Poremećaji spavanja
Poremećaji spavanja predstavljaju stanja koja narušavaju kvalitet, trajanje ili tajming sna. Samim tim, utiču na sposobnost osobe da pravilno funkcioniše dok je budna.
Dobar san čini osnovu zdravlja. Stručnjaci generalno preporučuju odraslima da spavaju najmanje 7 do 9 sati noću, iako je nekim ljudima potrebno više, a drugima manje. Takođe, važno je da san bude u kontinuitetu, tj. bez prekida i ikakvih ometanja.
Nažalost, stalni stres kojem smo izloženi, pritisak na poslu, kao i brojni porodični problemi negativno se održavaju i na san. Gotovo svaka odrasla osoba se suočila sa problemima spavanja. Međutim, ako oni traju u dužem periodu onda je reč o nekom poremećaju spavanja.
Statistički podaci pokazuju da poremaćaji spavanja pogađaju oko 20 odsto svetske populacije. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva koji su najčešći poremećaji spavanja.
Nesanica
Od preko 100 poremećaja spavanja, koliko je klasifikovano, nesanica, tj. insomnija je najčešća. Predstavlja poremećaj održavanja sna ili teškoće kod uspavljivanja. Pored teškog uspavljivanja, karakteristični simptomi su i prerano buđenje ujutru, san koji nije doneo odmor, te se u toku dana osećate umorno, pospano, dok poslove obavljate sporije i teže. Javljaju se i promene raspoloženja i problemi u ponašanju, poput hiperaktivnosti ili agresivnosti.
Prema uzroku nastanka, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nije povezana sa bilo kojim drugim zdravstvenim stanjem ili problemom. Sekundarna ukazuje da postoji još neki organski poremećaj.
Nesanica se razlikuje i prema dužini trajanja. Kratkotrajna (akutna ili nesanica prilagođavanja) traje od jedne noći do nekoliko nedelja. Obično je uzrokovana životnim stresom, kao što je gubitak posla, gubitak voljene osobe ili selidba. Mada je mogu izazvati i faktori okoline – svetlost, buka ili ekstremne temperature.
Dugotrajna ili hronična neispavanost se javlja najmanje 3 noći nedeljno tokom najmanje 3 meseca. U pokretače se svrstavaju depresija, hronični stres ili bol.
Poremećaji spavanja koji dovede do prekida disanja tokom sna
Apneja je potencijalno ozbiljan poremećaj sna koji se javlja kada se disanje osobe prekine tokom spavanja. Postoje 2 vrste – opstruktivna i centralna.
Opstruktivna apneja je češća. Nastaje kada se mišići koji podupiru meka tkiva u gornjim disajnim putevima opuste tokom spavanja i blokiraju normalan protok vazduha iz nosa u usta tako da dolazi do hrkanja i prekida disanja.
Kao uzročnici se navode genetika. Što znači da je veća verovatnoća da se javi kod osoba u čijoj porodici je već registrovana. Problem mogu da izazovu i zapušeni nos, kao i hormonska stanja, posebno kod poremećaja u radu štitne žlezde. U rizičnu grupu od pojave ove vrste apneja spadaju i gojazni i stariji ljudi.
Kod centralne apneje disajni putevi nisu blokirani, već nastaje zbog problema u načinu na koji mozak komunicira sa mišićima odgovornim za disanje. Naime, moždano stablo ne uspeva da pravilno prepozna nivoe ugljen-dioksida u telu tokom spavanja što dovodi do ponovljenih epizoda disanja koje je sporije i pliće nego u normalnom stanju.
Centralna apneja najčešće se javlja kao posledica nekog drugog medicinskog problema. Infekcije, povrede moždanog stabla, otkazivanje srca ili bubrega, moždani udar – svrstavaju se u vodeće pokretače.
Narkolepsija
Narkolepsija je neurološki poremećaj regulacije sna koji utiče na kontrolu sna i budnosti. Primarni simptom je prekomerna dnevna pospanost. Mada se mogu javiti povremene, nekontrolisane epizode uspavljivanja tokom dana, automatska ponašanja dok osoba nije svesna, iznenadna slabost mišića uz smeh ili druge emocije.
Osobe sa narkolepsijom imaju veću stopu paralize sna. Neretko ih prate i halucinacije kako dok ne nastupi san (hipnagoške halucinacije), tako i pri buđenju (hipnopompične halucinacije).
Poremećaji spavanja su ozbiljni problemi, koji mogu da ostave traga kako na fizičko, tako i na mentalno zdravlje. Zato ih nikako ne treba zanemariti i potrebno je ispitati njene uzroke. Ukoliko razlog nesanice nije fizičke prirode, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Toksična veza – Kako rešiti nesuglasice u partnerskim odnosima?
Toksična veza, nažalost, je česta u modernom dobu.
Različita mišljenja, nesuglasice, kao i konflikti u vezi, sastavni su deo svake ljubavi. Ipak, u zdravim ljubavima sve one se rešavaju konstruktivnim razgovorom, te ne ostavljaju posledice kako na međusobni odnos, tako i na kvalitet života.
Međutim, problem nastaje kada jedna ili obe osobe daju prednost ljubavi u odnosu na tri ključne komponente zdrave veze, a to su: poštovanje, poverenje i naklonost. Ovakvo stanje može da dovede do toksične veze.
Prema definiciji, toksična veza predstavlja „svaki odnos između dvoje ljudi koji ne podržavaju jedno drugo, gde postoji sukob i konkurencija, kao i nepoštovanje i nedostatak kohezivnosti“.
Znaci da ste u toksičnoj vezi
Bilo koji oblik nasilja, zlostavljanja ili uznemiravanja jasni je znak upozorenja. Ipak, u većini slučajeva toksična veza se ispoljava suptilnijim simptomima, te ne čudi što mnogi nisu svesni da se nalaze u nezdravom odnosu.
Stručnjaci ističu da je emocionalna nesigurnost jedan od vodećih znakova. Možete li otvoreno da podelite svoje misli i osećanja sa voljenom osobom? Da li se osećate neshvaćeno? Da li nemate podršku partnera ili se suočavate sa njegovim konstantnim omalovaženjem? Da li je vaš glas bitan? Ili se osećate kao da se uvek nalazite u podređenom položaju u odnosu na partnera? Ukoliko ste odgovorili sa „Da“ na ova i slična pitanja treba ozbiljno da razmislite o svom ljubavnom životu.
Toksični ljudi su vešti manipulatori, koji odlično igraju psihološke igre, te imaju moć da „oblikuju“ svoje bližnje isključivo u skladu sa sopstvenim željama. Kako njihovi planovi i interesi dominiraju u vezi, često ćete se naći u situaciji da radite stvari koje ne želite da radite samo da biste im ugodili, da kršite svoja osnovna uverenja, idete na mesta koja vam ne prijaju ili provodite vreme sa ljudima koji aktiviraju alarme za anksioznost.
Komunikacija u toksičnoj vezi
Svi dobro znamo kolika je važnost komunikacije u partnerskim odnosima. Nažalost, u toksičnoj vezi ona je loša. Umesto ljubaznosti i međusobnog poštovanja, većina razgovora ispunjena je sarkazmom, kritikom ili prezirom. Neretko ih prati i ljubomora.
Kod pojedinih parova komunikacija može da dovede do sumnje u zdrav razum jednog od partnera. Naime, jedna od tehnika kojima se služe toksične ljudi jeste gaslajting. Reč je o obliku manipulacije u kome jedna osoba uverava blisku osobu da greši u svojim utiscima, da je nešto pogrešno shvatila, da joj je percepcija zamagljena. Ovakvo ponašanje vremenom dovede do sumnje u vlastita osećanja i doživljaje, što je odlična osnova za kontolu od strane manipulatora.
Nije redak slučaj da između partnera ne postoji ikakva komunikacija, niti empatija.
Toksična veza izaziva tugu
Toksične odnose karkateriše niz dramatičnih obrta. Trenuci sreće su retki, a sve su češće stresne situacije koje nisu izazvane spoljašnjim faktorima ili trećim licem. Život u ovakvim okolnostima može učiniti da se osećate tužnim, pa i ljutim i besnim. Dok se kod pojednih mogu javiti anksioznost ili depresija.
Toksična veza je poput bolesti zavisnosti. Iako svesni da smo u lošim odnosima nikako ne uspevamo da ih popravimo, već je neophodna stručna pomoć. Zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Šta je ortoreksija?
Ortoreksija, tačnije Orthorexia nervosa, je čest problem u savremenom dobu.
Uticaj društvenih mreža, različitih reklama, pa i izmenjenih ideala o lepoti tela, doveli su do promena u shvatanjima o načinu ishrane. Svest o zdravoj ishrani čini osnovu očuvanja zdravlja, posebno u modernom dobu kada se zna da su stres, nedostatak vremena i premalo sna, glavni pokretači brojnih oboljenja.
Međutim, zaokupljenost zdravim načinom života može da odvede u drugi problem – ortoreksiju. Spada u poremećaje ishrane, ali za razliku od bulimije i anoreksije, koji imaju za cilj postizanje idealne figure, ortoreksija predstavlja esktremnu posvećnost zdravoj ishrani. Na to ukazuje i njen naziv. Ime potiče od grčkih reči „орто“, tj. „ispravno“ ili „pravilno“ i „orexis“, odnosno „apetit“ tako da u bukvalnom prevodu znači „pravilna ishrana“.
Procenjuje se da se sa njom suočava oko 7 odsto svetske populacije, pri čemu je češća kod žena. S obzirom da ima tendenciju rasta, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate problem.
Da li je ortoreksija posledica modernog doba?
Pojam ortoreksija u nauku uveo je Steven Bratman 1997. godine. U svom članku koji je objavljen u časopisu „Yoga Journal“, Bratman je stanje opisao kao „nezdravu opsesiju onim za šta pojedinac veruje da je zdrava hrana, bez obzira što u njenoj osnovi leži težnja čoveka da takvom ishranom izbegne bolest“.
Prema mišljenju stručnjaka ortoreksija je proistekla iz „helitizma“. Ova ideologija sve više postaje dominantna u zapadnom društvu, a ističe da su vitko telo, mladoliko lice, zdrava ishrana i redovna fizička aktivnost jedina obeležja dobrog zdravlja. U skladu sa tim takve osobe se smatraju uspešnijim, dok su gojazni okarakterisani kao lenje i emotivno nestabilne ličnosti koje ne brinu o svom zdravlju.
Koji su uzroci ortoreksije?
Iako se uzroci i faktori rizika razlikuju od osobe do osobe, mogu se svrstati u 3 grupe.
U biološke spada nasleđe. Naime, postoji veća verovatnoća da će se razviti ukoliko u porodici već postoji neki poremećaj ishrane.
Psihološki uzročnici su vezani, pre svega, za sam tip ličnosti. Perfekcionizam se može projektovati i na nezadovoljstvo svojim telom, što predstavlja osnovu za pokretanje problema. Takođe, može se javiti kod osoba koje imaju kompleks niže vrednosti, kao i kod onih koji pokazuju određene opsesivno-kompulzivne osobine ličnosti.
Društveni izazivači dolaze najčešće iz samog okruženja. Zadirkivanje ili maltretiranje zbog težine u detinjstvu, rad u poslu gde se akcenat stavlja na izgled, preživljena trauma – samo su neki od mogućih faktora.
Koji su simptomi ortoreksije?
Ortoreksiju karakteriše opsesija zdravim namirnicama, te osobe sa ovim problemom veliku pažnju posvećuju planiranju svojih obroka. Opsesivno proveravanje etikete na hrani se podrazumeva, kao i izbacivanje iz jelovnika svega što smatraju da nije zdravo. Ukoliko se desi da pojedu neku od ovih namirnica javlja se osećaj krivice.
Povećan fokus na ono što jedu može ometati druge oblasti života, uključujući i poslovni aspekt i međuljudske odnose, jer često sude o navikama u ishrani drugih.
Ove znake ponašanja prate hronična neispavanost, konstantni umor, pad koncentracije, imuniteta, pa i gubitak telesne težine. Kod pojedinih se razvijaju i drugi psihički problemi, kao što su anksioznost i depresija.
Ortoreksija je problem koji ne treba olako shvatiti, jer može da ugrozi zdravlje. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeŠta je to letnja depresija?
Letnja depresija je čest problem ljudi širom sveta.
Dolazak leta mnogi sa nestrpljenjem očekuju. Omiljeno godišnje doba donosi tople dane ispunjene suncem, prijatne noći i dugoočekivani godišnji odmor. Uživanje na plaži uz šum mora ili miris drveća kroz čije se krošnje probijaju zraci sunca na planini unosi dodatnu draž u ovo doba, te ne čudi što su mnogi već unapred isplanirali kako će provesti svoje slobodne dane.
Međutim, dolasku leta ne raduju se svi. Postoje ljudi kojima topli meseci stvaraju teskobu. Čak i odlazak na letovanje im ne pričinjava zadovoljstvo, dok na poslu nisu motivisani da ostvaraju svoje ciljeve. Šta ih sprečava da se zabavljaju, odmaraju, budu opušteni, jer je leto za to idealan period godine? U pitanju je letnja depresija.
Iako se sezonski afektivni poremećaj, kome pripada i letnja depresija, obično vezuje za dolazak jeseni ili zime, veoma je rasprostranjena u ovo doba godine. Istraživanja pokazuju da početak leta kod 10 odsto ljudi izaziva simptome depresije. Pri čemu se 4 puta češće javlja kod žena nego kod muškaraca.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate problem.
Zašto nastaje letnja depresija?
Uzroci za nastanak depresije u toku leta su različiti. Prema jednoj teoriji oni su povezani sa dnevnim ritmom. Naime, duži dani usled ranog svitanja i kasnog smrkavanja dovode do poremećaja cirkadijalnog ritma, te se ciklus spavanja i buđenja prekida. Problemi sa spavanjem su, pak, jedan od okidača za depresiju.
Neke ljude visoke temperature i povećana vlažnost vazduha teraju u potpunu izolaciju i zatvaranju u klimatizovani stan, čime se stvaraju uslovi za razvoj depresivnih simptoma. Takođe, mogu je izazvati postavljeni društveni standardni lepote. Odnosno, briga kako ćete izgledati u kupaćem kostimu ili letnjoj garderobi koja u mnogo većoj meri otkriva figuru tela. Dok kod roditelja sa malom decom se javlja usled povećanog stresa oko balansiranja obaveza na poslu i čuvanja mališana koji su na raspustu.
Planiranje godišnjeg odmora je još jedan okidač, posebno kada su želje daleko veće od finansijske mogućnosti.
Letnja depresija ima i nasledni faktor. Tačnije javlja se češće kod ljudi u čijim porodicama su registrovani drugi poremećaji raspoloženja.
Koji su simptomi letnje depresije?
Letnja depresija se manifestuje posebnim skupom tegoba, koje se razlikuju od praznične depresije. Osobe koje pate od zimske depresije se osećaju bezvoljno i malaksalo, dok oni koji se suočavaju sa letnjim afektivnim poremećajam nisu fizički usporeni. Naprotiv, osećaju uznemirenost i anksioznost.
Ove simptome prate problemi sa spavanjem, smanjeni apetit i gubitak težine. U pojedinim slučajevima, zbog povećane razdražljivosti, može se javiti i nasilno ponašanje.
Kako se izboriti sa letnjom depresijom?
Poboljšanje kvaliteta sna u letnjim mesecima je najbolji način ne samo da se izborite sa sezonskom depresijom, već i preventivna mera za njeno javljanje. Zato pre spavanja zamračite spavaću sobu kako biste sprečili ocilacije u cirkadijalnom ritmu. Joga i meditacija mogu vam pomoći da se opustite i bolje spavate.
Zdravi lagani obraci i fizička aktivnost, pa i obična šetnja, doprinose eliminisanju simptoma depresije. Svakako, vreme provedeno sa prijateljima i porodicom je dragoceno i za mentalno zdravlje. Samim tim i sprečavanje težih tegoba depresije.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa simptomima depresije ili ste se sa njima suočavali i prethodnih leta potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeŠta je dismorfofobija?
Dismorfofobija, tj. telesna dismorfija predstavlja ozbiljan psihički poremećaj koji karakteriše opsesivna ideja da je neki deo sopstvenog dela tela deformisan, ružan ili nesrazmeran tako da osoba nastoji da to sakrije ili popravi. Ono što je specifično jeste činjenica da je telesna mana izmišljena ili toliko mala da je za druge ljude neprimetna.
Ne postoji osoba koja ne razmišlja o svom telu. Nažalost, internet i pametni telefoni doneli su negativnu stranu – težnju ka nerealnom savršenstvu. Gotovo svakodnevno se srećemo sa fotografijama ljudi savršene građe, prelepog lica i blistavog osmeha. Iako smo svesni u čarobnu moć filtera i raznih beauty aplikacija uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje je sve veći, te ne čudi što na svom telu uočavamo i najsitnije nedostatke.
Međutim, problem nastaje kada o njima počnemo opsesivno da razmišljamo više sati. Istraživanja pokazuju da približno 40 odsto osoba obolelih od dismorfofobije razmišlja o „ružnim“ delovima tela 3 do 8 sati u toku dana, a 25 odsto njih više od 8 sati dnevno.
Dismorfofobija nije bolest modernog doba!
Iako je problem izražen poslednjih godina dismorfofobija je bila poznata od davnina. Još je 1886. godine Enrico Morselli opisao slučaj pacijenta koji je imao osećaj ružnoće svog tela iako njegov izgled to nije pokazivao. Upravo je ovaj italijanski lekar uveo termin dismorfofobija. Naziv potiče od grčkih reči „dismorfia“ što znači „abnormalan“ i „morpho“, odnosno „oblik“.
Znake dismorfofobije primetio je i Sigmund Freud kod jednog svog pacijenta. Ipak, tek krajem 20. veka, tačnije 1980. godine poremećaj je uvršten u zvaničnu klasifikaciju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, kao somatoformni poremećaj.
Danas, statistički podaci pokazuju da dismorfofobija pogađa oko 2,4 odsto stanovništva. Obično počinje tokom adolescencije. Mada se može javiti i u ranim 30-im.
Kako se prepoznaje dismorfofobija?
Dismorfofobija se i kod muškaraca i kod žena ispoljava na isti način, ali postoje razlike u fokusu tela. Tako žene više obraćaju pažnju na izgled kukova i delove lica, kao i telesnu masu. Zato nastoje da šminkom prekriju svoje nedostatke na licu ili, pak, traže estetske tretmane koji im nisu potrebni i koji neće rešiti problem. Pojedine sprovode rigorozne dijete, te se mogu razviti i poremećaji ishrane.
Muškarci su više orijentisani na telesnu građu, genitalije i gubitak kose, te opsesivno vežbaju i često zloupotrebljavaju steroide.
Osobe koje pate od dismorfofobije često upoređuju svoj izgled sa izgledom drugih, proveravaju telo u ogledalu i traže potvrdu od okoline kako izgledaju. Takođe, smatraju da se drugi podsmevaju njihovom nedostacima, te osećaju sramotu, poniženje, nedostatak samopoštovanje. Zbog toga mogu da razviju kompleks niže vrednosti, dok je kod pojedinih primetna i socijalna distanca.
Ove simptome neretko prate anksioznost, depresija, pa i suicidne misli. Ni promene na koži nisu retke. Javljaju se kao posledica pipanja i grebanja kože usled pokušaja da se uočeni problem na koži reši, te postoji opasnost da ovakvo ponašanje pređe u patološko stanje, odnosno poremećaj koji se naziva dermatilomanija.
Kako se leči dismorfofobija?
Lečenje se zasniva na kombinaciji farmakoterapije i psihoterapija.
Antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina, pomažu u otklanjanju opsesivno-kompulzivnih i deluzionalnih osobina, dok kognitivno bihejvioralna terapija može pomoći pacijentima da prepoznaju pogrešne misaone obrasce. Samim tim i da sagledaju svoje telo u realnom stanju.
Dismorfofobija je začarani krug iz kog ne možete sami izaći, zato na vreme potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj VišeDermatilomanija
Dermatilomanija predstavlja poremećaj navika i nagona koji se manifestuje opsesivnim kopanjem kože, stiskanjem akni ili patološkim grebanje. Naziv je dobila od grčkih reči „derma“, što znači „koža“, „tillo“, tj. povlačenje i „mania“ koja označava prekomerno ponašanje ili aktivnost.
Prvi detaljni opis dao je Louis-Anne-Jean Brocq 1898. godine. Proučavanjem pacijentkinje koja je imala nekontrolisanu potrebu da dira akne ovaj francuski dermatolog je jasno postavio karakteristike dermatilomanije. One uključuju stalnu potrebu za ekskorijacijom, grebanjem po koži koje ostavlja rane, pri čemu ova potreba nije fiziološkim simptom, kao i anksioznost koja prati samu radnju.
Statistički podaci otkrivaju da dermatilomanija pogađa oko 5 odsto svetskog stanovništva. Obično se javlja u pubertetu, ali u pojedinim situacijama može se prvi put ispoljiti u kasnijem životnom dobu. Ranijih godina smatrano je da je pretežno ženski problem. Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da su samo oko 55 odsto ljudi sa ovim stanjem žene.
Zašto se javlja dermatilomanija?
Tačan uzrok nije otkriven, te se dermatilomanija smatra kompleksnim poremećajem koji izaziva kombinacija više faktora.
Genetika igra važnu ulogu. To znači da je veća verovatnoća da će osoba razviti nagon za opsesivnim kopanjem kože ukoliko je on već registrovan kod nekog od roditelja.
Biološki faktori, takođe, mogu biti pokretači problema. Naime, promene u strukturi mozga koje kontrolišu način na koji učimo i formiramo navike stvaraju osnovu za njegovo javljanje.
Ne treba zaboraviti ni stres koji je uzročnik mnogih zdravstvenih stanja. Zbog toga pojedini stručnjaci dermatilomaniju tumače kao mehanizam koji se javio u borbi sa životnim nedaćama i konstantnoj izloženosti stresu. Mada neki ovaj poremećaj vezuju za dosadu ili neka druga mentalna stanja, kao što su trihotilomanija i autizam.
Koji su simptomi dermatilomanije?
S obzirom da je dermatilomanija opsesivno kompulsivni poremećaj glavni simptom je kompulzivni, tj. impulsivni nagon za kopanjem kože kome je nemoguće odoleti. Iako se za to najčešće koriste prsti, može uključivati i griženje zubima, pa i upotrebu pojedinih oštrih predmeta, kao što su pincete ili igle.
Radnja može biti automatska. Odnosno, osoba, bez razmišljanja i unapred planiranja, prelazi rukama po svom telu, kako bi pronašla delove kože pogodne za svoj nagon. Drugi se, pak, fokusiraju na određeno područje, tako da sate i sate provode čačkajući kožu u tom predelu. Što dovodi do ozbiljnih oštećanja, pa i rana i infekcija.
Dermatilomanija se ispoljava i napetošću koja privremeno nestaje nakon čačkanja. Takođe, prati je osećaj stida i manjak samoupozdanja, te se vidljvi tragovi na koži pokušavaju prekriti odećom i šminkom. Ove posledice poremećaja utiču na normalno funkcionisanje i komunikaciju porodicom i prijateljima, što neretko vodi ka socijalnoj distanci.
Kako se osloboditi dermatilomanije?
Lečenje se zasniva na kombinaciji psihoterapijskih metoda.
Kognitivno bihejvioralna terapija vam pomaže da se suočite sa svojim problemom, kao i izvorom koji je doveo do poremećaja.
Terapija za poništavanje navika omogućava da postanete svesniji svog ponašanja i obrazaca aktivnosti. Na taj način vas uči kako da prekinete štetne navike, što je čačkanje kože u ovom slučaju.
Terapija prihvatanja i posvećenosti ima za cilj da vas podstakne da promenite svoje ponašanje prihvatanjem negativnih osećanja koja ga podstiču.
Dermatilomaniju ne treba olako shvatati, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeHipersenzitivne osobe
Hipersenzitivne osobe su visoko osetljive osobe koje imaju povećanu ili dublju osetljivost centralnog nervnog sistema na fizičke, emocionalne ili društvene stimulanse. Odnosno, osetljivije su od drugih na senzornu obradu, jer je njihov centralni nervni sistem tako „podešen“ da stimulanse iz okoline, kako pozitivne, tako i negativne, procesuiraju mnogo dublje i intenzivnije.
Termin je u nauku uvela 1992. godine Elaine N. Aron. Ova doktorka psihologije i univerzitetski profesor iz Amerike je u svojoj knjizi „The Highly Sensitive Person“ navela jasne odrednice koje opisuju hipersenzitivne osobe, a rezultat su brojnih istraživanja.
Statistički podaci pokazuju da hipersenzitivne osobe čine oko 20 odsto svetske populacije. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva znake koji ukazuju da li i vi spadate u ovu grupu ljudi.
Zašto se javlja hipersenzitivnost?
Iako se hipersenzitivnost u modernom dobu ponekad negativno opisuje, morate znati da ona nije poremećaj ličnosti, niti bolest. Reč je o karakternoj osobini koja zavisi od niza faktora kao što su evolucija, okruženje, genetika i iskustva iz ranog detinjstva.
Najnovije studije sugerišu da je visoka osetljivost evoluciona osobina koja daje veću mogućnost preživljavanja. Razlog za to leži u objašnjenju da su hipersenzitivne osobe na većem oprezu od potencijalnih predatora ili opasnih situacija.
Jedna grupa naučnika, uključujući i Aron, ističe da je genetska osobina, koja je normalna i prirodna pojava baš kao i boja očiju. S obzirom na naslednu komponentu postoji veća šansa da ćete biti veoma osetljivi ako je u vašoj porodici već registrovana kod nekog člana.
Ne treba zaboraviti ni spoljne faktore. Naime, nedostatak roditeljske topline i pažnje, kao i drugih odlika koje nosi disfunkcionalna porodica mogu da budu okidač za razvoj hipersenzitivnosti u odraslom dobu. Takođe, preživljena trauma u detinjstvu je čest pokretač visoke osetljivosti.
Kako prepoznati hipersenzitivne osobe?
Hipersenzitivnost se može ispoljiti na više načina. Karakteriše je, pre svega, preterana reakcija na spoljne draži.
Hipersenzitivne osobe pokazuju uznemirenost kada se moraju suočiti sa brojnim obavezama. One čuju zvuke koje drugi ne registruju. Smeta im buka i jaka svetlost, a može im biti i hladno ili vruće, kada je ostalima prijatna temperatura.
Ljudi koji su visoko osetljivi ne osećaju se prijatno kada neko suviše ulazi u njihov „psihološki prostor“. Oni radije biraju samoću, nego društvo nepoznatih ljudi. Dok pojedini žele deo dana da provedu izolovano od svih.
Karakteriše ih i snažna empatija tako da patnju drugih neretko osećaju intenzivnije od njih samih. Dok sve informacije mnogo dublje obrađuju. Zapravo, ove osobe mnogo vremena i pažnje posvećuju tuđim rečima i porukama, kao i neverbalnim porukama, pri čemu ih suviše lično doživljavaju.
Kako razlikovati hipersenzitivnost od introvertnosti i poremećaja pažnje?
Ljudi često mešaju visoku osetljivost sa drugim osobinama ličnosti ili mentalnim zdravstvenim stanjima.
Jedna od najčešćih zabluda jeste da su hipersenzitivne osobe isto što i introvertne. Bez obzira što i jedne i druge karakteriše socijalna distanca, razlika je očigleda. Introvertni su preplavljeni samo društvenim stimulansima, poput velike gužve ljudi. Dok su hipersenzitivni visoko osetljivi na različite tipove senzornih stimulansa.
Hipersenzitivnost nije isto što i poremećaji pažnje. I jedni i drugi pokazuju preterano reagovanje na stimulanse, ali ljudi sa ADHD-om, takođe, ispoljavaju i kognitivne simptome, kao što su teškoće u fokusiranju ili obraćanju pažnje.
Ukoliko ste kod sebe prepoznali znake visoke osetljivosti, psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da prihvatite ovu svoju osobinu i da je pretvorite u pokretačku snagu.
Pročitaj Više
Hipomanija – simptomi, uzroci i lečenje
Hipomanija predstavlja poremećaj raspoloženja koji je po načinu ispoljavanja suprotan depresiji.
Hipomanično raspoloženje je najčešće simptom bipolarnog poremećaja. Nažalost, manično-depresivna psihoza, kako je još poznat poremećaj, pogađa oko 24 miliona ljudi u svetu.
Hipomanična epizoda se obično manifestuje neobičnom veselošću, uzbuđenjem, ekstremnom pričljivošću, smanjenom potrebom za snom..
U narednim redovima, otkrivamo vam koji su to simptomi hipomanije.
Hipomanija – Simptomi
Specifični simptomi koji se doživljavaju tokom hipomanije mogu se razlikovati od osobe do osobe, a takođe se mogu menjati tokom vremena. Primeri hipomaničnog ponašanja i karakteristika uključuju:
- Neprikladno ponašanje, kao što su grube primedbe na nečiji račun.
- Neprimereno oblačenje.
- Hiperseksualnost, koja može uključivati postavljanje neuobičajenih seksualnih zahteva prema partneru.
- Neprikladne seksualne aktivnosti, upuštanje u afere ili trošenje mnogo novca na telefonski seks, pornografiju ili seksualne usluge.
- Preskakanje sa jedne teme na drugu i nepovezane misli.
- Smanjena potreba za snom.
- Nepromišljeno trošenje novca, kao što je kupovina automobila za koji ne postoje finansijska sredstva.
- Rizično ponačanje koje izaziva lažni osećaj sreće.
- Neobična razdražljivost, neprijateljsko ponašanje ili agresija.
Postavljanje dijagnoze
Dijagnostikovanje hipomanije zavisi od prisustva kombinacije ključnih simptoma.
Mora postojati uporno i neuobičajeno povišeno, razdražljivo ili eksplozivno raspoloženje praćeno neobično povećanom aktivnošću i energijom tokom većeg dela dana tokom, najmanje četiri dana uzastopno.
Raspoloženje, aktivnost i ponašanja koja su prisutna kod hipomanije jasno se razlikuju od normalnog, svakodnevnog stanja i lako su uočljivi ljudima u okolini.
Nedostatak fluktuacije i postojanosti stanja raspoloženja pomaže u razlikovanju hipomanične epizode od normalne varijacije raspoloženja. Takođe je važno isključiti konzumaciju pojedinih lekova ili rekreativnu upotrebu nedozvoljenih supstanci kao mogući izvor simptoma, pre postavljanja dijagnoze hipomanije.
Hipomanija i manija
Po definiciji, određene karakteristike isključuju dijagnozu hipomanije i često upućuju na maničnu epizodu.
Na primer, simptomi psihoze — kao što su halucinacije ili deluzije — isključuju mogućnost hipomanične epizode. Pored toga, simptomi koji su toliko jaki da značajno ometaju svakodnevno funkcionisanje ili zahtevaju hospitalizaciju smatraju se maničnim.
Dok manične epizode obično traju nedelju dana ili duže i mogu imati ozbiljne uticaje na druge oblasti života, hipomanične epizode su malo kraće (četiri ili više dana) i često nisu dovoljno ozbiljne da utiču na posao, školu ili društveno funkcionisanje.
Bipolarna hipomanija
Da bi se dijagnostikovao bipolarni poremećaj, osoba generalno mora da doživi i depresivne i manične i/ili hipomanične epizode.
Simptomi povezani sa hipomanijom i depresijom bez manije ukazuje na bipolarni poremećaj.
Bipolarna hipomanija se smatra prisutnom kada osoba doživi najmanje tri od sledećih simptoma praćenih stalnim hiper raspoloženjem ili četiri od ovih simptoma a koji su u vezi sa stalnim razdražljivim raspoloženjem:
- Učestvovanje u aktivnostima sa velikim potencijalom za negativne posledice (kao što su trošenje, kockanje, rizično seksualno ponašanje ili rizična finansijska ulaganja).
- Osećaj intenzivne želje ka postizanju određenih ciljeva.
- Stalni nemir (poznat i kao psihomotorna agitacija).
- Mnoštvo ideja ili osećaj da se misli “utrkuju”.
- Grandiozno razmišljanje, što znači nerealne misli o sopstvenim moćima, talentima ili sposobnostima
- Smanjena potreba za snom bez osećaja umora.
- Neuobičajena pričljivost.
Hipomanija i bipolarni poremećaj se dijagnostikuju odvojeno, tako da dobijanje dijagnoze hipomanije ne znači nužno i dijagnozu bipolarnog poremećaja i obrnuto.
Uzroci hipomanije
Hipomanija se može javiti iz različitih razloga, a neki od njih uključuju:
- Zloupotreba alkohola ili droga. Hipomanija i/ili depresija se javljaju kod 11% osoba koje konzumiraju nedozvoljene supstance i 55% osoba sa oštećenjema koja su nastala usled zloupotrebe istih.
-
Promene u obrascima spavanja. Nesanica je povezana sa hipomaničnim iskustvima kod nekih osoba, posebno ako je cirkadijalni ritam konstantno poremećen. Ipak potrebno je više istraživanja da bi se potvrdilo da li problemi sa spavanjem zaista mogu uzrokovati hipomaniju.
-
Depresija može biti deo bipolarnog poremećaja, ali može postojati i sama za sebe ili se javiti zajedno sa hipomanijom. U nekim slučajevima, lečenje depresije dovodi do hipomanije. Ovo se naziva hipomanija povezana sa antidepresivima i javlja se kod 0,3% do 22,4% ljudi koji koriste lekove za depresiju.
-
Istraživanja na blizancima sugerišu da hipomanija može biti nasledna genetski, pri čemu je ovaj rizik veći za muškarce (59%) nego za žene (29%).
-
Stes može biti okidač. Studija koja je uključivala 99 studenata u programu specijalizacije za urgentnu medicinu pokazala je da ne samo da se nivo stresa kod učenika značajno povećao tokom programa, već se i stopa hipomanije značajno povećala. Ova istraživanje sugerišu da viši nivoi stresa mogu doprineti razvoju hipomanije.
Lečenje hipomanije
Lečenje se zasniva na kombinaciji farmakoterapije i psihoterapije.
Od lekova se prepisuju antipsihotici i stabilizatori raspoloženja, a u pojedinim situacijama i antidepresivi.
Kognitivno-bihejvioralna terapija ima veliki značaj u lečenju hipomanije. Zahvaljajujući njoj identifikuju se simptomi i okidači raspoloženja, te se pacijent uči kako da se sa njima “nosi” kako bi umanjio efekte hipomaničnih epizoda.
Ukoliko ste kod sebe ili bliske osobe uočili simptome hipomaničnog raspoloženja potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana!