Pasivno agresivno ponašanje
Pasivno agresivno ponašanje predstavlja način izražavanja negativnih osećanja, kao što su bes ili ljutnja, indirektno umesto direktno i konstruktivno.
Ponašanje je prvi klinički definisao William C. Menninger tokom Drugog svetskog rata, kao reakciju muškaraca na vojno poštovanje. Naime, ovaj pukovnik je primetio da pojedini vojnici nisu otvoreno agresivni, niti prkosni. Oni su svoju svoju građansku neposlušnost izražavali „pasivnim merama, kao što su mucanje, tvrdoglavost, odugovlačenje, neefikasnost i pasivni opstrukcionizam“.
Šta izaziva pasivno agresivno ponašanje?
Pasivno agresivno ponašanje mogu da pokrenu različiti faktori.
U većini slučajeva problem proizilazi iz same porodice. Ljudi koji se oslanjaju na pasivnu agresiju radije nego na direktnu komunikaciju da bi pokazali ove emocije često su odrasli u porodici u kojoj je to ponašanje bilo uobičajeno. Odnosno, živeli su u porodici u kojoj je direktno izražavanje emocija bilo obeshrabreno ili nedozvoljeno, te su pronašli način da pasivno kanališu svoj bes ili frustraciju.
Određene situacije, takođe, mogu da izazovu pasivno agresivno ponašanje. Obično su vezane za radno okruženje, gde ispoljavanje agresije nije društveno prihvatljivo.
U pokretače se svrstavaju i psihički problemi. Istraživanja su pokazala vezu između depresije i pasivno-agresivnog ponašanja prema samom sebi. Mada ga mogu izazvati i anksiozni poremećaji, hiperaktivni poremećaji pažnje, poremaćaji ličnosti, uključujući narcistički poremećaj ličnosti i granični poremećaj ličnosti, pa i zloupotreba psihoaktivnih supstanci.
Kako prepoznati pasivno agresivno ponašanje?
I dok se drugi stilovi komunikacije mogu lako prepoznati, pasivno agresivno ponašanje je malo teže otkriti. To je zbog toga što ovo ponašanje podrazumeva prikrivenu agresivnost, odnosno ima efekat na vas iako niste u potpunosti sigurni zašto.
Ipak, postoje određeni znaci koji ukazuju da se suočavate sa osobom ovakvog ponašanja. To je, pre svega, tzv. tretman ćutanjem. On se sastoji od odbijanja da odgovori na pitanja osobe, pa do potpunog ignorisanja druge osobe.
Sarkastični, ironični komentari su još jedan prepoznatljivi znak pasivno agresivnog ponašanja. Na taj način teže da postanu dominanti u odnosu na druge. Čak su i komplenti ovih osoba obojeni dozom ironije, a neretko imaju i uvredljiv prizvuk. Na primer: „Video sam da si oprao sudove. Bio sam iznenađen da si to učnio.“
Prokrastinacija, tj. odlaganje izvršenja obaveza je deo pasivne agresije. Prati je izbegavanje preuzimanja odgovornosti i namerno pravljenje grešaka.
Svoju ljutnju ove osobe ne pokazuju direktno, već glasno uzdišu, dure se ili koriste neke druge neverbalne znake. Dok na pitanje da li su ljuti odgovaraju: „Ne“, „Dobro sam“, „Nije mi ništa“…
Uloga žrtve je moćno oružje pasivno agresivnih osoba, jer njome izazivaju osećaj krivice kod drugih, te lakše manipulišu.
Kako se izboriti sa pasivno agresivnim ponašanjem?
Pasivno agresivno ponašanje narušava međuljudske odnose, kako porodične, tako i poslovne,što dugoročno gledano ostavlja traga na kvalitet života.
S obzriom da je reč o kompleksnom problemu neophodna je pomoć psihologa kako bi se prepoznali obrasci ponašanja koje ove osobe ponavljaju i otkrili njihovu uzroci, a zatim i naučili kako da se nose sa njima i primene druge stilove komunikacije.
Nemojte da dozvolite da pasivno agresivno ponašanje utiče na vaš život, već na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeAnhedonija
Anhedonija predstavlja emocionalno stanje koje karakteriše nemogućnost osećanja zadovoljstva. Prema definiciji Dijagnostičkog i statističkog priručnika Američkog psihijatrijskog udruženja (DSM-5) u pitanju je „izrazito smanjeno interesovanje ili zadovoljstvo za skoro sve aktivnosti“. Što znači da anhedoniju ne treba tumačiti kao gubitak interesovanja za aktivnost jer vam je dosadno, te želite da probate nešto novo. Već podrazumeva nedostatak zadovoljstva u većini ili svim aktivnostima u kojima ste nekada uživali.
Zašto se javlja anhedonija?
Anhedonija je usko povezana sa depresijom. Istraživanja pokazuju da u 95 odsto slučajeva ljudi koji se bore sa depresijom imaju izražen gubitak interesovanja i nemogućnost osećaja zadovoljstva.
Međutim, anhedonija može biti čest pratilac i drugih psihičkih bolesti, kao što su bipolarni afektivni poremećaj, shizofrenija, posttraumatski stresni poremećaj, poremećaji iz autističnog spektra, poremećaji ishrane. Nije redak slučaj da bude posledica zloupotrebe alkohola i psihoaktivnih supstanci.
Nemogućnost osećanja zadovoljstva može se javiti i kod pacijenata narušenog fizičkog zdravlja. Posebno kod osoba koje pate od hroničnog bola, Parkinsonove bolesti, dijabetesa i koronarne bolesti.
Pojedini naučnici smatraju da se uzrok ovog problema krije u promenama u moždanoj aktivnosti. Naime, delovi mozga koji proizvode dopamin kod ljudi sa anhedonijom su kompromitovani tako da je onemogućen osećaj zadovoljstva pri nagrađivanju. Samim tim nedostaje motivacija za daljim nagrađivanjem. Na taj način je umanjena njihova sposobnost da donose odluke koje bi dovele do prijatnih iskustava.
Anhedonija se ispoljava na 2 načina
Mnoge studije dele anhedoniju u 2 kategorije – fizičku i društvenu. Iako su ove 2 kategorije povezane, svaka opisuje deficite u različitim vrstama zadovoljstva i imaju različite simptome.
Fizička anhedonija se definiše kao smanjeno interesovanje i zadovoljstvo u angažovanju u fizičkim iskustvima kao što su hrana, vežbanje i seksualne interakcije. Simptomi fizičke anhedonije uključuju smanjen interes za fizičku intimnost, nelagodnost pri bilo kojoj vrsti intime, čak i tokom grljenja ili držanja za ruke. Primetna je i nemogućnost osećaja pozitivnih emocija u fizičkim senzacijama, poput plesa, mirisa cveća ili gledanja zalaska sunca.
Socijalna anhedonija se definiše kao smanjeno interesovanje i zadovoljstvo u društvenom angažmanu. Karakteristični znaci su socijalno povlačenje i nezainteresovanost za provođenje vremena sa dragim ljudima, izbegavanje svih vrsta socijalnih aktivnosti, čak i onih koje su vam nekad pričanjavale zadovljstvo. Zatim, smanjene socijalne veštine i nedostatak emocionalnog izražavanja koje može da dovede do ravnog afekta.
Imajte u vidu da socijalna anhedonija nije isto što i socijalna anksioznost. Socijalna anksioznost proizilazi iz straha od društvenih interakcija, dok kod socijalne anhedonije je odsustvo radosti i uzbuđenja zbog druženja sa drugima.
Kako prevazići anhedoniju?
Lečenje anhedonije može biti izazovno. Naročito kod pacijenata sa depresijom. Razlog tome leži u činjenici da pojedini lekovi koji se koriste dodatno mogu da smanje sposobnost mozga da obradi nagrade, te izostaje i osećaj zadovoljstva. Zbog toga osnovu lečenja čini psihoterapija.
Cilj psihoterapije jeste promena stava prema životnim poteškoćama, obnavljanje iscrpljene psihe i svakodnevno traženje novih izvora zadovoljstva. Takođe, učenje kako da upravljate problemom mentalnog zdravlja koji verovatno uzrokuje simptome anhedonije.
Ukoliko se već duže suočavate sa nemogućnošću osećanja zadovoljstva potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Strah od mraka – Niktofobija
Strah od mraka je jedan od najčešćih strahova kod dece. Spada u normalnu fazu razvoja pri kojoj se mališani ne plaše mraka kao takvog, nego izmišljenih opasnosti koje iz njega mogu da vrebaju. Ovaj strah većina prevaziđe do tinejdžerskih dana. Međutim, kod pojedinih ostane i u kasnijem dobu tako da preraste iz urođenog zaštitnog mehanizma u ograničavanje svakodnevnog života. Onda možemo da kažemo da postoji fobija.
Niktofobija, kako se naziva, predstavlja ekstremni strah od mraka neprikladan uzrastu. Ime je dobila od grčkih reči „niktos“, što znači „noć“ i „fobos“, tj. „strah“. Čime je objašnjen i sam problem.
Istraživanja pokazuju da se sa ovom fobijom suočava oko 9 odsto odraslih stanovnika širom sveta. Imajući u vidu da svaka fobija, pa i iracionalni strah od mraka, narušava normalno funkcionisanje čoveka psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da na vreme prepoznate problem.
Zašto nastaje niktofobija?
Naučnici niktofobiju povezuju sa evolucijom čoveka. Naime, u davnim vremenima, kada su naši preci živeli i spavali na otvorenom, strah od mraka je bio sasvim opravdan, jer su u toku noći mogle da ih napadnu divlje zveri.
Ipak, u modernom dobu kao glavni pokretač navodi se posttraumatski stresni poremećaj. Neprijatni događaj koji je osoba doživela noću može da uzrokuje razvoj fobije. Sećanja na to strašno iskustvo vraćaju se kad god se svetla ugase ili čak kada pomislite da ste u mraku. U pojedinim situacijama strah od mraka nastaje nakon gledanja strašnog filma ili slušanja uznemirujuće priče.
Veći rizik od pojave ove fobije imaju osobe sa narušenim mentalnim zdravlje. Depresija, generalizovana anksioznost, opsesivno-kompulzivni poremećaj, vodeći su faktori rizika. Mada se može razviti i iz drugih fobija, pa i kao posledica zloupotrebe psihoaktivnih supstanci.
Kako prepoznati strah od mraka?
Ljudi sa ekstremnim strahom od mraka doživljavaju anksioznost ili intenzivan osećaj nelagode kada su u mraku ili razmišljaju o mraku. Strah je toliko intenzivan da osoba izbegava da ide u krevet ili odbija da ugasi svetlo pre spavanja. Prate ga napadi panike, zastrašujuće misli, pa i plač i vrištanje u mraku.
Niktofobija dovodi i do fizičkih simptoma, kao što su vrtoglavica i glavobolja, prekomerno znojenje (hiperhidroza), mučnina i povraćanje. Česte su i srčane smetnje, tj. povećan broj otkucaja srca, bol u grudima ili palpitacija srca, a mogu se javiti i otežano gutanje (disfagija) i suva usta, otežano ili ubrzano disanje.
Pored pripreme za spavanje, okidači za pojavu ovih simptoma su i posmatranje zalaska sunca, gledanje filma ili TV emisije sa noćnim scenama, ulazak u mračno mesto, na primer u bioskop. Nije redak slučaj da se jave i pri samoj pomisli na mrak.
Koje su komplikacije niktofobije?
Poremećaji spavanja i niktofobija usko su povezani. To znači da ljudi koji imaju problema sa spavanjem mogu razviti strah od mraka, i obrnuto – ljudi koji imaju strah od mraka često imaju problema sa spavanjem.
Nedovoljno sna, vremenom, dovodi do hroničnog umora koji otežava svakodnevne aktivnosti, smanjuje koncentraciju, a dovodi i do problema sa fizičkim zdravljem.
Strah od mraka utiče i na ponašanje i međuljudsko odnose, posebno ako osoba odbija da napusti svoj dom kada padne mrak.
S obzirom na komplikacije, niktofobiju ne treba olako shvatati, već na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeMentalna iscrpljenost
Mentalna iscrpljenost je, prema definiciji, stanje značajnog mentalnog umora koji negativno utiče na kognitivne procese kao rezultat dugotrajnih stresora. Često je praćena negativnim promenama u našem razmišljanju, koncentraciji i pamćenju, kao i različitim oblicima ponašanja.
Stresori koji dovode do mentalne iscrpljenosti mogu biti dvostruki. Unutrašnji se, obično, vezuju za konstantni perfekcionizam i prevelika očekivanja od sebe samog, dok spoljašnji najčešće dolaze od žongliranja odgovornosti, ali i velikih promena u životu i preživljenih trauma.
Iako je mentalna iscrpljenost simptom dugotrajnog stresa postoji određena razlika. Naime, u stresnim situacijama adrenalin i hormon stresa – kortizol pomažu da brzo reagujemo na uočene pretnje. Nakon toga telo se vraća u normalu. Međutim, kod mentalne iscrpljenosti nivo kortizola i adrenalina ostaje visok tako da vremenom dolazi do narušavanja funkcionisanja, pa čak i do fizičkih tegoba.
S obzirom da je mentalna iscrpljenost čest problem savremenog doba psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako na vreme da je prepoznate.
Mentalna iscrpljenost pogađa i fizičko i mentalno zdravlje čoveka
Simptomi mentalne iscrpljenosti obuhvataju širok spektar kako emocionalnih, tako i fizičkih tegoba.
Nedostatak interesovanja za svakodnevne aktivnosti, kao i nedostatak motivacije na poslu i u privatnom životu karakteristični su emocionalni znaci. Prate ih osećaj malaksalosti, stalna neraspoloženost, a ponekad i razdražljivost, cinizam, sumnja. Osobe koje pate od mentalne iscrpljenosti se brzo iznerviraju i imaju uporni osećaj da će se nešto loše dogoditi. Mogu se javiti i depresija, anksioznost ili samoubilačke misli.
Hronični umor, čak i nakon više sati spavanja u toku noći je karakteristični fizički simptom. Javljaju se i poremećaji spavanja, stalne glavobolje, bolovi u telu i napetost mišića. Zatim, promene u apetitu koje često vode ka poremećajima ishrane, stomačne tegobe, probavni problemi, ali i neobjašnjive ili česte prehlade. Takođe, primetan je visok krvni pritisak ili nepravilnosti u otkucaju srca.
Mentalna iscrpljenost dovodi i do promena u ponašanju. Osobe često ne mogu da se opuste, imaju problema sa koncentracijom i teže da se izoluju od drugih. Pojedini se okreću netipičnim, pa čak i rizičnim aktivnostima, dok drugi rešenje za svoj problem traže u alkoholu i psihoaktivnim supstancama.
Kako pobediti mentalnu iscrpljenost?
Prvi i glavni korak jeste da eliminišete osnovni uzrok vaše mentalne iscrpljenosti. Često možemo smanjiti stres tako što ćemo opustiti sopstvena očekivanja. Ne mora sve biti urađeno savršeno – ili uopšte.
Ukoliko, ipak, nije moguće da u potpunosti otklonite ono što vas opterećuje, pokušajte da smanjite vreme koje trošite na to. Odnosno, napravite balans između poslovnih i privatnih obaveza. Nemojte da zaboravite da slušate svoje telo, te da napravite pauzu ili usporite tempo svaki put kada osetite da vam je to potrebno.
Redovna fizička aktivnost pospešuje lučenje hormona sreće tako da podstiče i dobro raspoloženje. Istovremeno, daje vam dodatnu energiju i reguliše san. Zato obavezno pronađite vremena za vežbanje ili, makar, redovnu šetnju. Preporučljivo je da praktikujete i mindfulness tehnike kako biste se ne samo opustili, već i naučili da se izborite sa svim stresnim situacijama.
Isprobavanje novih stvari je još jedan način da pobedimo mentalnu iscrpljenost. Naime, odrasli ljudi retko imaju vremena da započnu neki novi hobi ili otkriju novu veštinu. Upravo izlazak iz zone komfora i smanjenje svakodnevnice uz telefon i TV, pruža vam šansu da naučite nešto novo, ali i da osetite priliv zadovoljstva i mentalne snage.
Nažalost, mentalna iscrpljenost je kompleksni problem, sa kojim se često ne možemo sami izboriti. Zato na vreme potražite i stručnu pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišePoremećaj kontrole impulsa
Poremećaj kontrole impulsa prema definiciji predstavlja „nesposobnost suzdržavanja od izvođenja nekog poriva ili nagona koji je opasan za druge ili za samu osobu“. Pre izvođenja javlja se rastuća napetost i nervoza, pa i uzbuđenje, dok nakon izvršenja osoba oseća zadovoljstvo i olakšanje.
Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku o mentalnim poremećajima (DSM-IV), poremećaj kontrole impulsa se javlja u različitim oblicima. Najpoznatiji su intermitentni eksplozivni poremećaj, kleptomanija, piromanija, patološko kockanje i trihotilomanija.
Istraživanja pokazuju da se sa njima suočava oko 9 odsto svetske populacije. Pri čemu patološko kockanje, piromanija i intermitentni eksplozivni poremećaj češće pogađaju muškarce, a kleptomanija i trihotilomanija su pre sreću kod žena.
Intermitentni eksplozivni poremećaj
Intermitentni eksplozivni poremećaj predstavlja poremećaj koji karakterišu ekstremni nekontrolisani izlivi besa koji nisu adekvatni situaciji. Prati ih agresivno ponašanje koje često dovodi do uništavanja imovine ili povređivanja druge osobe.
Napadi besa obično traju manje od jednog sata, sa nizom telesnih simptoma, kao što su znojenje, tremor, stezanje u grudima, ubrzano lupanje srca. Da bi nakon završetka napada osoba osetila olakšanje. Kod pojedinih se ubrzo javlja i osećaj krivice.
Poremećaj kontrole impulsa koji dovodi do nelegalnih radnji
Klemptomanija je poremećaj kontrole impulsa koji se manifestuje krađom, koja nije izazvana materijalnom potrebom, već porivom. Na prirodu poremećaja ukazuje i sam naziv. Naime, ime potiče od grčkih reči „kleptein“, što u prevodu znači „krasti“ i mania, tj. „manija“.
U više od polovine slučajeva, klemptomanija se posmatra kao opsesivno kompulzivni poremećaj, a ređe kao poremećaj raspoloženja ili bolest zavisnosti.
Glavni pokretač su preživljena trauma u detinjstvu i loši porodični odnosi, te kleptoman želi time da nadomesti toplinu roditelja koju nije imao tokom odrastanja. Ponekad je povezana i niskim samopoštovanjem i seksualnim nezadovoljstvom.
Poremećaj kontrole impulsa koji je opasnost i za okolinu
Piromanija je namerno i smišljeno podmetanje požara više od jednog puta, koje je izazvano porivom. Osobe sa ovim poremećajem uživaju u svom delu, a često su i opčinjeni požarima, te ih privlači sve u vezi njih.
Iako su mnogi piromani mentalno zaostale ili starije osoba, postoje i oni sa oslabljenom kontrolom impulsa, koja često proizilazi iz osvete ili seksualne frustracije.
Patološko kockanje
Patološko, tj. kompulzivno kockanje se definiše kao preterana, patološka vezanost i nekontrolisani poriv da se uključi ili istraje u ponašanju vezanom za kockanje. Njemu čovek ne može sam da se odupre uprkos štetnim negativnim posledicama, koje neretko podrazumevaju ozbiljne finansijske gubitke i pogoršanje kvaliteta života.
Tačan uzrok za ovaj poremećaj kontrole impulsa nije otkriven, te se posmatra kao kombinacija bioloških, psiholoških i socijalnih faktora. Obično počinje iz radoznalosti, dosade i želje za zabavom. Mada nekima kockanje predstavlja beg od problema. Nije redak slučaj da je pokretač i neki psihički problem.
Trihotilomanija
Trihotilomanija je poremećaj kontrole impulsa koji se manifestuje neodoljivom potrebom da se iščupa sopstvena dlaka. Ovaj poriv nije vezan samo za dlake na glavi, već na čitavom telu. Što znači da uključuje i čipanje brade, obrva, trepavica, malja na grudima, nogama, rukama, ispod pazuha, pa i u stidnoj regiji.
Mnoge osobe sa ovim problemom pokazuju i karakteristične kompulzije kod OKP-a, poput brojanja, proveravanja i pranja, te se trihotilomanija često povezuje sa opsesivno kompulzivnim poremećajem. Taj stav potkrepljuje i činjenica da se često ova 2 poremećaja sreću u jednom porodici.
Pored genetske predispozicije, kao uzročnici se navode i stresni događaji, depresija, anksioznost, kao i hormonske promene, jer se trihotilomanija najčešće javlja u periodu adolescencije.
Ukoliko se suočavate sa nekim poremećajem kontrole impulsa potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Šta je imposter sindrom?
Imposter sindrom predstavlja psihološku pojavu u kojoj pojedinac sumnja u svoje veštine, talente ili dostignuća, bez obzira na obrazovanje i iskustvo. Sumnju prati uporan unutrašnji strah da će biti razotkriven kao prevarant, koji nije realan.
Naziv potiče od engleske reči „imposter“, što u prevodu znači „varalica, preverant“. Zbog toga je imposter sindrom poznat i kao fenomen varalice ili sindrom uljeza. Termin je prvi put uveden u nauku 1978. godine kada su dr Pauline R. Clance i dr Suzanne A. Imes ovoj pojavi posvetile svoj naučni rad „Fenomen uljeza kod visoko uspešnih žena: dinamika i terapeutska intervencija“.
Svoje objašnjenje zasnovale su na istraživanju 150 veoma uspešnih žena koje su se osećale kao prevaranti u pogledu svog obrazovanja i intelekta. Uprkos tome što su ih i kolege cenile, a one imale neosporne akademske uspehe, svoje uspehe pripisivale su sreći.
S obzirom da su u istraživanju učestvovale samo žene u početku je smatrano da imposter sindrom pogađa samo lepši pol. Međutim, 2 decenije kasnije je otkriveno da se sa njim susreću i muškarci, i to visokoobrazovani – menadžeri, direktori, naučnici…
Zašto nastaje imposter sindrom?
Iako nisu utvrđeni tačni uzroci, brojne studije su pokazale da je sindrom prevaranta povezan sa brojnim faktorima, naročito u okviru porodice. Naime, stilovi roditeljstva koje karakteriše stalna kontrola ili previše zaštitnički stav mogu da izazovu problem. Takođe, pritisak roditelja da dete bude najbolje, kao i kritika svake greške pokretači su fenomena varalice u kasnijem dobu.
Verovali ili ne, obrazovanje se svrstava u potencijalne uzročnike. Problemi sa učenjem na fakultetu, nakon godina laganog savladavanja znanja u osnovnoj i srednjoj školi, nameću mišljenje da su kolege pametniji.
Određene osobine ličnosti povezane su sa većim rizikom od imposter sindroma. Tu, pre svega, spadaju manjak samopouzdanja koji se odnosi na uverenje u sposobnost uspeha. Zatim, perfekcionizam i neuroticizam, iz kojih preizilaze nesigurnost, napetost i osećaj krivice.
Strah od neuspeha je usko povezan sa sindromom uljeza, kao i socijalna anksioznost. Mada može proisteći i iz depresije i drugih psihičkih problema.
Kako prepoznati imposter sindrom?
Imposter sindrom predstavlja sukob između sopstvene percepcije o samom sebi i načina na koji vas drugi vide. Zbog toga osobe koje pate od njega nastoje, prekomernim radom i zalaganjem, da prekriju svoje nedostatke. Trude se da ljudi ne vide njihov neuspeh, a kada se dogodi imaju jak osećaj krivice.
Svaki svoj uspeh tumače kao splet slučajnosti i srećnih okolnosti, dok greške, pa čak i veoma male, intenziviraju uverenje u nedostatak inteligencije i sposobnosti.
Kako prevazići imposter sindrom?
Prvi korak jeste prihvatanje postojanja problema. Tek onda možete krenuti u učenje kako da potražite i prihvatite pomoć od drugih, kako da ne upoređujete sebe sa drugima, kao i da ne dozvoljavate da sumnja kontroliše vaše postupke. Istovremeno, otkrićete svoje vrednosti. Samim tim, shvatićete da u pojedinim situacijama ste vi sami zaslužni za postignuti uspeh.
Imposter sindrom ne treba olako shvatiti, jer može da naruši kvalitet života. Zato, čim uvidite sa čim se suočavate, potražite stručnu pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeToksičan stid – Šta je i kada je potrebno potražiti pomoć
Toksičan stid je česta pojava u modernom dobu.
Većina ljudi je u nekom trenutku osetila stid. Obično se javlja zbog izgovorenih reči ili stvari koje su učinili, a smatraju ih pogrešnim. Javlja se i kada se osećamo ranjivo, pa i izgubljeno ili poniženo.
Međutim, ukoliko ova osećanja postanu intenzivnija mogu da pređu u trajno stanje koje postaje sastavni deo čovekove predstave o sebi. Tada je reč o nezdravom stidu.
Toksičan stid, kako se još naziva, predstavlja negativnu samoevaluaciju koja vas tera da preispitate svoju vrednost. Najčešće se razvija još u detinjstvu, jer smo u tom periodu razvoja najpodložniji kritikama roditelja, nastavnika i drugih odraslih osoba. Vremenom, počinjemo da verujemo da naša vrednost zavisi od spoljašnjih varijabli.
Nezdravi stid se može javiti i u kasnijim godinama, kao posledica gaslajting-a, fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja, kao i nekog psihičkog problema, poput depresije ili anksioznosti.
Koja je razlika između toksičnog i „normalnog“ stida?
Zdravi stid se javlja kao odgovor na pogrešno postupanje ili razmišljanje o nečemu za šta verujete da je nemoralno. Što znači da se vezuje za jedan događaj i traje nekoliko dana.
Za razliku od njega, toksičan stid je hroničan. Nije vezan za konkrektan događaj, već za samu ličnost, te ga mogu pokrenuti misli. Osobe koje pate od ovog problema smatraju da sa njima nešto nije u redu, umesto da pomisle da su „učinile pogrešnu stvar“.
Mnogi, čak, nisu ni svesni da doživljaju toksičan stid, jer je duboko ukorenjen u njihovim umovima. Mada se može prepoznati po određenim znacima. Karakteriše ga, pre svega, osećaj bezvrednosti. Zatim, preterana briga šta drugi misle o vama, kompleks niže vrednosti, stalno isticanje svojih negativnih osobina. Često ih prati perfekcionizam koji nastaje iz straha od neuspeha.
Negativni efekti toksičnog stida
Kada postoji neravnoteža između stida i drugih emocija, stid se može internalizovati i navesti vas da reagujete besom. Ako ova osećanja postanu norma, pribegavanje automatskoj ljutnji, takođe, postaje normalno ponašanje.
Drugi ljudi, pak, pribegnu korišćenju drugih neprilagođenih mehanizama za suočavanje, kao što su zloupotreba alkohola ili droga, samopovređivanje, rizično ponašanje. Neretko se javljaju i poremećaji ishrane, tj. prejadanje ili potpuni gubitak apetita.
U većini slučajeva toksičan stid je udružen sa smanjenim samopouzdanjem. Kao posledica toga dolazi do socijalne izolacije, problema u međuljudskim odnosima, naglih promena raspoloženja, pa i anksioznosti i depresije.
Kako se osloboditi toksičnog stida?
Prvi korak ka rešavanju ovog problema jeste da se sa njim suočite. Morate priznati svoja osećanja. Ujedno, trebate razumeti okidače koji dovode do njih. Najlakši način da saznate šta pokreće toksičan stid jeste vođenja dnevnika. Beleške će vam pomoći da razmislite o događajima, situacijama, ljudima ili frazama koje su izazvale stid.
Imajte u vidu da nezdravi stid može biti toliko intenzivan da vas primora da reagujete. Zato naučite kako da posmatrate svoje misli, da ih preformulišete, ali ne i da reagujte na njih. Veoma je važno da prihvatite svoje greške, da učite iz njih, a ne da sebe osuđujete što ste dozvolili da vam se dese.
Toksičan stid može ozbiljno da naruši kvalitet života, te je najbolje da potražite pomoć psihološkog savetovalište Sana u borbi sa njim.
Pročitaj VišePoremećaji spavanja
Poremećaji spavanja predstavljaju stanja koja narušavaju kvalitet, trajanje ili tajming sna. Samim tim, utiču na sposobnost osobe da pravilno funkcioniše dok je budna.
Dobar san čini osnovu zdravlja. Stručnjaci generalno preporučuju odraslima da spavaju najmanje 7 do 9 sati noću, iako je nekim ljudima potrebno više, a drugima manje. Takođe, važno je da san bude u kontinuitetu, tj. bez prekida i ikakvih ometanja.
Nažalost, stalni stres kojem smo izloženi, pritisak na poslu, kao i brojni porodični problemi negativno se održavaju i na san. Gotovo svaka odrasla osoba se suočila sa problemima spavanja. Međutim, ako oni traju u dužem periodu onda je reč o nekom poremećaju spavanja.
Statistički podaci pokazuju da poremaćaji spavanja pogađaju oko 20 odsto svetske populacije. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva koji su najčešći poremećaji spavanja.
Nesanica
Od preko 100 poremećaja spavanja, koliko je klasifikovano, nesanica, tj. insomnija je najčešća. Predstavlja poremećaj održavanja sna ili teškoće kod uspavljivanja. Pored teškog uspavljivanja, karakteristični simptomi su i prerano buđenje ujutru, san koji nije doneo odmor, te se u toku dana osećate umorno, pospano, dok poslove obavljate sporije i teže. Javljaju se i promene raspoloženja i problemi u ponašanju, poput hiperaktivnosti ili agresivnosti.
Prema uzroku nastanka, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nije povezana sa bilo kojim drugim zdravstvenim stanjem ili problemom. Sekundarna ukazuje da postoji još neki organski poremećaj.
Nesanica se razlikuje i prema dužini trajanja. Kratkotrajna (akutna ili nesanica prilagođavanja) traje od jedne noći do nekoliko nedelja. Obično je uzrokovana životnim stresom, kao što je gubitak posla, gubitak voljene osobe ili selidba. Mada je mogu izazvati i faktori okoline – svetlost, buka ili ekstremne temperature.
Dugotrajna ili hronična neispavanost se javlja najmanje 3 noći nedeljno tokom najmanje 3 meseca. U pokretače se svrstavaju depresija, hronični stres ili bol.
Poremećaji spavanja koji dovede do prekida disanja tokom sna
Apneja je potencijalno ozbiljan poremećaj sna koji se javlja kada se disanje osobe prekine tokom spavanja. Postoje 2 vrste – opstruktivna i centralna.
Opstruktivna apneja je češća. Nastaje kada se mišići koji podupiru meka tkiva u gornjim disajnim putevima opuste tokom spavanja i blokiraju normalan protok vazduha iz nosa u usta tako da dolazi do hrkanja i prekida disanja.
Kao uzročnici se navode genetika. Što znači da je veća verovatnoća da se javi kod osoba u čijoj porodici je već registrovana. Problem mogu da izazovu i zapušeni nos, kao i hormonska stanja, posebno kod poremećaja u radu štitne žlezde. U rizičnu grupu od pojave ove vrste apneja spadaju i gojazni i stariji ljudi.
Kod centralne apneje disajni putevi nisu blokirani, već nastaje zbog problema u načinu na koji mozak komunicira sa mišićima odgovornim za disanje. Naime, moždano stablo ne uspeva da pravilno prepozna nivoe ugljen-dioksida u telu tokom spavanja što dovodi do ponovljenih epizoda disanja koje je sporije i pliće nego u normalnom stanju.
Centralna apneja najčešće se javlja kao posledica nekog drugog medicinskog problema. Infekcije, povrede moždanog stabla, otkazivanje srca ili bubrega, moždani udar – svrstavaju se u vodeće pokretače.
Narkolepsija
Narkolepsija je neurološki poremećaj regulacije sna koji utiče na kontrolu sna i budnosti. Primarni simptom je prekomerna dnevna pospanost. Mada se mogu javiti povremene, nekontrolisane epizode uspavljivanja tokom dana, automatska ponašanja dok osoba nije svesna, iznenadna slabost mišića uz smeh ili druge emocije.
Osobe sa narkolepsijom imaju veću stopu paralize sna. Neretko ih prate i halucinacije kako dok ne nastupi san (hipnagoške halucinacije), tako i pri buđenju (hipnopompične halucinacije).
Poremećaji spavanja su ozbiljni problemi, koji mogu da ostave traga kako na fizičko, tako i na mentalno zdravlje. Zato ih nikako ne treba zanemariti i potrebno je ispitati njene uzroke. Ukoliko razlog nesanice nije fizičke prirode, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više