Zablude o depresiji
Zablude o depresiji veoma su česte ne samo u razgovoru ljudi, već i u vestima u medijima.
Depresija je kompleksni poremećaj raspoloženja koji se definiše kao „stanje neraspoloženja i averzije prema bilo kom vidu aktivnosti”. Pojedini naučnici je objašnjavaju kao posledicu dugotrajnog potiskivanja tuge i boli.
Ujedno, spada u jedan od najčešćih psihičkih problema. Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije 450 miliona ljudi se suočava sa njom. U našoj zemlji registrovano je 450.000 slučajeva, mada se procenjuje da je broj neprijavljenih daleko veći.
Iako mnogi doživljavaju depresiju, mali broj je onih koji znaju njen uticaj na organizam ili kako da prepoznaju simptome. Nažalost, nedostatak znanja je jedan od razloga zašto samo oko 35 odsto ljudi sa depresijom zatraži lečenje.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva najčešće zablude o depresiji.
Sve je u tvojoj glavi
Neki ljudi poriču činjenicu da je depresija prava bolest. Svakako, ovo medicinsko stanje je povezano sa hemijom mozga, funkcijom, strukturom, ali uključuje i uticaj životne sredine ili biološke faktore. Glavni okidači su stresne siuacije, kao što je gubitak drage osobe, zlostavljanje, konflikti u vezi, na poslu…
Depresiju, takođe, mogu da izazovu pojedine bolesti. Adisonova bolest, dijabetes, Kušingov sindrom, lupus, moždani udar, Alchajmerova bolesti, Parkinsonova bolest – samo su neki od pokretača. U faktore spadaju i tenzione glavobolje, jer stvaraju nesanicu i anksioznost, koje vode ka depresiji.
Depresija je znak slabosti
U najrasprostranjenije zablude o depresiji spada stav da je ona odraz mentalne slabosti.
Nemojte da zaboravite da je depresija ozbiljno zdravstveno stanje, te da nije povezana sa snagom nečijeg karaktera. Što znači da može pogoditi svakoga, bez obzira na fizičku ili mentalnu spremnost. Najbolji dokaz za to jesu uticajni ljudi, poput Abrahama Lincolna, J. K. Rowling, Ludwiga Van Beethovena, Vincenta Van Gogha, koji su se borili sa depresijom. Ne zaobilazi ni sportiste, koji važe za izuzetno fizički izdržljive osobe. Tako je Michael Phelps, plivač koji je osvojio 28 olimpijskih medalja, lečen od depresije još 2004. godine.
Zablude o depresiji vezane za treman lečenja
„Lekovi će promeniti vašu ličnost i uzimaćete ih zauvek“, rečenica koju možemo čuti od ljudi koji nisu upoznati sa depresijom.
Antidepresivi nisu isto što i lekovi protiv bolova ili sedativi, čak ih ne treba poistovećivati sa medikamentima za hronične bolesti. Njihov posao je da ispravljaju hemiju mozga koja uzrokuje simptome depresije. Samim tim se terapija propisuju individualno. Psiholog će vam pomoći da saznate da li određeni lek deluje i kada se osećate dovoljno dobro da prestanete da ga uzimate.
Kod pojedinih pacijenata dovoljna je psihoterapija, dok se kod nekih kombinuje sa lekovima.
Najbolji način da se pomogne nekome sa depresijom je da ga razveselite
Dobronamerni ljudi će često reći osobi sa depresijom da gleda sa vedrije strane ili da će se izvuci iz toga. Jedan od saveta je i da ne razmišlja o tome, te da će, vremenom, sve biti u redu.
Ovakva razmišljanja su pogrešna. Depresija je ozbiljni zdravstveni problem, koji ne prolazi sam, niti treba ignorisati znake. Najbolji način da pomognete depresivnoj osobi jeste da je podstaknete da o tome priča i da potraži stručnu pomoć.
Borba sa depresijom nije nimalo laka, zato kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Šta je samosabotaža i kako je prevazići?
Samosabotaža predstavlja obrazac ponašanja koji onemogućava ostvarivanje ciljeva ili postizanje uspeha. U pitanju je skup radnji, misli, stavova i uverenja koji predstavljaju kočnicu u našem razvitku, jer zbog njih mi odustajemo od nečeg što nam je važno i korisno.
Ipak, morate znati da samosabotaža nema za cilj ugrožavanje sopstvenog integriteta, već samo izbegavanje situacije u kojoj bismo mogli da doživimo neuspeh, umesto da se usudimo da pokušamo.
Tipičan primer jeste započinjanje dijete. Koliko puta ste čuli ili samo izgovorili od ponedeljka sam na dijeti. Međutim, kada dođe ponedeljak nađemo opravdanje da svoju odluku odložimo za naredni.
Vrste samosabotaže
Samosabotaža se može javiti u različitim oblicima.
Najčešća jeste samobotaža izbegavanja. Baš kao što joj naziv kaže ona se zasniva na izbegavanju svega što može da dovede do promene. Ove osobe izbegavaju susrete sa pojedinim ljudima, „teške“ razgovore, pa čak se i ne pojavljuju na razgovore za posao, pravdajući svoje ponašanje stavom da je sigurno konkurs namešten ili da svakako ne bi uspeli.
„Past fokus“ samosabotaža predstavlja konstantno traženje razloga u prošlosti za nepostavljanje i neispunjavanje ciljeva u sadašnjosti.
„Sve je to meni jasno“ samosabotažu karakteriše izbegavanje traženje pomoći od drugih, tako što se očekuje da će se problem sam od sebe rešiti.
„Ne znam“ samosabotaža se manifestuje osećajem žrtve i prepuštanjem loših radnji kao utehe. Obično su to emocionalno prejedanje i različite vrste zavisnosti.
Samosabotaža malodušnosti se ogleda kroz postavljanje velikih ciljeva koje je nemoguće postići. Dok se prokrastinaciona samosabotaža zasniva na nekoj od navedih vrsta, ali je prati odlaganje radnji ili donošenje važnih odluka, te se vreme koristi za manje važne i često dugoročno štetne aktivnosti.
Zašto se javlja samosabotaža?
Samosabotaža je samodestruktivno ponašanje u čijoj osnovi je biološki odgovor. Naime, prilikom postavljanja ciljeva povećava se dopamin, te se osećamo dobro. Ali kada dođe vreme da ih ispunimo, strah od neuspeha pokreće izbegavajuće ponašanje. Da bismo izbegli „pretnju“, podsvesno počinjemo da zaziremo od svojih ciljeva. Ovo se zove konflikt pristupa i izbegavanja.
Može se javiti i kada postoji neusklađenost između naših vrednosti i našeg ponašanja. Najčešće je kada moramo da uradimo nešto što nije u skladu sa onim što zaista želimo. Takođe, kao pokretač može biti manjak samopouzdanja jednog od roditelja, koji se prenosi na dete, što dovodi do samosabotaže.
U pojedinim situacijama samosabotirajuće ponašanja proizilazi iz preživljene traume u detinjstvu. Rezultat toga jeste doživljavanje sveta kao nesigurnog mesta, a sebe samog kao osobe koja ne zaslužuje dobre stvari u životu.
Kako prevazići samosabotažu?
Samosabotaža utiče na svakodnevni život, jer nismo svesni svojih negativnih obrazaca razmišljanja i njihovog uticaja na naše ponašanje. Vremenom, počinjemo da preispitujemo svoje vrednosti, što pojačava osećaj nesigurnosti, razočaranja, pa i krivice i frustracije.
Ljudi sa ovim problemom često ispoljavaju pasivno agresivno ponašanje ili ne znaju da kontrolišu bes. Posledice toga jesu loši odnosi sa prijateljima, porodicom i saradnicima.
Imajući u vidu ozbiljnost stanja u koje može da vas dovede samosabotaža veoma je bitno da ovakvo ponašanje prevaziđete. Prvi korak u tome jeste da prepoznate sopstvene obrasce samosabotiranja. Razmislite o ciljevima koje ste postavili, ali nikada niste postigli, kao i o neuspesima za koje nije bio očigledan razlog. Zatim se potrudite da razumete emocije koje dovode do ovakvog ponašanja, jer samosabotaža često proizilazi iz osećanja anksioznosti, besa i bezvrednosti. Tek kada postanete svesni negativnih emocija i misli moći ćete i da promenite svoje ponašanje.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa samosabotirajućim ponašanjem potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Mentalna iscrpljenost
Mentalna iscrpljenost je, prema definiciji, stanje značajnog mentalnog umora koji negativno utiče na kognitivne procese kao rezultat dugotrajnih stresora. Često je praćena negativnim promenama u našem razmišljanju, koncentraciji i pamćenju, kao i različitim oblicima ponašanja.
Stresori koji dovode do mentalne iscrpljenosti mogu biti dvostruki. Unutrašnji se, obično, vezuju za konstantni perfekcionizam i prevelika očekivanja od sebe samog, dok spoljašnji najčešće dolaze od žongliranja odgovornosti, ali i velikih promena u životu i preživljenih trauma.
Iako je mentalna iscrpljenost simptom dugotrajnog stresa postoji određena razlika. Naime, u stresnim situacijama adrenalin i hormon stresa – kortizol pomažu da brzo reagujemo na uočene pretnje. Nakon toga telo se vraća u normalu. Međutim, kod mentalne iscrpljenosti nivo kortizola i adrenalina ostaje visok tako da vremenom dolazi do narušavanja funkcionisanja, pa čak i do fizičkih tegoba.
S obzirom da je mentalna iscrpljenost čest problem savremenog doba psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako na vreme da je prepoznate.
Mentalna iscrpljenost pogađa i fizičko i mentalno zdravlje čoveka
Simptomi mentalne iscrpljenosti obuhvataju širok spektar kako emocionalnih, tako i fizičkih tegoba.
Nedostatak interesovanja za svakodnevne aktivnosti, kao i nedostatak motivacije na poslu i u privatnom životu karakteristični su emocionalni znaci. Prate ih osećaj malaksalosti, stalna neraspoloženost, a ponekad i razdražljivost, cinizam, sumnja. Osobe koje pate od mentalne iscrpljenosti se brzo iznerviraju i imaju uporni osećaj da će se nešto loše dogoditi. Mogu se javiti i depresija, anksioznost ili samoubilačke misli.
Hronični umor, čak i nakon više sati spavanja u toku noći je karakteristični fizički simptom. Javljaju se i poremećaji spavanja, stalne glavobolje, bolovi u telu i napetost mišića. Zatim, promene u apetitu koje često vode ka poremećajima ishrane, stomačne tegobe, probavni problemi, ali i neobjašnjive ili česte prehlade. Takođe, primetan je visok krvni pritisak ili nepravilnosti u otkucaju srca.
Mentalna iscrpljenost dovodi i do promena u ponašanju. Osobe često ne mogu da se opuste, imaju problema sa koncentracijom i teže da se izoluju od drugih. Pojedini se okreću netipičnim, pa čak i rizičnim aktivnostima, dok drugi rešenje za svoj problem traže u alkoholu i psihoaktivnim supstancama.
Kako pobediti mentalnu iscrpljenost?
Prvi i glavni korak jeste da eliminišete osnovni uzrok vaše mentalne iscrpljenosti. Često možemo smanjiti stres tako što ćemo opustiti sopstvena očekivanja. Ne mora sve biti urađeno savršeno – ili uopšte.
Ukoliko, ipak, nije moguće da u potpunosti otklonite ono što vas opterećuje, pokušajte da smanjite vreme koje trošite na to. Odnosno, napravite balans između poslovnih i privatnih obaveza. Nemojte da zaboravite da slušate svoje telo, te da napravite pauzu ili usporite tempo svaki put kada osetite da vam je to potrebno.
Redovna fizička aktivnost pospešuje lučenje hormona sreće tako da podstiče i dobro raspoloženje. Istovremeno, daje vam dodatnu energiju i reguliše san. Zato obavezno pronađite vremena za vežbanje ili, makar, redovnu šetnju. Preporučljivo je da praktikujete i mindfulness tehnike kako biste se ne samo opustili, već i naučili da se izborite sa svim stresnim situacijama.
Isprobavanje novih stvari je još jedan način da pobedimo mentalnu iscrpljenost. Naime, odrasli ljudi retko imaju vremena da započnu neki novi hobi ili otkriju novu veštinu. Upravo izlazak iz zone komfora i smanjenje svakodnevnice uz telefon i TV, pruža vam šansu da naučite nešto novo, ali i da osetite priliv zadovoljstva i mentalne snage.
Nažalost, mentalna iscrpljenost je kompleksni problem, sa kojim se često ne možemo sami izboriti. Zato na vreme potražite i stručnu pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeToksičan stid – Šta je i kada je potrebno potražiti pomoć
Toksičan stid je česta pojava u modernom dobu.
Većina ljudi je u nekom trenutku osetila stid. Obično se javlja zbog izgovorenih reči ili stvari koje su učinili, a smatraju ih pogrešnim. Javlja se i kada se osećamo ranjivo, pa i izgubljeno ili poniženo.
Međutim, ukoliko ova osećanja postanu intenzivnija mogu da pređu u trajno stanje koje postaje sastavni deo čovekove predstave o sebi. Tada je reč o nezdravom stidu.
Toksičan stid, kako se još naziva, predstavlja negativnu samoevaluaciju koja vas tera da preispitate svoju vrednost. Najčešće se razvija još u detinjstvu, jer smo u tom periodu razvoja najpodložniji kritikama roditelja, nastavnika i drugih odraslih osoba. Vremenom, počinjemo da verujemo da naša vrednost zavisi od spoljašnjih varijabli.
Nezdravi stid se može javiti i u kasnijim godinama, kao posledica gaslajting-a, fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja, kao i nekog psihičkog problema, poput depresije ili anksioznosti.
Koja je razlika između toksičnog i „normalnog“ stida?
Zdravi stid se javlja kao odgovor na pogrešno postupanje ili razmišljanje o nečemu za šta verujete da je nemoralno. Što znači da se vezuje za jedan događaj i traje nekoliko dana.
Za razliku od njega, toksičan stid je hroničan. Nije vezan za konkrektan događaj, već za samu ličnost, te ga mogu pokrenuti misli. Osobe koje pate od ovog problema smatraju da sa njima nešto nije u redu, umesto da pomisle da su „učinile pogrešnu stvar“.
Mnogi, čak, nisu ni svesni da doživljaju toksičan stid, jer je duboko ukorenjen u njihovim umovima. Mada se može prepoznati po određenim znacima. Karakteriše ga, pre svega, osećaj bezvrednosti. Zatim, preterana briga šta drugi misle o vama, kompleks niže vrednosti, stalno isticanje svojih negativnih osobina. Često ih prati perfekcionizam koji nastaje iz straha od neuspeha.
Negativni efekti toksičnog stida
Kada postoji neravnoteža između stida i drugih emocija, stid se može internalizovati i navesti vas da reagujete besom. Ako ova osećanja postanu norma, pribegavanje automatskoj ljutnji, takođe, postaje normalno ponašanje.
Drugi ljudi, pak, pribegnu korišćenju drugih neprilagođenih mehanizama za suočavanje, kao što su zloupotreba alkohola ili droga, samopovređivanje, rizično ponašanje. Neretko se javljaju i poremećaji ishrane, tj. prejadanje ili potpuni gubitak apetita.
U većini slučajeva toksičan stid je udružen sa smanjenim samopouzdanjem. Kao posledica toga dolazi do socijalne izolacije, problema u međuljudskim odnosima, naglih promena raspoloženja, pa i anksioznosti i depresije.
Kako se osloboditi toksičnog stida?
Prvi korak ka rešavanju ovog problema jeste da se sa njim suočite. Morate priznati svoja osećanja. Ujedno, trebate razumeti okidače koji dovode do njih. Najlakši način da saznate šta pokreće toksičan stid jeste vođenja dnevnika. Beleške će vam pomoći da razmislite o događajima, situacijama, ljudima ili frazama koje su izazvale stid.
Imajte u vidu da nezdravi stid može biti toliko intenzivan da vas primora da reagujete. Zato naučite kako da posmatrate svoje misli, da ih preformulišete, ali ne i da reagujte na njih. Veoma je važno da prihvatite svoje greške, da učite iz njih, a ne da sebe osuđujete što ste dozvolili da vam se dese.
Toksičan stid može ozbiljno da naruši kvalitet života, te je najbolje da potražite pomoć psihološkog savetovalište Sana u borbi sa njim.
Pročitaj VišePoremećaji spavanja
Poremećaji spavanja predstavljaju stanja koja narušavaju kvalitet, trajanje ili tajming sna. Samim tim, utiču na sposobnost osobe da pravilno funkcioniše dok je budna.
Dobar san čini osnovu zdravlja. Stručnjaci generalno preporučuju odraslima da spavaju najmanje 7 do 9 sati noću, iako je nekim ljudima potrebno više, a drugima manje. Takođe, važno je da san bude u kontinuitetu, tj. bez prekida i ikakvih ometanja.
Nažalost, stalni stres kojem smo izloženi, pritisak na poslu, kao i brojni porodični problemi negativno se održavaju i na san. Gotovo svaka odrasla osoba se suočila sa problemima spavanja. Međutim, ako oni traju u dužem periodu onda je reč o nekom poremećaju spavanja.
Statistički podaci pokazuju da poremaćaji spavanja pogađaju oko 20 odsto svetske populacije. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva koji su najčešći poremećaji spavanja.
Nesanica
Od preko 100 poremećaja spavanja, koliko je klasifikovano, nesanica, tj. insomnija je najčešća. Predstavlja poremećaj održavanja sna ili teškoće kod uspavljivanja. Pored teškog uspavljivanja, karakteristični simptomi su i prerano buđenje ujutru, san koji nije doneo odmor, te se u toku dana osećate umorno, pospano, dok poslove obavljate sporije i teže. Javljaju se i promene raspoloženja i problemi u ponašanju, poput hiperaktivnosti ili agresivnosti.
Prema uzroku nastanka, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nije povezana sa bilo kojim drugim zdravstvenim stanjem ili problemom. Sekundarna ukazuje da postoji još neki organski poremećaj.
Nesanica se razlikuje i prema dužini trajanja. Kratkotrajna (akutna ili nesanica prilagođavanja) traje od jedne noći do nekoliko nedelja. Obično je uzrokovana životnim stresom, kao što je gubitak posla, gubitak voljene osobe ili selidba. Mada je mogu izazvati i faktori okoline – svetlost, buka ili ekstremne temperature.
Dugotrajna ili hronična neispavanost se javlja najmanje 3 noći nedeljno tokom najmanje 3 meseca. U pokretače se svrstavaju depresija, hronični stres ili bol.
Poremećaji spavanja koji dovede do prekida disanja tokom sna
Apneja je potencijalno ozbiljan poremećaj sna koji se javlja kada se disanje osobe prekine tokom spavanja. Postoje 2 vrste – opstruktivna i centralna.
Opstruktivna apneja je češća. Nastaje kada se mišići koji podupiru meka tkiva u gornjim disajnim putevima opuste tokom spavanja i blokiraju normalan protok vazduha iz nosa u usta tako da dolazi do hrkanja i prekida disanja.
Kao uzročnici se navode genetika. Što znači da je veća verovatnoća da se javi kod osoba u čijoj porodici je već registrovana. Problem mogu da izazovu i zapušeni nos, kao i hormonska stanja, posebno kod poremećaja u radu štitne žlezde. U rizičnu grupu od pojave ove vrste apneja spadaju i gojazni i stariji ljudi.
Kod centralne apneje disajni putevi nisu blokirani, već nastaje zbog problema u načinu na koji mozak komunicira sa mišićima odgovornim za disanje. Naime, moždano stablo ne uspeva da pravilno prepozna nivoe ugljen-dioksida u telu tokom spavanja što dovodi do ponovljenih epizoda disanja koje je sporije i pliće nego u normalnom stanju.
Centralna apneja najčešće se javlja kao posledica nekog drugog medicinskog problema. Infekcije, povrede moždanog stabla, otkazivanje srca ili bubrega, moždani udar – svrstavaju se u vodeće pokretače.
Narkolepsija
Narkolepsija je neurološki poremećaj regulacije sna koji utiče na kontrolu sna i budnosti. Primarni simptom je prekomerna dnevna pospanost. Mada se mogu javiti povremene, nekontrolisane epizode uspavljivanja tokom dana, automatska ponašanja dok osoba nije svesna, iznenadna slabost mišića uz smeh ili druge emocije.
Osobe sa narkolepsijom imaju veću stopu paralize sna. Neretko ih prate i halucinacije kako dok ne nastupi san (hipnagoške halucinacije), tako i pri buđenju (hipnopompične halucinacije).
Poremećaji spavanja su ozbiljni problemi, koji mogu da ostave traga kako na fizičko, tako i na mentalno zdravlje. Zato ih nikako ne treba zanemariti i potrebno je ispitati njene uzroke. Ukoliko razlog nesanice nije fizičke prirode, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Toksična veza – Kako rešiti nesuglasice u partnerskim odnosima?
Toksična veza, nažalost, je česta u modernom dobu.
Različita mišljenja, nesuglasice, kao i konflikti u vezi, sastavni su deo svake ljubavi. Ipak, u zdravim ljubavima sve one se rešavaju konstruktivnim razgovorom, te ne ostavljaju posledice kako na međusobni odnos, tako i na kvalitet života.
Međutim, problem nastaje kada jedna ili obe osobe daju prednost ljubavi u odnosu na tri ključne komponente zdrave veze, a to su: poštovanje, poverenje i naklonost. Ovakvo stanje može da dovede do toksične veze.
Prema definiciji, toksična veza predstavlja „svaki odnos između dvoje ljudi koji ne podržavaju jedno drugo, gde postoji sukob i konkurencija, kao i nepoštovanje i nedostatak kohezivnosti“.
Znaci da ste u toksičnoj vezi
Bilo koji oblik nasilja, zlostavljanja ili uznemiravanja jasni je znak upozorenja. Ipak, u većini slučajeva toksična veza se ispoljava suptilnijim simptomima, te ne čudi što mnogi nisu svesni da se nalaze u nezdravom odnosu.
Stručnjaci ističu da je emocionalna nesigurnost jedan od vodećih znakova. Možete li otvoreno da podelite svoje misli i osećanja sa voljenom osobom? Da li se osećate neshvaćeno? Da li nemate podršku partnera ili se suočavate sa njegovim konstantnim omalovaženjem? Da li je vaš glas bitan? Ili se osećate kao da se uvek nalazite u podređenom položaju u odnosu na partnera? Ukoliko ste odgovorili sa „Da“ na ova i slična pitanja treba ozbiljno da razmislite o svom ljubavnom životu.
Toksični ljudi su vešti manipulatori, koji odlično igraju psihološke igre, te imaju moć da „oblikuju“ svoje bližnje isključivo u skladu sa sopstvenim željama. Kako njihovi planovi i interesi dominiraju u vezi, često ćete se naći u situaciji da radite stvari koje ne želite da radite samo da biste im ugodili, da kršite svoja osnovna uverenja, idete na mesta koja vam ne prijaju ili provodite vreme sa ljudima koji aktiviraju alarme za anksioznost.
Komunikacija u toksičnoj vezi
Svi dobro znamo kolika je važnost komunikacije u partnerskim odnosima. Nažalost, u toksičnoj vezi ona je loša. Umesto ljubaznosti i međusobnog poštovanja, većina razgovora ispunjena je sarkazmom, kritikom ili prezirom. Neretko ih prati i ljubomora.
Kod pojedinih parova komunikacija može da dovede do sumnje u zdrav razum jednog od partnera. Naime, jedna od tehnika kojima se služe toksične ljudi jeste gaslajting. Reč je o obliku manipulacije u kome jedna osoba uverava blisku osobu da greši u svojim utiscima, da je nešto pogrešno shvatila, da joj je percepcija zamagljena. Ovakvo ponašanje vremenom dovede do sumnje u vlastita osećanja i doživljaje, što je odlična osnova za kontolu od strane manipulatora.
Nije redak slučaj da između partnera ne postoji ikakva komunikacija, niti empatija.
Toksična veza izaziva tugu
Toksične odnose karkateriše niz dramatičnih obrta. Trenuci sreće su retki, a sve su češće stresne situacije koje nisu izazvane spoljašnjim faktorima ili trećim licem. Život u ovakvim okolnostima može učiniti da se osećate tužnim, pa i ljutim i besnim. Dok se kod pojednih mogu javiti anksioznost ili depresija.
Toksična veza je poput bolesti zavisnosti. Iako svesni da smo u lošim odnosima nikako ne uspevamo da ih popravimo, već je neophodna stručna pomoć. Zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Šta je to letnja depresija?
Letnja depresija je čest problem ljudi širom sveta.
Dolazak leta mnogi sa nestrpljenjem očekuju. Omiljeno godišnje doba donosi tople dane ispunjene suncem, prijatne noći i dugoočekivani godišnji odmor. Uživanje na plaži uz šum mora ili miris drveća kroz čije se krošnje probijaju zraci sunca na planini unosi dodatnu draž u ovo doba, te ne čudi što su mnogi već unapred isplanirali kako će provesti svoje slobodne dane.
Međutim, dolasku leta ne raduju se svi. Postoje ljudi kojima topli meseci stvaraju teskobu. Čak i odlazak na letovanje im ne pričinjava zadovoljstvo, dok na poslu nisu motivisani da ostvaraju svoje ciljeve. Šta ih sprečava da se zabavljaju, odmaraju, budu opušteni, jer je leto za to idealan period godine? U pitanju je letnja depresija.
Iako se sezonski afektivni poremećaj, kome pripada i letnja depresija, obično vezuje za dolazak jeseni ili zime, veoma je rasprostranjena u ovo doba godine. Istraživanja pokazuju da početak leta kod 10 odsto ljudi izaziva simptome depresije. Pri čemu se 4 puta češće javlja kod žena nego kod muškaraca.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate problem.
Zašto nastaje letnja depresija?
Uzroci za nastanak depresije u toku leta su različiti. Prema jednoj teoriji oni su povezani sa dnevnim ritmom. Naime, duži dani usled ranog svitanja i kasnog smrkavanja dovode do poremećaja cirkadijalnog ritma, te se ciklus spavanja i buđenja prekida. Problemi sa spavanjem su, pak, jedan od okidača za depresiju.
Neke ljude visoke temperature i povećana vlažnost vazduha teraju u potpunu izolaciju i zatvaranju u klimatizovani stan, čime se stvaraju uslovi za razvoj depresivnih simptoma. Takođe, mogu je izazvati postavljeni društveni standardni lepote. Odnosno, briga kako ćete izgledati u kupaćem kostimu ili letnjoj garderobi koja u mnogo većoj meri otkriva figuru tela. Dok kod roditelja sa malom decom se javlja usled povećanog stresa oko balansiranja obaveza na poslu i čuvanja mališana koji su na raspustu.
Planiranje godišnjeg odmora je još jedan okidač, posebno kada su želje daleko veće od finansijske mogućnosti.
Letnja depresija ima i nasledni faktor. Tačnije javlja se češće kod ljudi u čijim porodicama su registrovani drugi poremećaji raspoloženja.
Koji su simptomi letnje depresije?
Letnja depresija se manifestuje posebnim skupom tegoba, koje se razlikuju od praznične depresije. Osobe koje pate od zimske depresije se osećaju bezvoljno i malaksalo, dok oni koji se suočavaju sa letnjim afektivnim poremećajam nisu fizički usporeni. Naprotiv, osećaju uznemirenost i anksioznost.
Ove simptome prate problemi sa spavanjem, smanjeni apetit i gubitak težine. U pojedinim slučajevima, zbog povećane razdražljivosti, može se javiti i nasilno ponašanje.
Kako se izboriti sa letnjom depresijom?
Poboljšanje kvaliteta sna u letnjim mesecima je najbolji način ne samo da se izborite sa sezonskom depresijom, već i preventivna mera za njeno javljanje. Zato pre spavanja zamračite spavaću sobu kako biste sprečili ocilacije u cirkadijalnom ritmu. Joga i meditacija mogu vam pomoći da se opustite i bolje spavate.
Zdravi lagani obraci i fizička aktivnost, pa i obična šetnja, doprinose eliminisanju simptoma depresije. Svakako, vreme provedeno sa prijateljima i porodicom je dragoceno i za mentalno zdravlje. Samim tim i sprečavanje težih tegoba depresije.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa simptomima depresije ili ste se sa njima suočavali i prethodnih leta potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeŠta je dismorfofobija?
Dismorfofobija, tj. telesna dismorfija predstavlja ozbiljan psihički poremećaj koji karakteriše opsesivna ideja da je neki deo sopstvenog dela tela deformisan, ružan ili nesrazmeran tako da osoba nastoji da to sakrije ili popravi. Ono što je specifično jeste činjenica da je telesna mana izmišljena ili toliko mala da je za druge ljude neprimetna.
Ne postoji osoba koja ne razmišlja o svom telu. Nažalost, internet i pametni telefoni doneli su negativnu stranu – težnju ka nerealnom savršenstvu. Gotovo svakodnevno se srećemo sa fotografijama ljudi savršene građe, prelepog lica i blistavog osmeha. Iako smo svesni u čarobnu moć filtera i raznih beauty aplikacija uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje je sve veći, te ne čudi što na svom telu uočavamo i najsitnije nedostatke.
Međutim, problem nastaje kada o njima počnemo opsesivno da razmišljamo više sati. Istraživanja pokazuju da približno 40 odsto osoba obolelih od dismorfofobije razmišlja o „ružnim“ delovima tela 3 do 8 sati u toku dana, a 25 odsto njih više od 8 sati dnevno.
Dismorfofobija nije bolest modernog doba!
Iako je problem izražen poslednjih godina dismorfofobija je bila poznata od davnina. Još je 1886. godine Enrico Morselli opisao slučaj pacijenta koji je imao osećaj ružnoće svog tela iako njegov izgled to nije pokazivao. Upravo je ovaj italijanski lekar uveo termin dismorfofobija. Naziv potiče od grčkih reči „dismorfia“ što znači „abnormalan“ i „morpho“, odnosno „oblik“.
Znake dismorfofobije primetio je i Sigmund Freud kod jednog svog pacijenta. Ipak, tek krajem 20. veka, tačnije 1980. godine poremećaj je uvršten u zvaničnu klasifikaciju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, kao somatoformni poremećaj.
Danas, statistički podaci pokazuju da dismorfofobija pogađa oko 2,4 odsto stanovništva. Obično počinje tokom adolescencije. Mada se može javiti i u ranim 30-im.
Kako se prepoznaje dismorfofobija?
Dismorfofobija se i kod muškaraca i kod žena ispoljava na isti način, ali postoje razlike u fokusu tela. Tako žene više obraćaju pažnju na izgled kukova i delove lica, kao i telesnu masu. Zato nastoje da šminkom prekriju svoje nedostatke na licu ili, pak, traže estetske tretmane koji im nisu potrebni i koji neće rešiti problem. Pojedine sprovode rigorozne dijete, te se mogu razviti i poremećaji ishrane.
Muškarci su više orijentisani na telesnu građu, genitalije i gubitak kose, te opsesivno vežbaju i često zloupotrebljavaju steroide.
Osobe koje pate od dismorfofobije često upoređuju svoj izgled sa izgledom drugih, proveravaju telo u ogledalu i traže potvrdu od okoline kako izgledaju. Takođe, smatraju da se drugi podsmevaju njihovom nedostacima, te osećaju sramotu, poniženje, nedostatak samopoštovanje. Zbog toga mogu da razviju kompleks niže vrednosti, dok je kod pojedinih primetna i socijalna distanca.
Ove simptome neretko prate anksioznost, depresija, pa i suicidne misli. Ni promene na koži nisu retke. Javljaju se kao posledica pipanja i grebanja kože usled pokušaja da se uočeni problem na koži reši, te postoji opasnost da ovakvo ponašanje pređe u patološko stanje, odnosno poremećaj koji se naziva dermatilomanija.
Kako se leči dismorfofobija?
Lečenje se zasniva na kombinaciji farmakoterapije i psihoterapija.
Antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina, pomažu u otklanjanju opsesivno-kompulzivnih i deluzionalnih osobina, dok kognitivno bihejvioralna terapija može pomoći pacijentima da prepoznaju pogrešne misaone obrasce. Samim tim i da sagledaju svoje telo u realnom stanju.
Dismorfofobija je začarani krug iz kog ne možete sami izaći, zato na vreme potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više