Enureza – Umokravanje kod dece
Enureza je poznatija kao mokrenje u krevet.
Noćno mokrenje u krevet, najčešći je tip poremećaja eliminacije mokraće. Dnevno umokravanje se naziva dnevna enureza. Neka deca se umokravaju samo noću ili danju, a neka imaju kombinaciju ova dva oblika. Enureza se ne dijagnostikuje osim ako dete nije starije od 5 godina.
Koji su simptomi enureze?
Glavni simptomi enureze uključuju:
- Ponovljeno mokrenje u krevet,
- Umokravanje u odeći,
- Umokravanje najmanje dva puta nedeljno tokom otprilike tri meseca.
Šta uzrokuje enurezu?
Mnogi faktori mogu biti uključeni u razvoj enureze kod dece.
Nehotično ili nenamerno oslobađanje urina može biti rezultat:
- Male bešike,
- Perzistentne infekcije urinarnog trakta,
- Teškog stresa,
- Kašnjenja u razvoju koja ometaju učenje samostalnog odlaska u toalet.
Dobrovoljna ili namerna enureza može biti povezana sa drugim mentalnim poremećajima, uključujući poremećaje ponašanja ili emocionalne poremećaje kao što je anksioznost.
Čini se da se enureza takođe javlja u porodicama gde je problem kod oca ili majke već postojao u detinjstvu, što sugeriše da sklonost ka ovom poremećaju može biti nasledna (prenošena sa roditelja na dete, posebno sa očeve strane).
Pored toga, učenje deteta da samostalno odlazi u toalet, koje je bilo prisilno ili započeto kada je dete bilo premlado, može biti faktor u razvoju enureze. Deca sa enurezom se često opisuju kao “veliki spavači” koja ne uspevaju da se probude zbog potrebe za mokrenjem ili kada im je bešika puna.
Koliko je česta enureza?
Enureza je uobičajen problem u detinjstvu. Procene sugerišu da 7% dečaka i 3% devojčica od 5 godina imaju enurezu. Ovi brojevi pokazuju oscilaciju na 3% dečaka i 2% devojčica do 10. godine.
Većina dece preraste ovaj problem kada postanu tinejdžeri, sa samo oko 1% muškaraca i manje od 1% žena koje imaju ovaj poremećaj u dobi od 18 godina i kasnije.
Kako se dijagnostikuje enureza?
Prvo, lekar će uzeti anamnezu i obaviti fizički pregled kako bi isključio bilo kakav medicinski poremećaj koji može izazvati oslobađanje urina, što se naziva inkontinencija.
Laboratorijski testovi se takođe mogu obaviti, kao što su analiza urina i krvi za merenje šećera u krvi, hormona i funkcije bubrega. Fizička stanja koja mogu dovesti do inkontinencije uključuju dijabetes, infekciju ili funkcionalni ili strukturalni defekt koji uzrokuje blokadu urinarnog trakta.
Enureza takođe može biti povezana sa određenim lekovima koji mogu izazvati konfuziju ili promene u ponašanju kao neželjeni efekat. Ako se ne pronađe fizički uzrok, lekar će postaviti dijagnozu enureze na osnovu simptoma i trenutnog ponašanja deteta.
Stres kao okidač?
Stresan događaj u životu mlade osobe ponekad može izazvati mokrenje u krevet. Sukob kod kuće ili u školi može dovesti do umokravanja vašeg deteta noću.
Drugi primeri situacija koje mogu biti stresne za decu i mogu izazvati incidente mokrenja u krevetu uključuju: rođenje brata i sestre preseljenje u novi dom…
Razgovarajte sa svojim detetom o tome kako se oseća. Razumevanje i saosećanje mogu mu pomoći da prihvati bolje svoju situaciju, što može da stavi tačku na mokrenje u krevet u mnogim slučajevima.
Veoma je bitno da se uzdržite od kažnjavanja vašeg deteta zbog mokrenja u krevet. Važno je sa njima imati otvorene i iskrene razgovore o postojećem problemu. Uveravanje deteta da će to na kraju prestati i da je samo prolaznog karaktera, može biti od velike pomoći. Takođe, dobro je dozvoliti i podsticati svoje dete da preuzme onoliko odgovornosti koliko je primereno njegovom uzrastu. Na primer, držite suv peškir pidžamu i donji veš pored kreveta u koje se dete može presvući ako se probudi mokro. Zajednički rad pomaže da se stvori okruženje koje će biti podrška detetu u prevazilaženju problema.
Iako mokrenje u krevet može biti normalno kod mlađe dece, razgovarajte sa svojim pedijatrom ako je vaše dete starije od 5 godina i još uvek ima problem barem nekoliko puta nedeljno. Budite svesni i toga da umokravanje može prestati samo od sebe, onog momenta kada dete uđe u pubertet.
Ukoliko vam je potrebna pomoć i podrška psihologa, jer mislite da problem sa umokravanjem kod svog deteta ne možete da rešite sami, budite slobodni da nas kontaktirate.
Pročitaj Više
Pervazivni razvojni poremećaji
Pervazivni razvojni poremećaji predstavljaju grupu neuropsihijatrijskih poremećaja koji se javljaju u detinjstvu. Odnosno, prvi simptomi se ispoljavaju do 5. godine života. Karakteriše ih usporenje i devijacija u oblasti socijalnog i kognitivnog razvoja, naročito u oblasti razvoja govora i jezika.
Prvi put se pojavljaju pod objedinjenim nazivom u klasifikaciji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje 1980. godine.
Koji su najpoznatiji pervazivni razvojni poremećaji otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Autizam
Prema definiciji autizam je „razvojno organsko oštećenje mozga koje se manifestuje nemogućnošću razvoja jezika i ostalih oblika društvene komunikacije“.
Kada su u pitanju pervazivni razvojni poremećaji, autizam je najviše istraživan, ali tačan uzrok još uvek nije otkriven, te se smatra da ga izaziva više faktora.
Iako nije utvđen gen koji pokreće poremećaj, genetika ima važnu ulogu. Što znači da u pojedinim porodicima postoji obrazac javljanja.
U izazivače problema ubrajaju se i medicinski problemi, komplikacije u toku trudnoće i na porođaju, kao i toksično okruženje i izloženost hemikalijama.
S obzirom da postoje oštećenja u socijalnoj interakciji autistične osobe ne ostvaraju kontakt očima tokom razgovora sa drugima. Takođe, ispoljavaju određenu netipičnu gestikulaciju, izraze lica, položaj tela. Nisu u mogućnosti da se dublje povežu sa ljudima, te nemaju potrebu da sa njima dele radost i tugu.
U autizmu izražena su i oštećenja u komunikaciji koja se manifestuju kašnjenjem, pa i potpunim izostankom razvoja govora.
Repetitivni i stereotipni modeli ponašanja se prepoznaju kratkim ili preteranim interesovanjem na određene aktivnosti ili sadržaje, neobičnim igranjem sa igračkama, netipičnom vezanošću za predmete, ali i repetitivnim motornim pokretima poput uvrtanja ruku, prstiju ili ljuljanja.
Ove simptome prate nagle promene raspoloženja, povišena ili snižena osetljivost na zvuk, svetlost i dodir, hiperaktivnost ili pasivnost.
Pervazivni razvojni poremećaji koji se mogu javiti nakon 5. godine
Aspergerov sindrom predstavlja kompleksni poremećaj koji se ispoljava poteškoćama u društvenoj interakciji i ograničenim, stereotipnim interesima i aktivnostima. Za razliku od autizma nema zastoja u komunikativnom i kognitivnom razvoju.
Deca sa Aspergerovim sindromom, zapravo, su na prvi pogled, ista kao i svi mališani u tom uzrastu. Ona nisu povučena u društvu, već rado prilaze drugima. Međutim, primetna je smanjena empatija. Čak i kada s godinama nauče kako da reaguju u određenim situacijama, neće moći da shvate zašto je neko uznemiren ili tužan.
Nedostatak saosećanja, ali i abnormalna neverbalna komunikacija koja se manifestuje čudnim izrazima lica, neprirodnim pozama i ponavljanjem pokreta, utiče na održavanje prijateljstva.
Iko se govor razvija bez kašnjenja, on je „formalan“, sa sintaksičkim nedoslednostima, a teme pričanja su neobične. Kako mozak „Aspergera” obrađuje mnogo veću količinu informacija iz spoljašnje sredine nego drugih ljudi, reagovanje je netipično, a u većini slučajeva drže se ustaljenje dnevne rutine.
Osobe koje pate od ovog pervazivnog razvojnog poremećaja često su natprosečne inteligencije, ali im je sfera interesovanja sužena.
Tačan uzrok nastanka nije otkriven, te se kao i kod autizma smatra da je za njega zaslužna genetika i spoljašnji faktori, posebno oni kojima je beba izložena u trudnoći.
Retov sindrom
Retov sindrom je težak oblik pervazivnog razvojnog poremećaja, koji se javlja kod devojčica.
Prepoznatljivi simptom jeste tzv. „pokreti pranja ruku”. On se manifestuje spajanjem šaka uz pokrete gnječenja, ceđenja i preplitanja prstiju koji su slični kao pri pranju. Stečene kognitivne sposobnosti i govor propadaju, a hod postaje nesiguran i teturav. Česti su i epileptični napadi, kao i problemi sa disanjem.
Osobe sa Retovim sindromom imaju dobar apetit, ali su veoma mršave. Dok se tokom razvoja javljaju i deformiteti stopala i kičme, te su invalidiska kolica neophodna. Nažalost, ne dožive punu starost, već ranije umiru.
Pervazivni razvojni poremećaji nisu izlečivi, ali odgovarajući lekovi i kognitivno bihejvioralna terapija mogu da obezbede kvalitetan život.
Ukoliko ste uočili nedoslednosti u razvoju vaašeg mališana potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Strah od igle – Tripanofobija
Strah od igle odnosno tripanofobija je česta fobija. Obično se odnosi na dečiji uzrast. Mada statistički podaci pokazuju da od nje pati oko 10 odsto odrasle svetske populacije.
U proseku čovek se tokom života susretne sa iglom 165 puta. Ovaj broj je mnogo veći ukoliko je bio nekad hospitalizovan. Iako nikom nije prijatan taj osećaj, nelagodu brzo prebrode.
Međutim, problem nastaje kada je ona toliko izražena da dovodi do izbegavanja posete lekaru, čak i kada je njihovo zdravstveno stanje ozbiljno narušeno. Tada je reč o strahu od igle.
Tripanofobija predstavlja specifičnu fobiju vezanu za svaku medicinsku proceduru koja uključuje igle. Najčešće je srećemo pri davanju injekcija. Iracionalni strah se javlja i prilikom vakcinacije, davanja krvi, primanja infuzija, pa i kod anestezije pri popravci zuba. Zbog toga strah od igle i strah od zubara imaju uzročno-posledičnu vezu.
S obzirom da se o ovoj vrsti fobije retko govori, a mnogi nisu ni svesni da je imaju, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da je prepoznate.
Zašto nastaje strah od igle?
Naučnici još uvek nisu utvrdili tačan uzrok, te se smatra da strah od igle, kao i druge specifične fobije, nastaje pod uticajem grupe faktora.
Svakako, negativno iskustvo u prošlosti koje uključuju igle ili medicinske procedure ima presudni uticaj. Istraživanja su otkrila da je ovaj strah češći kod ljudi koji imaju hronična stanja koja zahtevaju injekcije.
Genetika, takođe, ima važnu ulogu. Iako se sa sigurnošću ne može tvrditi, strah od igle je, prema brojnim studijama, nasledan. Naime, oko 80 odsto odraslih koji se sa njim suočava ima već jednog člana u svojoj porodici sa istim problemom. Mada mnogi stručnjaci ističu da nije u pitanju nasleđe, već da je strah “naučen”.
Jedna grupa psihologa ističe evolucione uticaje. U davna vremena, pre otkrića modernih antibiotika, ubod od igle često je dovodio do komplikacija, pa i fatalnog ishoda. Zato se tripanofobija posmatra kao evoluciona adaptacija na preživljavanje.
Koji su simptomi straha od igle?
Anksioznost je karakteristični simptom tripanofobije. U nekim slučajevima, ona postaje toliko jaka da izaziva napad panike. Prate je vrtoglavica, mučnina, znojenje, drhtanje.
U danima, a naročito u satima, koji prethode medicinskoj proceduri gde je obavezna upotreba igle, osobe koje pate od ovog straha imaju visok krvni pritisak, povećan broj otkucaja srca i ubrzano disanje. Primetni su i problemi sa snom, insomnia. Neposredno pred odlazak kod lekara krvni pritisak može naglo da padne tako da dolazi do nesvestice.
Kako se leči strah od igle?
Strah od igle dovodi ne samo do fizičkih tegoba, već i do promena u ponašanju. Neretko prerasta u generalizovanu anksioznost, pa i izbegavanje rutinskih pregleda.
Imajući u vidu da ovakvo ponašanje utiče ne samo na normalno funckionisanje, već i na zdravlje, veoma je važno na vreme početi sa lečenjem.
Kognitivna bihejvioralna terapija je osnova lečenja tripanofobije. Veliki značaj ima i terapija izloženosti, pre svega sistematska desenzibilizacija. Ona se zasniva na postepenom izlaganju iglama u kontrolisanom, bezbednom okruženju – počevši od pogleda na špric bez igle, preko šprica sa iglom, pa do uzimanja u ruke. Cilj ove metode jeste da pacijent nauči da tolerišete igle.
Strah od igle je kočnica u životu, zato kontaktirajte psihološko savetovalište Sanu.
Pročitaj Više
Poremećaji ishrane
Poremećaji ishrane predstavljaju ozbijne medicinske bolesti koje karakteriše abnormalan stav prema hrani.
Ishrana se razlikuje ne samo od navika ljudi, već i od zemlje u kojoj žive, kulture, finansijskih mogućnosti, pa i religije i ideologije. Tokom godina menjaju se stavovi i želje, a sa njima i omiljena jela i pića. Promene u načinu ishrane često su uslovljena i novim načinom života. Odlazak na fakultet, početak samostalnog života, zasnivanje porodice – samo su neke od glavnih odredica u životu koje utiču na sve sfere, uključujući i hranu.
Ove promene su sasvim normalna pojava razvitka osobe. Problem nastaje kada one dovedu do potpune izmene svesti tako da način ishrane počinje da ugrožava fizičko i mentalno zdravlje.
Poremećaji ishrane poznate su od davnina
Iako se poremećaji ishrane smatraju bolešću modernog doba, zapravo, su za njihovo postojanje znali još drevni narodi. Prva objašnjenja dao je Ksenofont u svom delu Anabasis.
Egipćani su smatrali da prekomerno konzumiranje hrane dovodi do brojnih bolesti, te su bulimiju predlagali kao preventivnu meru. U Starom Rimu povraćanje bogatih je bilo na dobrovoljnoj bazi kako bi se u stomaku napravilo dovoljno mesta za sve đakonije sa trpeze.
Grci su među prvima poremećaje ishrane posmatrali kao medicinski problem ističući da one nisu samostalne bolesti, već opasnost za razvoj niza drugih.
Ipak, pravi pomak u njihovom dijagnostifikovanju i lečenju usledio je tek u 20. veku kada su 80-tih godina poremećaji ishrane ušlu u zvaničnu klasifikaciju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje.
Danas od njih pati oko 70 miliona ljudi širom sveta. Pri čemu su zastupljenije kod žena.
Poremećaji ishrane obuhvataju široku grupu
Bulimija i anoreksija su najpoznatiji i najčešći poremećaji ishrane.
Anoreksija predstavlja namerni gubitak telesne težine, zbog prisutnog opsesivnog straha od gojenja. Obično se javlja kod tinejdžerki i mladih žena, što je dokaz da postoji veliki negativni uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje mlađih populacija.
S obzirom da postoji izmenjena slika o sopstvenom telu, osobe koje pate od ovog poremećaja sebe vide uvek debelim, čak i kada im je zbog preterane mršavosti zdravlje ozbiljno narušeno. Prepoznatljivo ponašanje jeste izgladnjivanje, izbegavanje određenih vrsta namernica, izbegavanje jedenja u društvu, opsesivno vođenje računa o kalorijama, ritualno žvakanje…
Bulimiju karakterišu epizode preteranog apetita i epizode pražnjenja. To znači da nakon dugog perioda izgladnjivanja dolazi nekontrolisano unošenje velike količine hrane. U trenucima prejedanja osobe sa bulimujom su u stanju da pojedu bukvalno svu hranu koja im dođe u ruke, ne obraćajući pažnju na njen kvalitet i količinu. Vrlo brzo nastupa osećaj krivice, te dolazi do namernog povraćanja.
U česte poremećaje spada i patološka proždrljivost. Za razliku od bulimije ovde nema povraćanja nakon uzimanja ogromnih količina hrane u kratkom vremenskom periodu.
Neretko se sreće i ortoreksija, tj. opsednutost zdravom ishranom. Osobe sa ovim poremećajem ne jedu hranu ukoliko ne znaju tačne kalorije.
Poremaćaje ishrane prati niz simptoma, kao što su impulsivnost, ljutnja, anksioznost. Prisutna je i socijalna distanca.
Posledice poremećaja ishrane
Poremećaji ishrane utiču na funkcionisanje čitavog organizma. Na udaru su, pre svega, bubrezi, jetra i srce. Zatim se javljaju infekcije mokraćnih puteva, problemi sa varenjem, a kod žena i poremećaji ciklusa, pa čak potpuni izostanak menstruacije.
Osobe koje pate od bulimije imaju probleme sa zubima. Naime, često povraćenje stvara kiselinu koja oštećuje gleđ zuba čineći ih podložnim karijesu i upalnim procesima. Dolazi i do naticanja pljuvačnih žlezda i hronične upale grla.
Ostavljaju trag i na mentalno zdravlje. Primetan je pad koncentracije, a vremenom se razvija i depresija.
Poremećaje ishrane ne treba olako shvatiti, jer mogu da dovedu do fatalnog ishoda. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Radoholizam
Radoholizam je čest pojam u modernom dobu. Mada mnogi nisu svesni tačnog značenja, niti postoje dovoljna istraživanja ovog problema.
Posao je važan deo čovekog života. On nam obezbeđuje finansijsku sigurnost, ali i ličnu satisfakciju da smo korisni i da svoje znanje možemo praktično da primenjujemo. Na izvesni način nas i definiše, određujući dalji razvoj, pa i stil života.
Međutim, mnogim ljudima je mnogo više od toga. Posao za njih predstavlja centar svega, te su jedino srećni i ispunjeni kada rade. Dok ostale aktivnosti i sfere života ostaju zanemarane. Iako ih često posmatramo kao ambiciozne, vredne radnika, koji su privrženi poslu u većini slučajeva, zapravo, je u pitanju ozbiljni problem.
Šta je radoholizam?
Termin radoholizam se pojavio 1971. godine. Uveo ga je u nauku psiholog Wayne Oates, koji je radoholizam opisao kao “prinudnu ili nekontrolisanu potrebu da se neprekidno radi”. Korak dalje u tumačenju otišli su Sorensen, Feldman, Porter i Robinson definišući ga kao zavisnost od rada.
Bez obzira što pojedini naučnici ističu pozitivnu stranu, radoholizam se obično posmatra u negativnom kontekstu. Odnosno, kao sindrom koji se sastoji od visokog nagona, velike uključenosti u rad i niskog zadovoljstva u radu.
Manjak samopouzdanja je osnova koja dovodi do problema preteranog rada. Obično se sa njim suočavaju osobe koje su u detinjstvu često trpele kritiku i osudu ne samo za greške, već i stvari koje su bile ispravno urađene. Zbog toga sopstvenu vrednost tumače jedino kroz posao.
S obzirom da je prisutna stalna želja da se postigne perfekcionizam oni postavljaju sve veće i veće ciljeve kako bi dokazali sebi, ali i drugima da vrede. Nažalost, mnoge od njih ne uspeju da ostvare što dovodi do frustracije.
Kako se prepoznaje radoholizam?
Potpuna preokupacija poslom je prepoznatljivi znak. Naime, radoholičarima je posao najvažnija aktivnost u životu i dominira u svim aspektima, uključujući razmišljanje, osećanja i ponašanje. Čak i kada nisu na poslu oni će stalno razmišljati o njemu, dok će se socijalna distanca sa bližnjima povećavati.
Kao i kod bolesti zavisnosti postoji tolerancija. To znači da se vremenom povećava količina dnevnog rada potrebog da bi se postigli efekti zadovoljstva. Primetne su i česte promene raspoloženja – počev od razdražljivosti, pa do osećanja potpune otupljenosti.
Anksioznost je još jedna karakteristika. Javlja se kada su zbog bolesti, odmora ili neke druge situacije sprečeni da rade. Ne mogu da se opuste ni kada vreme provode sa porodicom, te su konfliki česti pratioci radoholika.
Radoholizam ostavlja posledice na fizičko i mentalno zdravlje
Stalni stres da ispune zadate ciljeve narušava zdravlje čoveka. Problemi sa spavanjem, depresija, poremećaji ishrane su česti kod radoholičara. Nije redak slučaj da pate i od srčanih oboljenja i čira na želucu. Dok je istraživanje koje je sprovedeno na Bergen univerzitetu u Norveškoj pokazalo da ova grupa ljudi ima veći rizik od razvitka opsesivno kompulsivnog poremećaja i ADHD poremećaja.
Da je radoholizam, zaista, ozbiljan problem potvrđuje i činjenica da može da dovede do moždanog udara, pa čak i prerane smrti. Fenomen “smrti usled prekomernog rada” u Japanu je poznat pod imenom “karoši”, a prvi put je registrovan davne 1969. godine, pre nego što se radoholizam zvanično pojavio.
Nemojte da dozvolite da vam posao određuje život, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeAtelofobija – Strah od nesavršenstva
Atelofobija predstavlja iracionalni strah od nesavršenstva.
Svi imamo dane kada nam ništa ne ide od ruke i kada mislimo da ni u čemu nismo dovoljno dobri. Za većinu ljudi ovaj osećaj je prolaznog karaktera i ne utiče na normalno funkcionisanje. Međutim, postoje ljudi kod kojih on prerasta u iscrpljujuću fobiju koja zadire u svaki deo njihovog života.
Strah od nesavršenstva je specifična vrsta fobije. Odnosno, anksiozni poremećaj koji karakteriše uporni i preterani strah od bilo koje vrste nesavršenosti. Za razliku od drugih fobija koje su orijentisane na određene predmete ili situacije, atelofobija nema opipljivi izvor, već polazi od subjektivne interpretacije nesavršenosti. Zbog toga ju je teže dijagnostifikovati.
Da li je atelofobija isto što i perfekcionizam?
Atelofobija se objašnjava kao ekstremni oblik perfekcionizma. Mada prema mišljenu pojedinih stručnjaka postoje znatne razlike.
Perfekcionizam je karakterna osoba. Vezana je za visoke standarde i očekivanja. Ljudi koji je imaju veruju da mogu da postignu savršenstvo, te sve svoje težnje usmeravaju da budu besprekorni u svakom pogledu.
Kod atelofobije prisutan je strah, pre svega od greške. Vodeći se njime osoba nastoji da izbegne situaciju u kojoj misli da bi mogla da pogreši. Odnosno, takve situacije vidi kao pretnju, te radije bira da ne radi ništa, nego da učini nešto i da rizikuje da napravi grešku. S obzirom da je strah sveprisutan preti da poremeti svakodnevnu rutinu, ograniči radnu sposobnost, stvori konflikte u međuljudskim odnosima, pa i da izazove manjak samopuzdanja. Kao posledica toga javljaju se depresija i anksioznost.
Kako se prepoznaje atelofobija?
Postoji niz emocionalnih, mentalnih i fizičkih simptoma atelofobije.
Emocionalni obuhvataju stalnu zabrinutost, neobjašnjivi strah, nesposobnost da se nosite i sa manjim konfliktom. Prate ih bes, razdražljivost, tuga, razočarenje i druge negativne emocionalne reakcije. U pojedinim situacijama može se javiti i burn out sindrom, tj. sagorevanje na poslu.
Ljudi sa atelofobijom mogu da ispoljavaju i kognitivne simptome, kao što su nemogućnost da se fokusiraju na bilo šta osim na svoj strah, stalno traženje uverenja, pesimistički pogled na život. Često osećaju emocionalnu odvojenost od drugih i preterano su osetljivi na kritiku. Takođe, razvijaju sklonost ka postavljanju nerealnih standarda.
Ove emocije i mentalna stanja izazvaju fizičke simptome. Znojenje, ubrzano disanje, ubrzan rad srca i suva usta su karakteristični simptomi svake fobije, uključujući i strah od nesavršenstva. Neretko su prisutni i poremećaji spavanja i promene u apetitu.
Kako se leči atelofobija?
Lečenje atelofobije zavisi od težine stanja i medicinske istorije pojedinca. Tretman obuhvata psihoterapiju, farmakoterapiju, ali i promenu načina života.
Terapija izloženosti i kognitivno bihejvioralnu terapija predstavljaju osnovu lečenja. Primenom prve pojedinci se izlažu situacijama koje izazivaju njihovu atelofobiju sa ciljem da nauče da se prilagode i bolje upravljaju okidačima. Sa druge strane, KBT pomaže u tačnom određivanju okidača i učenju pravog reagovanja na njih.
Lekovi iz grupe benzodiazepina se koriste u sprečavanju ili kontroli simptoma anksioznosti i napada panike, dok se beta blokatori primenjuju usled ubrzanog otkucaja srca, kao i znojenja ili vrtoglavice.
Važnu ulogu ima i promena dnevne rutine. Ona podrazumeva smanjenje kofeina i povećanje fizičke aktivnosti. Blagotvorni efekti joge na mentalno zdravlje posebno su značajni. Vežbanjem moguće je povećati fokus i produktivnost što je osnova za eliminisanje negativnih posledica fobije.
Strah od nesavršenstva, kao i svaka fobija, utiče na kvalitet života. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Emocionalna inteligencija
Emocionalna inteligencija je pojam koji se danas često sreće ne samo u naučnim krugovima, već i u medijima, pa i u svakodnevnom životu. Razlog za to leži u činjenici da je upravo ona naš najjači saveznik u životu omogućavajući nam da budemo srećni, zadovoljni i uspešni.
Koncept emocionalne inteligencije uveo je Abraham Maslow 50-ih godina, a prvi ga primenio u svom radu Michael Beldoch 1964. godine. Dve decenije kasnije Howard Gardner je izneo mišljenje da tradicionalni tipovi inteligencije, kao što je koeficijent inteligencije, ne uspevaju u potpunosti da objasne kognitivne sposobnosti, već je to pripisao emocionalnoj inteligenciji.
Značajan pomak u razumevanju dali su Peter Salovey i John Mayer 90-ih godina. Razvijajući modele i instrumente za procenu emocionalne inteligencije ovi naučnici su dali i prvu zvaničnu definiciju. Po njima emocionalna inteligencija je “sposobnost praćenja i razlikovanja sopstvenih i tuđih osećaja i emocija i korišćenja tih informacija kao vodiča za mišljenje i ponašanje”.
Termin je dobio široko značenje tek 1995. godine kada je Daniel Goleman objavio knjigu “Emocionalna inteligencija – Zašto može biti važnija od koeficijenta inteligencije”.
Komponente emocionalne inteligencije
Psiholog Daniel Goleman je postavio 5 komponenti na kojima se zasniva emocionalna inteligencija.
- Samosvest je sposobnost da prepoznamo i razumemo sopstvene emocije. Ujedno, važna je svest o efektima tih emocija, pa i efektima naših akcijama na druge ljude.
- Samoregulacija predstavlja sposobnost upravljanja sopstvenim emocijama. Pri čemu se ona ne vezuje za potiskivanje emocija, već za njihovo ispoljavanje u pravo vreme i na pravi način.
- Socijalne veštine su ključne kod emocionalne inteligencije. Podrazumevaju, pre svega, aktivno slušanje, pravilni stil verbalne i neverbalne veštine komunikacije, pa i vođstvo.
- Empatija je sposobnost emocionalnog razumevanja drugih. Odnosno, sposobnost da se razumeju misli i osećanja drugih iz njihove perspektive.
- Motivacija kod emocionalne inteligencije je unutrašnjeg karaktera. Što znači da se ne odnosi na materijalnu nagradu, već na ispunjenje unutrašnjih potreba i ciljeva.
Zašto je važna emocionalna inteligencija?
Kao što znamo, nisu najpametniji ljudi i najuspešniji ili najispunjeniji u životu. Mnogi akademski briljantni umovi ne snalaze se u međuljudskim odnosima. To rezultira da su neuspešni kako na poslu, tako i u privatnom životu. Svakako, intelektualne sposobnosti, tj. koeficijent inteligencije pomoći će vam da upišete željenu školu ili fakultet. Međutim, on nije dovoljan da se ostvarite u izabranom poslu. Upravo u tome snažan uticaj ima emocionalna inteligencija.
Emocionalna inteligencija nam omogućava pravilno upravljenje stresom i emocijama kojima smo svakodnevno izloženi tako da možemo lako da se prilagodimo svakoj društvenoj situaciji, ma koliko ona bila kompleksna. Na taj način izbegnuti su i konflikti u radnom okruženju. Takođe, pruža nam osnovu za liderstvo kojim ćemo motivisati i druge na postizanje uspeha.
Koliki značaj ima emocionalna inteligencija u poslovnom svetu najbolje potvrđuje podatak da su mnoge kompanije počele da je pri zapošljavanju procenjuju, baš kao tehničke sposobnosti.
Važnost komunikacije u partnerskim odnosima je ključna za funkcionisanje porodice, a obezbeđuje je emocionalna inteligencija. Ako razumete svoje emocije i kako da ih kontrolišete, moći ćete bolje da ih iskažete, ali i da razumete kako se drugi osećaju.
S obzirom da nam obezbeđuje da kontrolišemo stres, emocionalna inteligencija utiče i na fizičko i mentalno zdravlje. Povišeni krvni pritisak, slabljenje imunog sistema, povećani rizik od srčanog i moždanog udara, ubrzano starenje, kao i pojava depresije i anksioznosti – samo su neke od posledica dugoročne izloženosti stresom koju ćemo izbeći pomoću ove vrste inteligencije.
Emocionalna inteligencija se razvija kroz učenje i praksu, zato potražite savete u psihološkom savetovalištu Sana kojim ćete usavršiti sve njene komponente.
Pročitaj VišePravilo 90/10
Pravilo 90/10 može vam pomoći da promenite svoj život.
Prema studijama svakog čoveka tokom života zadesi oko 20.000 nevolja – počev od bezazlenih, pa do ozbiljnijh, kao što je gubitak bliske osobe.
Ipak, ima dana kada nam se čini da se neprijatnosti nižu jedna za drugom. U tim trenucima pitamo se ima li ovome kraj i jedva čekamo da krenemo na spavanje kako bismo sve ostavili iza sebe.
Ovakve dane mnogi tumače nedostatkom slobodnog vremena, mnoštvom privatnih i poslovnih obaveza, stresom. Drugi, pak, smatraju da je sudbina umešala prste i da jednostvano nisu imali sreće.
Međutim, da li je to zaista tako? Da li opravdanja treba tražiti u drugima ili spoljašnjim okolnostima?
Psihološko savetovalište Sana vam otkriva u čemu je problem i kako ga možete rešiti.
Šta je pravilo 90/10?
Još davne 1895. godine italijanski sociolog, ekonomista i inženjer Vilfredo Pareto postavio je tzv. “pravilo 80/20” poznato kao “Paretov princip” koji može da preokrene vaš odnos prema novcu, donoseći finansijski boljitak.
Vek kasnije američki pedagog i pisac Stephen Covey postavio je pravilo 90/10 koje je vezano za celokupni naš život. Naime, prema ovom autoru samo 10 odsto našeg života određuju događaji, dok 90 odsto je rezultat naših reakcija na njih. Što znači da naša reakcija na događaje koji se dešavaju u životu ima mnogo veću težinu nego sami događaji. Samim tim, 90 odsto našeg života možemo da kontrolišemo, dok na samo 10 odsto stvari koje nam se dešavaju nemamo kontrolu.
Na osnovu načina na koji reagujemo naš dan, pa i nedelja i mesec, mogu biti dobri ili loši. Upravo u tome se ogleda različitost među ljudima kada se nađu u istoj situaciji.
Primer za pravilo 90/10
Zamislite da radite od kuće i imate rok da završite važan projekat. Nažalost, pri kraju radnog dana dolazi do nestanka struje. Razlog za to jeste greška vaše žene koja je uključila previše kućnih aparata odjednom te izazvala da sklopka padne.
Stres pod kojim ste zbog projekta dovodi do straha da ćete biti otpušteni, jer ne možete da završite zadatak. Rezultat toga jeste bes koji ispoljavate kroz raspravu sa ženom. Tako nervozni odlazite u kuhinju po vodu i dok uzimate čašu obarate svoju omiljenu šolju za kafu. Bes nastavlja da raste i za ovaj događaj okrivljujete sina koji ju je ostavio na polici.
Da li su konflikti sa porodicom bili nužni? Da li ste time išta postigli? Na oba pitanja odgovor je “Ne”. Jedini slučaj na koji niste imali kontrolu jeste nestanak struje, svi naredni izazvani su vašom reakcijom, te ste sasvim običan dan pretvorili u katastrofu.
Umesto da ste se usredsredili na završetak projekta, pa čak potražili pomoć od žene ili od direktora produženje roka, vi ste se odlučili na raspravu koja ničemu nije vodila.
Kako vam pravilo 90/10 može pomoći?
Pravilo 90/10 je savršeno sredstvo kada vas neko kritikuje. Svako ima pravo na svoje mišljenje, te ne možete kontrolisati kritiku drugih. Ono što možete kontrolisati jeste vrednost koju pridajete tim osudama. Trebate da se vodite stavom: “Ako ne mogu da kontrolišem šta ljudi misle o meni, zašto da trošim energiju na to”.
Greške su sastavni deo života. One ne predstavljaju kočnicu, već povod da učimo, ali to ne znači da ih nećemo ponoviti. Zato je važno da shvatite da jedino možete da kontrolišete svoju reakciju na greške. Vi odlučujete da li ćete prihvatiti da ste pogrešivi, koliko strogo ćete sebe kazniti i da li ste sposobni da tolerišete sopstvene greške.
Pravilo 90/10 može vam pomoći i kada drugi ne rade ono što želite. Imajte u vidu da su reakcije drugih ljudi potpuno izvan vaše kontrole, te da je nerealno zahtevati od nekoga da bude drugačiji.
Da biste mogli da primenjujete pravilo 90/10, najpre, morate da prihvatite činjenicu da su automatske misli obično negativne. Ispravnim reakcijama možete sprečiti da one preovladaju, a u tome vam može pomoći psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više