
Kognitivna disonanca – Zašto se javlja i koji su simptomi?
Kognitivna disonanca predstavlja mentalno stanje koje karakteriše istovremeno dva ili više mišljenja ili uverenja o jednoj istoj pojavi, a koja su međusobno neusaglašena ili čak u konfliktu.
Ovo nije bolest, niti poremećaj, već psihološki fenomen koji se može dogoditi svakome. Prvi ga je definisao američki psiholog Leon Festinger 1957. godine. U svojoj knjizi „Teorija kognitivne disonance“, Festinger je predložio da dve ideje mogu biti konsonantne ili disonantne. Konsonantne ideje logički proizilaze jedna iz druge, dok se disonantne ideje suprotstavljaju jedna drugoj.
Disonantne ideje stvaraju neravnotežu u mišljenju koju ljudski um nastoji da je ispravi tako što će prihvatiti jednu od njih i na taj način smanjiti psihičku nelagodnost nastalu usled neusaglašenosti.
Zašto se javlja kognitivna disonanca?
Svako može doživeti kognitivnu disonancu, jer ljudi nisu uvek u stanju da se ponašaju na način koji odgovara njihovim uverenjima. Iako postoje mnogi faktori koji je mogu izazvati najčešći su prinudno poštovanje, donošenje odluka i napor.
Prinudno poštovanje se javlja kada je osoba primorana da javno radi stvari sa kojima se privatno ne slaže, niti bi ih ikad uradila. Obično se javlja kod zaposlenih koji se time služe kako bi izbegli stres na poslui konflikte u radnom okruženju.
Kognitivna disonanca može nastati i kada osoba mora da donese odluku između nekoliko opcija koje joj se ne sviđaju ili sa kojima se ne slaže ili su, pak, u protivrečnosti sa željama. Tako, na primer, može biti u slučaju da morate da odlučite da li da prihvatite posao iz snova u drugom gradu ili da odbijete ponudu da biste mogli da budete u blizini svojih prijatelja i porodice.
Ljudi imaju tendenciju da visoko cene stvari za koje naporno rade, čak i ako su te stvari u suprotnosti sa njihovim ličnim uverenjem. Razlog za to leži u činjenici da bi gledanje nečega negativno nakon što ste uložili mnogo napornog rada izazvalo više neslaganja.
U ostale pokretače svrstavaju se novi događaji ili nove informacije koje se ne slažu sa već postojećim znanjima ili ponašanjima, ali i zavisnost. Naime, osoba možda ne želi da se bavi disonantnim ponašanjem, ali zavisnost može učiniti da se oseća fizički i mentalno teškim da svoje ponašanje uskladi sa svojim vrednostima.
Simptomi kognitivne disonance
Kognitivnu disonancu nije moguće jasno uočiti, jer je to nešto što osoba oseća iznutra. Zbog toga ne postoji skup spoljašnjih znakova koji mogu pouzdano ukazati na problem. Međutim, Leon Festinger ističe da ljudi nastoje da je reše kako bi sprečili osećaj neprijatnosti koji ona izaziva, te iz toga proizilaze karakteristični odbrambeni mehanizmi. Tu, pre svega, spada izbegavanje ili ignorisanje disonance. Osoba može izbegavati ljude ili situacije koje je podsećaju na neusaglašena mišljenja.
Pored izbegavanja može biti prisutna i delegitimizacija koja uključuje podrivanje dokaza neslaganja. Osoba to može učiniti tako što će diskreditovati osobu, grupu ili situaciju koja je istakla nesklad.
Ograničavanje uticaja je još jedno karakteristično ponašanje. Ono se manifestuje omalovažavanjem njenog značaja.
Kognitivna disonanca može da dovede do stida i žaljenja zbog prošlih postupaka ili odluka, kao i osećaja krivice zbog stvari koje su bili prinuđeni da urade, a za koje veruju da nisu u redu.
Kod stabilnih, samouverenih osoba kognitivna disonanca prolazi neopaženo, ali kod osoba sa narušenim mentalnim zdravljem postoji opasnost od razvoja posledica. Da biste ih sprečili na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Hronični stres – Zašto nastaje i kako utiče na naše telo?
Hronični stres je česta pojava u modernom dobu.
Brz način života, mnoštvo obaveza, manjak slobodnog vremena, pritisak na poslu, finansijka neizvesnost – samo su neke od stresnih situacija sa kojima se gotovo svako od nas suočava. Na njih naše telo reaguje biološkim odgovorom oslobađajući hormone kortizol i adrenalin koji povećavaju mentalnu jasnoću, zategnutost mišića i ubrzavaju rad srca. Na taj način prirodna reakcija na stres (fight or flight) nam pomaže da se pripremimo i preduzmemo akciju kako bismo rešili situaciju u kojoj smo se našli.
Ovaj kratkoročni stres, koji nam povećava budnost, poznat je kao akutni i ne smatra se opasnim. Međutim, kada se osoba nalazi u stalnom stanju povećane budnosti, bez obzira što potencijalna opasnost ne dolazi, reč je o hroničnom stresu.
S obzirom da hronični stres traje nedeljama, pa i mesecima, te može ozbiljno da naruši zdravlje, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate simptome.
Zašto nastaje hronični stres?
Hronični stres se javlja kada telo doživljava stresore sa takvom učestalošću ili intenzitetom da autonomni nervni sistem nema adekvatnu šansu da aktivira relaksacioni odgovor na redovnoj osnovi. To znači da telo ostaje u stalnom stanju fiziološke budnosti zbog kog je svakog trenutka spremno na akciju.
Životno iskustvo u velikoj meri utiče na to kako ćemo reagovati na stres i da li će on poprimiti dugoročni karakter. Naime, ljudi koji su preživeli neku traumu, bili zlostavljani ili odrastali u toksičnoj porodici podložniji su produženom stresu. Istraživanja pokazuju da i genetika ima važnu ulogu. Odnosno, naši geni kontrolišu odgovor na stres.
Zavisno od izvora, postoje 4 tipa hroničnog stresa. Emocionalni stres proizilazi iz teških emocija kao što su bes, tuga ili frustracija. Stres sredine izazvan je okruženjem u kome živite i radite. Stres u vezi je vezan ne samo za odnose prema partnerima, već i prijateljima, porodici i saradnicima. Stres na poslu uzrokuju pritisci oko ispunjenja poslovnih obaveza.
Kako prepoznati hronični stres?
Hronični stres dovodi do niza fizičkih i psihičkih simptoma, koji utiču na normalno funkcionisanje.
Stalni nedostatak energije, ekstremni umor, čak i odmah pri buđenju, problemi sa spavanjem – karakteristični su znaci ovog problema. Prate ih poteškoće u koncentraciji ili nemogućnost da se posao uradi brže, neorganizovane misli. Hronični stres izaziva i osećaj gubitka kontrole, osećaj bespomoćnosti, nisko samopoštovanje, pa i gubitak seksualne želje. Kod nekih je primetna i razdražljivost, te su česti konflikti sa bliskim osobama.
Javljaju se i fizički simptomi, kao što su glavobolje, problemi sa varenjem, promene u apetitu, bolovi u mišićima.
Kako stres utiče na telo?
Dugoročna izloženost stresu utiče na celo telo, ostavljajući traga na zdravlje.
S obzirom da je digestivni trakt prvi na udaru problemi sa varanjem vremenom prerastaju u gastritis, čir na želucu, gastroezofagealnu refluksnu bolest, intoleranciju na pojedine namirnice, pa i u teža oboljenja.
Osobe koje pate od hroničnog stresa u većem su riziku od razvoja srčanih tegoba, hipertenzije, dijabetesa i problema u radu štitne žlezde. Stres se odražava i na kožu, te su prisutne akne i ekcemi. Dok su anksioznost i depresija negativne posledice hroničnog stresa po mentalno zdravlje.
Upravljanje stresom je ključno za očuvanje zdravlja i srećan život, a u tome vam može pomoći psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Šta je depresivni ponedeljak?
Depresivni ponedeljak je termin koji se odnosi na negativna osećanja koja neki ljudi imaju početkom
radne nedelje.
Povratak u svakodnevnu rutinu poslovnih ili školskih obaveza nakon vikenda kod mnogih ljudi izaziva osećaj nezadovoljstva, pa čak i pojačanog stresa. Istraživanja pokazuju da se Monday blues, kako je poznat ovaj problem širom sveta, javlja kod čak polovine zaposlenih. Najviše pogađa ljude od 45 do 54 godina starosti, kod kojih su ne samo simptomi najizraženiji, već i najviše se žale na njih.
Depresivni ponedeljak se razlikuje od depresije, jer ima određeno vreme kada ga ljudi osećaju – ponedeljkom. Kako radni dani odmiču negativni osećaj se smanjuje, a raspoloženje se poboljšava prema vikendu. Nasuprot tome, depresija se odnosi na osećaj trajno lošeg raspoloženja i smanjenog interesovanja za ugodne aktivnosti koje se mogu pojaviti u bilo koje doba dana.
Iako nema definiciju u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje depresivni ponedeljak može da ukaže na dublji problem u nečijem životu. Takođe, može da dovede do ozbiljnih posledica.
Zašto se javlja depresivni ponedeljak?
Nezadovoljstvo poslom je vodeći uzročnik. Ljudi koji su prinuđeni da se bave onim što ne vole ili su uslovi rada neadekvatni obično „žive za vikend“, a povratak radnim obavezama izaziva niz loših osećanja, uključujući i anksioznost na poslu.
Čest pokretač je i burn out sindrom. Preuzimanje previše obaveza na sebe dovodi do preopterećenja i suočavanja sa stresorima koji su van vaše kontrole, što dovedi do tzv. sagorevanja na poslu. Kao posledica toga može se javiti depresivni ponedeljak.
Kognitivne distorzije su još jedan od mogućih izazivača. U pitanju je štetan misaoni obrazac koji utiče na nečiji pogled na svet. Najčešće su to katastrofalne misli, preterano generalizovanje i razmišljanje u krajnostima koje su vezane za nedelju koja je pred vama.
Monday blues mogu da izazovu i naše navike. Naime, svako želi da što više odmori tokom vikenda, ali preterano spavanje može da naruši unutrašnji ritam vašeg tela. Dodatni problem stvara prekomerna upotreba alkohola u večerenjim satima za vreme slobodnih dana.
Kako prepoznati depresivni ponedeljak?
Simptomi depresivnog ponedeljka se preklapaju sa simptomima depresije, anksioznih poremećaja i poremećaja prilagođavanja. Što znači da su loše raspoloženje i pojačini osečaj tuge karakteristični za ovaj problem. Prate ih umor, uznemirenost, uporna briga zbog predstojećih radnih obaveza, pa i osećaj straha ili nelagode. Mogu se javiti i promene u apetitu, problemi sa spavanjem, pad koncentracije, te su oni koji pate od depresivnog ponedeljka ovim danom produktivni na poslu samo tri i po sata.
Primetni su i fizički simptomi, poput napetosti mišića, glavobolje, teškoće sa disanjem, ubrznog rada srca i povećanog krvnog pritiska.
Kako pobediti depresivni ponedeljak?
Upravljanje stresom može pomoći da se smanji njegov negativni uticaj ponedeljkom. Postoji niz tehnika za to. Meditacija je jedna od visoko efikasnih, jer objedinjuje vežbe disanja i opuštanja. Zdrave životne navike, tj. pravilna ishrana, redovna fizička aktivnost i dovoljno sna, čine osnovu u eliminisanju depresivnog raspoložanja.
Da biste ponedeljak učinili zanimljivijim stručnjaci savetuju da prvi dan u nedelji rezervišete za neku omiljenu aktivnost – druženje sa prijateljima, odlazak u bioskop, šetnja nakon posla…
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa lošim osećanjima ponedeljkom potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više

Kriza srednjih godina kod žena
Kriza srednjih godina kod žena je čest problem sa kojim se suočavaju pripadnice lepšeg pola.
Iako mnogi smatraju da je produkt modernog doba, zapravo postoji više od 6 decenija. Termin je u nauku uveo kanadski psihijatar Elliott Jaques 1965. godine. Prvobitno je korišćen da opiše period života u kojem odrasli imaju tendenciju da „računaju sa svojom smrtnošću“. Naime, shvatanje da je veći deo života prošao ljudi različito doživljaju. Starenje može biti posebno izraženo ako ste već imali ozbiljne zdravstvene tegobe, suočili se sa velikim promena u životu ili gubitkom voljene osobe. To je, takođe, vreme kada su odrasli u većem riziku da razviju poremećaje raspoloženja poput depresije.
Imajući ovo u vidu ne čudi što se srednje godine opisuju kao osetljivo doba, kada ljudi požele da postignu i stvore više smisla u svom životu nego inače.
Međutim, kriza srednjih godina kod žena je mnogo više od kupovine skupog automobila ili započinjanja neočekivanog hobija, kao što se vezuje za muškarce. U pitanju je kompleksni fenomen sa dubokim uzrocima.
Šta dovodi do krize srednjih godina kod žena?
Kriza srednjih godina kod žena može biti izazvana različitim biološkim, društvenim i emocionalnim faktorima.
Tokom perimenopauze i menopauze dolazi do promena nivoa hormona što doprinosi razvoju problema. Razlog za to leži u činjenici da opadanje nivoa estrogena i progesterona smanjuje nivo energije i utiče na raspoloženje.
Emocionalni faktori se obično odnose na preživljenu traumu. Gubitak bliske osobe, najčešće roditelja, je čest pokretač krize kod žena. Promene u porodičnim odnosima su još jedan uzročnik. S obzirom da deca započinju samostalne živote i zasnivaju svoje porodice, mnoge žene doživljaju sindrom praznog gnezda. Možda ćete iskusiti usamljenost ili osećaj praznine dok preispitujete svoju ulogu roditelja i ponovo se fokusirate na sebe.
Nije redak slučaj da upravo u ovim godinama se odlučite na važan korak u životu, kao što je promena posla ili razvod. Ovi događaji dovode do konfliktnih emocija, stresa, pa i zbunjenosti i manjka samopouzdanja.
Nažalost, moderno društvo je veoma surovo po pitanju starenja. U medijima, na internetu, pa i svakodnevnom razgovoru veliča se mladolik izgled i skladna figura, tako da se žene ulaskom u srednje godine osećaju neprimetno, zapostavljeno. Istovremeno, javlja se pritisak da na različite načina sačuvaju ideal ženske lepote.
Kako se prepoznaje kriza srednjih godina kod žena?
Razmišljanja o propuštenim prilikama u životu, koja vode ka depresivnom ponašanju, karakteristični je znak krize srednjih godina. Prati ih nostalgija, te umesto da se fokusirate na pozitivne stvari u sadašnjosti, počinjete da idealizujete svoj prošli životni stil. Žene se često sećaju kako su nekada imale savršenu figuru, bile popularne u društvu ili imale brojne obožavatelje.
U srednjim godinama može se javiti i ambivalentnosti koja se manifestuje kao dosada, apatija ili nedostatak motivacije. Česta je i iscrpljenost dnevnom rutinom, bilo da to uključuje radni raspored ili druge obaveze. Zbog toga žene počinju da maštaju o tome kakav bi im život bio da su izabrale drugačiju karijeru ili se, pak, udale za drugog partnera. Posledica toga mogu biti ishitrine odluke, impulsivno ponašanje, razdražljivost, pa i napadi besa.
Mogu se javiti i poremećaji spavanja, ali i neobjašnjivi bol. Glavobolje i gastrointestinalne tegobe za koje se čini da nemaju nikakav fizički uzrok, a najčešće ne reaguju na uobičajenu medicinsku pomoć, često su povezane sa ovom vrstom emocionalne krize.
Kriza srednjih godina kod žena je problem koji ne treba olako shvatiti, zato na vreme posetite psihološko savetovalište Sanu.
Pročitaj Više
Sociopata – Simptomi i uzroci nastanka
Sociopata je termin koji stručnjaci koriste za osobe koje pate od antisocijalnog poremećaja ličnosti. Prema najnovijem izdanju „Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje“ definiše se kao osoba koja ne poštuje pravila i društvene norme. Takođe, krši prava drugih ljudi“. Odnosno, karakteriše je emocionalna hladnoća i udaljenost od drugih, manjak osećanja krivice i kajanja, kao i iskrivljena moralna uverenja.
Kanadski psihijatar Erik Bern, tvorac teorije transakcione analize, podelio je sociopate u 2 grupe. Pasivni, tj. latentni tip se većinu vremena ponaša u skladu sa društevnim i moralnim normama, prihvatajući smernice nekog spoljnog autoriteta, kao što su religija ili zakon. Ipak, nema obzira prema drugima, već se samo ponaša u skladu sa onim što je društveno prihvatljivo.
Aktivni sociopata u kratkom periodu može da prekrije svoj karakter. Da bi počeo da ispoljava svoje pravo lice čim prestane da bude pod kontrolom autoritativnih osoba. Istraživanja pokazuju da se ovaj oblik prepoznaje kod 4 odsto ljudi u svetu.
Imajući to u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva koji su najčešći simptomi.
Zašto je neko sociopata?
Mnogi stručnjaci smatraju sociopatiju više kao adaptivno ponašanje, nego kao genetski poremećaj. Svakako, hemija mozga i nasleđeni geni igraju ulogu, ali stilovi roditeljstva i vaspitanje, zajedno sa drugim faktorima životne sredine, imaju najveći uticaj.
Deca koja ne dobijaju pažnju od roditelja ili staratelja imaju tendenciju da odrastaju učeći da moraju da se brinu o sebi, jer niko drugi neće. Sociopate se razvijaju i u disfunkcionalnim porodicama. Posebno su tome sklone osobe koje doživljavaju zlostavljanje, nasilje i manipulaciju od ranog detinjstva, te ovo ponašanje modeliraju dok se snalaze u sopstvenim konfliktima.
Studije su potvrdile da je moguće „steći“ sociopatiju. Trauma ili oštećenje prednjih režnjeva mozga, koje se može desiti kao rezultat povrede glave ili progresivnih stanja, poput demencije, predstavlja faktor rizika za antisocijalno ponašanje.
Kako prepoznati sociopatu?
Pored ignorisanja društvenih normi, sociopata ne poštuje ni zakon, te krši pravila na poslu ili u školi, a pojedini su čak spremni da se upuste u nezakonite radnje, kao što je krađa. Prekoračenje društvenih granica, uhođenje i uznemiravanje drugih i uništavanje imovine, uključujući korišćenje lažnih identiteta – samo su neke od njihovog ponašanja.
Ovi ljudi imaju problema u kontroli impulsa, te obično deluju bez razmatranja posledica. Mogu da ispolje i agresivno ponašanje, uključujući čest fizički sukob, uz zanemarivanje lične bezbednosti i bezbednosti drugih.
Poteškoće u upravljanju obavezama, samim tim planiranju budućnosti, još jedan je znak sociopata. Mnogi od njih izgledaju šarmantno i prijatno, dok njihov lični interes ne postane jasan. Tada shvatate da su vešti manipulatori, koji koristite humor, inteligenciju i harizmu da ostvare svoju zamisao.
Niska empatija i teškoće u učenju iz grešaka su vodeće karakteristike, te gotovo da ne pokazuju brigu i interesovanje za živote drugih.
Da li se sociopata može promeniti?
Kognitivno bihejvioralna terapija je osnova lečenja. Ona može pomoći sociopatama da razmotre svoje ponašanje u odnosu na ljude, ali i situacije. Ujedno, da uvide prednosti korišćenja razgovora, umesto nasilja, za rešavanje sukoba.
Terapija zasnovana na mentalizaciji ima za cilj da pomogne da bolje identifikuju i razumeju mentalne i emocionalne sklopove, kako svoje, tako i tuđe. Dok upravljanje nepredviđenim situacijama se zasniva na nagrađivanju za podsticanje napretka lečenja.
Sociopatija je ozbiljno stanje, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Zablude o psihoterapiji
Zablude o psihoterapiji postoje među ljudima.
Iako živimo u modernom dobu kada je podignuta svest o očuvanju mentalnog zdravlja, još uvek se srećemo sa pogrešnim mišljenjem vezanim za pomoć psihoterapeuta. Ona potiču od ranijih ubeđenja, koja su bila duboko ukorenjena u ljudskoj istoriji, ali i kulturi naroda, pa i iz mnogih natpisa koji se mogu naći na internetu.
Nažalost, pogrešne predstave često sprečavaju ljude da potraže pomoć kada im je potrebna. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva najčešće zablude o psihoterapiji.
Psihoterapija je samo za ljude sa ozbiljnim psihičkim poremećajima
Jedno od široko rasprostranjenih pogrešnih mišljenja jeste da pomoć psihoteraputa traže samo osobe sa ozbiljnim psihozama.
U stvarnosti, psihoterapija se primenjuje za različita stanja mentalnog zdravlja, kao što su depresija, anksiozni poremećaji, poremećaji raspoloženja. Ona nam može pomoći da se suočimo sa osećajem duboke tuge usled gubitka voljene osobe ili saznanja da mi ili neko nama blizak boluje od neizlečive bolesti.
Psihoterapija se primenjuje i kod problema iz svakodnevnog života. Svađe sa partnerom, privikavanje na novu sredinu, manjak samopouzdanja, upravljanje stresom, kontrola besa – samo su neke od njih. Takođe, uči nas kako da ostvarimo profesionalne i lične ciljeve, poboljšamo komunikacione veštine i razvijemo zdrave navike.
Zablude o psihoterapiji vezane za odnos psihoterapeuta i klijenta
„Psihoterapija je samo plaćanje nekoga da ti bude prijatelj“, rečenica koju laici često izgovaraju, a sasvim je pogrešna.
Naravno da ćete se osećati bolje kada vam, možda prvi put u životu, neko posveti svoju nepodeljenu pažnju sat vremena i zaista se zainteresuje za vaše probleme. Bez obzira što je taj osećaj validacije važan, terapija je više od običnog razgovora, a psiholog više od prijatelja.
Zapravo, ne želite da vam terapeut bude prijatelj. Želite da se slažete i da se osećate prijatno u razgovoru sa njim, uz poštovanje terapeutskog odnosa, koji jeste intiman, ali profesionalan.
Psihoterapija predugo traje
Mnogi ljudi zamišljaju da će, kada započnu sa psihoterapijom, morati godinama, pa i decenijama da odlaze kod psihologa. Ova zabluda proizilazi iz stereotipa psihoanalize, gde dolazite svaki dan i pričate o svom detinjstvu, svojim snovima, gledate u Roršahove oblike itd. Iako još uvek postoje psihoanalitičari, većina terapeuta danas je više fokusirana na kognitivno-bihejvioralno. Što znači da psihoterapija ne mora da traje ceo život ili čak nekoliko godina.
Generalno, tipovi tretmana i dužina trajanja zavise od stanja i potrebe samog klijenta.
Psiholog samo sluša klijenta
Zablude o psihoterapiji često polaze od stava da je ona pasivna. Odnosno, da psiholog samo sedi i zapisuje ono što vi kažete, dok ležite na kauču. Za ovaj mit krivi su filmovi i romani, dok je uloga psihologa u stvarnom životu drugačija.
Psiholozi su obučeni u iskustvenim i terapeutskim modalitetima koji uključuju obe strane u interaktivni proces saradnje. Osnovu čini dijalog, ali sa aktivnim angažovanjem klijenta u zajedničkom identifikovanju i rešavanju problema. Ujedno, zajedničkim snagama postavljaju ciljeve i prate napredak ponekad uz pomoć domaćeg zadatka, koji klijent obavlja nakon terapije.
Psihoterapija vas pretvara u nekog drugog
Psiholog je tu da vam pomogne da živite život kakav želite i budete ljudi kakvi želite, a ne da vas menja prema svojim shvatanjima, jer je njegov stav potpuno objektivan.
Nemojte da dozivolite da vam neki problem naruši kvalitet života, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Zablude o depresiji
Zablude o depresiji veoma su česte ne samo u razgovoru ljudi, već i u vestima u medijima.
Depresija je kompleksni poremećaj raspoloženja koji se definiše kao „stanje neraspoloženja i averzije prema bilo kom vidu aktivnosti”. Pojedini naučnici je objašnjavaju kao posledicu dugotrajnog potiskivanja tuge i boli.
Ujedno, spada u jedan od najčešćih psihičkih problema. Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije 450 miliona ljudi se suočava sa njom. U našoj zemlji registrovano je 450.000 slučajeva, mada se procenjuje da je broj neprijavljenih daleko veći.
Iako mnogi doživljavaju depresiju, mali broj je onih koji znaju njen uticaj na organizam ili kako da prepoznaju simptome. Nažalost, nedostatak znanja je jedan od razloga zašto samo oko 35 odsto ljudi sa depresijom zatraži lečenje.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva najčešće zablude o depresiji.
Sve je u tvojoj glavi
Neki ljudi poriču činjenicu da je depresija prava bolest. Svakako, ovo medicinsko stanje je povezano sa hemijom mozga, funkcijom, strukturom, ali uključuje i uticaj životne sredine ili biološke faktore. Glavni okidači su stresne siuacije, kao što je gubitak drage osobe, zlostavljanje, konflikti u vezi, na poslu…
Depresiju, takođe, mogu da izazovu pojedine bolesti. Adisonova bolest, dijabetes, Kušingov sindrom, lupus, moždani udar, Alchajmerova bolesti, Parkinsonova bolest – samo su neki od pokretača. U faktore spadaju i tenzione glavobolje, jer stvaraju nesanicu i anksioznost, koje vode ka depresiji.
Depresija je znak slabosti
U najrasprostranjenije zablude o depresiji spada stav da je ona odraz mentalne slabosti.
Nemojte da zaboravite da je depresija ozbiljno zdravstveno stanje, te da nije povezana sa snagom nečijeg karaktera. Što znači da može pogoditi svakoga, bez obzira na fizičku ili mentalnu spremnost. Najbolji dokaz za to jesu uticajni ljudi, poput Abrahama Lincolna, J. K. Rowling, Ludwiga Van Beethovena, Vincenta Van Gogha, koji su se borili sa depresijom. Ne zaobilazi ni sportiste, koji važe za izuzetno fizički izdržljive osobe. Tako je Michael Phelps, plivač koji je osvojio 28 olimpijskih medalja, lečen od depresije još 2004. godine.
Zablude o depresiji vezane za treman lečenja
„Lekovi će promeniti vašu ličnost i uzimaćete ih zauvek“, rečenica koju možemo čuti od ljudi koji nisu upoznati sa depresijom.
Antidepresivi nisu isto što i lekovi protiv bolova ili sedativi, čak ih ne treba poistovećivati sa medikamentima za hronične bolesti. Njihov posao je da ispravljaju hemiju mozga koja uzrokuje simptome depresije. Samim tim se terapija propisuju individualno. Psiholog će vam pomoći da saznate da li određeni lek deluje i kada se osećate dovoljno dobro da prestanete da ga uzimate.
Kod pojedinih pacijenata dovoljna je psihoterapija, dok se kod nekih kombinuje sa lekovima.
Najbolji način da se pomogne nekome sa depresijom je da ga razveselite
Dobronamerni ljudi će često reći osobi sa depresijom da gleda sa vedrije strane ili da će se izvuci iz toga. Jedan od saveta je i da ne razmišlja o tome, te da će, vremenom, sve biti u redu.
Ovakva razmišljanja su pogrešna. Depresija je ozbiljni zdravstveni problem, koji ne prolazi sam, niti treba ignorisati znake. Najbolji način da pomognete depresivnoj osobi jeste da je podstaknete da o tome priča i da potraži stručnu pomoć.
Borba sa depresijom nije nimalo laka, zato kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više

Šta je samosabotaža i kako je prevazići?
Samosabotaža predstavlja obrazac ponašanja koji onemogućava ostvarivanje ciljeva ili postizanje uspeha. U pitanju je skup radnji, misli, stavova i uverenja koji predstavljaju kočnicu u našem razvitku, jer zbog njih mi odustajemo od nečeg što nam je važno i korisno.
Ipak, morate znati da samosabotaža nema za cilj ugrožavanje sopstvenog integriteta, već samo izbegavanje situacije u kojoj bismo mogli da doživimo neuspeh, umesto da se usudimo da pokušamo.
Tipičan primer jeste započinjanje dijete. Koliko puta ste čuli ili samo izgovorili od ponedeljka sam na dijeti. Međutim, kada dođe ponedeljak nađemo opravdanje da svoju odluku odložimo za naredni.
Vrste samosabotaže
Samosabotaža se može javiti u različitim oblicima.
Najčešća jeste samobotaža izbegavanja. Baš kao što joj naziv kaže ona se zasniva na izbegavanju svega što može da dovede do promene. Ove osobe izbegavaju susrete sa pojedinim ljudima, „teške“ razgovore, pa čak se i ne pojavljuju na razgovore za posao, pravdajući svoje ponašanje stavom da je sigurno konkurs namešten ili da svakako ne bi uspeli.
„Past fokus“ samosabotaža predstavlja konstantno traženje razloga u prošlosti za nepostavljanje i neispunjavanje ciljeva u sadašnjosti.
„Sve je to meni jasno“ samosabotažu karakteriše izbegavanje traženje pomoći od drugih, tako što se očekuje da će se problem sam od sebe rešiti.
„Ne znam“ samosabotaža se manifestuje osećajem žrtve i prepuštanjem loših radnji kao utehe. Obično su to emocionalno prejedanje i različite vrste zavisnosti.
Samosabotaža malodušnosti se ogleda kroz postavljanje velikih ciljeva koje je nemoguće postići. Dok se prokrastinaciona samosabotaža zasniva na nekoj od navedih vrsta, ali je prati odlaganje radnji ili donošenje važnih odluka, te se vreme koristi za manje važne i često dugoročno štetne aktivnosti.
Zašto se javlja samosabotaža?
Samosabotaža je samodestruktivno ponašanje u čijoj osnovi je biološki odgovor. Naime, prilikom postavljanja ciljeva povećava se dopamin, te se osećamo dobro. Ali kada dođe vreme da ih ispunimo, strah od neuspeha pokreće izbegavajuće ponašanje. Da bismo izbegli „pretnju“, podsvesno počinjemo da zaziremo od svojih ciljeva. Ovo se zove konflikt pristupa i izbegavanja.
Može se javiti i kada postoji neusklađenost između naših vrednosti i našeg ponašanja. Najčešće je kada moramo da uradimo nešto što nije u skladu sa onim što zaista želimo. Takođe, kao pokretač može biti manjak samopouzdanja jednog od roditelja, koji se prenosi na dete, što dovodi do samosabotaže.
U pojedinim situacijama samosabotirajuće ponašanja proizilazi iz preživljene traume u detinjstvu. Rezultat toga jeste doživljavanje sveta kao nesigurnog mesta, a sebe samog kao osobe koja ne zaslužuje dobre stvari u životu.
Kako prevazići samosabotažu?
Samosabotaža utiče na svakodnevni život, jer nismo svesni svojih negativnih obrazaca razmišljanja i njihovog uticaja na naše ponašanje. Vremenom, počinjemo da preispitujemo svoje vrednosti, što pojačava osećaj nesigurnosti, razočaranja, pa i krivice i frustracije.
Ljudi sa ovim problemom često ispoljavaju pasivno agresivno ponašanje ili ne znaju da kontrolišu bes. Posledice toga jesu loši odnosi sa prijateljima, porodicom i saradnicima.
Imajući u vidu ozbiljnost stanja u koje može da vas dovede samosabotaža veoma je bitno da ovakvo ponašanje prevaziđete. Prvi korak u tome jeste da prepoznate sopstvene obrasce samosabotiranja. Razmislite o ciljevima koje ste postavili, ali nikada niste postigli, kao i o neuspesima za koje nije bio očigledan razlog. Zatim se potrudite da razumete emocije koje dovode do ovakvog ponašanja, jer samosabotaža često proizilazi iz osećanja anksioznosti, besa i bezvrednosti. Tek kada postanete svesni negativnih emocija i misli moći ćete i da promenite svoje ponašanje.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa samosabotirajućim ponašanjem potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više