Posesivnost – Kada je potrebno potražiti pomoć psihologa?
Posesivnost predstavlja potrebu jedne osobe da za sebe veže drugu. U pitanju su autodestruktivna osećanja, misli i ponašanje koje proističu iz straha, nepoverenja i nesigurnosti.
Najčešće se sreće kod emotivnih partnera, a može biti dobronamerna (benigna) i zloćudna (maligna).
“Benigna” posesivnost se javlja kod osoba koje su željne ljubavi jer je u detinjstvu nisu dobijali u dovoljnoj meri. Zbog toga su nesigurni u sebe, te smatraju da ne zaslužuju ljubav, da će biti odbačeni, ostavljeni, iznevereni, povređeni ili prevareni.
Za razliku od nje “maligna” posesivnost je izraz psihopatsko-narcističkih crta ličnosti, koje su vezuju za određene poremećaje ličnosti. Kod ove vrste, pojedinac želi da ima potpunu kontrolu nad drugom osobom – počev od oblačenja, pa do kontakta sa ljudima, uključujući i bliske prijatelje i rodbinu.
Zašto se javlja posesivnost?
Strah od samoće i gubitka voljene leži u osnovi posesivnosti. Obično vuče korene iz detinjstva, tj. zanemarivanja od strane roditelja, koje stvara manjak samopouzdanja, ličnu nesigurnost i prenisko samopoštovanje.
Pojedini stručnjaci tvrde da posesivnost može biti nasledna. Što znači da genetika igra važnu ulogu u njenom razvoju. Ipak, većina njih je mišljenja da je ona stečeno ponašanje, koje je preuzeto od jednog roditelja.
Međutim, posesivnost, ponekad, ima dublje korene. Naime, u nekim slučajevima uzrok je granični poremećaj ličnosti. Neretko se vezuje za paranoidni poremećaj ličnosti, odnosno za osećaj prisustva pretnje od strane drugih, iako nema realnih dokaza za takva uverenja.
Da li je posesivnost isto što i ljubomora?
Bez obzira što se i posesivnost i ljubomora sreću u ljubavnim odnosima ne treba ih poistovećivati.
Ljubomora predstavlja zabrinutost da će nas voljena napustiti. Za njeno javljanje potrebna je realna osnova koju osoba vidi kao opasnost u vezi. S obzirom da je svako od nas makar jednom u životu osetio ljubomoru, ona se smatra normalnom emocijom.
Posesivnost je u izvesnoj meri anksiozni problem, te se mogu javiti i napadi panike. Razvija se iz nerealistične procene pojedinca da može biti ostavljen ili prevaren tako da u svemu vidi znake opasnosti. Čak je u stanju da realnost sagleda na drugačiji način kako bi potvrdila da postoje dokazi u ono što sumnja.
Imajući ovo u vidu posesivnost se opravdano smatra “najštetnijom emocijom” koja narušava kako psihičko, tako i fizičko zdravlje oba partnera.
Kako prepoznati posesivnost?
Preterana sumnjičavost je karakteristično ponašanje posesivnih osoba. Prate je stalno ispitivanje partnera, proveravanje u toku dana, pa i pretraživanje ličnih predmeta kako bi otkrili znake prevere ili bilo koje vrste emotivne izdaje.
Posesivci su vešti manipulatori. Kako odlično igraju toplo – hladne psihološke igrice, voljena osoba vremenom gubi lični identitet, te se u potpunosti podređuje njima i dopušta da joj sloboda bude ograničena.
Često menjaju raspoloženja, a mogu se ponašati i nepredvidivo. Neretko, ispoljavaju i agresivnost, bilo verbalno, bilo fizički, što vodi u dublji problem koji nikako ne treba zanemariti.
Ukoliko ste primetili da se vaš partner ponaša posesivno, nemojte dopustiti da vam naruši život, već na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana. Klinički psiholog Mr Ana Gligorić ima iskustva i u partnerskom savetovanju.
Pročitaj VišeIzbegavajući poremećaj ličnosti
Izbegavajući poremećaj ličnosti predstavlja vrstu poremećaja koji karakteriše osećanje tenzije, nesigurnosti i inferiornosti. U pitanju su trajni obrasci ponašanja koji se razvijaju iz potrebe da se osoba dopadne drugima i da bude prihvaćena od strane drugih ljudi.
Problem je uočen još početkom 20. veka. Na osnovu pacijenata koji su patili od ovog poremećaja, švajcarski psihijatar Eugen Bleuler je 1911. godine prvi opisao simptome u svom delu “Dementia Praecox: Or the Group of Schizophrenias”. Međutim, naučnici su u početku izbegavajuće i šizoidne obrasce često mešali, pa i poistovećivali ih, sve dok nemački psihijatar Kretschmer 1921. nije napravio jasnu razliku.
S obzirom da poslednja istraživanja pokazuju da izbegavajući poremećaj ličnosti pogađa oko 2,2 odsto svetskog stanovništva psihološko savetovalište Sana vam skreće pažnju kako da ga prepoznate.
Zašto nastaje izbegavajući poremećaj ličnosti?
Tačan uzrok do danas nije jasno definisan. Zbog toga se smatra kombinacijom socijalnih, genetskih i psiholoških faktora. Pojedini stručnjaci ističu da nasledni karakter, te je veća verovatnoća da se javi kod ljudi u čijoj porodici je već registrovan. Mada ova tvrdnja nije dokazana.
Glavni pokretači su, zapravo, faktori iz okruženja. Posebno oni iz detinjstva igraju važnu ulogu. Zapostavljanje od strane jednog roditelja, odbacivanje, partnerske svađe pred decom, samo su neki od uzročnika. Deca iz ovakvih porodica u kasnijim godinama, kada treba da pronađu partnera, ispoljavaju strah zbog prošlog iskustva roditeljskog ili vršnjačkog odbijanja.
U pogledu psiholoških faktora, temperament deteta, kao i razvoj ličnosti, mogu biti presudni izazivači izbegavajućeg poremećaja ličnosti.
Karakteristike izbegavajućeg poremećaja ličnosti?
Hronični osećaj neadekvatnosti i ekstremna osetljivost na tuđe mišljenje karakteristični su znaci. Osobe sa ovim poremećajem sebe vide kao neprikladne te izbegavaju kontakte sa ljudima kako ne bi bile odbačene ili ponižene. Dok se u kontaktu sa novim, nepozantima, javlja anksioznost, pa i napadi panike.
Stid je još jedna karakteristika poremećaja, a često ga prati i manjak samopouzdanja. Iz straha da će biti ponovo napušteni ne žele da izgrade dublje odnose, a zbog strah od kritike neradno preuzimaju stvari na svoju odgovornost i ne uključuju se u nove aktivnosti.
Nije redak slučaj da se jave simptomi određenih fobija, kao što su agorafobija, socijalna fobija i hipohondrija. Upravo ove fobije dodatno vode izbegavanju kontakta sa ljudima.
Kako se leči izbegavajući poremećaj ličnosti?
Kako se manifestuje kaodugotrajan obrazac ponašanja izbegavajući poremećaj ličnosti se najčešće dijagnostikuju u odraslom dobu. Ipak, to ne znači da je izlečenje nemoguće, već je čitav proces znatno duži.
Vodeći deo lečenja se zasniva na psihoterapiji. Ona ima zadatak da promeni godinama iskrivljene obrasce mišljenja, osećanja i ponašanja, Istovremeno, da pomogne osobi da sagleda stvarnu sliku sveta oko sebe, te da razvije adekvatniji pristup rešavanju problema, koji polazi od novoizgrađenih uverenja o sopstvenoj adekvatnosti.
Lečenje ljudi sa ovim poremećajem je najefikasnije kada su i članovi porodice uključeni. Što znači da je pored individualne, neophodna i porodična terapija.
Izbegavajući poremećaj ličnosti može da naruši kvalitet života, zato na vreme potražite pomoć kliničkog psihologa Mr Ane Gligorić u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Kapgrasov sindrom
Kapgrasov sindrom spada u paranoidna stanja koje karakteriše pogrešno prepoznavanje bliske osobe i čvrsta zabluda da je ona zamenjena dvojnikom.
Stanje je nazvano po Džozefu Kapgrasu koji ga je prvi opisao 1923. godine. Ovaj francuski psihijatar imao je pacijentkinju, gospođu Makabre, koja je uporno tvrdila da su dvojnici zauzeli mesto njenog muža i drugih ljudi koje je poznavala. Zbog toga je Kapgras bolest nazvao “”l’illusion des sosies” što u prevodu znači “iluzija sličnih”.
U početku je Kapgrasov sindrom posmatran simptomom drugih mentalnih problema, kao što je shizofrenija. Da bi danas bio svrstan u neurološke poremećaje.
S obzirom da se veoma retko javlja ne postoje detaljna istraživanja o njemu. Ipak, utvrđeno je da češće oboljevaju osobe srednjih godina, pre svega žene koje već imaju narušeno mentalno zdravlje.
Šta izaziva Kapgrasov sindrom?
Tačan uzrok Kapgrasovog sindroma još uvek nije otkriven. Naučnici smatraju da je njegovo postojanje posledica prekida u nervnom sistemu. Naime, kada ugledamo lice neke osobe centralni nervni sistem skenira njegove crte. Zatim prenosi emocionalne informacije vezane za to lice, omogućavajući nam da prepoznamo ili ne osobu koju smo ugledali.
Kako se sindrom ispoljava pogrešnim prepoznavanjem bliske osobe tumači se prekinutom vezom u nervnom sistemu. Obično je prekid nastao usled oštećenja mozga pri fizičkoj povredi. Ovu teoriju potvrđuju i statistički podaci. Prema istraživanjima trećina registrovanih slučajeva Kapgrasovog sindroma jeste kod osoba koje su pretrpele oštećenja na mozgu.
Druga grupa naučnika ističe da su pokretači isti kao kod Alchajmerove bolesti i demencije. Razlog ovoj tvrdnji leži u činjenici da sve 3 bolesti menjaju način na koji osoba doživljava svet oko sebe.
Bolesti zavisnosti, takođe, mogu da pokrenu problem. Mada se Kapgrasov sindrom vezuje i za pojedine mentalne bolesti.
Kako se manifestuje Kapgrasov sindrom?
U početku se javlja ubeđenje da se u telu samo jedne, bliske osobe nalazi neko drugi. Obično je to emotivni partner ili jedan od roditelja.
Nakon izvesnog vremena stanje postaje složenije, te sa razvojem bolesti dolazi do pogoršanja simptoma. Odnosno, oboleli počinje da veruje da su i ostali članovi porodice, kao i bliski prijatelji, “zamenjeni dvojnicima”.
Zablude su toliko intenzivne da su frustrirajuće i zbunjujuće za obolelog, a u isto vreme su nejasne i uznemirujuće za njegovu porodicu. Na emocionalnom planu oboleli doživljava snažnu traumu, jer “osoba koja je njemu bliska zamenjena je potpunim strancem”. Kao posledica traumatičnog doživljaja često se javlja niz negativnih emocija koje su karakteristične za paranoidni poremećaj ličnosti, ali i anksioznost.
Da li se Kapgrasov sindrom može izlečiti?
Ne postoji lek za Kapgrasov sindrom, ali se može držati uz odgovarajuću terapiju. Lečenje zavisi od uzročnika problema.
Važnu ulogu ima i psihoterapija. Zahvaljujući terapiji prihvatanja i potvrđivanja napetost i anksioznost se ublažavaju, jer pacijent dobija osećaj sigurnosti da dvojnik-prevarant nije tu da ga povredi.
U cilju razumevanja problema i prepoznavanja simptoma neophodno je i porodično savetovanje.
Ukoliko vaš voljeni pati od Kapgrasovog sindroma potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Emocionalno prejedanje
Emocionalno prejedanje je veliki problem modernog doba.
Hrana je potreba svakog čoveka. Uživanje u omiljenim đakonijama i slasnim zalogajima, neretko, dovede do prekomernog unosa. Prejedanje je česta pojava na velikim slavljima i u vreme praznika. Međutim, problem nastaje kada ova pojava poprimi epizodni karakter. Odnosno, kada postane obrazac ponašanja čak i u slučaju da glad ne postoji. Tada je reč o komplulzivnom prejedanju, kako se još emocionalno prejedanje naziva.
S obzirom da spada u jedan oblik poremećaja ishrane psihološko savetovalište Sana vam otkriva uzroke koji dovode do problema.
Zašto nastaje emocionalno prejedanje?
Poremećaji ishrane, uključujući i emocionalno prejedanje, veoma su kompleksni. To znači da su izazvani kombinacijom brojnih faktora.
Ipak, kod komplulzivnog prejedanja glavni pokretač je stres. Brz način života donosi brojne stresne situacije, te telo pojačano luči kortizol. Ovaj, pak, hormon stvara želju za slanim, slatkim i masnim namirnicama, jer one daju dodatnu energiju organizmu i dovode do trenutnog osećaja zadovoljstva. Ukoliko stres traje dugo, vremenom sve više raste potreba za prekomernim unosima hrane, što povećava opasnost od pojave poremećaja prejedanja.
Usamljenost je još jedan od čestih okidača za emocionalno prejedanje. Osećaj praznine i tuge koji ispunjavaju telo mnogi pokušavaju da zamene omiljenim jelom, tražeći emotivnu utehu u hrani.
Navike iz detinjstva, takođe, mogu biti pokretač problema. Naime, odnos prema hrani koji su nam “usadili” roditelji nesvesno prenosimo u sadašanjost. Tako, na primer, nagrađivanje dece slatkišima kada budu dobra, često se primenjuje kao ponašanje u odraslom dobu, tj. mnogi hranu koriste kao nagradu nakon dobro urađenog posla.
Kako prepoznati emocionalno prejedanje?
Kompulzivno prejedanje karakteriše ne samo prekomerni, već i nekontrolisani unos hrane. Najčešće se radi o visokokaloričnim, nezdravim namirnicama. Prepoznaje se i po brzini unosa.
Osobe koje pate od od ovog poremećaja jedu u žurbi, sve do osećaja neprijatne sitosti. Kada on nastupi javlja se osećaj krivice, stida, pa i gađenja prema samom sebi. Što vodi ka sakrivanju od drugih. Zapravo, emocionalno prejedanje se u većini slučajeva odvija daleko od javnosti, pa i od očiju bližnjih. Dok se hrana sakriva na najneobičnijim mestima.
Poremećaj se može prepoznati i po velikoj posvećenosti planiranju obroka, koje je u tolikoj meri detaljno da se druge obaveze podređuju vremenu za prejedanje.
Emocionalno prejedanje se vezuje i za veliku pažnju za izgled. S obzirom da ove osobe imaju manjak samopouzdanja veoma su zabrinuti za svoju telesnu težinu i postaju uznemireni kada primate da dobijaju na težini. Zbog loše slike o sebi često drže rigorozne dijete. Novi režim ishrane ne samo da šteti zdravlju, već obično se završi ponovnim prejedanjem, što vodi ka većem nezadovoljstvu, pa i frustraciji.
Kako pobediti emocionalno prejedanje?
Otkrivanje situacija koje dovode do prejedanja je ključno za rešavanje problema. Stručnjaci savetuju da vodite dnevnik ishrane. U njega treba upisivati sve što ste jeli, kao i šta je izazvalo potrebu za određenom vrstom namirnice i kako ste se tada osećali.
Vremenom ćete uočiti obrazac ponašanja, koji će vam pomoći da kontrolišete svoju želju.
Ukoliko je problem kompleksniji i ne možete se sami izboriti sa njim potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Gaslajting
Gaslajting predstavlja proces u kome neko pokušava da manipuliše bliskom osobom, ubeđujući je u sve suprotno od onoga što oseća ili govori. Obično se sreće među partnerima, mada nije redak slučaj da se javi i u prijateljskim odnosima.
Naziv potiče od istoimene predstave britanskog dramskog pisca Patrika Hamiltona iz 1938. godine u kojoj suprug pokušava da izludi svoju ženu zatamnjujući svetla u njihovom domu. Kada ona pomene da se osvetljenje promenilo suprug to poriče navodeći ženu da pomisli da je izgubila razum. Šest godina od pojave predstave snimljen je i film u kom je glumila čuvena Ingrid Bergman. Upravo je on podstakao naučnike da u narednim decenijama istraže gaslajting pojavu.
Kako gaslajting funkcioniše?
Gaslajting je oblik manipulacije koji se često javlja u nasilnim vezama. Zapravo, to je prikrivena vrsta emocionalnog zlostavljanja gde manipulatori (nasilnici) obmanjuje mete, stvarajući lažnu priču. Na taj način ih teraju da dovode u pitanje svoje procene, mišljenja, samopoštovanje. Da bi na kraju, žrtve gaslajtinga počele da se osećaju nesigurno u vezi svoje percepcije sveta.
Stručnjaci smatraju da u osnovi ovakvog ponašanja leži želja za kontrolom i stavljanjem bliske osobe u potčinjeni položaj kako bi se osetili moćnim. Zbog toga se ova pojava vezuje za ljude koji pate od određenih psihičkih poremećaja. To su pre svega narcisoidni poremećaj ličnosti i granični poremećaj ličnosti.
Kako prepoznati gaslajting?
Osoba koja koristi gaslajting često je patološki lažov. Što znači da otvoreno laže i nikada ne odustaje od svoje priče. Čak i kada joj iznesete dokaz da nije u pravu reći će da izmišljate stvari ili da se to nikada nije dogodilo.
Druga česta tehnika kojom se služi jeste širenje glasina o vama i ogovaranja pred drugima. Naime, pretvaraće se da je zabrinut za vas, a zapravo će drugima pričati kako izgledate emocionalno nestabilno. Sa druge strane vama će govoriti da ljudi, iz vašeg bliskog okruženja, govore loše o vama, a pojedini i da misle da ste “ludi”.
Diverzija je svojstvena gaslajtingu. Umesto da daju odgovor na vaše pitanje kojim ste ih suočili sa nečim što su rekli ili uradili, ovi ljudi skreću temu postavljenjem pitanja. Ne samo da vam time skreću misli, već vas dovode u stanje da preispitate da li ste trebali uopšte da pokrećete temu.
Prebacivanje krivice je još jedna uobičajena taktika. Iz svake diskusija proizilazi da ste vi krivac za nešto što se dogodilo. Čak i kada pokušate da razgovarate o tome kako se osećate zbog ponašanja nasilnika, oni su u stanju da izokrenu razgovor tako da se na kraju i pitate da li ste vi, zaista, uzrok njihovog lošeg ponašanja.
“Smiri se”, “Preteruješ”, “Zašto si tako osetljiv” – ove i slične izjave često koriste gaslajteri kako bi minimizirali vaša osećanja. Što kao rezultat ima da i sami umanjujete vrednost svojih misli, osećanja ili uverenja.
Ponekad, kada je prozvana osoba koja primenjuje ovu manipulativnu tehniku koristi saosećajne reči kao oružje. Odnosno, kako bi pokušala da izgladi situaciju. Bez obzira što ste se i ranije suočili sa istim ponašenjem reči poput “Znaš koliko te volim. Nikada te namerno ne bih povredio” mogu vas navesti da je ponovo pustite u svoj život.
Ukoliko ste pali pod uticajem gaslajtera psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da naučite kako da se nosite sa njim.
Pročitaj Više
Nomofobija – Strah od gubitka telefona
Nomofobija je novi oblik poremećaja koji je registrovan poslednjih godina, te se opravdano smatra problemom modernog doba.
Gotovo da ne postoji osoba na svetu koja može da zamisli svoj dan bez interneta, mobilnih telefona, tableta i drugih pametnih uređaja. Iako svi oni život čine lakšim, pokazali su i loše strane. Tako je internet stvorio novi oblik bolesti zavisnosti, dok su Facebook i Instagram pokazali veliki negativni uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje.
Imajući ovo u vidu ne čudi što su mobilni telefoni doneli novi, preterani strah, a to je strah od gubitka telefona. Što ukazuje i sam naziv. Naime, nomofobija je dobila ime od engleskih reči no mobil phobia, jer se prvi put o ovom problemu kao poremećaju govorilo upravo u Velikoj Britaniji. Tačnije, nastala je za potrebe studije koja je imala za cilj da dokaže da mobilni podstiču teskobu, tj. da izazivaju stres kod ljudi ukoliko nisu u blizini svojih telefona.
Bez obzira što nije navedena u najnovijoj verziji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, sa njom se suočavaju mnogi ljudi širom sveta. Procenjuje se da 66 odsto ljudi užasava pomisao na to da bi mogli da ostanu bez mobilnog telefona, a u proseku proveravaju 34 puta na dan gde im je mobilni i da li radi.
Koji su simptomi nomofobije?
Nomofobija je, baš kao i sve druge fobije, vrsta anksioznosti. Što znači da izaziva odgovor na strah pri pomisli da ćete izgubiti telefon. Takođe, ona predstavlja i strah da ćete ostati bez dometa, baterije ili kredita. Ovaj strah izaziva niz emocionalnih i fizičkih simptoma.
Karakteristična je pojava zabrinutosti samo pri pomisli da nemate telefon ili da ne možete da ga koristite. Mogu se javiti i napadi panike ako ne možete da pronađete svoj telefon, dok stres i razdražljivost nastaju u slučaju da ne možete da proverite telefon.
Nomofobija se maifestuje i fizičkim tegobama. Drhtanje tela, povećano znojenje, ubrzani rad srca, nesvestica, vrtoglavica – samo su neki od simptoma koji prate osećaj straha od nemogućnosti upotrebe mobilnog telefona.
Osobe koje pate od ove fobije izbegavaju mesta na kojima nema interneta ili signala. Uvek sa sobom nose eksterne punjače, a u dopisivanju obavezno koriste brojne stikere. Pojedinima se čak priviđa da telefon zvoni ili da im je stigla poruka iako nije.
Zašto nastaje nomofobija?
Tačan uzrok nomofobije nije otkriven. Stručnjaci smatraju da osećaj zadovoljstva pri upotrebi telefona može biti okidač problema, te ovu fobiju posmatraju i kao vrstu zavisnosti.
Drugi, pak, kao uzročnike navode postojeći anksiozni poremećaj ili fobiju, dok treći smatraju da proističe iz kompulzivnog ponašanja.
Kako se leči nomofobija?
Kognitivno bihejvioralna terapija predstavlja osnovu u lečenju nomofobije. Ona ima za cilj da osoba nauči da prepozna iracionlna razmišljanja i da ih zameni realističnijim. Tako na primer uči da shvati da ništa neće propustiti ukoliko ne proveri telefon svakog minuta.
Druga važna tehnika jeste terapija izloženosti. Njome se vrši pospeno izlaganje strahu. Odnosno, postepeno navikavanje da idete bez telefona. U početku su to manje udaljenosti, kao ostavljanje mobilnog u drugoj sobi. Vremenom se povećava period bez telefona.
Ako imate simptome nomofobije ili ako osećate da upotreba mobilnog telefona izaziva probleme u vašem životu, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Shizofrenija
Shizofrenija (šizofrenija) je mentalni poremećaj koji utiče na to kako se osoba ponaša, razmišlja i kako vidi svet oko sebe.
Tokom istorije nijedna druga bolest nije izazivala čuđenje, pa i strah kao shizofrenija. U početku se smatralo da ljudi koji se sa njom suočavaju su, zapravo, zaposednuti demonima, te su bili proterivani iz društva.
Prva naučna zapažanja izneo je Benedikt Morel 1853. godine opisavši je kao sindrom koji pogađa tinejdžere. Nazvao je “démence précoce”, tj. rana demencija. Pet decenija kasnije Eugen Bleuler je dao detaljno objašnjenje. Ovaj švajcarski psihijatar primetio je da se razlikuje od demencije, jer se stanje nekih njegovih pacijenata poboljšavalo umesto pogoršavalo. Na osnovu toga poremećaju je dao naziv “shizofrenija” što u prevodu sa grčkog znači “cepanje uma”. Ujedno, opisao je glavne simptome kao 4 A: otupeli afekt, autizam, oštećena asocijacija ideja i ambivalencija.
Pet tipova shizofrenije
Najrasprostranjenija je paranoidna shizofrenija koju karakterišu zablude ili slušne halucinacije, pri čemu su osećanja i spoznaje očuvani. Za razliku od drugih tipova ona se razvija kasnije, obično posle 30. godine života.
Često se sreće i dezorganizovana shizofrenija (hebefrenija). Kao što joj naziv kaže, ispoljava se dezorganizovanim govorom, dezorganizovanim ponašanjem i dezorganizovanim, neadekvatnim afektom. Zbog toga spada u jedan od najtežih oblika mentalnih poremećaja.
Katatona šizofrenija se manifestuje fizičkim simptomima. Može biti u formi katatonog stupora ili katatone ekscitacije. Katatoni stupor označava nepomično stanje koje traje i satima tako da pacijent zauzima stav naizgled statui. Kod katatone ekscitacije prisutna je motorička hiperaktinost i uzbuđenje, uključujući i agresivno i destruktivno ponašanje.
Nediferencirana shizofrenija donosi nedefinisane simptome koji se javljaju iznenada, i to najčešće u periodu adolescencije. Primetno je smanjivanje interesovanja, volje, pa i želje za očuvanjem međuljudskih odnosa.
Kod rezidualne shizofrenije simptomi su jasno izraženi u određenom periodu, a zatim sledi duže razdoblje sa blagim negativnim manifestacijama.
Koji su uzroci shizofrenije?
Kao i kod mnogih drugih psihičkih poremećaja, uzroci shizofrenije nisu do kraja objašnjeni.
Genetika igra važnu ulogu. Odnosno, veći je rizik od oboljevanja ukoliko je u porodici već registrovana. Istraživanja su pokazala da može imati početak još u trudnoći. Prenatalno izlaganje virusnoj infekciji i nizak nivo kiseonika tokom porođaja se navode kao pokretači problema.
Ipak, ne treba zanemari ni stresne situacije, naročito one koje su se dogodile u detinjstvu. Gubitak bliske osobe, fizičko i psihičko zlostavljanje, zanemarivanje od strane roditelja samo su neki od uzročnika. Bolesti zavisnosti, takođe, mogu da pokrenu shizofreniju.
Kako prepoznati shizofreniju?
Shizofrenija se javlja iznenada, ali postoje izvesni znaci upozorenja. Tu spadaju problemi sa snom, insomnia, sumnjičavost, zapostavljanje lične higijene, pad koncentracije, neobične izjave, kao i neobično ponašanje koje nije primereno datoj situaciji. Zatim, nemogućnost da se izraze emocije, posebno tuga i radost, a u pojedinim slučajevima može se javiti i depresija.
Prepoznatljivi simptomi ovog poremećaja su deluzije, halucinacije, dezorganizovan govor, dezorganizovano ponašanje i tzv. “negativni” simptomi.
Deluzije su, zapravo, sumanute ideje u koje osoba čvrsto veruje, čak i kada se potvrde netačnim. One se javljaju kod 90 odsto pacijenata, a najčešće su vezane za osećaj da ih neko progoni ili da im kontroliše misli. Neretko sebe vide kao poznatu ličnost, na pr. Isus Hrist ili Tesla.
Halucinacije su drugi karakteristični simptom. U pitanju su zvučne i vizuelne senzacije koje osoba percepira kao stvarne.
Dezorganizovan govor se vezuje za upotrebu nelogičnih, nepovezanih reči, a dezorganizovano ponašanje čine sve radnje koje su besmislene, nepredvidive, kao i one koje su bez kontrole.
Negativni simptomi su bezizražajno lice i glas, izbegavanje kontakta očima, nedostatak interesovanja, socijalna distanca, poteškoće u konverzaciji…
Rano dijagnostifikovanje shizofrenije je ključno za očuvanje kvaliteta života, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Digitalno nasilje
Digitalno nasilje je veliki problem modernog doba.
Internet i mobilna tehnologija obeležili su poslednje 2 decenije. Gotovo je nemoguće zamisliti dan bez čitanja štampe na netu, pretraživanja omiljenih rubrika, share-ovanja zanimljivog sadržaja, poslovne korespodencije, ćaskanja sa prijateljima putem mreža i mnogih drugih aktivnosti koje se odvijaju u digitalnom svetu.
Iako nam je život učinio lakšim i mnoge stvari dostupnijim, internet je pokazao i svoju lošu stranu. Počev od izloženosti neprimerenim sadržajima, preko vrbovanja od strane pedofila, pa do različitih oblika maltretiranja – negativni efekti posebno pogađaju mlađe generacije.
Istraživanja su pokazala da je čak 85 odsto mladih bilo izloženo nekom obliku digitalnog nasilja. Pri čemu se svakom 4. to dogodilo više nego jednom. Imajući u vidu statistiku psihološko savetovalište Sana vam skreće pažnju na opasnosti koje ovaj vid maltretiranja donosi.
Šta je sajber-nasilje?
Sajber, tj. digitalno nasilje predstavlja upotrebu interneta i mobilnog telefona, tableta ili računara sa namerom da se neka osoba zastraši, ponizi, uvredi, naljuti ili na bilo koji drugi način povredi. Najčešće se odvija putem društveniih mreža. Mada nije redak slučaj da se dešava i na raznim aplikacijama za razmenu poruka i gejming platformama.
Obično podrazumeva tekstualne ili video poruke, fotografije i pozive kojima se druga osoba uznemirava. Na osnovu njihovog sadržaja postoje različiti oblici digitalnog nasilja.
Uznemiravanje je najrasprostrajeniji vid maltretiranja na internetu. Ono podrazumeva slanje uvredljivih poruka različitog tekstualnog i vizuelnog sadržaja, kao i poziva preteće prirode.
Slično uznemiravanju, sajber uhođenje uključuje uporne napore počinioca da ostvari kontakt sa žrtvom, ali se razlikuje u nameri. Odnosno, ono je rezultat dubokih osećanja prema toj osobi, bilo da su ona pozitivna ili negativna. Postoji i veća verovatnoća da će se iz digitalnog sveta ova vrsta nasilja preneti u realni.
“Doxing” predstavlja iznošenje u javnost, bez prethodnog odobrenja, ličnih podataka neke osobe, kao što je kućna adresa, broj mobilnog telefona ili radno mesto.
Hakovanje naloga i otvaranje lažnih profila na ime nekoga, takođe, spadaju u digitalno nasilje. Oni imaju za cilj da naškode reputaciji osobe.
Osvetnička pornografija je distribuiranje na društvenim mrežama ili pornografskim platformama seksualno eksplicitne ili kompromitujuće slike osobe. U većini slučajeva ovo nasilje vrši bivši partner.
Razlike između digitalnog i maltretiranja licem u licem
Glavna odlika cyberbullying-a je anonimnost. Upravo činjenica da se ne zna identitet napadača daje “snagu” da nastavi sa maltretiranjem.
Za razliku od napada koji se dešavaju u stvarom svetu, maltretiranje na internetu nema ograničenja u pogledu vremena. Ono se događa u svakom trenutku i na bilo kom mestu, poprimajući masovni karakter. Naime, uznemiravajuće poruke, komentari ili slike se lako šire putem interneta do drugih ljudi, a veoma je teško obrisati ovakve sadržaje sa društvenih mreža ili foruma.
Koje su posledice digitalnog nasilja?
Svima je dobro poznato koliki je uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje, naročito pripadnica lepšeg pola. Međutim, digitalno nasilje ostavlja mnogo teže posledice na fizičko i mentalno zdravlje.
Osećaj srama i neprijatnosti, manjak samopouzdanja, uznemirenost i ljutnja su karakteristični efekti koje izaziva sajber-nasilje. Prate ih razdražljivost, gubitak interesovanja, pad kocentracije, socijalna distanca, pa i depresija i anksioznost.
Pored psihičkih, maltretiranje putem interneta ostavlja i fizičke posledica. Osobe koje se sa njim suočavaju imaju probleme sa spavanjem, pate od čestih glavobolja, bolova u stomaku, hroničnog umora, a mogu se javiti i poremećaji ishrane.
Digitalno nasilje ne treba zanemariti, već na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više