Šta je to letnja depresija?
Letnja depresija je čest problem ljudi širom sveta.
Dolazak leta mnogi sa nestrpljenjem očekuju. Omiljeno godišnje doba donosi tople dane ispunjene suncem, prijatne noći i dugoočekivani godišnji odmor. Uživanje na plaži uz šum mora ili miris drveća kroz čije se krošnje probijaju zraci sunca na planini unosi dodatnu draž u ovo doba, te ne čudi što su mnogi već unapred isplanirali kako će provesti svoje slobodne dane.
Međutim, dolasku leta ne raduju se svi. Postoje ljudi kojima topli meseci stvaraju teskobu. Čak i odlazak na letovanje im ne pričinjava zadovoljstvo, dok na poslu nisu motivisani da ostvaraju svoje ciljeve. Šta ih sprečava da se zabavljaju, odmaraju, budu opušteni, jer je leto za to idealan period godine? U pitanju je letnja depresija.
Iako se sezonski afektivni poremećaj, kome pripada i letnja depresija, obično vezuje za dolazak jeseni ili zime, veoma je rasprostranjena u ovo doba godine. Istraživanja pokazuju da početak leta kod 10 odsto ljudi izaziva simptome depresije. Pri čemu se 4 puta češće javlja kod žena nego kod muškaraca.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate problem.
Zašto nastaje letnja depresija?
Uzroci za nastanak depresije u toku leta su različiti. Prema jednoj teoriji oni su povezani sa dnevnim ritmom. Naime, duži dani usled ranog svitanja i kasnog smrkavanja dovode do poremećaja cirkadijalnog ritma, te se ciklus spavanja i buđenja prekida. Problemi sa spavanjem su, pak, jedan od okidača za depresiju.
Neke ljude visoke temperature i povećana vlažnost vazduha teraju u potpunu izolaciju i zatvaranju u klimatizovani stan, čime se stvaraju uslovi za razvoj depresivnih simptoma. Takođe, mogu je izazvati postavljeni društveni standardni lepote. Odnosno, briga kako ćete izgledati u kupaćem kostimu ili letnjoj garderobi koja u mnogo većoj meri otkriva figuru tela. Dok kod roditelja sa malom decom se javlja usled povećanog stresa oko balansiranja obaveza na poslu i čuvanja mališana koji su na raspustu.
Planiranje godišnjeg odmora je još jedan okidač, posebno kada su želje daleko veće od finansijske mogućnosti.
Letnja depresija ima i nasledni faktor. Tačnije javlja se češće kod ljudi u čijim porodicama su registrovani drugi poremećaji raspoloženja.
Koji su simptomi letnje depresije?
Letnja depresija se manifestuje posebnim skupom tegoba, koje se razlikuju od praznične depresije. Osobe koje pate od zimske depresije se osećaju bezvoljno i malaksalo, dok oni koji se suočavaju sa letnjim afektivnim poremećajam nisu fizički usporeni. Naprotiv, osećaju uznemirenost i anksioznost.
Ove simptome prate problemi sa spavanjem, smanjeni apetit i gubitak težine. U pojedinim slučajevima, zbog povećane razdražljivosti, može se javiti i nasilno ponašanje.
Kako se izboriti sa letnjom depresijom?
Poboljšanje kvaliteta sna u letnjim mesecima je najbolji način ne samo da se izborite sa sezonskom depresijom, već i preventivna mera za njeno javljanje. Zato pre spavanja zamračite spavaću sobu kako biste sprečili ocilacije u cirkadijalnom ritmu. Joga i meditacija mogu vam pomoći da se opustite i bolje spavate.
Zdravi lagani obraci i fizička aktivnost, pa i obična šetnja, doprinose eliminisanju simptoma depresije. Svakako, vreme provedeno sa prijateljima i porodicom je dragoceno i za mentalno zdravlje. Samim tim i sprečavanje težih tegoba depresije.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa simptomima depresije ili ste se sa njima suočavali i prethodnih leta potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeŠta je dismorfofobija?
Dismorfofobija, tj. telesna dismorfija predstavlja ozbiljan psihički poremećaj koji karakteriše opsesivna ideja da je neki deo sopstvenog dela tela deformisan, ružan ili nesrazmeran tako da osoba nastoji da to sakrije ili popravi. Ono što je specifično jeste činjenica da je telesna mana izmišljena ili toliko mala da je za druge ljude neprimetna.
Ne postoji osoba koja ne razmišlja o svom telu. Nažalost, internet i pametni telefoni doneli su negativnu stranu – težnju ka nerealnom savršenstvu. Gotovo svakodnevno se srećemo sa fotografijama ljudi savršene građe, prelepog lica i blistavog osmeha. Iako smo svesni u čarobnu moć filtera i raznih beauty aplikacija uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje je sve veći, te ne čudi što na svom telu uočavamo i najsitnije nedostatke.
Međutim, problem nastaje kada o njima počnemo opsesivno da razmišljamo više sati. Istraživanja pokazuju da približno 40 odsto osoba obolelih od dismorfofobije razmišlja o „ružnim“ delovima tela 3 do 8 sati u toku dana, a 25 odsto njih više od 8 sati dnevno.
Dismorfofobija nije bolest modernog doba!
Iako je problem izražen poslednjih godina dismorfofobija je bila poznata od davnina. Još je 1886. godine Enrico Morselli opisao slučaj pacijenta koji je imao osećaj ružnoće svog tela iako njegov izgled to nije pokazivao. Upravo je ovaj italijanski lekar uveo termin dismorfofobija. Naziv potiče od grčkih reči „dismorfia“ što znači „abnormalan“ i „morpho“, odnosno „oblik“.
Znake dismorfofobije primetio je i Sigmund Freud kod jednog svog pacijenta. Ipak, tek krajem 20. veka, tačnije 1980. godine poremećaj je uvršten u zvaničnu klasifikaciju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, kao somatoformni poremećaj.
Danas, statistički podaci pokazuju da dismorfofobija pogađa oko 2,4 odsto stanovništva. Obično počinje tokom adolescencije. Mada se može javiti i u ranim 30-im.
Kako se prepoznaje dismorfofobija?
Dismorfofobija se i kod muškaraca i kod žena ispoljava na isti način, ali postoje razlike u fokusu tela. Tako žene više obraćaju pažnju na izgled kukova i delove lica, kao i telesnu masu. Zato nastoje da šminkom prekriju svoje nedostatke na licu ili, pak, traže estetske tretmane koji im nisu potrebni i koji neće rešiti problem. Pojedine sprovode rigorozne dijete, te se mogu razviti i poremećaji ishrane.
Muškarci su više orijentisani na telesnu građu, genitalije i gubitak kose, te opsesivno vežbaju i često zloupotrebljavaju steroide.
Osobe koje pate od dismorfofobije često upoređuju svoj izgled sa izgledom drugih, proveravaju telo u ogledalu i traže potvrdu od okoline kako izgledaju. Takođe, smatraju da se drugi podsmevaju njihovom nedostacima, te osećaju sramotu, poniženje, nedostatak samopoštovanje. Zbog toga mogu da razviju kompleks niže vrednosti, dok je kod pojedinih primetna i socijalna distanca.
Ove simptome neretko prate anksioznost, depresija, pa i suicidne misli. Ni promene na koži nisu retke. Javljaju se kao posledica pipanja i grebanja kože usled pokušaja da se uočeni problem na koži reši, te postoji opasnost da ovakvo ponašanje pređe u patološko stanje, odnosno poremećaj koji se naziva dermatilomanija.
Kako se leči dismorfofobija?
Lečenje se zasniva na kombinaciji farmakoterapije i psihoterapija.
Antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina, pomažu u otklanjanju opsesivno-kompulzivnih i deluzionalnih osobina, dok kognitivno bihejvioralna terapija može pomoći pacijentima da prepoznaju pogrešne misaone obrasce. Samim tim i da sagledaju svoje telo u realnom stanju.
Dismorfofobija je začarani krug iz kog ne možete sami izaći, zato na vreme potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj VišeUnutrašnje dete
Unutrašnje dete je sastavni deo svakog čoveka.
Zabavno je biti odrastao. Sami organizujete svoj život, možete da trošite novac na šta god želite, ne morate da tražite dozvolu od roditelja ni za šta. Međutim, bez obzira na godine starosti postoje određene situacije kada ne reagujemo zrelo. Kritika šefa, svađa sa partnerom, jelo koje je zagorelo – samo su neke od njih koje će možda učiniti da se ponovo osećate kao da imate 7 godina.
Upravo u ovim događajima pokreće se vaše „unutrašnje dete“.
Šta je unutrašnje dete?
Iako se pojam „unutrašnje dete“ danas često sreće ne samo u psihologiji, već i u svakodnevnom govoru, malo je onih koji ga razumeju.
Želeći da ukaže na nerešena iskustva iz detinjstva John Bradshaw je uveo koncept „unutrašnjeg deteta“ u nauku u 20. veku. Mada shvatanja o tome postoje odavno. Tako ga je Carl Gustav Jung nazvao „božanskim arhetipom deteta“, a Emmet Fox „čudesnim detetom“.
Prema definiciji u pitanju je „detinji aspekt pojedinca“. Tačnije, predstavlja dečiji deo našeg nesvesnog uma. Kao takvo ono zadržava svoju nevinost, kreativnost, strahopoštovanje i čuđenje prema životu.
Unutrašnje dete je prisutno od prvog dana našeg rođenja tako da na njega utiču sva pozitivna iskustva. Nažalost, uticaj imaju i loši aspekti, kao što su preživljenje traume, strahovi, fizička ili emocionalna zlostavljanja, gubici, pa i odrastanje u disfunkcionalnoj porodici. Svi oni ostavljaju traga u našoj psihi, čak i onih kojih se ne sećamo, ali se ispolje kroz najrazličitije osećaje i reakcije u određenim situacijama.
Zašto je unutrašnje dete važno u odraslom dobu?
Baš kao što genogram može da vam pomogne da razumete svoju porodicu, tako vam shvatanje unutrašnjeg deteta omogućava da pronađete korene svojih problema kao odrasla osoba.
Razumevanje, pa i prihvatanje, svog unutrašnjeg deteta pomoći će vam da otkrijete i izlečite sve potisnute emocije koje ste iskusili dok ste odrastali, a koje su vas sputavale. Zatim, da identifikujete osnovni uzrok svih fobija ili beskorisnih obrazaca, kao i nezadovoljenih potreba. Takođe, stvoriće vam uslove da uvidite da je briga o sebi najvažnija. Ujedno, daće vam odgovor na pitanje kako ojačati samopouzdanje.
Kako prepoznati kada je unutrašnje dete povređeno?
Da biste prepoznali da li vaše unutrašnje dete pati, obratite pažnju na znake koje vam šalje.
Da li se borite da pustite ljude od sebe? Da li i najmanji odlazak nekog izgleda kao napuštanje? Ova i slična pitanja ukazuju na strah od samoće, koji je često povezan da napuštanjem bliske osobe u detinjstvu. To dovodi do panike svaki put kada vidite slične obrasce u budućnosti.
Osećaj neobjašnjivog gubitka ili čežnje može se pratiti do unutrašnjeg deteta kome nedostaje ljubav i saosećanje. Sa druge strane, kod pojedinih se javlja nedostatak poverenja kao posledica izdaje od strane roditelja ili neke druge bliske osobe.
Perfekcionizam može biti pokretačka snaga, ali i znak da smo u detinjstvu naučili da bismo bili voljeni moramo biti „najbolji“. Dok često gubljenje kontrole nad emocijama jasno sugerira da je vaše unutrašnje dete povređeno.
Rad na unutrašnjem detetu zahteva posvećnost i strpljenje. Ukoliko ne možete samostalno da se izborite sa tim, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeDermatilomanija
Dermatilomanija predstavlja poremećaj navika i nagona koji se manifestuje opsesivnim kopanjem kože, stiskanjem akni ili patološkim grebanje. Naziv je dobila od grčkih reči „derma“, što znači „koža“, „tillo“, tj. povlačenje i „mania“ koja označava prekomerno ponašanje ili aktivnost.
Prvi detaljni opis dao je Louis-Anne-Jean Brocq 1898. godine. Proučavanjem pacijentkinje koja je imala nekontrolisanu potrebu da dira akne ovaj francuski dermatolog je jasno postavio karakteristike dermatilomanije. One uključuju stalnu potrebu za ekskorijacijom, grebanjem po koži koje ostavlja rane, pri čemu ova potreba nije fiziološkim simptom, kao i anksioznost koja prati samu radnju.
Statistički podaci otkrivaju da dermatilomanija pogađa oko 5 odsto svetskog stanovništva. Obično se javlja u pubertetu, ali u pojedinim situacijama može se prvi put ispoljiti u kasnijem životnom dobu. Ranijih godina smatrano je da je pretežno ženski problem. Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da su samo oko 55 odsto ljudi sa ovim stanjem žene.
Zašto se javlja dermatilomanija?
Tačan uzrok nije otkriven, te se dermatilomanija smatra kompleksnim poremećajem koji izaziva kombinacija više faktora.
Genetika igra važnu ulogu. To znači da je veća verovatnoća da će osoba razviti nagon za opsesivnim kopanjem kože ukoliko je on već registrovan kod nekog od roditelja.
Biološki faktori, takođe, mogu biti pokretači problema. Naime, promene u strukturi mozga koje kontrolišu način na koji učimo i formiramo navike stvaraju osnovu za njegovo javljanje.
Ne treba zaboraviti ni stres koji je uzročnik mnogih zdravstvenih stanja. Zbog toga pojedini stručnjaci dermatilomaniju tumače kao mehanizam koji se javio u borbi sa životnim nedaćama i konstantnoj izloženosti stresu. Mada neki ovaj poremećaj vezuju za dosadu ili neka druga mentalna stanja, kao što su trihotilomanija i autizam.
Koji su simptomi dermatilomanije?
S obzirom da je dermatilomanija opsesivno kompulsivni poremećaj glavni simptom je kompulzivni, tj. impulsivni nagon za kopanjem kože kome je nemoguće odoleti. Iako se za to najčešće koriste prsti, može uključivati i griženje zubima, pa i upotrebu pojedinih oštrih predmeta, kao što su pincete ili igle.
Radnja može biti automatska. Odnosno, osoba, bez razmišljanja i unapred planiranja, prelazi rukama po svom telu, kako bi pronašla delove kože pogodne za svoj nagon. Drugi se, pak, fokusiraju na određeno područje, tako da sate i sate provode čačkajući kožu u tom predelu. Što dovodi do ozbiljnih oštećanja, pa i rana i infekcija.
Dermatilomanija se ispoljava i napetošću koja privremeno nestaje nakon čačkanja. Takođe, prati je osećaj stida i manjak samoupozdanja, te se vidljvi tragovi na koži pokušavaju prekriti odećom i šminkom. Ove posledice poremećaja utiču na normalno funkcionisanje i komunikaciju porodicom i prijateljima, što neretko vodi ka socijalnoj distanci.
Kako se osloboditi dermatilomanije?
Lečenje se zasniva na kombinaciji psihoterapijskih metoda.
Kognitivno bihejvioralna terapija vam pomaže da se suočite sa svojim problemom, kao i izvorom koji je doveo do poremećaja.
Terapija za poništavanje navika omogućava da postanete svesniji svog ponašanja i obrazaca aktivnosti. Na taj način vas uči kako da prekinete štetne navike, što je čačkanje kože u ovom slučaju.
Terapija prihvatanja i posvećenosti ima za cilj da vas podstakne da promenite svoje ponašanje prihvatanjem negativnih osećanja koja ga podstiču.
Dermatilomaniju ne treba olako shvatati, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeHipersenzitivne osobe
Hipersenzitivne osobe su visoko osetljive osobe koje imaju povećanu ili dublju osetljivost centralnog nervnog sistema na fizičke, emocionalne ili društvene stimulanse. Odnosno, osetljivije su od drugih na senzornu obradu, jer je njihov centralni nervni sistem tako „podešen“ da stimulanse iz okoline, kako pozitivne, tako i negativne, procesuiraju mnogo dublje i intenzivnije.
Termin je u nauku uvela 1992. godine Elaine N. Aron. Ova doktorka psihologije i univerzitetski profesor iz Amerike je u svojoj knjizi „The Highly Sensitive Person“ navela jasne odrednice koje opisuju hipersenzitivne osobe, a rezultat su brojnih istraživanja.
Statistički podaci pokazuju da hipersenzitivne osobe čine oko 20 odsto svetske populacije. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva znake koji ukazuju da li i vi spadate u ovu grupu ljudi.
Zašto se javlja hipersenzitivnost?
Iako se hipersenzitivnost u modernom dobu ponekad negativno opisuje, morate znati da ona nije poremećaj ličnosti, niti bolest. Reč je o karakternoj osobini koja zavisi od niza faktora kao što su evolucija, okruženje, genetika i iskustva iz ranog detinjstva.
Najnovije studije sugerišu da je visoka osetljivost evoluciona osobina koja daje veću mogućnost preživljavanja. Razlog za to leži u objašnjenju da su hipersenzitivne osobe na većem oprezu od potencijalnih predatora ili opasnih situacija.
Jedna grupa naučnika, uključujući i Aron, ističe da je genetska osobina, koja je normalna i prirodna pojava baš kao i boja očiju. S obzirom na naslednu komponentu postoji veća šansa da ćete biti veoma osetljivi ako je u vašoj porodici već registrovana kod nekog člana.
Ne treba zaboraviti ni spoljne faktore. Naime, nedostatak roditeljske topline i pažnje, kao i drugih odlika koje nosi disfunkcionalna porodica mogu da budu okidač za razvoj hipersenzitivnosti u odraslom dobu. Takođe, preživljena trauma u detinjstvu je čest pokretač visoke osetljivosti.
Kako prepoznati hipersenzitivne osobe?
Hipersenzitivnost se može ispoljiti na više načina. Karakteriše je, pre svega, preterana reakcija na spoljne draži.
Hipersenzitivne osobe pokazuju uznemirenost kada se moraju suočiti sa brojnim obavezama. One čuju zvuke koje drugi ne registruju. Smeta im buka i jaka svetlost, a može im biti i hladno ili vruće, kada je ostalima prijatna temperatura.
Ljudi koji su visoko osetljivi ne osećaju se prijatno kada neko suviše ulazi u njihov „psihološki prostor“. Oni radije biraju samoću, nego društvo nepoznatih ljudi. Dok pojedini žele deo dana da provedu izolovano od svih.
Karakteriše ih i snažna empatija tako da patnju drugih neretko osećaju intenzivnije od njih samih. Dok sve informacije mnogo dublje obrađuju. Zapravo, ove osobe mnogo vremena i pažnje posvećuju tuđim rečima i porukama, kao i neverbalnim porukama, pri čemu ih suviše lično doživljavaju.
Kako razlikovati hipersenzitivnost od introvertnosti i poremećaja pažnje?
Ljudi često mešaju visoku osetljivost sa drugim osobinama ličnosti ili mentalnim zdravstvenim stanjima.
Jedna od najčešćih zabluda jeste da su hipersenzitivne osobe isto što i introvertne. Bez obzira što i jedne i druge karakteriše socijalna distanca, razlika je očigleda. Introvertni su preplavljeni samo društvenim stimulansima, poput velike gužve ljudi. Dok su hipersenzitivni visoko osetljivi na različite tipove senzornih stimulansa.
Hipersenzitivnost nije isto što i poremećaji pažnje. I jedni i drugi pokazuju preterano reagovanje na stimulanse, ali ljudi sa ADHD-om, takođe, ispoljavaju i kognitivne simptome, kao što su teškoće u fokusiranju ili obraćanju pažnje.
Ukoliko ste kod sebe prepoznali znake visoke osetljivosti, psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da prihvatite ovu svoju osobinu i da je pretvorite u pokretačku snagu.
Pročitaj Više
Hipomanija – simptomi, uzroci i lečenje
Hipomanija predstavlja poremećaj raspoloženja koji je po načinu ispoljavanja suprotan depresiji.
Hipomanično raspoloženje je najčešće simptom bipolarnog poremećaja. Nažalost, manično-depresivna psihoza, kako je još poznat poremećaj, pogađa oko 24 miliona ljudi u svetu.
Hipomanična epizoda se obično manifestuje neobičnom veselošću, uzbuđenjem, ekstremnom pričljivošću, smanjenom potrebom za snom..
U narednim redovima, otkrivamo vam koji su to simptomi hipomanije.
Hipomanija – Simptomi
Specifični simptomi koji se doživljavaju tokom hipomanije mogu se razlikovati od osobe do osobe, a takođe se mogu menjati tokom vremena. Primeri hipomaničnog ponašanja i karakteristika uključuju:
- Neprikladno ponašanje, kao što su grube primedbe na nečiji račun.
- Neprimereno oblačenje.
- Hiperseksualnost, koja može uključivati postavljanje neuobičajenih seksualnih zahteva prema partneru.
- Neprikladne seksualne aktivnosti, upuštanje u afere ili trošenje mnogo novca na telefonski seks, pornografiju ili seksualne usluge.
- Preskakanje sa jedne teme na drugu i nepovezane misli.
- Smanjena potreba za snom.
- Nepromišljeno trošenje novca, kao što je kupovina automobila za koji ne postoje finansijska sredstva.
- Rizično ponačanje koje izaziva lažni osećaj sreće.
- Neobična razdražljivost, neprijateljsko ponašanje ili agresija.
Postavljanje dijagnoze
Dijagnostikovanje hipomanije zavisi od prisustva kombinacije ključnih simptoma.
Mora postojati uporno i neuobičajeno povišeno, razdražljivo ili eksplozivno raspoloženje praćeno neobično povećanom aktivnošću i energijom tokom većeg dela dana tokom, najmanje četiri dana uzastopno.
Raspoloženje, aktivnost i ponašanja koja su prisutna kod hipomanije jasno se razlikuju od normalnog, svakodnevnog stanja i lako su uočljivi ljudima u okolini.
Nedostatak fluktuacije i postojanosti stanja raspoloženja pomaže u razlikovanju hipomanične epizode od normalne varijacije raspoloženja. Takođe je važno isključiti konzumaciju pojedinih lekova ili rekreativnu upotrebu nedozvoljenih supstanci kao mogući izvor simptoma, pre postavljanja dijagnoze hipomanije.
Hipomanija i manija
Po definiciji, određene karakteristike isključuju dijagnozu hipomanije i često upućuju na maničnu epizodu.
Na primer, simptomi psihoze — kao što su halucinacije ili deluzije — isključuju mogućnost hipomanične epizode. Pored toga, simptomi koji su toliko jaki da značajno ometaju svakodnevno funkcionisanje ili zahtevaju hospitalizaciju smatraju se maničnim.
Dok manične epizode obično traju nedelju dana ili duže i mogu imati ozbiljne uticaje na druge oblasti života, hipomanične epizode su malo kraće (četiri ili više dana) i često nisu dovoljno ozbiljne da utiču na posao, školu ili društveno funkcionisanje.
Bipolarna hipomanija
Da bi se dijagnostikovao bipolarni poremećaj, osoba generalno mora da doživi i depresivne i manične i/ili hipomanične epizode.
Simptomi povezani sa hipomanijom i depresijom bez manije ukazuje na bipolarni poremećaj.
Bipolarna hipomanija se smatra prisutnom kada osoba doživi najmanje tri od sledećih simptoma praćenih stalnim hiper raspoloženjem ili četiri od ovih simptoma a koji su u vezi sa stalnim razdražljivim raspoloženjem:
- Učestvovanje u aktivnostima sa velikim potencijalom za negativne posledice (kao što su trošenje, kockanje, rizično seksualno ponašanje ili rizična finansijska ulaganja).
- Osećaj intenzivne želje ka postizanju određenih ciljeva.
- Stalni nemir (poznat i kao psihomotorna agitacija).
- Mnoštvo ideja ili osećaj da se misli “utrkuju”.
- Grandiozno razmišljanje, što znači nerealne misli o sopstvenim moćima, talentima ili sposobnostima
- Smanjena potreba za snom bez osećaja umora.
- Neuobičajena pričljivost.
Hipomanija i bipolarni poremećaj se dijagnostikuju odvojeno, tako da dobijanje dijagnoze hipomanije ne znači nužno i dijagnozu bipolarnog poremećaja i obrnuto.
Uzroci hipomanije
Hipomanija se može javiti iz različitih razloga, a neki od njih uključuju:
- Zloupotreba alkohola ili droga. Hipomanija i/ili depresija se javljaju kod 11% osoba koje konzumiraju nedozvoljene supstance i 55% osoba sa oštećenjema koja su nastala usled zloupotrebe istih.
-
Promene u obrascima spavanja. Nesanica je povezana sa hipomaničnim iskustvima kod nekih osoba, posebno ako je cirkadijalni ritam konstantno poremećen. Ipak potrebno je više istraživanja da bi se potvrdilo da li problemi sa spavanjem zaista mogu uzrokovati hipomaniju.
-
Depresija može biti deo bipolarnog poremećaja, ali može postojati i sama za sebe ili se javiti zajedno sa hipomanijom. U nekim slučajevima, lečenje depresije dovodi do hipomanije. Ovo se naziva hipomanija povezana sa antidepresivima i javlja se kod 0,3% do 22,4% ljudi koji koriste lekove za depresiju.
-
Istraživanja na blizancima sugerišu da hipomanija može biti nasledna genetski, pri čemu je ovaj rizik veći za muškarce (59%) nego za žene (29%).
-
Stes može biti okidač. Studija koja je uključivala 99 studenata u programu specijalizacije za urgentnu medicinu pokazala je da ne samo da se nivo stresa kod učenika značajno povećao tokom programa, već se i stopa hipomanije značajno povećala. Ova istraživanje sugerišu da viši nivoi stresa mogu doprineti razvoju hipomanije.
Lečenje hipomanije
Lečenje se zasniva na kombinaciji farmakoterapije i psihoterapije.
Od lekova se prepisuju antipsihotici i stabilizatori raspoloženja, a u pojedinim situacijama i antidepresivi.
Kognitivno-bihejvioralna terapija ima veliki značaj u lečenju hipomanije. Zahvaljajujući njoj identifikuju se simptomi i okidači raspoloženja, te se pacijent uči kako da se sa njima “nosi” kako bi umanjio efekte hipomaničnih epizoda.
Ukoliko ste kod sebe ili bliske osobe uočili simptome hipomaničnog raspoloženja potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana!
Distimija – Hronična depresija
Distimija predstavlja blaži oblik depresije koji traje duži period. Zbog toga se naziva i trajno depresivno raspoloženje ili hronična depresija, a ranije je bila poznata pod nazivom depresivna neuroza.
Prvobitno je distimija smatrana karakternom osobinom, dok danas je u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM-IV) svrstana u grupu poremećaja emocija i navedena kao ozbiljno stanje hronične depresije, koje traje najmanje 2 godine.
Prema najnovijim statističkim podacima od ovog oblika depresije pati oko 1,5 odsto svetske populacije. Pri čemu je 2 puta učestalija kod žena. Prvi simptomi se mogu javiti još u detinjstvu. Mada se obično jasno ispoljavaju u 20-im i ranim 30-im godinama.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam daje savete kako da prepoznate distimiju.
Šta dovodi do distimije?
Tačan uzrok distimije nije otkriven. Zbog toga se navodi da nastaje kombinacijom naslednih, bioloških i psiholoških faktora. Svakako, ne treba zanemariti ni okruženje, jer su uticaji iz spoljašnje sredine glavni okidači problema.
Kao kod mnogih bolesti i kod hronične depresije genetika igra važnu ulogu. Naime, istraživanja pokazuju da pojedinci mogu naslediti predispoziciju za razvoj depresivnih stanja. Što znači da je veća verovatnoća da će se kod njih razviti distimija ako je u porodici već registrovan neki oblik depresije.
Kako neurotransmiteri imaju uticaj na misli, osećanja i ponašanje, disbalans u hemiji mozga dovodi do promene raspoloženja. Samim tim stvara pogodne uslove za javljanje hronične depresije. Mada se u izazivače svrstavaju i određene hronične bolesti i lekovi.
Pojedine osobe su preosetljive na dešavanja u okolini što može da uzrokuje distimiju. Takođe, sam pogled na svet, naročito nerealni stavovi o sebi i drugim ljudima predstavljaju moguće pokretače.
Različite stresne situacije i preživljenje traume su vodeći uzročnici. Tu najčešće spadaju razvod, gubitak bliske osobe, bolest, gubitak posla…
Kako se ispoljava distimija?
S obzirom da distimiju karakterišu blagi simptomi depresije, osoba se sa njima saživi tako da normalno funkcionišu u društvu, te drugi ljudi veoma teško mogu da uoče problem.
Simptomi mogu da traju mesecima, a zatim dolazi do poboljšanja nekoliko dana ili nedelja te deluje kao da se vrti u začaranom krugu tuge i apatije. Ove znake prati bezvolja, praznina, osećaj bezvolje, kao i kompleks niže vrednosti. Vremenom, dolazi do distanciranja od okoline, kao i gubitka interesovanja za hobije, pa i svakodnevne životne aktivnosti.
Prisutni su i hronični umor i nedostatak energije koji vode ka padu koncentracije, problemima sa pamćenjem. Javljaju se i promene u apetitu, koje se najčešće ispoljavaju kroz emocionalno prejedanje.
Osobe mogu da pokažu i sarkastično, nihilistično ponašanje. Dok se pojedini okreću alkoholu i zloupotrebi psihoaktvnih supstanci.
Kako se leči distimija?
Prvi korak na putu ka izlečenju jeste svest osobe da problem postoji. Postavljanje dijagnoze je kompleksno, pri čemu se moraju isključiti velika depresija, bipolarni poremećaj, OKP, poremećaj ličnosti, kao i određene fizičke bolesti.
Psihoterapija ima veliki značaj u lečenju. Kroz razgovor sa klijentom psiholog može ne samo da utvrdi uzroke hronične depresije, već i da ga podstakne da negativne poglede na svet zameni pozitivnim, kao i da uspešno rešava krize koje mu život donosi.
Distimija narušava normalno funkcionisanje, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Kinofobija – Strah od pasa
Kinofobija predstavlja iracionalni strah od pasa. Naziv je dobila od grčkih reči „cyno“ što u prevodu znači „pas“ i „phobos“, tj. „strah“.
U pitanju je specifična fobija, koja je u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje (DSM-5) svrstana u podgrupu životinjskih fobija.
Iako se strah od pauka smatra najrasprostranjenijom životinjskom fobijom, ni kinofoboju ne treba olako shvatiti. Istraživanja pokazuju da se oko 3 odsto ljudi u svetu sa njom suočava. Problem je dodatno izražen zbog velikog broja kako lutalica, tako i vlasničkih pasa koje srećemo gotovo svakog dana na ulicima, u parkovima i drugim mestima.
S obzirom da kinofobija otežava normalno funkcionisanje psihološko savetovalište Sana vam skreće pažnju na moguće pokretače problema.
Šta izaziva strah od pasa?
Kinofobija se obično javlja u detinjstvu. Mada nije isključeno da se pojavi i u kasnijim godinama pod uticajem različitih bioloških, genetskih, psiholoških i faktora okoline.
Glavni pokretač smatra se traumatično isksutvo, koje može biti lično, indirektno ili informativno. Lično iskustvo podrazumeva negativni susret sa psom kao što je ujed. Indirektno je, zapravo, iskustvo posmatranja kada vidite da je neku osobu krvoločki napao pas. Dok se informativno sastoji u prenošenju susreta drugih ljudi sa psima ili čitanja u novima o tome. Često se roditelji služe ovim kako bi zaplašili decu ili, pak, preneli svoje strahove, čime se stvaraju uslovi za ravoj kinofobije.
Istraživanja pokazuju da strah od pasa ima genetsku osnovu. Što znači da je veća verovatnoća da će javiti ukoliko je u porodici već registrovana neka vrsta fobije. Takođe, veću sklonost ka njenom razvoju imaju ljudi koji pate od drugih psihičkih problema, kao što su depresija, generalizovana anksioznost, opsesivno-kompulzivni poremećaj.
Pokretači mogu biti i promene u funkciji mozga, kao i sam sklop ličnosti.
Simptomi i okidači kinofobije
Osobe koje pate od kinofobije ispoljavaju simptome straha kada ugledaju psa, čak i ako je na povodcu ili u ograđenom prostoru. Kod pojedinih ljudi dovoljno je da čuju lajanje ili da ugledaju sliku psa, dok je nekima okidač i samo razmišljanje o psima.
Karakteristični simtpomi su znojenje, drhtanje, otežano disanje i ubrzani rad srca. Zatim, mučnina vrtoglavica, uznemireni stomak.
Fizičke simptome prate emocionalni. Tu spadaju napadi panike, anksioznost, osećaj gubitka kontrole. Zbog toga se javlja i potreba da se izbegnu sve situacije u kojima postoji mogućnost da se susretnu sa psima. Kao posledica toga nastaje socijalna distanca. Vremenom, mogu se razviti i depresija pa i suicidne misli.
Kako se leči kinofobija?
Nažalost, samo 10 odsto ljudi koji imaju iracionalni strah od pasa potraži pomoć stručnjaka. Što je velika greška, jer on neće nestati sam od sebe.
Psihoterapija ima važnu ulogu u rešavanju kinofobije. Pri čemu se primenjuje više metoda. Terapija izloženosti je najčešći tretman. Kao što naziv kaže, obuhvata postepeno izlaganje objektu straha, u ovom slučaju psima. U početku se predlaže gledanje video zapisa i fotografija na kojima su psi, da bi se prešlo na direktni kontakt sa njima.
Kognitivno bihejvioralna terapija je druga metoda koja se koristi u lečenju. Cilj ovog pristupa jeste razvijanje osećaja kontrole nad svojim mislima i emocijama, kao i napuštanje nerealnih razmišljanja.
Oslobodite se straha od pasa, kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više