Reduplikativna paramnezija
Reduplikativna paramnezija spada u znatiželjne mentalne poremećaje, tačnije jedan je od sindroma zablude i pogrešne identifikacije. U pitanju je zabluda ili uverenje da je neko mesto duplirano. Što znači da osoba veruje da istovremeno postoje 2 ili više potpuno istovetnih mesta. Mada se može manifestovati i zabludom da je neko mesto premešteno na drugo mesto.
Obično je pogrešna identifikacija vezana za dobro poznata mesta, kao što su sopstveni dom, radni prostor, bolnica, prodavnica u kojoj svakodnevno kupuje isl. Veoma retko osoba ima uverenje da su duplicirane egzotične destinacije, mesta iz dalekih zemalja ili ona koja su potpuno nepoznata.
Reduplikativna paramnezija se retko javlja, pri čemu je zastupljenija kod muškaraca. Više od 70 odsto registrovanih pacijenata su muškog pola.
Reduplikativna paramnezija je nedovoljno ispitan psihički poremećaj
Psihički problemi koje donosi sindrom zablude i pogrešne identifikacije registrovani su još u 18. veku. Naime, švajcarski prirodnjak Charles Bonnet je 1788. godine opisao simptome kod žene koji se danas pripisuju Cotardovoj zabludi. Odnosno, poremećaju koji karakteriše zabluda da je osoba mrtva, da ne postoji, da truli ili da je izgubila krv i unutrašnje organe.
Pojam reduplikativne paramnezije u nauku uveo je Arnold Pick 1903. godine. Ovaj psihijatar je naziv upotrebio kako bi opisao pacijenta sa Alchajmerovom bolešću koji je verovao da je premešten iz gradske bolnice u drugu koja izgleda identično, ali se nalazi u poznatom predgrađu. Da bi objasnio svoju zabludu tvrdio je da Pick i ostatak medicinskog osoblja rade u obe bolnice.
Međutim, tek u drugoj polovini 20. veka ovom problem je posvećena veća pažnja. Razlog za to bila su 3 slučaja koja je Benson prijavio 1976. godine. Ne samo da je opisao simptome svojih pacijenata, već je pokušao da objasni uzroke koji su ih izazvali.
Zašto nastaje reduplikativna paramnezija?
Oštećenja mozga, pre svega, desne moždane hemisfere i oba frontalna režnja, glavni je uzročnik nastanka reduplikativne paramnezije. Usled pogoršanja vizualno-prostorne percepcije i gubitka vizuelne memorije dolazi do gubitka orijentacije, što za posledicu ima stvaranje lažnih sećanja.
U većini slučajeva oštećenja mozga koja dovode do sindroma zablude i pogrešne identifikacije rezultat su traumatske povrede mozga, tumora mozga ili moždanog udara. Mogu biti izazvana i drugim oboljenjima mozga, kao što je encefalopatija.
Istraživanja su pokazala da neurodegenerativne bolesti, tj. demencija i Alchajmerova bolest, spadaju u potencijalne faktore koji dovode do ovog poremećaja. Ne treba zanemariti ni psihološke uticaje, jer se reduplikativna paramnezija ponekad javlja kod depresije i shizofrenije.
Kako se leči reduplikativna paramnezija?
Iako ne postoji tačno određen specifičan tretman lečenje se zasniva na kombinaciji medikamenata i psihoterapije.
Od lekova najčešće se prepisuju antidepresivi kako bi se suzbile promene raspoloženja koje prate ovaj poremećaj. Ipak, ključnu ulogu ima psihoterapija koja je usmerena na otkrivanje uzroka koji su doveli do problema, kao i učenju pacijenta kako realno da sagleda svet oko sebe.
Nemojte da dozvolite da vam zabluda ili uverenje naruše normalno funkcionisanje, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Socijalna inteligencija
Socijalna inteligencija ima važnu ulogu u formiranju ličnosti.
Pri pomenu inteligencije mnogima je na pameti logički IQ. On je ključan za razumevanje problema i pronalaženje rešenje ali ne treba zanemariti ni 7 drugih vrsta inteligencije. Jedna od njih je socijalna.
Čovek je društveno biće, te je potreba da bude okružen drugim ljudima usađena u njegovoj prirodi. Sa druge strane, kroz odnose sa porodicom, prijateljima, kolegama, pa i neznancima, formira se naš mozak i razvija određeno ponašanje.
Nažalost, savremeno doba obeležava virtuelni svet. U njemu je uticaj društvenih mreža toliko jak da gotovo sve svoje slobodno vreme provodimo na njima. Iako nam one omogućavaju da razgovaramo sa ljudima širom sveta, zapravo, to nije prava komunikacija. Emocije na licu zamenili su emotikoni, dok su izrazi i gestikulacija nevidljivi, te ne možemo jasno da vidimo kako se neko oseća, niti šta zaista misli. Kao posledica toga javljaju se sve veća usamljenost i socijalna distanca.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovališta Sana vam otkriva šta karakteriše socijalnu inteligenciju.
Šta je socijalna inteligencija?
Socijalna inteligencija ili emotivna inteligencija, kako se još naziva, predstavlja sposobnost poznavanja sebe, ali i drugih.
Odnosno, ona je zbir međusobno povezanih sposobnosti koje uključuju emocionalnu osetljivost, socijalnu analitičnost, samokontrolu, toleranciju i socijalnu adaptabilnost. Takođe, obuhvata sposobnost tačnog prepoznavanja i razumevanja osećanja drugih i pronicljivost u otkrivanju i tumačenju skrivenih namera drugih. Zahvaljujući njoj osoba može na pravi način da reaguje u interpersonalnim odnosima.
Teoriju o socijalnoj inteligenciji prvi je postavio 1920. godine američki psiholog Edward Thorndike definišući je kao “sposobnost da se shvati i upravlja muškarcima i ženama i dečacima i devojčicama, mudrim postupanjem u ljudskim odnosima”. Po njemu ona je ekvivalentna interpersonalnoj inteligenciji koju je identifikovao Howard Gardner.
Značaj ističe i psiholog Nicholas Humphrey koji smatra da upravo socijalna inteligencija određuje ko smo mi, dok Sean Foleno naglašava da je ona neophodna za uspeh u životu.
Kako se prepoznaje socijalna inteligencija?
Ljudi koji poseduju izraženu socijalnu inteligenciju pokazuju niz zajedničkih osobina. Pre svega, dobri su slušaoci. To znači da stvarno obraćaju pažnju na ono što im neko govori, a ne slušaju samo da bi odgovorili.
S obzirom da su otvorenog um, čak i kada se ne slažu sa nečijim mišljenjem, pažljivo će saslušati argumente koje im druga strana iznosi umesto da odmah krenu sa dokazivanjem svog stava. Time su u značajno meri izbegnuti konflikti.
Socijalno inteligentne osobe mogu se pohvaliti visokim konverzacijskim veštinama koje im omogućavaju da uspešno komuniciraju sa ljudima različitih profila, što je posebno značajno u poslovnom svetu. Empatija je još jedna osobina. Razumevanja misli i osećanja drugih, bez generalizovanja, čini osnovu dobrih odnosa.
Svesni da ugled može biti presudan obraćaju pažnju i kakav će utisak ostaviti na druge ljude. Ipak, ne očekuju divljenje i pohvale, već o svojim uspesima govore na umeren način.
Čovek se ne rađa sa socijalnom inteligencijom. Ona se formira iz iskustva sa ljudima i učenja iz uspeha i neuspeha u društvenim okruženjima, a značajne savete kako da je razvijete može vam dati psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišePraznična depresija
Praznična depresija, baš kao što joj naziv kaže, javlja se uoči novogodišnjih i božićnih praznika.
Kraj jedne i početak nove godine za mnoge su asocijacija za odmor, okupljanje sa dragim ljudima, pa i prikupljanja snage za energičan početak novog godišnjeg perioda. Čak i kada je prisutan pritisak zbog završetka obaveza na poslu, planiranja obroka za porodicu i žurbe oko kupovine poklona, praznici se smatraju najradosnijim dobom godine koji su ispunjeni smehom.
Međutim, za neke ljude je sva ta zimsko – praznična euforija opterećujuća, a praznici mogu biti emocionalno iscrpljujući i težak period. Nažalost, iz godine u godinu raste broj onih koji se tako osećaju. Prema istraživanjima praznična depresija pogađa oko 6 odsto svetskog stanovništva.
Koji su okidači za prazničnu depresiju?
Uzroci za pojavu ove depresije su brojni. Jedan od njih je nedostatak sna. Užurbani raspored oko praznika može dovesti do nedostatka sna, što povećava stres. Upravo je on glavni pokretač neraspoloženja i bezvolje.
Ljudi se ponekad okreću nezdravim mehanizmima kao pomoći za suočavanje sa prazničnom tugom. U tim situacijama, prekomerno konzumiranje alkohola i prejedanje mogu biti kontraproduktivni. Odnosno, mogu učiniti simptome praznične depresije izraženijim.
Kod većine okidač za prazničnu depresiju su finansije. Iako nepovoljno materijalno stanje može biti uzrok napetosti tokom cele godine, pojačano trošenje na poklone, putovanja, hranu ili zabavu tokom praznika dovodi do stresa, a zatim i do beznadežnosti, tuge i osećaja bespomoćnosti. Posebno kod ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem, a trude se da sada udovolje svim članovima svoje porodice.
Usamljenost usled nemogućnosti da provedete praznike sa porodicom i prijateljima, takođe, je vodeći pokretač praznične depresije. Neretko, gubitak bliske osobe pokreće problem, jer se vraćaju uspomene na ranije praznike koje ste zajedno provodili.
S obzirom da na kraju godine sumiramo postignuto, neispunjeni ciljevi, naročito oni koji su nerealno postavljeni, stvaraju žaljenje ili osećaj neuspeha što često može da dovedu do depresivnog raspoloženja.
Znaci na koje treba obratiti pažnju
Bez obzira da li ste upoznati sa prazničnim stresom i depresijom ili je ovo prvi put da se vi ili neko od vaših najmilijih suočava sa njima, postoje jasni simptomi koji ukazuju na ovaj problem.
Osećaj apatije, tuge i bezvolje koji traju više od 2 nedelje su karakteristični znaci. Prate ih i osećaj bezvrednosti ili krivice, kao i pojačana napetost i anksioznost.
Praznična depresija dovodi do gubitka interesovanja za stvari u kojima ste nekada uživali. Primetna je i slabija koncentracija, pa i socijalna distanca.
Osobe koje pate od praznične depresije imaju problema sa spavanjem, te je prisutan umor koji može preći u hronično stanje. Javlja se i pojačani apetit koji vodi povećanju telesne težine. Promene u fizičkom izgledu dodatno produbljuju beznadežno raspoloženje.
Kako se nositi sa prazničnom depresijom?
Svež vazduh i sunčevi zraci podižu raspoloženje. Fizička aktivnost je ne samo najbolji “lek”, već i preventiva za prazničnu depresiju, što potvrđuju brojna istraživanja koja su pokazala kolika je psihološka važnost vežbanja.
Okruženje je još jedan faktor koji može pomoći. Stručnjaci savetuju da što više vremena provodite sa dragim ljudima na koje možete da se oslonite tokom praznika – bilo da su u pitanju porodica ili prijatelji.
Ipak, nemojte da zaboravite da je praznična depresija kompleksni problem, te je neophodna i stručna pomoć. Zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišeStrah od samoće
Strah od samoće predstavlja anksiozni poremećaj povezan sa osećajem usamljenosti.
Iako je usamljenost nakon napornog dana dobra, čovek je socijalno biće te ima izraženu želju da bude okružen ljudima. Kontakt sa drugima, povezanost, ljubav i bliskost jesu prirodne potrebe koje leže u karakteru svakog. Samim tim njihov nedostatak stvara nelagodu i patnju.
Kako su ovi efekti kratkotrajni, ne mogu da naruše kvalitet života. Problem nastaje kada preovlada iracionalni strah da ćemo ostati sami, čak i na kratko, koji prerasta u fobiju poznatu pod nazivom eremofobija.
Ime potiče od grčke reči “erēmia” koja u prevodu znači “pustinja”, tj. mesto na kome nema drugih ljudi. Što je i najbolji opis ljudi koji pate od nje.
Zašto se javlja strah od samoće?
Eremofobija spada u specifične fobije, pa tačan uzrok nije u potpunosti otkriven. Zbog toga postoje različite teorije o faktorima koji dovode do nje.
Prema jednoj grupi naučnika strah od usamljenosti je posledica evolutivnog razvoja čoveka. Naime, pojedine fobije su bile sasvim opravdane u stara vremena, usled tadašnjih uslova života. Tako je strah od insekata u antičkoj Grčkoj bio normalna pojava jer su ove životinje u to doba predstavljale veliku opasnost za ljude. Na osnovu toga eremofobija se povezuje sa strahom za život, jer sam čovek bio je lak plen za napadače, pa i za životinje.
Druga grupa ističe da je strah od samoće stečen. Odnosno, da je rezultat preživljene traume. Osećaj bespomoći koji se tada javio generalizuje se na svaku kasniju situaciju vezanu za samoću. Obično se razvija kod osoba koje su u detinjstvu zanemarivane od strane roditelja ili bile napuštene. Takođe, zlostavljenje može da bude uzrok ovog problema.
Kako se manifestuje strah od samoće?
Osobe koje pate eremofobije nastoje da u svakom trenutku budu okružene ljudima. Problem nastaje kada ne mogu da stupe u kontakt sa njima. Tada se javljaju napadi panike koji su praćeni fiziološkim simptomima usled suočavanja sa svojim strahom. Preznojavanje, vrtoglavica, glavobolja, ubrzan rad srca ili problemi sa disanjem – karakteristični su znaci. Slede ih mučnina, bol u grudima, sušenje ustiju, pa i zujanje u ušima i dezorijentacija.
U ekstremnim slučajevima dolazi do potpune zavisnosti od ljudi iz okruženja. Da bi ih zadržali uvek u svojoj blizini postaju vešti manipulatori. Ovakvo ponašanje često ima suprotni efekat, te bliski prijatelji polako se udaljavaju od njih.
Strah od samoće se može razviti i kada osoba nije fizički sama. U toj situaciji nastupaju opsesivne misli koje navode na mogućnost šta će biti ako ostanu sami. Što za posledicu ima zamagljivanje sposobnosti rasuđivanja i racionalizacije, te nastanak velike teskobe.
Kako pobediti eremofobiju?
Strah od samoće narušava kvalitet života, a vremenom može da preraste u strah od smrti.
S obzirom da predstavlja ograničavajući faktor za napredovanje i normalno funkcionisanje, veoma važno potražiti stručnu pomoć.
Cilj psihoterapije jeste otkrivanje uzroka koji su doveli do straha. Istovemeno, kognitivna rekonstrukcija ima zadatak da izmeni nerealna uverenja i učini ih prilagodljivijim stvarnosti i očekivanjma prema sebi i okolini.
Nemojte da dozvolite da vam strah od samoće određuje kako ćete živeti, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Enureza – Umokravanje kod dece
Enureza je poznatija kao mokrenje u krevet.
Noćno mokrenje u krevet, najčešći je tip poremećaja eliminacije mokraće. Dnevno umokravanje se naziva dnevna enureza. Neka deca se umokravaju samo noću ili danju, a neka imaju kombinaciju ova dva oblika. Enureza se ne dijagnostikuje osim ako dete nije starije od 5 godina.
Koji su simptomi enureze?
Glavni simptomi enureze uključuju:
- Ponovljeno mokrenje u krevet,
- Umokravanje u odeći,
- Umokravanje najmanje dva puta nedeljno tokom otprilike tri meseca.
Šta uzrokuje enurezu?
Mnogi faktori mogu biti uključeni u razvoj enureze kod dece.
Nehotično ili nenamerno oslobađanje urina može biti rezultat:
- Male bešike,
- Perzistentne infekcije urinarnog trakta,
- Teškog stresa,
- Kašnjenja u razvoju koja ometaju učenje samostalnog odlaska u toalet.
Dobrovoljna ili namerna enureza može biti povezana sa drugim mentalnim poremećajima, uključujući poremećaje ponašanja ili emocionalne poremećaje kao što je anksioznost.
Čini se da se enureza takođe javlja u porodicama gde je problem kod oca ili majke već postojao u detinjstvu, što sugeriše da sklonost ka ovom poremećaju može biti nasledna (prenošena sa roditelja na dete, posebno sa očeve strane).
Pored toga, učenje deteta da samostalno odlazi u toalet, koje je bilo prisilno ili započeto kada je dete bilo premlado, može biti faktor u razvoju enureze. Deca sa enurezom se često opisuju kao “veliki spavači” koja ne uspevaju da se probude zbog potrebe za mokrenjem ili kada im je bešika puna.
Koliko je česta enureza?
Enureza je uobičajen problem u detinjstvu. Procene sugerišu da 7% dečaka i 3% devojčica od 5 godina imaju enurezu. Ovi brojevi pokazuju oscilaciju na 3% dečaka i 2% devojčica do 10. godine.
Većina dece preraste ovaj problem kada postanu tinejdžeri, sa samo oko 1% muškaraca i manje od 1% žena koje imaju ovaj poremećaj u dobi od 18 godina i kasnije.
Kako se dijagnostikuje enureza?
Prvo, lekar će uzeti anamnezu i obaviti fizički pregled kako bi isključio bilo kakav medicinski poremećaj koji može izazvati oslobađanje urina, što se naziva inkontinencija.
Laboratorijski testovi se takođe mogu obaviti, kao što su analiza urina i krvi za merenje šećera u krvi, hormona i funkcije bubrega. Fizička stanja koja mogu dovesti do inkontinencije uključuju dijabetes, infekciju ili funkcionalni ili strukturalni defekt koji uzrokuje blokadu urinarnog trakta.
Enureza takođe može biti povezana sa određenim lekovima koji mogu izazvati konfuziju ili promene u ponašanju kao neželjeni efekat. Ako se ne pronađe fizički uzrok, lekar će postaviti dijagnozu enureze na osnovu simptoma i trenutnog ponašanja deteta.
Stres kao okidač?
Stresan događaj u životu mlade osobe ponekad može izazvati mokrenje u krevet. Sukob kod kuće ili u školi može dovesti do umokravanja vašeg deteta noću.
Drugi primeri situacija koje mogu biti stresne za decu i mogu izazvati incidente mokrenja u krevetu uključuju: rođenje brata i sestre preseljenje u novi dom…
Razgovarajte sa svojim detetom o tome kako se oseća. Razumevanje i saosećanje mogu mu pomoći da prihvati bolje svoju situaciju, što može da stavi tačku na mokrenje u krevet u mnogim slučajevima.
Veoma je bitno da se uzdržite od kažnjavanja vašeg deteta zbog mokrenja u krevet. Važno je sa njima imati otvorene i iskrene razgovore o postojećem problemu. Uveravanje deteta da će to na kraju prestati i da je samo prolaznog karaktera, može biti od velike pomoći. Takođe, dobro je dozvoliti i podsticati svoje dete da preuzme onoliko odgovornosti koliko je primereno njegovom uzrastu. Na primer, držite suv peškir pidžamu i donji veš pored kreveta u koje se dete može presvući ako se probudi mokro. Zajednički rad pomaže da se stvori okruženje koje će biti podrška detetu u prevazilaženju problema.
Iako mokrenje u krevet može biti normalno kod mlađe dece, razgovarajte sa svojim pedijatrom ako je vaše dete starije od 5 godina i još uvek ima problem barem nekoliko puta nedeljno. Budite svesni i toga da umokravanje može prestati samo od sebe, onog momenta kada dete uđe u pubertet.
Ukoliko vam je potrebna pomoć i podrška psihologa, jer mislite da problem sa umokravanjem kod svog deteta ne možete da rešite sami, budite slobodni da nas kontaktirate.
Pročitaj Više
Strah od igle – Tripanofobija
Strah od igle odnosno tripanofobija je česta fobija. Obično se odnosi na dečiji uzrast. Mada statistički podaci pokazuju da od nje pati oko 10 odsto odrasle svetske populacije.
U proseku čovek se tokom života susretne sa iglom 165 puta. Ovaj broj je mnogo veći ukoliko je bio nekad hospitalizovan. Iako nikom nije prijatan taj osećaj, nelagodu brzo prebrode.
Međutim, problem nastaje kada je ona toliko izražena da dovodi do izbegavanja posete lekaru, čak i kada je njihovo zdravstveno stanje ozbiljno narušeno. Tada je reč o strahu od igle.
Tripanofobija predstavlja specifičnu fobiju vezanu za svaku medicinsku proceduru koja uključuje igle. Najčešće je srećemo pri davanju injekcija. Iracionalni strah se javlja i prilikom vakcinacije, davanja krvi, primanja infuzija, pa i kod anestezije pri popravci zuba. Zbog toga strah od igle i strah od zubara imaju uzročno-posledičnu vezu.
S obzirom da se o ovoj vrsti fobije retko govori, a mnogi nisu ni svesni da je imaju, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da je prepoznate.
Zašto nastaje strah od igle?
Naučnici još uvek nisu utvrdili tačan uzrok, te se smatra da strah od igle, kao i druge specifične fobije, nastaje pod uticajem grupe faktora.
Svakako, negativno iskustvo u prošlosti koje uključuju igle ili medicinske procedure ima presudni uticaj. Istraživanja su otkrila da je ovaj strah češći kod ljudi koji imaju hronična stanja koja zahtevaju injekcije.
Genetika, takođe, ima važnu ulogu. Iako se sa sigurnošću ne može tvrditi, strah od igle je, prema brojnim studijama, nasledan. Naime, oko 80 odsto odraslih koji se sa njim suočava ima već jednog člana u svojoj porodici sa istim problemom. Mada mnogi stručnjaci ističu da nije u pitanju nasleđe, već da je strah “naučen”.
Jedna grupa psihologa ističe evolucione uticaje. U davna vremena, pre otkrića modernih antibiotika, ubod od igle često je dovodio do komplikacija, pa i fatalnog ishoda. Zato se tripanofobija posmatra kao evoluciona adaptacija na preživljavanje.
Koji su simptomi straha od igle?
Anksioznost je karakteristični simptom tripanofobije. U nekim slučajevima, ona postaje toliko jaka da izaziva napad panike. Prate je vrtoglavica, mučnina, znojenje, drhtanje.
U danima, a naročito u satima, koji prethode medicinskoj proceduri gde je obavezna upotreba igle, osobe koje pate od ovog straha imaju visok krvni pritisak, povećan broj otkucaja srca i ubrzano disanje. Primetni su i problemi sa snom, insomnia. Neposredno pred odlazak kod lekara krvni pritisak može naglo da padne tako da dolazi do nesvestice.
Kako se leči strah od igle?
Strah od igle dovodi ne samo do fizičkih tegoba, već i do promena u ponašanju. Neretko prerasta u generalizovanu anksioznost, pa i izbegavanje rutinskih pregleda.
Imajući u vidu da ovakvo ponašanje utiče ne samo na normalno funckionisanje, već i na zdravlje, veoma je važno na vreme početi sa lečenjem.
Kognitivna bihejvioralna terapija je osnova lečenja tripanofobije. Veliki značaj ima i terapija izloženosti, pre svega sistematska desenzibilizacija. Ona se zasniva na postepenom izlaganju iglama u kontrolisanom, bezbednom okruženju – počevši od pogleda na špric bez igle, preko šprica sa iglom, pa do uzimanja u ruke. Cilj ove metode jeste da pacijent nauči da tolerišete igle.
Strah od igle je kočnica u životu, zato kontaktirajte psihološko savetovalište Sanu.
Pročitaj Više
Poremećaji ishrane
Poremećaji ishrane predstavljaju ozbijne medicinske bolesti koje karakteriše abnormalan stav prema hrani.
Ishrana se razlikuje ne samo od navika ljudi, već i od zemlje u kojoj žive, kulture, finansijskih mogućnosti, pa i religije i ideologije. Tokom godina menjaju se stavovi i želje, a sa njima i omiljena jela i pića. Promene u načinu ishrane često su uslovljena i novim načinom života. Odlazak na fakultet, početak samostalnog života, zasnivanje porodice – samo su neke od glavnih odredica u životu koje utiču na sve sfere, uključujući i hranu.
Ove promene su sasvim normalna pojava razvitka osobe. Problem nastaje kada one dovedu do potpune izmene svesti tako da način ishrane počinje da ugrožava fizičko i mentalno zdravlje.
Poremećaji ishrane poznate su od davnina
Iako se poremećaji ishrane smatraju bolešću modernog doba, zapravo, su za njihovo postojanje znali još drevni narodi. Prva objašnjenja dao je Ksenofont u svom delu Anabasis.
Egipćani su smatrali da prekomerno konzumiranje hrane dovodi do brojnih bolesti, te su bulimiju predlagali kao preventivnu meru. U Starom Rimu povraćanje bogatih je bilo na dobrovoljnoj bazi kako bi se u stomaku napravilo dovoljno mesta za sve đakonije sa trpeze.
Grci su među prvima poremećaje ishrane posmatrali kao medicinski problem ističući da one nisu samostalne bolesti, već opasnost za razvoj niza drugih.
Ipak, pravi pomak u njihovom dijagnostifikovanju i lečenju usledio je tek u 20. veku kada su 80-tih godina poremećaji ishrane ušlu u zvaničnu klasifikaciju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje.
Danas od njih pati oko 70 miliona ljudi širom sveta. Pri čemu su zastupljenije kod žena.
Poremećaji ishrane obuhvataju široku grupu
Bulimija i anoreksija su najpoznatiji i najčešći poremećaji ishrane.
Anoreksija predstavlja namerni gubitak telesne težine, zbog prisutnog opsesivnog straha od gojenja. Obično se javlja kod tinejdžerki i mladih žena, što je dokaz da postoji veliki negativni uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje mlađih populacija.
S obzirom da postoji izmenjena slika o sopstvenom telu, osobe koje pate od ovog poremećaja sebe vide uvek debelim, čak i kada im je zbog preterane mršavosti zdravlje ozbiljno narušeno. Prepoznatljivo ponašanje jeste izgladnjivanje, izbegavanje određenih vrsta namernica, izbegavanje jedenja u društvu, opsesivno vođenje računa o kalorijama, ritualno žvakanje…
Bulimiju karakterišu epizode preteranog apetita i epizode pražnjenja. To znači da nakon dugog perioda izgladnjivanja dolazi nekontrolisano unošenje velike količine hrane. U trenucima prejedanja osobe sa bulimujom su u stanju da pojedu bukvalno svu hranu koja im dođe u ruke, ne obraćajući pažnju na njen kvalitet i količinu. Vrlo brzo nastupa osećaj krivice, te dolazi do namernog povraćanja.
U česte poremećaje spada i patološka proždrljivost. Za razliku od bulimije ovde nema povraćanja nakon uzimanja ogromnih količina hrane u kratkom vremenskom periodu.
Neretko se sreće i ortoreksija, tj. opsednutost zdravom ishranom. Osobe sa ovim poremećajem ne jedu hranu ukoliko ne znaju tačne kalorije.
Poremaćaje ishrane prati niz simptoma, kao što su impulsivnost, ljutnja, anksioznost. Prisutna je i socijalna distanca.
Posledice poremećaja ishrane
Poremećaji ishrane utiču na funkcionisanje čitavog organizma. Na udaru su, pre svega, bubrezi, jetra i srce. Zatim se javljaju infekcije mokraćnih puteva, problemi sa varenjem, a kod žena i poremećaji ciklusa, pa čak potpuni izostanak menstruacije.
Osobe koje pate od bulimije imaju probleme sa zubima. Naime, često povraćenje stvara kiselinu koja oštećuje gleđ zuba čineći ih podložnim karijesu i upalnim procesima. Dolazi i do naticanja pljuvačnih žlezda i hronične upale grla.
Ostavljaju trag i na mentalno zdravlje. Primetan je pad koncentracije, a vremenom se razvija i depresija.
Poremećaje ishrane ne treba olako shvatiti, jer mogu da dovedu do fatalnog ishoda. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Radoholizam
Radoholizam je čest pojam u modernom dobu. Mada mnogi nisu svesni tačnog značenja, niti postoje dovoljna istraživanja ovog problema.
Posao je važan deo čovekog života. On nam obezbeđuje finansijsku sigurnost, ali i ličnu satisfakciju da smo korisni i da svoje znanje možemo praktično da primenjujemo. Na izvesni način nas i definiše, određujući dalji razvoj, pa i stil života.
Međutim, mnogim ljudima je mnogo više od toga. Posao za njih predstavlja centar svega, te su jedino srećni i ispunjeni kada rade. Dok ostale aktivnosti i sfere života ostaju zanemarane. Iako ih često posmatramo kao ambiciozne, vredne radnika, koji su privrženi poslu u većini slučajeva, zapravo, je u pitanju ozbiljni problem.
Šta je radoholizam?
Termin radoholizam se pojavio 1971. godine. Uveo ga je u nauku psiholog Wayne Oates, koji je radoholizam opisao kao “prinudnu ili nekontrolisanu potrebu da se neprekidno radi”. Korak dalje u tumačenju otišli su Sorensen, Feldman, Porter i Robinson definišući ga kao zavisnost od rada.
Bez obzira što pojedini naučnici ističu pozitivnu stranu, radoholizam se obično posmatra u negativnom kontekstu. Odnosno, kao sindrom koji se sastoji od visokog nagona, velike uključenosti u rad i niskog zadovoljstva u radu.
Manjak samopouzdanja je osnova koja dovodi do problema preteranog rada. Obično se sa njim suočavaju osobe koje su u detinjstvu često trpele kritiku i osudu ne samo za greške, već i stvari koje su bile ispravno urađene. Zbog toga sopstvenu vrednost tumače jedino kroz posao.
S obzirom da je prisutna stalna želja da se postigne perfekcionizam oni postavljaju sve veće i veće ciljeve kako bi dokazali sebi, ali i drugima da vrede. Nažalost, mnoge od njih ne uspeju da ostvare što dovodi do frustracije.
Kako se prepoznaje radoholizam?
Potpuna preokupacija poslom je prepoznatljivi znak. Naime, radoholičarima je posao najvažnija aktivnost u životu i dominira u svim aspektima, uključujući razmišljanje, osećanja i ponašanje. Čak i kada nisu na poslu oni će stalno razmišljati o njemu, dok će se socijalna distanca sa bližnjima povećavati.
Kao i kod bolesti zavisnosti postoji tolerancija. To znači da se vremenom povećava količina dnevnog rada potrebog da bi se postigli efekti zadovoljstva. Primetne su i česte promene raspoloženja – počev od razdražljivosti, pa do osećanja potpune otupljenosti.
Anksioznost je još jedna karakteristika. Javlja se kada su zbog bolesti, odmora ili neke druge situacije sprečeni da rade. Ne mogu da se opuste ni kada vreme provode sa porodicom, te su konfliki česti pratioci radoholika.
Radoholizam ostavlja posledice na fizičko i mentalno zdravlje
Stalni stres da ispune zadate ciljeve narušava zdravlje čoveka. Problemi sa spavanjem, depresija, poremećaji ishrane su česti kod radoholičara. Nije redak slučaj da pate i od srčanih oboljenja i čira na želucu. Dok je istraživanje koje je sprovedeno na Bergen univerzitetu u Norveškoj pokazalo da ova grupa ljudi ima veći rizik od razvitka opsesivno kompulsivnog poremećaja i ADHD poremećaja.
Da je radoholizam, zaista, ozbiljan problem potvrđuje i činjenica da može da dovede do moždanog udara, pa čak i prerane smrti. Fenomen “smrti usled prekomernog rada” u Japanu je poznat pod imenom “karoši”, a prvi put je registrovan davne 1969. godine, pre nego što se radoholizam zvanično pojavio.
Nemojte da dozvolite da vam posao određuje život, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više