Zablude o psihoterapiji
Zablude o psihoterapiji postoje među ljudima.
Iako živimo u modernom dobu kada je podignuta svest o očuvanju mentalnog zdravlja, još uvek se srećemo sa pogrešnim mišljenjem vezanim za pomoć psihoterapeuta. Ona potiču od ranijih ubeđenja, koja su bila duboko ukorenjena u ljudskoj istoriji, ali i kulturi naroda, pa i iz mnogih natpisa koji se mogu naći na internetu.
Nažalost, pogrešne predstave često sprečavaju ljude da potraže pomoć kada im je potrebna. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva najčešće zablude o psihoterapiji.
Psihoterapija je samo za ljude sa ozbiljnim psihičkim poremećajima
Jedno od široko rasprostranjenih pogrešnih mišljenja jeste da pomoć psihoteraputa traže samo osobe sa ozbiljnim psihozama.
U stvarnosti, psihoterapija se primenjuje za različita stanja mentalnog zdravlja, kao što su depresija, anksiozni poremećaji, poremećaji raspoloženja. Ona nam može pomoći da se suočimo sa osećajem duboke tuge usled gubitka voljene osobe ili saznanja da mi ili neko nama blizak boluje od neizlečive bolesti.
Psihoterapija se primenjuje i kod problema iz svakodnevnog života. Svađe sa partnerom, privikavanje na novu sredinu, manjak samopouzdanja, upravljanje stresom, kontrola besa – samo su neke od njih. Takođe, uči nas kako da ostvarimo profesionalne i lične ciljeve, poboljšamo komunikacione veštine i razvijemo zdrave navike.
Zablude o psihoterapiji vezane za odnos psihoterapeuta i klijenta
„Psihoterapija je samo plaćanje nekoga da ti bude prijatelj“, rečenica koju laici često izgovaraju, a sasvim je pogrešna.
Naravno da ćete se osećati bolje kada vam, možda prvi put u životu, neko posveti svoju nepodeljenu pažnju sat vremena i zaista se zainteresuje za vaše probleme. Bez obzira što je taj osećaj validacije važan, terapija je više od običnog razgovora, a psiholog više od prijatelja.
Zapravo, ne želite da vam terapeut bude prijatelj. Želite da se slažete i da se osećate prijatno u razgovoru sa njim, uz poštovanje terapeutskog odnosa, koji jeste intiman, ali profesionalan.
Psihoterapija predugo traje
Mnogi ljudi zamišljaju da će, kada započnu sa psihoterapijom, morati godinama, pa i decenijama da odlaze kod psihologa. Ova zabluda proizilazi iz stereotipa psihoanalize, gde dolazite svaki dan i pričate o svom detinjstvu, svojim snovima, gledate u Roršahove oblike itd. Iako još uvek postoje psihoanalitičari, većina terapeuta danas je više fokusirana na kognitivno-bihejvioralno. Što znači da psihoterapija ne mora da traje ceo život ili čak nekoliko godina.
Generalno, tipovi tretmana i dužina trajanja zavise od stanja i potrebe samog klijenta.
Psiholog samo sluša klijenta
Zablude o psihoterapiji često polaze od stava da je ona pasivna. Odnosno, da psiholog samo sedi i zapisuje ono što vi kažete, dok ležite na kauču. Za ovaj mit krivi su filmovi i romani, dok je uloga psihologa u stvarnom životu drugačija.
Psiholozi su obučeni u iskustvenim i terapeutskim modalitetima koji uključuju obe strane u interaktivni proces saradnje. Osnovu čini dijalog, ali sa aktivnim angažovanjem klijenta u zajedničkom identifikovanju i rešavanju problema. Ujedno, zajedničkim snagama postavljaju ciljeve i prate napredak ponekad uz pomoć domaćeg zadatka, koji klijent obavlja nakon terapije.
Psihoterapija vas pretvara u nekog drugog
Psiholog je tu da vam pomogne da živite život kakav želite i budete ljudi kakvi želite, a ne da vas menja prema svojim shvatanjima, jer je njegov stav potpuno objektivan.
Nemojte da dozivolite da vam neki problem naruši kvalitet života, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Nasmejana depresija
Nasmejana depresija je termin koji se koristi za opisivanje ljudi sa depresivnim poremećajem koji kriju svoje simptome od drugih.
Obično se depresija povezuje sa osećanjem tuge, beznađa i očajem. Neretko kao vizuju imamo osobe koje ne mogu da ustanu iz kreveta i potpuno su nezainteresovane za dešavanja oko njih. Iako neko ko pati od depresije može nesumnjivo da oseti ove stvari, način na koji se depresija predstavlja može varirati od osobe do osobe. Jedan od oblika jeste nasmejana depresija, kod koje osoba živi sa depresijom iznutra, a spolja izgleda savršeno srećno i zadovoljno.
Nasmejana depresija nije posebno stanje u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM-5), ali je mnogi stručnjaci posmatraju kao veliki depresivni poremećaj sa atipičnim karakteristikama.
S obzirom da mnogi nisu ni svesni da se sa njom suočavaju psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate nasmejanu depresiju.
Zašto nastaje nasmejana depresija?
Perfekcionizam je jedan od vodećih uzročnika. Naime, perfekcionisti teže savršenstvu u svakom pogledu. Održavanje takvog imidža je važno, te ako nisu ispunili svoja očekivanja, pribegavaju lažiranju osećanja, u čemu su veoma dobri. Možda će biti produktivni na poslu, a u društvu nasmejani, dok će se iznutra osećati kao prevarant. Upravo ih stav o savršenstvu sprečava da se povere drugima ili da potraže stručnu pomoć, što dodatno komplikuje stanje.
Nasmejana depresija može biti izazvana i velikim životnim promenama, kao što su gubitak posla ili raskid veze. Mada se može javiti i udružena sa drugim poremećajima raspoloženja. Najčešće su to perzistentni depresivni poremećaj, tj. distimija koju karakteriše blagi oblik depresija i sezonski afektivni poremećaj koji se javlja samo tokom zimskih meseci kada ima manje prirodne sunčeve svetlosti. Zatim, bipolarni afektivni poremećaj koji se sastoji od maničnih (visokih) i depresivnih (niskih) epizoda sa periodima normalnog raspoloženja između.
Upotreba psihoaktivnih supstanci, takođe, može da pokrene nasmejanu depresiju.
Koji su simptomi nasmejane depresije?
Za razliku od drugih oblika, nasmejana depresija je često nevidljiva. Međutim, to ne znači da osoba ne oseća karakteristične simptome depresije, kao što su duboka, produžena tuga, osećaj beznađa, nedostatak samopoštovanja, gubitak interesovanja ili zadovoljstva u obavljanju stvari u kojima se nekada uživalo.
Ispoljavaju se i promene u apetitu. Dok se neki ljudi prejedaju kada su depresivni, drugi gube apetit, te su nagle promene u telesnoj težini znak depresije. U simptome se ubrajaju i poremećaji spavanja, posebno je izražena nesanica, ali i teško razbuđivanje ujutru.
Sa druge strane, osobe koje pate od nesmejane depresije u javnosti deluju kao aktivne, visokofunkcionalne, sa zdravom porodicom i bogatim društvenim životom, te izgledaju vesele, optimistične i generalno srećne.
Koliko je opasna nasmejana depresija?
Kako je nevidljiva, nasmejana depresija je opasnija od drugih oblika. Zbog toga je stepen samoubistva veći kod nje. Imajući ovo u vidu veoma je važno na vreme je dijagnostifikovati.
Lečenje ove vrste depresije je slično drugim tradicionalnim tretmanima za veliki depresivni poremećaj. Tretman uključuje lekove, psihoterapiju i promene načina života, naročito promene u fizičkoj aktivnosti, koje mogu da podignu raspoloženje.
Ukoliko ste primetili da se već duže vreme suočavate sa simptomima depresije, kontaktirajte psihološko savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Sindrom Dorijana Greja – Strah od starenja
Sindrom Dorijana Greja predstavlja skup simptoma koje karakteriše patološki strah od starenja.
U prirodi čoveka, od davnina je težnja da sačuva mladalački izgled. U modernom dobu ona je postala imperativ ne samo žena, već i muškaraca. Tome su doprineli brojni anti aging tretmani i reklame za preparate, ali i uticaj društevnih mreža koji je postavio nove standarde lepote.
Iako svi nastojimo na neki način da očuvamo prirodnu lepotu lica, svesni smo je starenje prirodni proces koji ne možemo izbeći. Međutim, problem nastaje kada osoba pokazuju otpor prema starenju koji prelazi u ekstremni strah.
Zvanično, sindrom Dorijana Greja nije naveden u katalogu mentalnih bolesti, ali psiholozi smatraju da patologija zahteva lečenje. U protivnom može da utiče na kvalitet života, pa i da dovede do depresije.
Kada se pojavio sindrom Dorijana Greja?
Sindrom Dorijana Greja se definiše kao „kulturni i društveni fenomen koji karakteriše čovekov ekstremni ponos na svoj lični izgled i kondiciju svog tela, što je praćeno poteškoćama u suočavanju sa zahtevima psihičkog sazrevanja i starenjem njegovog tela“.
Naziv je dobio po čuvenom romanu Oskara Vajlda „Slika Dorijana Greja“. Vajld pripoveda priču o čoveku koji čezne za večnom mladošću, te poželi da njegov portret prođe kroz proces starenja umesto njega.
Problem je prvi opisao 2000. godine psihijatar Burkhard Brosig, koji je primetio da mnogi ljudi dolaze na terapije u paničnom strahu od starenja. Godinu dana kasnije sindrom je predstavljen u delu „The Dorian Gray Syndrome: Psychodynamic Need for Hair growth Restorers and other fountains of youth“. U njemu je izneta nerealna potraga muškaraca za telesnim savršenstvom uz pomoć lekova i estetske hirurgije i posledice po mentalno zdravlje.
Važno je napomenuti da osobe koje pate od sindroma Dorijana Greja nisu samo opsednute time da izgledaju mlado, već u svakom pogledu nastoje da uspore svoj rast, uključujući i emocionalni deo. Naime, one nastavljaju da vide život kao tinejdžeri, te se tako i ponašaju.
Zašto se javlja sindrom Dorijana Greja?
Sindrom Dorijana Greja proizilazi iz podudarnih i preklapajućih kliničkih koncepata. Povezuje se, pre svega, sa narcisoidnim poremećajem ličnosti, ali i sa dismorfofobijom koju karakteriše opsesivna ideja da je neki deo sopstvenog dela tela deformisan, ružan ili nesrazmeran, te osoba nastoji da ga popravi. Pojedini autori ga povezuju i sa parafilijom, tj. seksualnim devijacijama koje se manifestuju sklonošću ka neobičnom, abnormalnom seksualnom činu ili objektu.
U osnovi se nalazi strah od odbacivanja, jer nisu ispunjeni standardi lepote. Osobe sa ovim sindromom smatraju da imati dobro telo znači imati dobar život. Nažalost, donekle su u pravu, jer smo svedoci postavljanja merila zapošljavanja na osnovu fizičkog izgleda.
Pored društvenih faktora, uticaj ima i sam karakter ličnosti. To znači da on nas samih zavisi da li ćemo dozvoliti da nas okruženje objektivizira ili ne.
Kako prepoznati sindrom Dorijana Greja?
Bez obzira što ne postoji standardizacija simptoma ovog sindroma Brosig je identifikovao određene karakteristike.
Pored izraženog straha od telesnih deformiteta, osobe sa sindromom Dorijana Greja odbijaju da prihvate proces fizičkog i emocionalnog sazrevanja. Opsednute su estetskim intervencijama, kao i prepratima protiv starenja i lekovima za impotenciju. Maštaju da će im novi tretman ili procedura vratiti mladost. Kada shvate da još uvek nema izvora mladosti postaju frustrirani. Ipak, oni veruju da je to neuspeh nauke i hirurgije, a ne njihove percepcije.
Sindrom Dorijana Greja prate i anksiozni poremećaji, poremećaji ličnosti, kao i samodestruktivno ponašanje.
Patološki strah od starenja ne treba olako shvatiti, već na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Zablude o depresiji
Zablude o depresiji veoma su česte ne samo u razgovoru ljudi, već i u vestima u medijima.
Depresija je kompleksni poremećaj raspoloženja koji se definiše kao „stanje neraspoloženja i averzije prema bilo kom vidu aktivnosti”. Pojedini naučnici je objašnjavaju kao posledicu dugotrajnog potiskivanja tuge i boli.
Ujedno, spada u jedan od najčešćih psihičkih problema. Prema podacima Svetske zdravstvene organizacije 450 miliona ljudi se suočava sa njom. U našoj zemlji registrovano je 450.000 slučajeva, mada se procenjuje da je broj neprijavljenih daleko veći.
Iako mnogi doživljavaju depresiju, mali broj je onih koji znaju njen uticaj na organizam ili kako da prepoznaju simptome. Nažalost, nedostatak znanja je jedan od razloga zašto samo oko 35 odsto ljudi sa depresijom zatraži lečenje.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva najčešće zablude o depresiji.
Sve je u tvojoj glavi
Neki ljudi poriču činjenicu da je depresija prava bolest. Svakako, ovo medicinsko stanje je povezano sa hemijom mozga, funkcijom, strukturom, ali uključuje i uticaj životne sredine ili biološke faktore. Glavni okidači su stresne siuacije, kao što je gubitak drage osobe, zlostavljanje, konflikti u vezi, na poslu…
Depresiju, takođe, mogu da izazovu pojedine bolesti. Adisonova bolest, dijabetes, Kušingov sindrom, lupus, moždani udar, Alchajmerova bolesti, Parkinsonova bolest – samo su neki od pokretača. U faktore spadaju i tenzione glavobolje, jer stvaraju nesanicu i anksioznost, koje vode ka depresiji.
Depresija je znak slabosti
U najrasprostranjenije zablude o depresiji spada stav da je ona odraz mentalne slabosti.
Nemojte da zaboravite da je depresija ozbiljno zdravstveno stanje, te da nije povezana sa snagom nečijeg karaktera. Što znači da može pogoditi svakoga, bez obzira na fizičku ili mentalnu spremnost. Najbolji dokaz za to jesu uticajni ljudi, poput Abrahama Lincolna, J. K. Rowling, Ludwiga Van Beethovena, Vincenta Van Gogha, koji su se borili sa depresijom. Ne zaobilazi ni sportiste, koji važe za izuzetno fizički izdržljive osobe. Tako je Michael Phelps, plivač koji je osvojio 28 olimpijskih medalja, lečen od depresije još 2004. godine.
Zablude o depresiji vezane za treman lečenja
„Lekovi će promeniti vašu ličnost i uzimaćete ih zauvek“, rečenica koju možemo čuti od ljudi koji nisu upoznati sa depresijom.
Antidepresivi nisu isto što i lekovi protiv bolova ili sedativi, čak ih ne treba poistovećivati sa medikamentima za hronične bolesti. Njihov posao je da ispravljaju hemiju mozga koja uzrokuje simptome depresije. Samim tim se terapija propisuju individualno. Psiholog će vam pomoći da saznate da li određeni lek deluje i kada se osećate dovoljno dobro da prestanete da ga uzimate.
Kod pojedinih pacijenata dovoljna je psihoterapija, dok se kod nekih kombinuje sa lekovima.
Najbolji način da se pomogne nekome sa depresijom je da ga razveselite
Dobronamerni ljudi će često reći osobi sa depresijom da gleda sa vedrije strane ili da će se izvuci iz toga. Jedan od saveta je i da ne razmišlja o tome, te da će, vremenom, sve biti u redu.
Ovakva razmišljanja su pogrešna. Depresija je ozbiljni zdravstveni problem, koji ne prolazi sam, niti treba ignorisati znake. Najbolji način da pomognete depresivnoj osobi jeste da je podstaknete da o tome priča i da potraži stručnu pomoć.
Borba sa depresijom nije nimalo laka, zato kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Unutrašnji kritičar
Unutrašnji kritičar predstavlja psihološki koncept koji se odnosi na samooptužujuće misli i nekonstruktivne kritike koje upućujemo sami sebi.
Svaka osoba je podeljena. Deo nas je usmeren ka cilju i razvoju, dok je drugi deo samokritičan, pa čak i samodestruktivan. Ovaj oštri kritikujući glas aktivira se kada napravimo neku grešku, propust ili na neki drugi način izneverimo tuđa očekivanja. Sigurno ste se susreli makar jednom u životu sa njim.
Međutim, ako dopustite da kritički unutrašnji glas preuzme vodeću ulogu, postajući glas istine i stvarnosti, a ne glas percepcije, može da dovode u sumnju vaše ciljeve i dostignuća. Samim tim predstavlja kočnicu daljem razvoju.
Unutrašnji kritičar se javlja u raznim situacijama. Već pri pogledu u ogledalu ujutru dočekaće vas negativne misli, kao što: “Tako si neprivlačan“ , „Debeo si“, „Kakav ljigavac“… Zatim na poslu: „Nikada nećeš sve završiti na vreme“, „Niko te i ne primećuje“ , „Trebalo bi samo odustati“. Primetan je i u vezama: „On/ona te zaista ne voli“, „Nikada nije mogao da brine o tebi“, „Nećete potrajati“…
Bez obzira kada se javlja, jedno je sigurno – unutrašnji kritičar vam govori da niste dovoljno dobri, da ne vredite, da niste važni.
Zašto se javlja unutrašnji kritičar?
Postoji više stavova zbog čega nastaje unutrašnji kritičar. Većina naučnika smatra da je razvijen iz bolnih ranih životnih iskustava u kojima smo bili svedoci ili iskusili štetne stavove prema nama ili onima koji su nam bliski. Obično je posledica strogog autoritarnog vaspitanja i preteranih očekivanja roditelja. Mada i izbegavajući stil roditeljstva može da stvori manjak samopouzdanja i konstantnu kritiku u kasnijim godinama.
Prema mišljenju drugih ima evolutivni karakter. Kako su praljudi živeli u plemenima, osećaj stida im je sugerirao da su uradili nešto što nije sasvim u skladu sa društvenim normama, te postoji opasnost da budu izbačeni iz zajednice. Upravo je sramota i danas glavni pokretač unutrašnjeg kritičara.
Postoji više tipovi unutrašnjeg kritičara
Perfekcionista pokušava da vas navede da stvari radite savršeno. Ovaj unutrašnji kritičar postavlja visoke standarde, a kada ne uspete da ih ispunite, napada vas i govori da vaše akcije nisu dovoljno dobre. S obzirom da je prisutan strah od neuspeha često vas sprečava da započnete novi projekat, tvrdeći da to nećete moći da uradite na pravi način.
Nadzornik će učiniti sve što je potrebno da vas natera da radite što je više moguće. Da bi vas motivisao može vam reći da ste lenji ili nesposobni i da ne možete ništa da postignete. U pojedinim slučajevima se javlja i prokrastinacija, tj. odlaganje izvršenja obaveza i zadataka.
Unutrašnji kontrolor kontroliše impulsivna ponašanja, kao što su konzumiranje slatkiša, alkohola, kafe, cigareta, trošenje novca i sl. Kada posegnete za nekom od ovih stvari dolazi do osuđujući kritike.
Potkopavač ima zadatak da potkopa vaše samopouzdanje i umanji vašu vredost. Time vas sprečava da preduzmete bilo kakvu akciju, te ne postoji rizik od neuspeha.
Unutrašnji kritičar Guilt-Tripper okriviće vas za određene radnje i odluke koje ste preduzeli (ili niste) u prošlosti. Često se radi o ponašanju koje je bilo štetno za druge (posebno one koji su vama važni), bez obzira da li je učinjeno namerno ili ne.
Uništavač pravi direktne napade na vaše samopoštovanje tako da vas navodi da verujete da ne zaslužujete osnovno poštovanje i razumevanje. Može se javiti i verovanje da ne bi trebalo uopšte da postojite.
Konformista pokušava da vas navede da se uklopite u određeni kalup zasnovan na standardima društva, vaše kulture ili porodice. Zapravo, želi da se dopadnete drugima i da vam se dive, jer se boji da bi suprotno ponašanje moglo da dovede do napuštanja, sramote ili odbijanja.
Ukoliko ste prepoznali neki od tipova unutrašnjeg kritičara potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Traumatsko vezivanje
Traumatsko vezivanje predstavlja psihološki odgovor na zlostavljanje. Nastaje kada zlostavljena osoba uspostavi nezdravu vezu sa osobom koja je zlostavlja. Odnosno, kada razvije bilo kakve emocije, pa i saosećanje prema nasilnoj osobi, što postaje pojačano ciklusima zlostavljanja, a praćeno je nagradama i kajanjem.
Stokholmski sindrom je jedna vrsta traumatskog vezivanja. Mada se ono može javiti i kroz druge oblike.
Traumatskog vezivanja ima ozbiljne posledice na zdravlje žrtve, ne samo dok traje zlostavljanje, već i kasnije. Nisko samopoštovanjei negativna slika o sebi su vodeći pratioci, kao i depresija i bipolarni afektivni poremećaj.
Problem dodatno komplikuje činjenica da žrtva često nije u stanju da napusti zlostavljača. Čak i ako to uspe da učini neretko se vraća, jer je naučena na traumatsku vezu.
Zašto nastaje traumatsko vezivanje?
Prema Nacionalnoj telefonskoj liniji za nasilje u porodici, traumatske veze su rezultat nezdrave vezanosti. Tome doprinosi osećaj privrženosti i zavisnosti, kao i obrazac zlostavljanja i kajanja.
Najčešće se traumatsko vezivanje razvija iz oslanjanja na nasilnu osobu i očekivanja da ona ispuni emocionalne potrebe. Na primer, dete se oslanja na svog roditelja ili staratelja za ljubav i podršku.
Ako je taj staratelj nasilan, ono će ljubav povezati sa zlostavljanjem. Verujući da je ova povezanost normalna, neće moći da vidi nasilnog staratelja kao „lošeg“. Umesto toga, dete može da krivi sebe za zlostavljanje kao način da shvati šta mu se dešava što omogućava staratelju da ojača njihovu vezu.
Traumatsko vezivanje ponekad prati ciklus zlostavljanja, a zatim kajanja. Naime, nakon što je naneo štetu, zlostavljač može da obeća da će se promeniti, pa čak i biti posebno ljubazan ili romantičan. Ovo zlostavljanoj osobi daje nadu da će se patnja završiti, te je vidi kao cenu za dobrotu. Kajanje kod žrtve stvara i osećaj zahvalnosti, čime se toksična veza produbljuje.
Sedam faza traumatskog vezivanja
Traumatsko vezivanje započinje kao odličan odnos, koji se postepeno pretvara u zlostavljujuću dinamiku. Zbog toga je veoma važno prepoznati njegove faze.
Ljubavno bombardovanje uključuje iznenadni, intenzivan pokušaj da se u vezi stvori „mi“ kroz visoke pohvale i preterano laskanje. Zlostavljači su vešti manipulatori te će navesti žrtvu da popusti i veruje u njegove namere, pa i da ima osećaj sigurnosti.
U narednoj fazi nasilnik će namerno testirati poverenje i zavisnost od njega, što obično dovodi do toga da se žrtva oseća krivom zbog ispitivanja ili nekog drugog postupka. Kada steknu poverenje, emocionalni zlostavljači mogu početi da izdvajaju neke od kvaliteta, identifikujući ih kao beznačajne ili problematične. Faza kritike je najuočljivija tokom svađa i nesuglasica. Na kraju će žrtva početi da se izvinjava na kritike i osude.
Gaslajting je karakterističan za traumatsko vezivanje. Posledica ovog prikrivenog zlostavljanja jeste da žrtva počinje da dovodi u pitanje svoju procenu i mišljenje, a na kraju i percepciju sveta.
Da bi izbegla dalje konflikte žrtva popušta u nekom trenutku. Vremenom, gubi sebe i pristaje na sve, jer zna da će stvari postati gore ako se pobuni.
U poslednjoj fazi osoba postaje potpuno zavisna od druge tako da dolazi do cikličnih stadijuma.
Ukoliko ste svesni da ste žrtva traumatske veze potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Strah od neuspeha
Strah od neuspeha predstavlja emocionalnu, kognitivnu ili bihejvioralnu reakciju na potencijalni negativni ishod nekog cilja. Poznat je i pod nazivom atihifobija, koji potiče od grčke reči „atyches“, što znači „nesrećni“.
Savremeno doba nametnulo je visoke strandarde. U želji da postignemo maksimalne rezultate svako od nas je makar jednom doživeo strah od nesupeha. Da li ću izgubiti godinu ako padnem ispit? Da li ću ostaviti loš utisak u novom društvu? Da li ću uspeti da pokažem potencijale na razgovoru za posao? Samo su neke od dilema koja nas muče, a prolaznog su karaktera.
Međutim, kada strah postane toliko intenzivan da vas sputava u ostvarivanju zamisli i ciljeva, narušavajući kvalitet života, onda je reč o atihifobiji.
Zašto se javlja strah od neuspeha?
Uzroci koji dovode do ove vrste straha su različiti.
Porodična istorija je jedan od čestih. Naime, ako u porodici postoje poremećaji mentalnog zdravlja kao što su fobije, anksioznost ili depresija, veća je verovatnoća da će se javiti atihifobija.
U pojedinim slučajevima razvija se iz drugih fobija. Tako, na primer dete sa skolionofobijom (strahom od škole) može u kasnijim godinama da pokaže i znake atihifobija. Može se javiti i kod osoba koje pate od mizofobije (straha od prljavštine i mikroba) ukoliko stalno imaju osećaj da ne uspevaju da ostanu čisti.
Strah od neuspeha se često svrstava i u naučeno ponašanje. To znači da je osoba odrasla u okruženju u kojem se neuspeh smatrao neprihvatljivim ili da je bilo šta manje od savršenog neuspeh.
Traumatično iskustvo, poput zlostavljanja ili teške kazne kao rezultata neuspeha, takođe, može biti pokretač fobije.
Kako prepoznati strah od neuspeha?
Atihifobija nije isto što i atelofobija, tj. strah od nesavršenosti. Osobe sa ekstremnim perfekcionizmom nastoje da budu besprekorne u svakoj situaciji, dok osobe sa atihifobijom se fokusiraju na neuspeh. Zbog toga ne žele da isprobaju nove stvari ili da se uključe u izazovne projekte na poslu. Pojedini se čak plaše obavljanja jednostavnih zadataka, te ih odlažu. Imajući ovo u vidu možemo da kažemo da u osnovi ove fobije leži samosabotaža.
Manjak samopouzdanja je još jedna karakteristike. Obično koriste negativne izjave kao što su „Nikada neću biti dovoljno dobar da dobijem to unapređenje“ ili „Nisam dovoljno pametan da uđem u taj tim“.
Bez obzira na nedostatak samopouzdanja, osobe koje se suočavaju sa strahom od neuspeha nisu spremne da prihvate pomoć ili konstruktivnu kritiku, a pojedini pokazuju u tim situacijama i netrpeljivost. Što često rezultira poteškoćama u održavanju odnosa sa drugim ljudima.
Atihifobija može da izazove i fizičke simptome, kao što su drhtavica, vrtoglavica, prekomerno znojenje, lupanje srca, mučnina, probavne smetnje…
Kako se osloboditi straha od neuspeha?
Strah od neuspeha je kompleksni problem koji zahteva stručnu pomoć.
Kognitivno bihejvioralna terapija će vam pomoći da promenite negativno razmišljanje o neuspehu. Odnosno, da su stvari koje smatrate „neuspesima“, zapravo, pozitivne prilike za učenje i rast.
Terapija izloženosti se zasniva na postepenom izlaganju izvoru vašeg straha kako bi se on prevazišao. Psiholog će vas zamoliti da ponovo napravite scenario u kome osećate da ste pogrešili u prošlosti. Pri čemu sada to proživljavate u bezbednom okruženju sa podrškom tako da možete da vidite da nema stvarne pretnje ili opasnosti u neuspehu.
Ukoliko ste prepoznali znake straha od neuspeha potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeŠta je samosabotaža i kako je prevazići?
Samosabotaža predstavlja obrazac ponašanja koji onemogućava ostvarivanje ciljeva ili postizanje uspeha. U pitanju je skup radnji, misli, stavova i uverenja koji predstavljaju kočnicu u našem razvitku, jer zbog njih mi odustajemo od nečeg što nam je važno i korisno.
Ipak, morate znati da samosabotaža nema za cilj ugrožavanje sopstvenog integriteta, već samo izbegavanje situacije u kojoj bismo mogli da doživimo neuspeh, umesto da se usudimo da pokušamo.
Tipičan primer jeste započinjanje dijete. Koliko puta ste čuli ili samo izgovorili od ponedeljka sam na dijeti. Međutim, kada dođe ponedeljak nađemo opravdanje da svoju odluku odložimo za naredni.
Vrste samosabotaže
Samosabotaža se može javiti u različitim oblicima.
Najčešća jeste samobotaža izbegavanja. Baš kao što joj naziv kaže ona se zasniva na izbegavanju svega što može da dovede do promene. Ove osobe izbegavaju susrete sa pojedinim ljudima, „teške“ razgovore, pa čak se i ne pojavljuju na razgovore za posao, pravdajući svoje ponašanje stavom da je sigurno konkurs namešten ili da svakako ne bi uspeli.
„Past fokus“ samosabotaža predstavlja konstantno traženje razloga u prošlosti za nepostavljanje i neispunjavanje ciljeva u sadašnjosti.
„Sve je to meni jasno“ samosabotažu karakteriše izbegavanje traženje pomoći od drugih, tako što se očekuje da će se problem sam od sebe rešiti.
„Ne znam“ samosabotaža se manifestuje osećajem žrtve i prepuštanjem loših radnji kao utehe. Obično su to emocionalno prejedanje i različite vrste zavisnosti.
Samosabotaža malodušnosti se ogleda kroz postavljanje velikih ciljeva koje je nemoguće postići. Dok se prokrastinaciona samosabotaža zasniva na nekoj od navedih vrsta, ali je prati odlaganje radnji ili donošenje važnih odluka, te se vreme koristi za manje važne i često dugoročno štetne aktivnosti.
Zašto se javlja samosabotaža?
Samosabotaža je samodestruktivno ponašanje u čijoj osnovi je biološki odgovor. Naime, prilikom postavljanja ciljeva povećava se dopamin, te se osećamo dobro. Ali kada dođe vreme da ih ispunimo, strah od neuspeha pokreće izbegavajuće ponašanje. Da bismo izbegli „pretnju“, podsvesno počinjemo da zaziremo od svojih ciljeva. Ovo se zove konflikt pristupa i izbegavanja.
Može se javiti i kada postoji neusklađenost između naših vrednosti i našeg ponašanja. Najčešće je kada moramo da uradimo nešto što nije u skladu sa onim što zaista želimo. Takođe, kao pokretač može biti manjak samopouzdanja jednog od roditelja, koji se prenosi na dete, što dovodi do samosabotaže.
U pojedinim situacijama samosabotirajuće ponašanja proizilazi iz preživljene traume u detinjstvu. Rezultat toga jeste doživljavanje sveta kao nesigurnog mesta, a sebe samog kao osobe koja ne zaslužuje dobre stvari u životu.
Kako prevazići samosabotažu?
Samosabotaža utiče na svakodnevni život, jer nismo svesni svojih negativnih obrazaca razmišljanja i njihovog uticaja na naše ponašanje. Vremenom, počinjemo da preispitujemo svoje vrednosti, što pojačava osećaj nesigurnosti, razočaranja, pa i krivice i frustracije.
Ljudi sa ovim problemom često ispoljavaju pasivno agresivno ponašanje ili ne znaju da kontrolišu bes. Posledice toga jesu loši odnosi sa prijateljima, porodicom i saradnicima.
Imajući u vidu ozbiljnost stanja u koje može da vas dovede samosabotaža veoma je bitno da ovakvo ponašanje prevaziđete. Prvi korak u tome jeste da prepoznate sopstvene obrasce samosabotiranja. Razmislite o ciljevima koje ste postavili, ali nikada niste postigli, kao i o neuspesima za koje nije bio očigledan razlog. Zatim se potrudite da razumete emocije koje dovode do ovakvog ponašanja, jer samosabotaža često proizilazi iz osećanja anksioznosti, besa i bezvrednosti. Tek kada postanete svesni negativnih emocija i misli moći ćete i da promenite svoje ponašanje.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa samosabotirajućim ponašanjem potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više