Kako zaustaviti preterano razmišljanje?
Kako zaustaviti preterano razmišljanje? Pitanje sa kojim se sreću mnogi ljudi širom sveta. Procenjuje se da 73 odsto odraslih osoba starosti između 25 i 35 godina, kao i 52 odsto ljudi od 45 do 55 godina se susreće sa ovim problemom.
Overthinking, tj. preterano razmišljanje predstavlja prekomerno razmišljanje i analiziranje određene situacije, problema, događaja kako iz naše prošlosti, tako i onih koji tek mogu da se dogode. Iako je razmišljanje i planiranje odraz dobre organizacije i odgovornosti, ovaj način može da preraste u opsesiju, pa i da postane vid hronične zabrinutosti. Kao posledica mentalnog preopterećenja javlja se niz zdravstvenih problema. Najčešće su to anksioznost, depresija i hronična neispavnost. Mada ne treba zanemariti ni komplikacije po fizičko zdravlje, jer dugotrajno preterano razmišljanje ostavlja traga na gastrointestinalni trakt i kardiovaskularni sistem.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana daje vam odgovor na pitanje: “kako zaustaviti preterano razmišljanje”.
Prihvatite problem
“Ne mogu da zaustavim mozak”, “Ja sam rob svojih misli”, “Ako sam nesposoban da zaustavim svoje misli, onda sam nesposoban da bilo šta drugo uradim”, “Mozak mi radi bez prekida”, samo su neke od misli koje vode u nezdrave emocije. Zato je prvi korak u zaustavljaju preteranog razmišljanja prihvatanje problema.
Nemojte da zaboravite da je ljudski mozak “programiran” na stalno razmišljanje. On konstantno obrađuje informacije tako da u jednom trenutku može da se pokrene lančana reakcija. Odnosno, jedan loš događaj može da izazove niz misli o sličnim događajima iz prošlosti, koji će se projektovati i na razmišljanja o mogućim neuspesima i razočaranjima u budućnosti.
Upravo shvatanje i prihvatanje ovog toka je polazna osnova za njegovo zaustavljanje. Tek tada ćete se oslobodite besa, straha i anksioznosti koji su prisutni kod prekomernog razmišljanja. Umesto njih razvićete zdrave emocije – brigu, zabrinutost, pa i osećanje tuge i ljutnje, koji će vam pomoći da se fokusirate na rešavanje nastalog problema.
Kako zaustaviti preterano razmišljanje? Primenjujte tehnike zaustavljanja misli i preusmeravanja pažnje
Verni pratilac overthinking-a, negativne automatske misli su jak unutrašnji neprijatelj. Da biste ih pobedili tu je “stop tehnika”. Ona se zasniva na vizualizaciji znaka stop ili glasnom izgovaranju reči “stop”. Na taj način prekinućete lanac preteranog razmišljanja.
Druga korisna metoda jeste preusmeravanje pažnje. Kada primetite da je nastupila lavina negativnih misli možete pozvati blisku osobu koja će vas svojom pričom zabaviti i navesti da zaboravite na problem. U okupiranju pažnje, takođe, pomaže slušanje omiljene pesme ili gledanje filma.
Kako zaustaviti preterano razmišljanje? Aktivirajte svoje telo
Svima su dobro poznate blagodeti fizičke aktivnosti na celokupno zdravlje. One vam mogu pomoći i kod zaustavljanja preteranog razmišljanja. Bez obzira da li je to jak kardio trening, joga, plivanja, obična šetnja ili igranje sa decom i kućnim ljubimcima – i najmanji fizički napor dovodi do dobrog raspoložanja. Samim tim i do sprečavanja razvoja negativnih misli.
Osim fizičkih aktivnosti, efikasne su i vežbe koje stimulišu mozak. To mogu biti igranje karata, rešavanje slagalica i ukrštenica, učenje novog jezika, izrada dekupaža, nakita i drugi ručnih radova.
Nemojte da čekate da vam preterano razmišljanje narušavi kvalitet života, već na vreme potražite savete za njegove prevazilaženje u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Ko su visoko senzitivne osobe?
Visoko senzitivne osobe su one osobe čiji je nervni sistem pojačano osetljiv na emocionalne, socijalne i fizičke uticaje tako da one osećaju više i reaguju više od drugih. Društvo ih, neretko, opisuje kao ekstrovertne i introvertne osobe, kao previše osetljive, preemotivne osobe koje karakteriše preterano razmišljanje i intenzivno doživljavanje ne samo svojih već i tuđih problema.
Termin highly sensitive person (HSP) u nauku je uvela američka doktorka psihologije, profesor i istraživač Ilejn N. Aron. U svojoj knjizi “The Highly Sensitive Person” objavljenoj 1996. godine prvi put je objasnila kako se tačno ispoljava visok senzitivizam. Pri čemu se naglašava da nije reč o poremećaju ili bolesti, već o genetskoj osobini koja je sasvim normalna pojava.
S obzirom da visoko senzitivne osobe čine od 15 do 20 odsto svetske populacije psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate da li ste jedna od njih.
Koje su odlike visoko senzitivne osobe?
Postoje određeni znaci koji ukazuju na visoko senzitivne osobe. To je, pre svega, velika empatija, te su veoma osetljive na nepravdu, tuđu bol, osećaju intenzivnu krivicu, posebno ako misle da su oni zaslužni za nečiji problem. Iako je emocionalno razumevanje osećanja drugih ono što nas čini čovekom, kod visoko senzitivne osobe je intenzivnije što može da dovede do gubitka svojih interesa zarad tuđih, iscrpljenosti, pa i ličnog nezadovoljstva.
Kako je senzorni sistem ovih ljudi osetljiviji na nadražaje sva čula su pojačana. Zbog toga su povišeno osetljivi na jaku svetlost ili, pak, na slabu kada moraju da naprežu oči. Nije redak slučaj da miris, ma koliko bio prijatan, izazove mučninu kod njih, dok glasni zvuci iritiraju njihovo čulo sluha.
Izraženu osetljivost prate i burne reakcije, naročito na uznemiravajuće sadržaje o okrutnosti prema ljudima i životinjama. Zato izbegavaju da čitaju članke ili gledaju emisija sa ovom temom.
Visoko senzitivne osobe vole da provode vreme same, te im je retko dosadno. Njihova zona komfora je mesto gde pronalaze mir i energiju za nove spoljašnje uticaje.
Preterana osetljivost se manifestuje i kada se susretnu sa kratkim rokovima u poslu ili velikim brojem obaveza koje moraju istovremeno da obave. Tada se najčešće javlja anksioznost, pa i napadi panike zbog straha da neće postići zadato.
U socijalnom životu mogu se pohvaliti vernošću i istinskom posvećenošću prema bližnjem. Ove osobe obraćaju pažnju na detalje, ekspresiju lica, način govora, te vrlo dobro mogu da “pročitaju” ljude. Ukoliko uvide da neko ima prikrivene loše namere mogu biti isključive i direktne.
Kako zaštiti visoku senzitivnost?
Visoko senzitivne osobe nailaze na niz problema koji su posledica njihove izražene osetljivosti na spoljašnje uticaje. Preterana odgovornost i preuzimanje i tuđih obaveza na sebe, sagorevanje na poslu, lično doživljavanje kritike, strah od donošenja pogrešnih odluka, samo su neki od njih.
Da biste ih izbegli stručnjaci savetuju da pronađete vremena za stvari koja vas opuštaju. Joga i meditacija su najbolje rešenje. Mada i obična šetnja prirodom deluje blagotvorno na život sa visokom senzitivnošću.
Ukoliko ste primetili kod sebe znake visoke senzitivnosti potražite savete u psihološkom savetovalištu Sana kako da kanališete svoju osetljivost.
Pročitaj Više
Aspergerov sindrom – Kako da ga prepoznate kod deteta?
Aspergerov sindrom predstavlja neurobiološki poremećaj iz autističkog spektra.
Naziv je dobio po bečkom pedijatru Hansu Aspergeru, koji je 1944. godine opisao ponašanje četvorice dečaka sa normalnom inteligencijom i jezičkim razvojem, ali im je nedostajala veština neverbalne komunikacije, nisu pokazivali empatiju i fizički su bili nespretni. Odnosno, imali su ponašanje nalik autističnom. Zbog toga je Asperger svoje otkriće nazvao “autističkom psihopatijom”. Kao njegovu glavnu karakteristiku naveo je društvenu izolaciju, pri čemu je smatrao da se može javiti kod ljudi svih nivoa inteligencije, uključujući i one s mentalnom retardacijom. Međutim, to se u kasnijim istraživanjima pokazalo pogrešnim.
S obzirom da je Asperger svoj rad objavio u nemačkim časopisima tokom Drugog svetskog rata nije dobio šire značanje. Tek 1981. godine, zahvaljujući engleskoj lekarki Lorni Wing, poremećaj je privukao pažnju naučnika. Deset godina kasnije Uta Frith prevela je Aspergerov rad na engleski jezik, a već naredne je postao odvojeno oboljenje.
Pedeset godina od otkrića Aspergerov sindrom je ušao u zvaničnu ICD i DSM klasifikaciju, ali su još uvek ostala nerazjašnjena pojedina pitanja.
Zašto nastaje Aspergerov sindrom?
Tačan uzrok nastanka Aspergerovog sindroma nije otkriven. Smatra se da genetika igra ključnu ulogu. Naime, postoji veći rizik od oboljevanja kod osoba čiji stariji članovi porodice pokazuju simptome slične autizmu, ali u puno blažem obliku. Obično su to problemi sa čitanjem, izražavanjem i socijalizacijom.
Iako je nasledna komponenta potvrđena, specifični gen koji izaziva poremećaj nije utvđen. Zato se nove studije fokusiraju na grupi gena čije varijacije pojedine osobe čine podložnim raznim oblicima autizma. Drugi, pak, radovi pokazuju da varijacija gena nije dovoljna, već je značajan i uticaj spoljašnjih faktora, kojima su bebe bile izložene pre rođenja.
Bez obzira što uzročnik nije pronađen sa sigurnošću se zna da postoje abnormalnosti u mozgu koje pokazuju određene strukturalne i funkcionalne razlike u odnosu na ostalu decu.
Koji su najčešći simptomi Aspergerovog sindroma?
Simptomi Aspergerovog sindroma se javljaju u ranom detinjstvu. Mada se on češće dijagnostifikuje u kasnijim godinama.
Nemogućnost deteta da uspostavi kontakt očima tokom razgovara je jasni znak ovog poremećaja. I dok ga jedna grupa stručnjaka tumači nerazumevanjem značaja gledanja u oči pri komunikaciji, drugi smatraju da je u pitanju manjak samopouzdanja.
Smanjena empatija je drugi karakteristični simptom. Vremenom, deca će naučiti kako da reaguju u pojedinim situacijama, ali i dalje ne mogu da shvate zašto je neko uznemiren ili tužan.
Aspergerov sindrom prate i problemi u sklapanju prijateljstva. Usled smanjenih društvenih veština teško se povezuju sa vršnjacima. Tome doprinosi i abnormalna neverbalna komunikacija koja se manifestuje čudnim izrazima lica, neprirodnim pozama i ponavljanjem pokreta.
Osobe sa ovim poremećajem imaju suženu sferu zanimanja, dok svet oko sebe često pokušavaju da razumeju kroz obrasce i šablone koji su im prepoznatljivi. Prisutne su i slabije motorne funkcije.
Da li se Aspergerov sindrom leči?
Za Aspergerov sindrom, kao i za druge oblike autizma, lek ne postoji. Ipak, uz pravovremenu dijagnostiku život sa ovim poremećajem može se odvijati normalno.
Lečenje obuhvata niz tretmana među kojima je najznačajnija kognitivno bihejvioralna terapija. Trening socijalnih veština uči decu da komuniciraju sa svojim vršnjacima, a govorno jezička terapija da poboljšaju veštinu komunikacije.
Ukoliko se javila depresija ili anksioznost primenjuju se i medikamenti, dok je kod dece sa motornim problemima obavezna fizikalna terapija.
Ako sumnjate da vaše dete ima Aspergerov sindrom potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Antisocijalni poremećaj ličnosti
Antisocijalni poremećaj ličnosti spada u grupu poremećaja za koji su karakteristični duboki i trajni obrasci ponašanja suprotni od onoga što se smatra društveno prihvatljivim.
Ličnost svakog čoveka je kompleksna i određena usađenim karakteristikama. Većina su nesvesne, te se automatski ispoljavanju pri određenim situacijama. Iako je svaki čovek različit pojedina pravila ponašanja su zajednička. Izvesna odstupanja su sasvim prihvatljiva. Međutim, problem nastaje kada hronična struktura jedne individue ostvalja velike posledice na porodicu, ali i sve ljude u blizini.
Procenjuje se da od poremećaja ličnosti pati oko 9 odsto odraslog stanovništva. Od toga skoro 4 odsto ima antisocijalni poremećaj ličnosti.
Šta uzrokuje antisocijalni poremećaj ličnosti?
Tačni uzrok je nepoznat, zbog toga se antisocijalni poremećaj ličnosti posmatra kao kombinacija više faktora. Genetika igra važnu ulogu u nastanku, te je češći kod osoba u čijoj porodici je već registrovan. Bez obzira što pojedine osobe imaju genetsku predispoziciju za ovaj poremećaj, da bi se on razvio mora da budu uključeni i spoljašnji uticaji.
Obično se javlja u disfunkcionalnim porodicama, u kojima su konflikti svakodnevna pojava. Zatim, kod osoba koje su pretrpele zlostavljanje bilo koje vrste ili su u detinjstvu bili zanemarivani. Gubitak bliske osobe, kao i razvod roditelja se, takođe, svrstavaju u izazivače.
Bolesti zavisnosti drugih članova porodice mogu biti okidač za nastanak antisocijalnog poremećaja ličnosti. Mada nije redak slučaj da je uzrok fizičke prirode. Naime, povrede koje su dovele do oštećenja mozga predstavljaju opasnost za razvoj problema.
Koji su simptomi antisocijalnog poremećaja ličnosti?
Antisocijalni poremećaj ličnosti prati niz prepoznatljivih znakova, koji se često ispoljavaju i pre 15. godine, ali se dijagnoza postavlja tek nakon 18. godine.
Osoba sa ovim poremećajem ličnosti ne vodi se pravilima šta je ispravno, a šta ne. Samim tim ne uvažava prava, želje i osećanja drugih ljudi, često ugražavajući njihovu bezbednost. Osim nedostatka empatije prisutno je i manipulativno ponašanje, ali i impulsivnost, agresivnost, pa i nasilnost.
Kao patološki lažov neretko se lažno predstavlja ili vara druge zarad postizanja ličnog zadovoljstva. Što za posledicu može imati i sukob sa zakonom. Zbog nedovoljne odgovornosti ne postoje dobre radne navike, te su prisutni i problemi u radnom okruženju, koje dodatno pospešuje nepoštovanja autoriteta. Dok se u društvenom životu poremećaj manifestuje otežanim sklapanjem prijateljstva.
Antisocijalno ponašanje nije isto što i asocijalno!
imajte u vidu da je antisocijalno ponašanje društveno neprihvatljivo, koje je nedostatak moralnih i društvenih, često i pravnih normi.
Sa druge strane, asocijalno ponašanje se vezuje za osobe koje samo nisu društvene. Odnosno, za one koje nisu socijalno interaktivne sa ljudima koji im nisu bliski. Karakteriše ih manjak samopouzdanja i socijalnih veština, pa se ne usuđuju da izađu iz zone komfora. Većinu stvari rade samostalno, pri čemu je njihovo ponašanje prihvatljivo. Ne samo da ne žele nikog namerno da povrede, već ove osobe imaju izražen osećaj krivice.
Za razliku od asocijalnog, antisocijalno ponašanje ne treba olako shvatati, jer može da dovede do ozbiljnih problema. Da bi se otklonilo neophodno je adekvatno lečenje koje uključuje i psihoterapiju. Zato se na vreme javite psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Perfekcionizam – Šta je i kako se ispoljava?
Perfekcionizam predstavlja karakternu osobinu koja je vezana za visoke standarde i očekivanja. Odnosno, definiše kao “težnja da se bude ili izgleda savršeno ili da se veruje da je moguće postići savršenstvo”. Iako je u početku posmatran kao pozitivna osobina, a ne kao mana, zapravo je koncipiran kao višedimenzionalna i višeslojna crta ličnosti.
Kada prestaje zdrav, a počinje negativan perfekcionizam otkriva vam u ovom blogu psihološko savetovalište Sana.
Adaptivni i maladaptivni perfekcionizam
Adaptivni perfekcionizam je pozitivno orijentisan. Karakterišu ga realni, ostvarivi ciljevi, pa osoba kada ih postigne oseća zadovoljstvo i ponos. Što znači da adaptivni perfekcionisti teže ka savršenstvu, ali ne ugrožavaju svoje samopoštovanje. Na greške ne gledaju kao na pokazatelje sopstvene neadekvatnosti, već ih one motivišu na veće zalaganje, pa i prilagodljivost, kako bi ostvarili cilj.
Maladaptivni perfekcionizam je negativno orijentisan. On postavlja nerealno visoke, a često i nedostižne, ciljeve. Čak i ako se ostvare izostaje osećaj zadovoljstva, jer se smatra da uvek može bolje.
Za razliku od adaptivnog, ovu vrstu perfekcionizma pokreće strah od neuspeha, tačnije težnja da se on izbegne. S obzirom da ličnu vrednost procenjuju na osnovu dostignuća, osobe smatraju da je mišljenje drugih ljudi o njima zasnovano isključivo na postignutom uspehu. Zbog toga su preterano samokritične i pod velikim pritiskom prilikom izvršenja zadataka. Što može da dovede do odustajanja, a nije im nepoznata ni prokrastinacija, tj. odlaganje obaveza.
Šta izaziva negativni perfekcionizam?
Baš kao što stilovi roditeljstva utiču na narcisoidni poremećaj ličnosti, tako se perfekcionizam u većini slučajeva javlja kod ljudi koji su tokom odrastanja kritikovani i za najmanje greške i propuste, a pohvale su izostajale za uspehe. Kako im je stalno ukazivano na nedostatke ne čudi što u kasnijim godinama samo njih i vide.
Perfekcionizam je, danas, veliki problem mladih ljudi jer je jak uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje, te se razvija težnja da se u svakom trenutku bude savršen. Mada se može javiti i u zrelom dobu, kada su već postignuti značajni rezultati, pa osoba oseća pritisak da ispuni prethodna dostignuća.
Utvrđena je i veza između perfekcionizma i anksioznosti, kao i perfekcionizma i opsesivno-kompulsivnog poremećaja. Ipak, to ne znači da će se on javiti kod svih koji pate od ovih psihičkih problema.
Da li perfekcionizam može da naruši kvalitet života?
Perfekcionizam tera ljude da se brinu oko postizanja nedostižnih ideala ili nerealnih ciljeva, što često dovodi do mnogih oblika problema prilagođavanja. Perfekcionista svaku grešku gleda kao lični neuspeh, te gubi samopouzdanje. Vremenom, osećaj bezvrednosti može da izazove ozbiljne posledice, uključujući i depresiju i poremećaje ishrane.
Prema Frojdu negativni perfekcionizam vodi ka problemima digestivnog trakta. Naime, stalni pritisak da se bude savršen negativno se odražava na rad sistema za varenje, te su česte mučnine, gađenje, povraćanje, dijareja ili opstipacija. Ove tegobe stvaraju predispoziciju za nastanak oboljenja kao što su čir na želucu, gastritis, ulcerozni kolitis…
Srećom, negativni perfekcionizam se može prevazići. Ovaj put podrazumeva menjanje načina razmišljanja i zaključivanja, kao i postepeno navikavanje na nesavršenost i na ne tako prijatne situacije i emocije.
Ukoliko imate problem sa nerealno visokim kriterijumima potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Sindrom uljeza -Šta je i kako se ispoljava?
Sindrom uljeza je veoma česta pojava u savremenom dobu. Procenjuje se da od njega pati oko 70 odsto svetske populacije, posebno uspešnih, pametnih ljudi.
Moderno društvo nameće stroge kriterijume ne samo u poslovanju, već i u socijalnom životu. Pod stalnim pritiskom mnogi preispituju svoje zasluge, iznova tumače donete odluke, a da nisu ni svesni značaja uspeha koji su postigli. Drugi su, pak, osetljivi na kritiku, dok i najmanje greške mogu potpuno da ih “izbace” iz normalnog funkcionisanja.
Ovi i slični stavovi stvaraju manjak samopouzdanja, dovodeći do sabotiranja samog sebe što je glavna karakteristika sindroma uljeza.
Šta je sindrom uljeza?
Prema definiciji: “sindrom uljeza predstavlja skup osećanja neadekvatnosti koji opstaju uprkos evidentnom uspehu”.
Termin su u psihologiju uvele dr Pauline R. Clance i dr Suzanne A. Imes, a upotrebile ga prvi put u članku objavljenom 1978. godine pod naslovom “Fenomen uljeza kod visoko uspešnih žena: dinamika i terapeutska intervencija”. Pri čemu su ga definisale kao: “unutrašnje iskustvo ljudi u kojoj se osećaju kao intelektualno inferiorni. Odnosno, osećaj u kome “znaju” da nisu pametni, ali su druge prevarili tako da misle da jesu”.
Teorija je razvijena na osnovu istraživanja 150 veoma uspešnih žena. Rezultati studije su bili oprečni. Naime, kolege učesnica u istraživanju zvanično su priznali njihovu profesionalnu izvrsnost i akademska postignuća kroz stečene diplome i standardizovane rezultate testiranja. Međutim, ovim ženama je nedostajalo unutrašnje priznanja, bez obzira na dokaze o spoljnoj validaciji. I dok su jedne smatrale da je njihov uspeh čista sreća, druge su potcenjivale svoju inteligenciju i sposobnosti.
Sindrom uljeza nije prihvaćen kao poremećaj, već se tumači kao poprilično normalan i sastavni deo životnog iskustva. Ipak, to ne znači da ne može negativno da utiče na ponašanje čoveka.
Koji su uzroci sindroma uljeza?
Postoji više teorija koje objašnjavaju zašto nastaje sindrom uljeza. Socijalna anksioznost je glavni faktor, ali na njegov razvoj utiču i stilovi roditeljstva. Previše kritički nastrojeni roditelji koji detetu ne daju pohvale stvaraju osnovu za potcenjivanje uspeha u kasnijim godinama. Životne promene, poput promene posla i upisa fakulteta, takođe, mogu da dovedu do ovog sindroma.
Dr Pauline R. Clance uzroke traži u unutrašnjim faktorima, tj. karakteristika ličnosti. Utvrđeno je da su njemu sklonije introvertne osobe, perfekcionisti, ali i oni kod kojih je izražena potreba da izgledaju pametno pred drugima.
Treba imati u vidu da depresija nije faktor rizika za nastanak, ali se može razviti iz sindroma uljeza.
Tipovi sindroma uljeza
Perfekcionisti nikada nisu zadovoljni i uvek smatraju da bi njihov rad mogao biti bolji. Umesto da se fokusiraju na svoje snage, oni imaju tendenciju da se usredsrede na nedostatke ili greške.
Kod superheroja preovladava težnja da sve “bude kako treba”, zbog čega su stalno pod pritiskom da uspeju na svakom polju.
Stručnjaci konstantno pokušavaju da nauče više i nikada nisu zadovoljni svojim nivoom znanja. Iako su često visoko kvalifikovani, potcenjuju svoju stručnost.
Prirodni geniji postavljaju visoke ciljeve, pa ako ih ne ispune osećaju sramotu i počinju da sumnjaju u sebe.
Solisti ne vole da traže pomoć. Zapravo, kada im neko pomogne osećaju se nesposobnim.
Sindrom uljeza nikako ne treba potceniti. Ne samo da ljudi koji pate od njega žive u straju da će biti razotkriveni, jer smatraju da ne zaslužuje uspeh, poziciju i status, već može da dovede do drugih poremećaja, kao što je burn out sindrom. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Narcisoidni poremećaj ličnosti
Narcisoidni poremećaj ličnosti je termin koji danas često srećemo.
Razlog tome jeste uticaj društvenih mreža koji je obeležio moderno društvo. Međutim, pojam narcisoidnosti ne treba vezivati za ljude koji stalno objavljuju selfije ili svoju omiljenu hranu na Facebook-u i Instagram-u. U pitanju je psihički poremećaj koji, usled pojačanog doživljaja samovažnosti, dovodi do formiranja pogrešne predstave o sebi praćene željom za pažnjom i divljenjem.
Naziv potiče od mitološkog lika, prelepog dečaka Narcisa koji je bio zaljubljen u sopstveni odraz u lokvi vode. U nauku ga je zvanično uveo američki psihoanalitičar Heinz Kohut 1968. godine.
Prema statističkim podacima od narcisoidnog poremećaja ličnosti pati oko 6 odsto odraslog stanovništva, pri čemu se češće javlja kod muškaraca.
Četiri tipa narcisoidnog poremećaja ličnosti
Prosocijalni narcisi su osobe koje se trude da učine dobro delo kako bi privukli pažnju javnosti i dobili očekivane pohvale. Obično su zabavni, a ponekad i previše u želji da se dopadnu svima. Za razliku od drugih tipova narcisa, ovde je empatija prisutna. Zapravo je rado koriste kako bi se prilagodili onome što se vama sviđa, te dobili pozitivno mišljenje za svoje ponašanje.
Sušta suprotnost jeste antisocijalni narcis. Karakteriše ga teška narav koja je praćena sebičnim ponašanjem i očekivanjem da zaslužuje konstantno odobravanje od drugih ljudi.
Zloćudni narcis se prepoznaje po burnim reakcijama. Ne samo da neće učiniti ništa za druge ljude, već je spreman da ih “uništi” kako bi sebe istakao.
Tajni, tj. ranjivi narcisi nisu nimalo krhka bića. I oni sebe vide kao superiornije, ali smatraju da ne dobijaju onoliko pažnje koliko zaslužuju. Zbog toga se osećaju kao žrtve, ali to svoje mišljenje ne iznose javno.
Uzroci narcisoidnog poremećaja ličnosti
Zašto nastaje narcisoidni poremećaj ličnosti nije tačno otkriveno. S obzirom da je kompleksne prirode postoji mišljenje da ga izaziva više faktora koji se mogu podeliti u 3 grupe – genetski, biološki i socijalno-psihološki.
Istraživanja su pokazala da postoji veća verovatnoća da će se narcisoidni poremećaj ličnosti razviti ukoliko je već registrovan u porodičnoj istoriji. Ipak, glavnu ulogu ima okruženje, pre svega roditelji.
Stilovi roditeljstva koji ispoljavaju previše zaštitnički stav prema detetu ili potpuno zanemarivanje mogu da dovedu do poremećaja. Naime, roditelji u želji da udovolje mališanima razmaze ih. Takva deca su od malena navikla na puno pažnje, te isto očekuju i u kasnijoj dobi.
Sa druge strane, zapostavljanje deteta za posledicu može imati pokušaje da se nedostatak pažnje nadoknadi u odraslom dobu.
U biološke faktore se svrstava veza između mozga i mišljenja, što predstavlja potencijalnu osnovu za narcisoidno ponašanje.
Kako prepoznati narcisoidni poremećaj ličnosti?
Narcisoidni poremećaj ličnosti se manifestuje kroz više simptoma. Osećaj grandioznosti, neprestani utisak da su povlašćeni, kao i potreba da im se drugi ljudi dive i odobravaju njihove postupke čini srž ovog problema. Slede ih arogantno, nadmeno ponašanje i sebično iskorišćavanje drugih kako bi postigli svoje ciljeve.
Kao vešti manipulatori koriste psihološke igre za uspostavljanje moći nad drugima, a nije redak slučaj da se u njima krije i patološki lažov.
Narcisoidne ličnosti se prepoznaju i po velikoj osvetoljubivosti, nepreuzimanju odgovornosti za svoje postupke i brzim promenama raspoloženja. Karakteriše ih i strah od bliskosti tako da nisu u mogućnosti da ostvare dublji odnos sa nekom osobom.
Narcisoidni poremećaj ličnosti ne treba olako shvatati, jer može da izazove depresiju, anksioznost, bolesti zavisnosti, pa i probleme sa fizičkim zdravljem. Zato ako ste primetili da draga osoba ima ovaj poremećaj potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Strah od bliskosti
Strah od bliskosti predstavlja podsvesni strah od emocionalne i / ili fizičke bliskosti sa drugom osobom. U pitanju je socijalna fobija koja se još definiše i kao “inhibirana nesposobnost pojedinca da zbog anksioznosti razmenjuje misli i osećanja od ličnog značaja sa drugom osobom koju ceni”.
Čovek se rađa kao socijalno biće. Samim tim je potreba za bliskošću i ljubavlju usađena u prirodu svakog od nas. Nažalost, poslednjih godina sve je prisutnija otuđenost među ljudima, kako mlađe tako i starije populacije. Usamljenost nije samo posledica brzog načina života, već i nespremnosti da se u potpunosti posvete jednoj osobi, te pribegavaju lakšim rešanjima koja pronalaze u “površnim” kontaktima i vezama.
Zašto nastaje strah od bliskosti?
Iako mnogi za sve veću udaljenost među ljudima krive uticaj socijalnih mreža strah od bliskosti ima mnogo dublje korene.
S obzirom da je porodica osnova razvoja ličnosti upravo stilovi roditeljstva mogu da dovedu do nastanka ovog straha. Naime, zanemarivanje detetovog plača, njegovih potreba i nedostatak empatije kod oca ili majke se reflektuje na mališana tako da ono usvaja taj obrazac ponašanja kao normalan prenoseći ga u narednim godinama na sebi bliske ljude.
Bolest jednog od roditelja, takođe, može biti uzrok. Osećaj da je sam i da se ne može osloniti ni na koga, kao i zamena uloge, tj. briga o roditeljima i braći i sestrama u mladim godinama često se rezultira površnom vezanošću u odraslom dobu.
Gubitak bliske osobe je jedan od vodećih pokretača straha od bliskosti. Razlog leži u činjenici da se zapravo boje da će ponovo biti napušteni, te ne žele da ostvare dublju emotivnu povezanost. Neretko je povezan i sa drugim traumama iz detinjstva, kao što je zlostavljanje, čime dete gubi poverenje u ljude.
U pojedinim sistuacijama i neke specifične fobije, poput straha od dodira, mogu da dovedu da se osoba kloni intimnih, ličnih veza.
Kako prepoznati strah od bliskosti?
Strah od bliskosti se manifestuje na različite načine i to u bilo kojoj vrsti odnosa, kako romantičnom, tako i porodičnom, pa i prijateljskom. Važno je napomenuti da se ispoljava isključivo na osobama sa kojima se želi dublja povezanost, što zvuči paradoksalno.
Česti kratkoročni kontakti, odnosno serijsko upoznavanje novih ljudi i izbegavanje obaveza prema njima je glavna karakteristika. Imajte u vidu da osoba koja se boji bliskosti je sposobna da komunicira sa drugima, bar u početku. Kako se odnos razvija, strah dolazi do izražaja te umesto produbljivanja veze dolazi do raspadanja i potrage za novom. Da bi sabotirali postojeći odnos služe se neljubaznim stavom, sumnjičavim ponašanjem, optužbama, uključujući i psihološke igre.
U osnovi straha od bliskosti leži osećaj da osoba ne zaslužuje da je volimo i podržavamo. To dovodi do potrebe da budu savršeni kako bi se pokazali dopadljivim. Bez obzira da li ima oblik radoholičara ili se perfekcionizam ispoljava na drugi način deluje kontraproduktivno te umesto da privuče, on odbija ljude iz okoline.
Teškoća u izražavanju potreba i želja još jedna je karakteristika onih koji imaju problem sa bliskošću. Budući da partneri nisu u stanju da “čitaju misli”, potrebe ostaju neispunjene, što stvara povod da se odnos naruši.
Strah od bliskosti nije nerešiv problem, zato potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana. Klinički psiholog Mr Ana Gligorić pomoći će vam da razumete svoje ponašanje i kako da se sa njim suočite u cilju promene.
Pročitaj Više