
Sociopata – Simptomi i uzroci nastanka
Sociopata je termin koji stručnjaci koriste za osobe koje pate od antisocijalnog poremećaja ličnosti. Prema najnovijem izdanju „Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje“ definiše se kao osoba koja ne poštuje pravila i društvene norme. Takođe, krši prava drugih ljudi“. Odnosno, karakteriše je emocionalna hladnoća i udaljenost od drugih, manjak osećanja krivice i kajanja, kao i iskrivljena moralna uverenja.
Kanadski psihijatar Erik Bern, tvorac teorije transakcione analize, podelio je sociopate u 2 grupe. Pasivni, tj. latentni tip se većinu vremena ponaša u skladu sa društevnim i moralnim normama, prihvatajući smernice nekog spoljnog autoriteta, kao što su religija ili zakon. Ipak, nema obzira prema drugima, već se samo ponaša u skladu sa onim što je društveno prihvatljivo.
Aktivni sociopata u kratkom periodu može da prekrije svoj karakter. Da bi počeo da ispoljava svoje pravo lice čim prestane da bude pod kontrolom autoritativnih osoba. Istraživanja pokazuju da se ovaj oblik prepoznaje kod 4 odsto ljudi u svetu.
Imajući to u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva koji su najčešći simptomi.
Zašto je neko sociopata?
Mnogi stručnjaci smatraju sociopatiju više kao adaptivno ponašanje, nego kao genetski poremećaj. Svakako, hemija mozga i nasleđeni geni igraju ulogu, ali stilovi roditeljstva i vaspitanje, zajedno sa drugim faktorima životne sredine, imaju najveći uticaj.
Deca koja ne dobijaju pažnju od roditelja ili staratelja imaju tendenciju da odrastaju učeći da moraju da se brinu o sebi, jer niko drugi neće. Sociopate se razvijaju i u disfunkcionalnim porodicama. Posebno su tome sklone osobe koje doživljavaju zlostavljanje, nasilje i manipulaciju od ranog detinjstva, te ovo ponašanje modeliraju dok se snalaze u sopstvenim konfliktima.
Studije su potvrdile da je moguće „steći“ sociopatiju. Trauma ili oštećenje prednjih režnjeva mozga, koje se može desiti kao rezultat povrede glave ili progresivnih stanja, poput demencije, predstavlja faktor rizika za antisocijalno ponašanje.
Kako prepoznati sociopatu?
Pored ignorisanja društvenih normi, sociopata ne poštuje ni zakon, te krši pravila na poslu ili u školi, a pojedini su čak spremni da se upuste u nezakonite radnje, kao što je krađa. Prekoračenje društvenih granica, uhođenje i uznemiravanje drugih i uništavanje imovine, uključujući korišćenje lažnih identiteta – samo su neke od njihovog ponašanja.
Ovi ljudi imaju problema u kontroli impulsa, te obično deluju bez razmatranja posledica. Mogu da ispolje i agresivno ponašanje, uključujući čest fizički sukob, uz zanemarivanje lične bezbednosti i bezbednosti drugih.
Poteškoće u upravljanju obavezama, samim tim planiranju budućnosti, još jedan je znak sociopata. Mnogi od njih izgledaju šarmantno i prijatno, dok njihov lični interes ne postane jasan. Tada shvatate da su vešti manipulatori, koji koristite humor, inteligenciju i harizmu da ostvare svoju zamisao.
Niska empatija i teškoće u učenju iz grešaka su vodeće karakteristike, te gotovo da ne pokazuju brigu i interesovanje za živote drugih.
Da li se sociopata može promeniti?
Kognitivno bihejvioralna terapija je osnova lečenja. Ona može pomoći sociopatama da razmotre svoje ponašanje u odnosu na ljude, ali i situacije. Ujedno, da uvide prednosti korišćenja razgovora, umesto nasilja, za rešavanje sukoba.
Terapija zasnovana na mentalizaciji ima za cilj da pomogne da bolje identifikuju i razumeju mentalne i emocionalne sklopove, kako svoje, tako i tuđe. Dok upravljanje nepredviđenim situacijama se zasniva na nagrađivanju za podsticanje napretka lečenja.
Sociopatija je ozbiljno stanje, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Šizotipni poremećaj ličnosti
Šizotipni poremećaj ličnosti prema definiciji je „sveobuhvatan obrazac socijalnih i međuljudskih deficita, obeležen akutnom nelagodnošću i smanjenim kapacitetom za bliske odnose, kao i kognitivnim ili perceptivnim izobličenjima i ekscentričnim ponašanjem“. To znači da su prisutne značajne devijacije u sferi mišljenja, opažanja, afekta i komunikacije sa drugima.
Termin je uveo Sandor Rado 1956. godine. Da bi 3 decenije kasnije postavljen kao prava dijagnoza, te se našao u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje. Njegovo dijagnostifikovanje je poslužilo da se popuni jaz između graničnog poremećaja ličnosti (BPD) i umerenih simptoma sličnih shizofreniji.
Zašto se javlja šizotipni poremećaj ličnosti?
Glavni uzrok nije otkriven, te se šizotipni poremećaj ličnosti smatra kompleksnim problemom koji je izazvan kombinacijom faktora biopsihosocijalne prirode.
Genetika igra važnu ulogu. Što znači da je veća verovatnoća da će javiti ukoliko u porodici već postoji ili je kod nekog člana dijagnostifikovana shizofrenija. Iskustva u detinjstvu takođe se svrstavaju u pokretače. Naime, zanemarivanje roditelja, omalovažavanje i kažnjavanje utiču na psihički razvoj koji u kasnijem dobu može da dovede do poremećaja ličnosti.
Ne treba zanemariti ni psihološke karakteristike pojedinca koje su oblikovane sredinom u kojoj je odrastao, kao i naučeni koping mehanizmi.
Kako prepoznati šizotipni poremećaj ličnosti?
Šizotipni poremećaj ličnosti karakteriše izražena socijalna anksioznost. Ove osobe imaju velikih poteškoća u uspostavljanju i održavanju bliskih odnosa sa drugima, delimično zbog iskrivljene interpretacije društvenih interakcija, a delimično usled čudnog društvenog ponašanja. Zbog toga nemaju bliske prijatelje, već kontakte održavaju samo sa najbližim rođacima.
Neobično ponašanje i maniri su još jedna odlika. Pojedini su čak sujeverni ili mišljenja da imaju posebne paranormalne moći, te ne čudi što ih drugi ljudi smatraju „čudnim ili ekscentričnim“.
Osobe koje pate od šizotipnog poremećaja ličnosti obične situacije i događaje tumače kao da imaju posebno značenje za njih, dok prema namerama drugih mogu biti paranoični i sumnjičavi.
Ove simptome prate čudne misli i govor, koje se manifestuju upotrebom preterano apstraktnih ili konkretnih fraza, kao i upotrebom fraza ili reči na neobičan način. Primetne su i poteškoće u održavanju kontakta očima.
Koja je razlika između šizotipnog poremećaja ličnosti i shizofrenije?
Iako mnogi stručnjaci šizotipni poremećaj ličnosti svrstavaju u jedan od poremećaja spektra shizofrenije, ali sa blažim oblikom, ne treba ih poistovećivati.
Shizofrenija je teška mentalna bolest u kojoj ljudi gube kontakt sa stvarnošću. Dok ljudi sa šizotipnim poremećajem ličnosti mogu doživeti kratke psihotične epizode sa deluzijama ili halucinacijama. Te epizode nisu tako česte, produžene ili intenzivne kao kod shizofrenije.
Druga ključna razlika je da ljudi sa šizotipskim poremećajem ličnosti obično mogu biti svesni razlike između svojih iskrivljenih ideja i stvarnosti. Oni sa shizofrenijom se generalno ne mogu odvratiti od svojih zabluda.
Kako se leči šizotipni poremećaj ličnosti?
Kognitivno bihejvioralna terapija ima za cilj da pomogne osobi da sagleda svoje misli i emocije kako bi shvatila kako one utiču na postupke. Na taj način može da prepozna iskrivljene obrasce razmišljanja, kao što su referentno, paranoično ili magično razmišljanje. Ova terapija omogućava i testiranje stvarnosti i međuljudskih granica.
Grupna terapija se često primenjuje pri lečenju šizotipnog poremećaja ličnosti. Zahvaljujući njoj otklanjaju se poteškoće socijalne anksioznost i razvijaju socijalne veštine kod pojedinca.
Šizotipni poremećaj ličnosti može da dovede do razvoja depresije, anksioznosti, drugih poremećaja ličnosti, pa i do bolesti zavisnosti. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Poremećaj kontrole impulsa
Poremećaj kontrole impulsa prema definiciji predstavlja „nesposobnost suzdržavanja od izvođenja nekog poriva ili nagona koji je opasan za druge ili za samu osobu“. Pre izvođenja javlja se rastuća napetost i nervoza, pa i uzbuđenje, dok nakon izvršenja osoba oseća zadovoljstvo i olakšanje.
Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku o mentalnim poremećajima (DSM-IV), poremećaj kontrole impulsa se javlja u različitim oblicima. Najpoznatiji su intermitentni eksplozivni poremećaj, kleptomanija, piromanija, patološko kockanje i trihotilomanija.
Istraživanja pokazuju da se sa njima suočava oko 9 odsto svetske populacije. Pri čemu patološko kockanje, piromanija i intermitentni eksplozivni poremećaj češće pogađaju muškarce, a kleptomanija i trihotilomanija su pre sreću kod žena.
Intermitentni eksplozivni poremećaj
Intermitentni eksplozivni poremećaj predstavlja poremećaj koji karakterišu ekstremni nekontrolisani izlivi besa koji nisu adekvatni situaciji. Prati ih agresivno ponašanje koje često dovodi do uništavanja imovine ili povređivanja druge osobe.
Napadi besa obično traju manje od jednog sata, sa nizom telesnih simptoma, kao što su znojenje, tremor, stezanje u grudima, ubrzano lupanje srca. Da bi nakon završetka napada osoba osetila olakšanje. Kod pojedinih se ubrzo javlja i osećaj krivice.
Poremećaj kontrole impulsa koji dovodi do nelegalnih radnji
Klemptomanija je poremećaj kontrole impulsa koji se manifestuje krađom, koja nije izazvana materijalnom potrebom, već porivom. Na prirodu poremećaja ukazuje i sam naziv. Naime, ime potiče od grčkih reči „kleptein“, što u prevodu znači „krasti“ i mania, tj. „manija“.
U više od polovine slučajeva, klemptomanija se posmatra kao opsesivno kompulzivni poremećaj, a ređe kao poremećaj raspoloženja ili bolest zavisnosti.
Glavni pokretač su preživljena trauma u detinjstvu i loši porodični odnosi, te kleptoman želi time da nadomesti toplinu roditelja koju nije imao tokom odrastanja. Ponekad je povezana i niskim samopoštovanjem i seksualnim nezadovoljstvom.
Poremećaj kontrole impulsa koji je opasnost i za okolinu
Piromanija je namerno i smišljeno podmetanje požara više od jednog puta, koje je izazvano porivom. Osobe sa ovim poremećajem uživaju u svom delu, a često su i opčinjeni požarima, te ih privlači sve u vezi njih.
Iako su mnogi piromani mentalno zaostale ili starije osoba, postoje i oni sa oslabljenom kontrolom impulsa, koja često proizilazi iz osvete ili seksualne frustracije.
Patološko kockanje
Patološko, tj. kompulzivno kockanje se definiše kao preterana, patološka vezanost i nekontrolisani poriv da se uključi ili istraje u ponašanju vezanom za kockanje. Njemu čovek ne može sam da se odupre uprkos štetnim negativnim posledicama, koje neretko podrazumevaju ozbiljne finansijske gubitke i pogoršanje kvaliteta života.
Tačan uzrok za ovaj poremećaj kontrole impulsa nije otkriven, te se posmatra kao kombinacija bioloških, psiholoških i socijalnih faktora. Obično počinje iz radoznalosti, dosade i želje za zabavom. Mada nekima kockanje predstavlja beg od problema. Nije redak slučaj da je pokretač i neki psihički problem.
Trihotilomanija
Trihotilomanija je poremećaj kontrole impulsa koji se manifestuje neodoljivom potrebom da se iščupa sopstvena dlaka. Ovaj poriv nije vezan samo za dlake na glavi, već na čitavom telu. Što znači da uključuje i čipanje brade, obrva, trepavica, malja na grudima, nogama, rukama, ispod pazuha, pa i u stidnoj regiji.
Mnoge osobe sa ovim problemom pokazuju i karakteristične kompulzije kod OKP-a, poput brojanja, proveravanja i pranja, te se trihotilomanija često povezuje sa opsesivno kompulzivnim poremećajem. Taj stav potkrepljuje i činjenica da se često ova 2 poremećaja sreću u jednom porodici.
Pored genetske predispozicije, kao uzročnici se navode i stresni događaji, depresija, anksioznost, kao i hormonske promene, jer se trihotilomanija najčešće javlja u periodu adolescencije.
Ukoliko se suočavate sa nekim poremećajem kontrole impulsa potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Poremećaji spavanja
Poremećaji spavanja predstavljaju stanja koja narušavaju kvalitet, trajanje ili tajming sna. Samim tim, utiču na sposobnost osobe da pravilno funkcioniše dok je budna.
Dobar san čini osnovu zdravlja. Stručnjaci generalno preporučuju odraslima da spavaju najmanje 7 do 9 sati noću, iako je nekim ljudima potrebno više, a drugima manje. Takođe, važno je da san bude u kontinuitetu, tj. bez prekida i ikakvih ometanja.
Nažalost, stalni stres kojem smo izloženi, pritisak na poslu, kao i brojni porodični problemi negativno se održavaju i na san. Gotovo svaka odrasla osoba se suočila sa problemima spavanja. Međutim, ako oni traju u dužem periodu onda je reč o nekom poremećaju spavanja.
Statistički podaci pokazuju da poremaćaji spavanja pogađaju oko 20 odsto svetske populacije. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva koji su najčešći poremećaji spavanja.
Nesanica
Od preko 100 poremećaja spavanja, koliko je klasifikovano, nesanica, tj. insomnija je najčešća. Predstavlja poremećaj održavanja sna ili teškoće kod uspavljivanja. Pored teškog uspavljivanja, karakteristični simptomi su i prerano buđenje ujutru, san koji nije doneo odmor, te se u toku dana osećate umorno, pospano, dok poslove obavljate sporije i teže. Javljaju se i promene raspoloženja i problemi u ponašanju, poput hiperaktivnosti ili agresivnosti.
Prema uzroku nastanka, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nije povezana sa bilo kojim drugim zdravstvenim stanjem ili problemom. Sekundarna ukazuje da postoji još neki organski poremećaj.
Nesanica se razlikuje i prema dužini trajanja. Kratkotrajna (akutna ili nesanica prilagođavanja) traje od jedne noći do nekoliko nedelja. Obično je uzrokovana životnim stresom, kao što je gubitak posla, gubitak voljene osobe ili selidba. Mada je mogu izazvati i faktori okoline – svetlost, buka ili ekstremne temperature.
Dugotrajna ili hronična neispavanost se javlja najmanje 3 noći nedeljno tokom najmanje 3 meseca. U pokretače se svrstavaju depresija, hronični stres ili bol.
Poremećaji spavanja koji dovede do prekida disanja tokom sna
Apneja je potencijalno ozbiljan poremećaj sna koji se javlja kada se disanje osobe prekine tokom spavanja. Postoje 2 vrste – opstruktivna i centralna.
Opstruktivna apneja je češća. Nastaje kada se mišići koji podupiru meka tkiva u gornjim disajnim putevima opuste tokom spavanja i blokiraju normalan protok vazduha iz nosa u usta tako da dolazi do hrkanja i prekida disanja.
Kao uzročnici se navode genetika. Što znači da je veća verovatnoća da se javi kod osoba u čijoj porodici je već registrovana. Problem mogu da izazovu i zapušeni nos, kao i hormonska stanja, posebno kod poremećaja u radu štitne žlezde. U rizičnu grupu od pojave ove vrste apneja spadaju i gojazni i stariji ljudi.
Kod centralne apneje disajni putevi nisu blokirani, već nastaje zbog problema u načinu na koji mozak komunicira sa mišićima odgovornim za disanje. Naime, moždano stablo ne uspeva da pravilno prepozna nivoe ugljen-dioksida u telu tokom spavanja što dovodi do ponovljenih epizoda disanja koje je sporije i pliće nego u normalnom stanju.
Centralna apneja najčešće se javlja kao posledica nekog drugog medicinskog problema. Infekcije, povrede moždanog stabla, otkazivanje srca ili bubrega, moždani udar – svrstavaju se u vodeće pokretače.
Narkolepsija
Narkolepsija je neurološki poremećaj regulacije sna koji utiče na kontrolu sna i budnosti. Primarni simptom je prekomerna dnevna pospanost. Mada se mogu javiti povremene, nekontrolisane epizode uspavljivanja tokom dana, automatska ponašanja dok osoba nije svesna, iznenadna slabost mišića uz smeh ili druge emocije.
Osobe sa narkolepsijom imaju veću stopu paralize sna. Neretko ih prate i halucinacije kako dok ne nastupi san (hipnagoške halucinacije), tako i pri buđenju (hipnopompične halucinacije).
Poremećaji spavanja su ozbiljni problemi, koji mogu da ostave traga kako na fizičko, tako i na mentalno zdravlje. Zato ih nikako ne treba zanemariti i potrebno je ispitati njene uzroke. Ukoliko razlog nesanice nije fizičke prirode, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Šta je dismorfofobija?
Dismorfofobija, tj. telesna dismorfija predstavlja ozbiljan psihički poremećaj koji karakteriše opsesivna ideja da je neki deo sopstvenog dela tela deformisan, ružan ili nesrazmeran tako da osoba nastoji da to sakrije ili popravi. Ono što je specifično jeste činjenica da je telesna mana izmišljena ili toliko mala da je za druge ljude neprimetna.
Ne postoji osoba koja ne razmišlja o svom telu. Nažalost, internet i pametni telefoni doneli su negativnu stranu – težnju ka nerealnom savršenstvu. Gotovo svakodnevno se srećemo sa fotografijama ljudi savršene građe, prelepog lica i blistavog osmeha. Iako smo svesni u čarobnu moć filtera i raznih beauty aplikacija uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje je sve veći, te ne čudi što na svom telu uočavamo i najsitnije nedostatke.
Međutim, problem nastaje kada o njima počnemo opsesivno da razmišljamo više sati. Istraživanja pokazuju da približno 40 odsto osoba obolelih od dismorfofobije razmišlja o „ružnim“ delovima tela 3 do 8 sati u toku dana, a 25 odsto njih više od 8 sati dnevno.
Dismorfofobija nije bolest modernog doba!
Iako je problem izražen poslednjih godina dismorfofobija je bila poznata od davnina. Još je 1886. godine Enrico Morselli opisao slučaj pacijenta koji je imao osećaj ružnoće svog tela iako njegov izgled to nije pokazivao. Upravo je ovaj italijanski lekar uveo termin dismorfofobija. Naziv potiče od grčkih reči „dismorfia“ što znači „abnormalan“ i „morpho“, odnosno „oblik“.
Znake dismorfofobije primetio je i Sigmund Freud kod jednog svog pacijenta. Ipak, tek krajem 20. veka, tačnije 1980. godine poremećaj je uvršten u zvaničnu klasifikaciju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, kao somatoformni poremećaj.
Danas, statistički podaci pokazuju da dismorfofobija pogađa oko 2,4 odsto stanovništva. Obično počinje tokom adolescencije. Mada se može javiti i u ranim 30-im.
Kako se prepoznaje dismorfofobija?
Dismorfofobija se i kod muškaraca i kod žena ispoljava na isti način, ali postoje razlike u fokusu tela. Tako žene više obraćaju pažnju na izgled kukova i delove lica, kao i telesnu masu. Zato nastoje da šminkom prekriju svoje nedostatke na licu ili, pak, traže estetske tretmane koji im nisu potrebni i koji neće rešiti problem. Pojedine sprovode rigorozne dijete, te se mogu razviti i poremećaji ishrane.
Muškarci su više orijentisani na telesnu građu, genitalije i gubitak kose, te opsesivno vežbaju i često zloupotrebljavaju steroide.
Osobe koje pate od dismorfofobije često upoređuju svoj izgled sa izgledom drugih, proveravaju telo u ogledalu i traže potvrdu od okoline kako izgledaju. Takođe, smatraju da se drugi podsmevaju njihovom nedostacima, te osećaju sramotu, poniženje, nedostatak samopoštovanje. Zbog toga mogu da razviju kompleks niže vrednosti, dok je kod pojedinih primetna i socijalna distanca.
Ove simptome neretko prate anksioznost, depresija, pa i suicidne misli. Ni promene na koži nisu retke. Javljaju se kao posledica pipanja i grebanja kože usled pokušaja da se uočeni problem na koži reši, te postoji opasnost da ovakvo ponašanje pređe u patološko stanje, odnosno poremećaj koji se naziva dermatilomanija.
Kako se leči dismorfofobija?
Lečenje se zasniva na kombinaciji farmakoterapije i psihoterapija.
Antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina, pomažu u otklanjanju opsesivno-kompulzivnih i deluzionalnih osobina, dok kognitivno bihejvioralna terapija može pomoći pacijentima da prepoznaju pogrešne misaone obrasce. Samim tim i da sagledaju svoje telo u realnom stanju.
Dismorfofobija je začarani krug iz kog ne možete sami izaći, zato na vreme potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Dermatilomanija
Dermatilomanija predstavlja poremećaj navika i nagona koji se manifestuje opsesivnim kopanjem kože, stiskanjem akni ili patološkim grebanje. Naziv je dobila od grčkih reči „derma“, što znači „koža“, „tillo“, tj. povlačenje i „mania“ koja označava prekomerno ponašanje ili aktivnost.
Prvi detaljni opis dao je Louis-Anne-Jean Brocq 1898. godine. Proučavanjem pacijentkinje koja je imala nekontrolisanu potrebu da dira akne ovaj francuski dermatolog je jasno postavio karakteristike dermatilomanije. One uključuju stalnu potrebu za ekskorijacijom, grebanjem po koži koje ostavlja rane, pri čemu ova potreba nije fiziološkim simptom, kao i anksioznost koja prati samu radnju.
Statistički podaci otkrivaju da dermatilomanija pogađa oko 5 odsto svetskog stanovništva. Obično se javlja u pubertetu, ali u pojedinim situacijama može se prvi put ispoljiti u kasnijem životnom dobu. Ranijih godina smatrano je da je pretežno ženski problem. Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da su samo oko 55 odsto ljudi sa ovim stanjem žene.
Zašto se javlja dermatilomanija?
Tačan uzrok nije otkriven, te se dermatilomanija smatra kompleksnim poremećajem koji izaziva kombinacija više faktora.
Genetika igra važnu ulogu. To znači da je veća verovatnoća da će osoba razviti nagon za opsesivnim kopanjem kože ukoliko je on već registrovan kod nekog od roditelja.
Biološki faktori, takođe, mogu biti pokretači problema. Naime, promene u strukturi mozga koje kontrolišu način na koji učimo i formiramo navike stvaraju osnovu za njegovo javljanje.
Ne treba zaboraviti ni stres koji je uzročnik mnogih zdravstvenih stanja. Zbog toga pojedini stručnjaci dermatilomaniju tumače kao mehanizam koji se javio u borbi sa životnim nedaćama i konstantnoj izloženosti stresu. Mada neki ovaj poremećaj vezuju za dosadu ili neka druga mentalna stanja, kao što su trihotilomanija i autizam.
Koji su simptomi dermatilomanije?
S obzirom da je dermatilomanija opsesivno kompulsivni poremećaj glavni simptom je kompulzivni, tj. impulsivni nagon za kopanjem kože kome je nemoguće odoleti. Iako se za to najčešće koriste prsti, može uključivati i griženje zubima, pa i upotrebu pojedinih oštrih predmeta, kao što su pincete ili igle.
Radnja može biti automatska. Odnosno, osoba, bez razmišljanja i unapred planiranja, prelazi rukama po svom telu, kako bi pronašla delove kože pogodne za svoj nagon. Drugi se, pak, fokusiraju na određeno područje, tako da sate i sate provode čačkajući kožu u tom predelu. Što dovodi do ozbiljnih oštećanja, pa i rana i infekcija.
Dermatilomanija se ispoljava i napetošću koja privremeno nestaje nakon čačkanja. Takođe, prati je osećaj stida i manjak samoupozdanja, te se vidljvi tragovi na koži pokušavaju prekriti odećom i šminkom. Ove posledice poremećaja utiču na normalno funkcionisanje i komunikaciju porodicom i prijateljima, što neretko vodi ka socijalnoj distanci.
Kako se osloboditi dermatilomanije?
Lečenje se zasniva na kombinaciji psihoterapijskih metoda.
Kognitivno bihejvioralna terapija vam pomaže da se suočite sa svojim problemom, kao i izvorom koji je doveo do poremećaja.
Terapija za poništavanje navika omogućava da postanete svesniji svog ponašanja i obrazaca aktivnosti. Na taj način vas uči kako da prekinete štetne navike, što je čačkanje kože u ovom slučaju.
Terapija prihvatanja i posvećenosti ima za cilj da vas podstakne da promenite svoje ponašanje prihvatanjem negativnih osećanja koja ga podstiču.
Dermatilomaniju ne treba olako shvatati, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Kinofobija – Strah od pasa
Kinofobija predstavlja iracionalni strah od pasa. Naziv je dobila od grčkih reči „cyno“ što u prevodu znači „pas“ i „phobos“, tj. „strah“.
U pitanju je specifična fobija, koja je u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM-5) svrstana u podgrupu životinjskih fobija.
Iako se strah od pauka smatra najrasprostranjenijom životinjskom fobijom, ni kinofoboju ne treba olako shvatiti. Istraživanja pokazuju da se oko 3 odsto ljudi u svetu sa njom suočava. Problem je dodatno izražen zbog velikog broja kako lutalica, tako i vlasničkih pasa koje srećemo gotovo svakog dana na ulicima, u parkovima i drugim mestima.
S obzirom da kinofobija otežava normalno funkcionisanje psihološko savetovalište Sana vam skreće pažnju na moguće pokretače problema.
Šta izaziva strah od pasa?
Kinofobija se obično javlja u detinjstvu. Mada nije isključeno da se pojavi i u kasnijim godinama pod uticajem različitih bioloških, genetskih, psiholoških i faktora okoline.
Glavni pokretač smatra se traumatično isksutvo, koje može biti lično, indirektno ili informativno. Lično iskustvo podrazumeva negativni susret sa psom kao što je ujed. Indirektno je, zapravo, iskustvo posmatranja kada vidite da je neku osobu krvoločki napao pas. Dok se informativno sastoji u prenošenju susreta drugih ljudi sa psima ili čitanja u novima o tome. Često se roditelji služe ovim kako bi zaplašili decu ili, pak, preneli svoje strahove, čime se stvaraju uslovi za ravoj kinofobije.
Istraživanja pokazuju da strah od pasa ima genetsku osnovu. Što znači da je veća verovatnoća da će javiti ukoliko je u porodici već registrovana neka vrsta fobije. Takođe, veću sklonost ka njenom razvoju imaju ljudi koji pate od drugih psihičkih problema, kao što su depresija, generalizovana anksioznost, opsesivno-kompulzivni poremećaj.
Pokretači mogu biti i promene u funkciji mozga, kao i sam sklop ličnosti.
Simptomi i okidači kinofobije
Osobe koje pate od kinofobije ispoljavaju simptome straha kada ugledaju psa, čak i ako je na povodcu ili u ograđenom prostoru. Kod pojedinih ljudi dovoljno je da čuju lajanje ili da ugledaju sliku psa, dok je nekima okidač i samo razmišljanje o psima.
Karakteristični simtpomi su znojenje, drhtanje, otežano disanje i ubrzani rad srca. Zatim, mučnina vrtoglavica, uznemireni stomak.
Fizičke simptome prate emocionalni. Tu spadaju napadi panike, anksioznost, osećaj gubitka kontrole. Zbog toga se javlja i potreba da se izbegnu sve situacije u kojima postoji mogućnost da se susretnu sa psima. Kao posledica toga nastaje socijalna distanca. Vremenom, mogu se razviti i depresija pa i suicidne misli.
Kako se leči kinofobija?
Nažalost, samo 10 odsto ljudi koji imaju iracionalni strah od pasa potraži pomoć stručnjaka. Što je velika greška, jer on neće nestati sam od sebe.
Psihoterapija ima važnu ulogu u rešavanju kinofobije. Pri čemu se primenjuje više metoda. Terapija izloženosti je najčešći tretman. Kao što naziv kaže, obuhvata postepeno izlaganje objektu straha, u ovom slučaju psima. U početku se predlaže gledanje video zapisa i fotografija na kojima su psi, da bi se prešlo na direktni kontakt sa njima.
Kognitivno bihejvioralna terapija je druga metoda koja se koristi u lečenju. Cilj ovog pristupa jeste razvijanje osećaja kontrole nad svojim mislima i emocijama, kao i napuštanje nerealnih razmišljanja.
Oslobodite se straha od pasa, kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Anksioznost na poslu
Anksioznost na poslu predstavlja patološko stanje koje karakteriše neprijatno osećanje strepnje, odnosno iščekivanja da će se nešto loše dogoditi tokom radnog dana. Odnosno, u pitanju je preterani osećaj stresa, nervoze, nelagode ili napetosti u vezi sa poslom, što može biti povezano sa učinkom na poslu, interakcijama sa saradnicima ili čak javnim govorom.
Posao je sastavni deo života svakog čoveka, a težnja da se napreduje je osnovna pokretačka snage razvoja ličnosti. Imajući ovo u vidu ne čudi što je stres na poslu postao svakodnevna pojava. Zapravo, sasvim je normalno da u određenim poslovnim situacijama osetite nervozu i strepnju. Važna prezentacija, razgovor za povišicu, sklapanje nove saradnje, bliženje roka za važan projekat – samo su neke od njih.
Međutim, problem nastaje kada ovi simptomi postanu toliko intenzivni i neprilagođeni da otežavaju obavljanje poslovnih obaveza, pa i funkcionisanje van radnog mesta.
S obzirom da anksioznost na poslu pogađa oko 40 odsto odraslog stanovništva psihološko svetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate simptome.
Zašto nastaje anksioznost na poslu?
Anksioznost na poslu može biti uzrokovana različitim karakteristikama radnog okruženja. Najčešće su to stalni konfliti u radnom okruženju, negativan odnos sa saradnicima i zahtevni šefovi. Mada je mogu izazvati i česti prekratki rokovi za obavljanje zadataka, stalni prekovremeni rad, nepredvidivi radni dani, kao i rad u izuzetno brzom i konkurentnom okruženju. Nedovoljni podsticaj od strane nadređenih i nedovoljna nagrada za postignute rezultate, posebno mala plata i loše beneficije, takođe, se svrstavaju u vodeće pokretače.
Na ovaj poremećaj utiču i individualne karakteristike same osobe i druge okolnosti iz njenog života. Zbog toga nije redak slučaj da se javi kod osoba koje se suočavaju sa privatnim brigama. Zatim, kod osoba koje imaju kompleks niže vrednosti, posttraumatski stresni poremećaj, socijalnu fobiju, opsesivno kompulsivni poremećaj, generalizovani anksiozni poremećaj ili pate od nekog drugog poremećaja.
Kako se ispoljava anksioznost na poslu?
Preterana ili iracionalna zabrinutost za radne zadatke i nervoza zbog njih su karakteristični znaci anksioznosti na poslu. Ovi simptomi se mogu javiti i primanjem poslovnih poruka ili poziva, pa i pri samoj pomisli na posao.
Osobe koje pate od anksioznosti na poslu imaju problema sa spavanjem i sa koncentracijom u toku radnog dana. Preterano reaguju na pojedine situacije na poslu i previše su fokusirani na negativne aspekte svog posla. Prate ih i prokrastinacija, tj. stalno odlaganje izvršenja poslovnih obaveza i zadataka, kao i izbegavanje sastanaka i novih projekata.
Anksioznost na poslu se manifestuje i somatskim simptomima, kao što su glavobolje, lupanje srca, vrtoglavice, suvoća ustiju i uznemireni stomak.
Kako se boriti sa anksioznošću na poslu?
Anksioznost na poslu ne treba olako shvatiti, jer može da utiče na celokupni život. Zato je veoma važno da na vreme prepoznate uzročnike problema i naučite kako da se sa njima izborite.
Stručnjaci savetuju da je dobra organizacija na poslu ključna za eleminisanje anksioznosti. Pri čemu je neophodno da u toku rada pravite mikro pauze kako biste poboljšali koncentraciju. Nikako nije preporučljivo da preuzimate previše zadataka, kada znate da nećete stići da ih obaviti, jer će vas oni odvesti u stalni prekovremeni rad.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa anksioznošću na poslu potražite stručnu pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više