zbog toga se smatra da poremećaj izaziva kombinacija bioloških i psiholoških faktora.
Stresni događaji u detinjstvu, zanemarivanje od strane roditelja, psihičko i fizičko zlostavljanje – samo su neki od pokretača. Takođe, čest boravak u bolnici deteta može u kasnijim godinama da dovede do Minhauzenovog sindroma. Razlog jeste želja za pažnjom koju su mu roditelji i medicinski radnici pružali dok je bio bolestan.
Istraživanja su pokazala da postoji veza i sa drugim poremećajima ličnosti. Ovo se posebno odnosi na antisocijalni poremećaj ličnosti i narcisoidniporemećaj ličnosti. Osobe sa ovim problemima imaju manjak samopouzdanja, te doživljavaju osećanje moći i kontrole prilikom obmanjivanja okoline.
Posebne vrste Minhauzenovog sindroma
Minhauzenov sindrom se često javlja putem posrednika. Odnosno, jedna osoba izmišlja bolest druge, koju neguje. Obično je to majka, a dete žrtva njene želje da dobije pažnju, pohvale i divljenje.
S razvojem interneta mnoge bolesti su dobile drugačiju formu. Tako je sajberhondrija postala novi oblik hipohondrije. Dok je sindrom umišljenih bolesti prerastao u Internet Minhauzenov sindrom, kod kog lažni pacijent traži pažnju na webu, pridružujući se grupama za podršku osobama koje boluju od ozbiljnih bolesti. Iako je aktivnost usmerena isključivo na internet, otkrivanje laži od strane osoba koje se zaista suočavaju sa teškim zdravstvenim tegobama može da naruši njihovu borbu.
Kako prepoznati Minhauzenov sindrom?
Minhauzenov sindrom se teško otkriva, jer su osobe sa ovim problemom dobri manipulatori. Raspolažu i dobrim medicinskim znanjem, tako da simptome izmišljene bolesti mogu precizno da opišu, pa i da odglume u javnosti.
U nameri da ih učine verodostojnim neretko prepravljuju rezultate analiza i ispitivanja. Spremni su i na samopovređivanje kako bi lažirali znake na svom telu, kao i da se upuste u ozbiljne medicinske zahvate.
Na Minhauzenov sindrom može da ukaže i insistiranje na bolničkom lečenju, čak i kada lekar nije pronašao razlog za zadržavanje pacijenta. Zatim, česta promena lekara i mesta prebivališta kako bi se izbeglo razotkrivanje.
U skladu sa junakom po kome je poremećaj dobio ime, pojedini izmišljaju priče o sebi – kako potiču iz bogatih i moćnih porodica, kako su heroji u ratu isl.
Minhauzenov sindrom treba razlikovati od malingeringa. Sa njim se, nažalost, često srećemo danas, a reč je o svesnoj akciji neke osobe kako bi izmišljanjem bolesti dobila materijalnu ili neku drugu korist.
Ukoliko ste kod svog bližnjeg primetili znake koji mogu da ukažu na Minhauzenov sindrom, potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Shizofrenija
Shizofrenija (šizofrenija) je mentalni poremećaj koji utiče na to kako se osoba ponaša, razmišlja i kako vidi svet oko sebe.
Tokom istorije nijedna druga bolest nije izazivala čuđenje, pa i strah kao shizofrenija. U početku se smatralo da ljudi koji se sa njom suočavaju su, zapravo, zaposednuti demonima, te su bili proterivani iz društva.
Prva naučna zapažanja izneo je Benedikt Morel 1853. godine opisavši je kao sindrom koji pogađa tinejdžere. Nazvao je “démence précoce”, tj. rana demencija. Pet decenija kasnije Eugen Bleuler je dao detaljno objašnjenje. Ovaj švajcarski psihijatar primetio je da se razlikuje od demencije, jer se stanje nekih njegovih pacijenata poboljšavalo umesto pogoršavalo. Na osnovu toga poremećaju je dao naziv “shizofrenija” što u prevodu sa grčkog znači “cepanje uma”. Ujedno, opisao je glavne simptome kao 4 A: otupeli afekt, autizam, oštećena asocijacija ideja i ambivalencija.
Pet tipova shizofrenije
Najrasprostranjenija je paranoidna shizofrenija koju karakterišu zablude ili slušne halucinacije, pri čemu su osećanja i spoznaje očuvani. Za razliku od drugih tipova ona se razvija kasnije, obično posle 30. godine života.
Često se sreće i dezorganizovana shizofrenija (hebefrenija). Kao što joj naziv kaže, ispoljava se dezorganizovanim govorom, dezorganizovanim ponašanjem i dezorganizovanim, neadekvatnim afektom. Zbog toga spada u jedan od najtežih oblika mentalnih poremećaja.
Katatona šizofrenija se manifestuje fizičkim simptomima. Može biti u formi katatonog stupora ili katatone ekscitacije. Katatoni stupor označava nepomično stanje koje traje i satima tako da pacijent zauzima stav naizgled statui. Kod katatone ekscitacije prisutna je motorička hiperaktinost i uzbuđenje, uključujući i agresivno i destruktivno ponašanje.
Nediferencirana shizofrenija donosi nedefinisane simptome koji se javljaju iznenada, i to najčešće u periodu adolescencije. Primetno je smanjivanje interesovanja, volje, pa i želje za očuvanjem međuljudskih odnosa.
Kod rezidualne shizofrenije simptomi su jasno izraženi u određenom periodu, a zatim sledi duže razdoblje sa blagim negativnim manifestacijama.
Koji su uzroci shizofrenije?
Kao i kod mnogih drugih psihičkih poremećaja, uzroci shizofrenije nisu do kraja objašnjeni.
Genetika igra važnu ulogu. Odnosno, veći je rizik od oboljevanja ukoliko je u porodici već registrovana. Istraživanja su pokazala da može imati početak još u trudnoći. Prenatalno izlaganje virusnoj infekciji i nizak nivo kiseonika tokom porođaja se navode kao pokretači problema.
Ipak, ne treba zanemari ni stresne situacije, naročito one koje su se dogodile u detinjstvu. Gubitak bliske osobe, fizičko i psihičko zlostavljanje, zanemarivanje od strane roditelja samo su neki od uzročnika. Bolesti zavisnosti, takođe, mogu da pokrenu shizofreniju.
Kako prepoznati shizofreniju?
Shizofrenija se javlja iznenada, ali postoje izvesni znaci upozorenja. Tu spadaju problemi sa snom, insomnia, sumnjičavost, zapostavljanje lične higijene, pad koncentracije, neobične izjave, kao i neobično ponašanje koje nije primereno datoj situaciji. Zatim, nemogućnost da se izraze emocije, posebno tuga i radost, a u pojedinim slučajevima može se javiti i depresija.
Prepoznatljivi simptomi ovog poremećaja su deluzije, halucinacije, dezorganizovan govor, dezorganizovano ponašanje i tzv. “negativni” simptomi.
Deluzije su, zapravo, sumanute ideje u koje osoba čvrsto veruje, čak i kada se potvrde netačnim. One se javljaju kod 90 odsto pacijenata, a najčešće su vezane za osećaj da ih neko progoni ili da im kontroliše misli. Neretko sebe vide kao poznatu ličnost, na pr. Isus Hrist ili Tesla.
Halucinacije su drugi karakteristični simptom. U pitanju su zvučne i vizuelne senzacije koje osoba percepira kao stvarne.
Dezorganizovan govor se vezuje za upotrebu nelogičnih, nepovezanih reči, a dezorganizovano ponašanje čine sve radnje koje su besmislene, nepredvidive, kao i one koje su bez kontrole.
Negativni simptomi su bezizražajno lice i glas, izbegavanje kontakta očima, nedostatak interesovanja, socijalna distanca, poteškoće u konverzaciji…
Rano dijagnostifikovanje shizofrenije je ključno za očuvanje kvaliteta života, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više