Toksičan stid – Šta je i kada je potrebno potražiti pomoć
Toksičan stid je česta pojava u modernom dobu.
Većina ljudi je u nekom trenutku osetila stid. Obično se javlja zbog izgovorenih reči ili stvari koje su učinili, a smatraju ih pogrešnim. Javlja se i kada se osećamo ranjivo, pa i izgubljeno ili poniženo.
Međutim, ukoliko ova osećanja postanu intenzivnija mogu da pređu u trajno stanje koje postaje sastavni deo čovekove predstave o sebi. Tada je reč o nezdravom stidu.
Toksičan stid, kako se još naziva, predstavlja negativnu samoevaluaciju koja vas tera da preispitate svoju vrednost. Najčešće se razvija još u detinjstvu, jer smo u tom periodu razvoja najpodložniji kritikama roditelja, nastavnika i drugih odraslih osoba. Vremenom, počinjemo da verujemo da naša vrednost zavisi od spoljašnjih varijabli.
Nezdravi stid se može javiti i u kasnijim godinama, kao posledica gaslajting-a, fizičkog ili emocionalnog zlostavljanja, kao i nekog psihičkog problema, poput depresije ili anksioznosti.
Koja je razlika između toksičnog i „normalnog“ stida?
Zdravi stid se javlja kao odgovor na pogrešno postupanje ili razmišljanje o nečemu za šta verujete da je nemoralno. Što znači da se vezuje za jedan događaj i traje nekoliko dana.
Za razliku od njega, toksičan stid je hroničan. Nije vezan za konkrektan događaj, već za samu ličnost, te ga mogu pokrenuti misli. Osobe koje pate od ovog problema smatraju da sa njima nešto nije u redu, umesto da pomisle da su „učinile pogrešnu stvar“.
Mnogi, čak, nisu ni svesni da doživljaju toksičan stid, jer je duboko ukorenjen u njihovim umovima. Mada se može prepoznati po određenim znacima. Karakteriše ga, pre svega, osećaj bezvrednosti. Zatim, preterana briga šta drugi misle o vama, kompleks niže vrednosti, stalno isticanje svojih negativnih osobina. Često ih prati perfekcionizam koji nastaje iz straha od neuspeha.
Negativni efekti toksičnog stida
Kada postoji neravnoteža između stida i drugih emocija, stid se može internalizovati i navesti vas da reagujete besom. Ako ova osećanja postanu norma, pribegavanje automatskoj ljutnji, takođe, postaje normalno ponašanje.
Drugi ljudi, pak, pribegnu korišćenju drugih neprilagođenih mehanizama za suočavanje, kao što su zloupotreba alkohola ili droga, samopovređivanje, rizično ponašanje. Neretko se javljaju i poremećaji ishrane, tj. prejadanje ili potpuni gubitak apetita.
U većini slučajeva toksičan stid je udružen sa smanjenim samopouzdanjem. Kao posledica toga dolazi do socijalne izolacije, problema u međuljudskim odnosima, naglih promena raspoloženja, pa i anksioznosti i depresije.
Kako se osloboditi toksičnog stida?
Prvi korak ka rešavanju ovog problema jeste da se sa njim suočite. Morate priznati svoja osećanja. Ujedno, trebate razumeti okidače koji dovode do njih. Najlakši način da saznate šta pokreće toksičan stid jeste vođenja dnevnika. Beleške će vam pomoći da razmislite o događajima, situacijama, ljudima ili frazama koje su izazvale stid.
Imajte u vidu da nezdravi stid može biti toliko intenzivan da vas primora da reagujete. Zato naučite kako da posmatrate svoje misli, da ih preformulišete, ali ne i da reagujte na njih. Veoma je važno da prihvatite svoje greške, da učite iz njih, a ne da sebe osuđujete što ste dozvolili da vam se dese.
Toksičan stid može ozbiljno da naruši kvalitet života, te je najbolje da potražite pomoć psihološkog savetovalište Sana u borbi sa njim.
Pročitaj VišePoremećaji spavanja
Poremećaji spavanja predstavljaju stanja koja narušavaju kvalitet, trajanje ili tajming sna. Samim tim, utiču na sposobnost osobe da pravilno funkcioniše dok je budna.
Dobar san čini osnovu zdravlja. Stručnjaci generalno preporučuju odraslima da spavaju najmanje 7 do 9 sati noću, iako je nekim ljudima potrebno više, a drugima manje. Takođe, važno je da san bude u kontinuitetu, tj. bez prekida i ikakvih ometanja.
Nažalost, stalni stres kojem smo izloženi, pritisak na poslu, kao i brojni porodični problemi negativno se održavaju i na san. Gotovo svaka odrasla osoba se suočila sa problemima spavanja. Međutim, ako oni traju u dužem periodu onda je reč o nekom poremećaju spavanja.
Statistički podaci pokazuju da poremaćaji spavanja pogađaju oko 20 odsto svetske populacije. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva koji su najčešći poremećaji spavanja.
Nesanica
Od preko 100 poremećaja spavanja, koliko je klasifikovano, nesanica, tj. insomnija je najčešća. Predstavlja poremećaj održavanja sna ili teškoće kod uspavljivanja. Pored teškog uspavljivanja, karakteristični simptomi su i prerano buđenje ujutru, san koji nije doneo odmor, te se u toku dana osećate umorno, pospano, dok poslove obavljate sporije i teže. Javljaju se i promene raspoloženja i problemi u ponašanju, poput hiperaktivnosti ili agresivnosti.
Prema uzroku nastanka, insomnija može biti primarna i sekundarna. Primarna nije povezana sa bilo kojim drugim zdravstvenim stanjem ili problemom. Sekundarna ukazuje da postoji još neki organski poremećaj.
Nesanica se razlikuje i prema dužini trajanja. Kratkotrajna (akutna ili nesanica prilagođavanja) traje od jedne noći do nekoliko nedelja. Obično je uzrokovana životnim stresom, kao što je gubitak posla, gubitak voljene osobe ili selidba. Mada je mogu izazvati i faktori okoline – svetlost, buka ili ekstremne temperature.
Dugotrajna ili hronična neispavanost se javlja najmanje 3 noći nedeljno tokom najmanje 3 meseca. U pokretače se svrstavaju depresija, hronični stres ili bol.
Poremećaji spavanja koji dovede do prekida disanja tokom sna
Apneja je potencijalno ozbiljan poremećaj sna koji se javlja kada se disanje osobe prekine tokom spavanja. Postoje 2 vrste – opstruktivna i centralna.
Opstruktivna apneja je češća. Nastaje kada se mišići koji podupiru meka tkiva u gornjim disajnim putevima opuste tokom spavanja i blokiraju normalan protok vazduha iz nosa u usta tako da dolazi do hrkanja i prekida disanja.
Kao uzročnici se navode genetika. Što znači da je veća verovatnoća da se javi kod osoba u čijoj porodici je već registrovana. Problem mogu da izazovu i zapušeni nos, kao i hormonska stanja, posebno kod poremećaja u radu štitne žlezde. U rizičnu grupu od pojave ove vrste apneja spadaju i gojazni i stariji ljudi.
Kod centralne apneje disajni putevi nisu blokirani, već nastaje zbog problema u načinu na koji mozak komunicira sa mišićima odgovornim za disanje. Naime, moždano stablo ne uspeva da pravilno prepozna nivoe ugljen-dioksida u telu tokom spavanja što dovodi do ponovljenih epizoda disanja koje je sporije i pliće nego u normalnom stanju.
Centralna apneja najčešće se javlja kao posledica nekog drugog medicinskog problema. Infekcije, povrede moždanog stabla, otkazivanje srca ili bubrega, moždani udar – svrstavaju se u vodeće pokretače.
Narkolepsija
Narkolepsija je neurološki poremećaj regulacije sna koji utiče na kontrolu sna i budnosti. Primarni simptom je prekomerna dnevna pospanost. Mada se mogu javiti povremene, nekontrolisane epizode uspavljivanja tokom dana, automatska ponašanja dok osoba nije svesna, iznenadna slabost mišića uz smeh ili druge emocije.
Osobe sa narkolepsijom imaju veću stopu paralize sna. Neretko ih prate i halucinacije kako dok ne nastupi san (hipnagoške halucinacije), tako i pri buđenju (hipnopompične halucinacije).
Poremećaji spavanja su ozbiljni problemi, koji mogu da ostave traga kako na fizičko, tako i na mentalno zdravlje. Zato ih nikako ne treba zanemariti i potrebno je ispitati njene uzroke. Ukoliko razlog nesanice nije fizičke prirode, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Toksična veza – Kako rešiti nesuglasice u partnerskim odnosima?
Toksična veza, nažalost, je česta u modernom dobu.
Različita mišljenja, nesuglasice, kao i konflikti u vezi, sastavni su deo svake ljubavi. Ipak, u zdravim ljubavima sve one se rešavaju konstruktivnim razgovorom, te ne ostavljaju posledice kako na međusobni odnos, tako i na kvalitet života.
Međutim, problem nastaje kada jedna ili obe osobe daju prednost ljubavi u odnosu na tri ključne komponente zdrave veze, a to su: poštovanje, poverenje i naklonost. Ovakvo stanje može da dovede do toksične veze.
Prema definiciji, toksična veza predstavlja „svaki odnos između dvoje ljudi koji ne podržavaju jedno drugo, gde postoji sukob i konkurencija, kao i nepoštovanje i nedostatak kohezivnosti“.
Znaci da ste u toksičnoj vezi
Bilo koji oblik nasilja, zlostavljanja ili uznemiravanja jasni je znak upozorenja. Ipak, u većini slučajeva toksična veza se ispoljava suptilnijim simptomima, te ne čudi što mnogi nisu svesni da se nalaze u nezdravom odnosu.
Stručnjaci ističu da je emocionalna nesigurnost jedan od vodećih znakova. Možete li otvoreno da podelite svoje misli i osećanja sa voljenom osobom? Da li se osećate neshvaćeno? Da li nemate podršku partnera ili se suočavate sa njegovim konstantnim omalovaženjem? Da li je vaš glas bitan? Ili se osećate kao da se uvek nalazite u podređenom položaju u odnosu na partnera? Ukoliko ste odgovorili sa „Da“ na ova i slična pitanja treba ozbiljno da razmislite o svom ljubavnom životu.
Toksični ljudi su vešti manipulatori, koji odlično igraju psihološke igre, te imaju moć da „oblikuju“ svoje bližnje isključivo u skladu sa sopstvenim željama. Kako njihovi planovi i interesi dominiraju u vezi, često ćete se naći u situaciji da radite stvari koje ne želite da radite samo da biste im ugodili, da kršite svoja osnovna uverenja, idete na mesta koja vam ne prijaju ili provodite vreme sa ljudima koji aktiviraju alarme za anksioznost.
Komunikacija u toksičnoj vezi
Svi dobro znamo kolika je važnost komunikacije u partnerskim odnosima. Nažalost, u toksičnoj vezi ona je loša. Umesto ljubaznosti i međusobnog poštovanja, većina razgovora ispunjena je sarkazmom, kritikom ili prezirom. Neretko ih prati i ljubomora.
Kod pojedinih parova komunikacija može da dovede do sumnje u zdrav razum jednog od partnera. Naime, jedna od tehnika kojima se služe toksične ljudi jeste gaslajting. Reč je o obliku manipulacije u kome jedna osoba uverava blisku osobu da greši u svojim utiscima, da je nešto pogrešno shvatila, da joj je percepcija zamagljena. Ovakvo ponašanje vremenom dovede do sumnje u vlastita osećanja i doživljaje, što je odlična osnova za kontolu od strane manipulatora.
Nije redak slučaj da između partnera ne postoji ikakva komunikacija, niti empatija.
Toksična veza izaziva tugu
Toksične odnose karkateriše niz dramatičnih obrta. Trenuci sreće su retki, a sve su češće stresne situacije koje nisu izazvane spoljašnjim faktorima ili trećim licem. Život u ovakvim okolnostima može učiniti da se osećate tužnim, pa i ljutim i besnim. Dok se kod pojednih mogu javiti anksioznost ili depresija.
Toksična veza je poput bolesti zavisnosti. Iako svesni da smo u lošim odnosima nikako ne uspevamo da ih popravimo, već je neophodna stručna pomoć. Zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Šta je ortoreksija?
Ortoreksija, tačnije Orthorexia nervosa, je čest problem u savremenom dobu.
Uticaj društvenih mreža, različitih reklama, pa i izmenjenih ideala o lepoti tela, doveli su do promena u shvatanjima o načinu ishrane. Svest o zdravoj ishrani čini osnovu očuvanja zdravlja, posebno u modernom dobu kada se zna da su stres, nedostatak vremena i premalo sna, glavni pokretači brojnih oboljenja.
Međutim, zaokupljenost zdravim načinom života može da odvede u drugi problem – ortoreksiju. Spada u poremećaje ishrane, ali za razliku od bulimije i anoreksije, koji imaju za cilj postizanje idealne figure, ortoreksija predstavlja esktremnu posvećnost zdravoj ishrani. Na to ukazuje i njen naziv. Ime potiče od grčkih reči „орто“, tj. „ispravno“ ili „pravilno“ i „orexis“, odnosno „apetit“ tako da u bukvalnom prevodu znači „pravilna ishrana“.
Procenjuje se da se sa njom suočava oko 7 odsto svetske populacije, pri čemu je češća kod žena. S obzirom da ima tendenciju rasta, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate problem.
Da li je ortoreksija posledica modernog doba?
Pojam ortoreksija u nauku uveo je Steven Bratman 1997. godine. U svom članku koji je objavljen u časopisu „Yoga Journal“, Bratman je stanje opisao kao „nezdravu opsesiju onim za šta pojedinac veruje da je zdrava hrana, bez obzira što u njenoj osnovi leži težnja čoveka da takvom ishranom izbegne bolest“.
Prema mišljenju stručnjaka ortoreksija je proistekla iz „helitizma“. Ova ideologija sve više postaje dominantna u zapadnom društvu, a ističe da su vitko telo, mladoliko lice, zdrava ishrana i redovna fizička aktivnost jedina obeležja dobrog zdravlja. U skladu sa tim takve osobe se smatraju uspešnijim, dok su gojazni okarakterisani kao lenje i emotivno nestabilne ličnosti koje ne brinu o svom zdravlju.
Koji su uzroci ortoreksije?
Iako se uzroci i faktori rizika razlikuju od osobe do osobe, mogu se svrstati u 3 grupe.
U biološke spada nasleđe. Naime, postoji veća verovatnoća da će se razviti ukoliko u porodici već postoji neki poremećaj ishrane.
Psihološki uzročnici su vezani, pre svega, za sam tip ličnosti. Perfekcionizam se može projektovati i na nezadovoljstvo svojim telom, što predstavlja osnovu za pokretanje problema. Takođe, može se javiti kod osoba koje imaju kompleks niže vrednosti, kao i kod onih koji pokazuju određene opsesivno-kompulzivne osobine ličnosti.
Društveni izazivači dolaze najčešće iz samog okruženja. Zadirkivanje ili maltretiranje zbog težine u detinjstvu, rad u poslu gde se akcenat stavlja na izgled, preživljena trauma – samo su neki od mogućih faktora.
Koji su simptomi ortoreksije?
Ortoreksiju karakteriše opsesija zdravim namirnicama, te osobe sa ovim problemom veliku pažnju posvećuju planiranju svojih obroka. Opsesivno proveravanje etikete na hrani se podrazumeva, kao i izbacivanje iz jelovnika svega što smatraju da nije zdravo. Ukoliko se desi da pojedu neku od ovih namirnica javlja se osećaj krivice.
Povećan fokus na ono što jedu može ometati druge oblasti života, uključujući i poslovni aspekt i međuljudske odnose, jer često sude o navikama u ishrani drugih.
Ove znake ponašanja prate hronična neispavanost, konstantni umor, pad koncentracije, imuniteta, pa i gubitak telesne težine. Kod pojedinih se razvijaju i drugi psihički problemi, kao što su anksioznost i depresija.
Ortoreksija je problem koji ne treba olako shvatiti, jer može da ugrozi zdravlje. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeŠta je to letnja depresija?
Letnja depresija je čest problem ljudi širom sveta.
Dolazak leta mnogi sa nestrpljenjem očekuju. Omiljeno godišnje doba donosi tople dane ispunjene suncem, prijatne noći i dugoočekivani godišnji odmor. Uživanje na plaži uz šum mora ili miris drveća kroz čije se krošnje probijaju zraci sunca na planini unosi dodatnu draž u ovo doba, te ne čudi što su mnogi već unapred isplanirali kako će provesti svoje slobodne dane.
Međutim, dolasku leta ne raduju se svi. Postoje ljudi kojima topli meseci stvaraju teskobu. Čak i odlazak na letovanje im ne pričinjava zadovoljstvo, dok na poslu nisu motivisani da ostvaraju svoje ciljeve. Šta ih sprečava da se zabavljaju, odmaraju, budu opušteni, jer je leto za to idealan period godine? U pitanju je letnja depresija.
Iako se sezonski afektivni poremećaj, kome pripada i letnja depresija, obično vezuje za dolazak jeseni ili zime, veoma je rasprostranjena u ovo doba godine. Istraživanja pokazuju da početak leta kod 10 odsto ljudi izaziva simptome depresije. Pri čemu se 4 puta češće javlja kod žena nego kod muškaraca.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate problem.
Zašto nastaje letnja depresija?
Uzroci za nastanak depresije u toku leta su različiti. Prema jednoj teoriji oni su povezani sa dnevnim ritmom. Naime, duži dani usled ranog svitanja i kasnog smrkavanja dovode do poremećaja cirkadijalnog ritma, te se ciklus spavanja i buđenja prekida. Problemi sa spavanjem su, pak, jedan od okidača za depresiju.
Neke ljude visoke temperature i povećana vlažnost vazduha teraju u potpunu izolaciju i zatvaranju u klimatizovani stan, čime se stvaraju uslovi za razvoj depresivnih simptoma. Takođe, mogu je izazvati postavljeni društveni standardni lepote. Odnosno, briga kako ćete izgledati u kupaćem kostimu ili letnjoj garderobi koja u mnogo većoj meri otkriva figuru tela. Dok kod roditelja sa malom decom se javlja usled povećanog stresa oko balansiranja obaveza na poslu i čuvanja mališana koji su na raspustu.
Planiranje godišnjeg odmora je još jedan okidač, posebno kada su želje daleko veće od finansijske mogućnosti.
Letnja depresija ima i nasledni faktor. Tačnije javlja se češće kod ljudi u čijim porodicama su registrovani drugi poremećaji raspoloženja.
Koji su simptomi letnje depresije?
Letnja depresija se manifestuje posebnim skupom tegoba, koje se razlikuju od praznične depresije. Osobe koje pate od zimske depresije se osećaju bezvoljno i malaksalo, dok oni koji se suočavaju sa letnjim afektivnim poremećajam nisu fizički usporeni. Naprotiv, osećaju uznemirenost i anksioznost.
Ove simptome prate problemi sa spavanjem, smanjeni apetit i gubitak težine. U pojedinim slučajevima, zbog povećane razdražljivosti, može se javiti i nasilno ponašanje.
Kako se izboriti sa letnjom depresijom?
Poboljšanje kvaliteta sna u letnjim mesecima je najbolji način ne samo da se izborite sa sezonskom depresijom, već i preventivna mera za njeno javljanje. Zato pre spavanja zamračite spavaću sobu kako biste sprečili ocilacije u cirkadijalnom ritmu. Joga i meditacija mogu vam pomoći da se opustite i bolje spavate.
Zdravi lagani obraci i fizička aktivnost, pa i obična šetnja, doprinose eliminisanju simptoma depresije. Svakako, vreme provedeno sa prijateljima i porodicom je dragoceno i za mentalno zdravlje. Samim tim i sprečavanje težih tegoba depresije.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa simptomima depresije ili ste se sa njima suočavali i prethodnih leta potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeŠta je dismorfofobija?
Dismorfofobija, tj. telesna dismorfija predstavlja ozbiljan psihički poremećaj koji karakteriše opsesivna ideja da je neki deo sopstvenog dela tela deformisan, ružan ili nesrazmeran tako da osoba nastoji da to sakrije ili popravi. Ono što je specifično jeste činjenica da je telesna mana izmišljena ili toliko mala da je za druge ljude neprimetna.
Ne postoji osoba koja ne razmišlja o svom telu. Nažalost, internet i pametni telefoni doneli su negativnu stranu – težnju ka nerealnom savršenstvu. Gotovo svakodnevno se srećemo sa fotografijama ljudi savršene građe, prelepog lica i blistavog osmeha. Iako smo svesni u čarobnu moć filtera i raznih beauty aplikacija uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje je sve veći, te ne čudi što na svom telu uočavamo i najsitnije nedostatke.
Međutim, problem nastaje kada o njima počnemo opsesivno da razmišljamo više sati. Istraživanja pokazuju da približno 40 odsto osoba obolelih od dismorfofobije razmišlja o „ružnim“ delovima tela 3 do 8 sati u toku dana, a 25 odsto njih više od 8 sati dnevno.
Dismorfofobija nije bolest modernog doba!
Iako je problem izražen poslednjih godina dismorfofobija je bila poznata od davnina. Još je 1886. godine Enrico Morselli opisao slučaj pacijenta koji je imao osećaj ružnoće svog tela iako njegov izgled to nije pokazivao. Upravo je ovaj italijanski lekar uveo termin dismorfofobija. Naziv potiče od grčkih reči „dismorfia“ što znači „abnormalan“ i „morpho“, odnosno „oblik“.
Znake dismorfofobije primetio je i Sigmund Freud kod jednog svog pacijenta. Ipak, tek krajem 20. veka, tačnije 1980. godine poremećaj je uvršten u zvaničnu klasifikaciju Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje, kao somatoformni poremećaj.
Danas, statistički podaci pokazuju da dismorfofobija pogađa oko 2,4 odsto stanovništva. Obično počinje tokom adolescencije. Mada se može javiti i u ranim 30-im.
Kako se prepoznaje dismorfofobija?
Dismorfofobija se i kod muškaraca i kod žena ispoljava na isti način, ali postoje razlike u fokusu tela. Tako žene više obraćaju pažnju na izgled kukova i delove lica, kao i telesnu masu. Zato nastoje da šminkom prekriju svoje nedostatke na licu ili, pak, traže estetske tretmane koji im nisu potrebni i koji neće rešiti problem. Pojedine sprovode rigorozne dijete, te se mogu razviti i poremećaji ishrane.
Muškarci su više orijentisani na telesnu građu, genitalije i gubitak kose, te opsesivno vežbaju i često zloupotrebljavaju steroide.
Osobe koje pate od dismorfofobije često upoređuju svoj izgled sa izgledom drugih, proveravaju telo u ogledalu i traže potvrdu od okoline kako izgledaju. Takođe, smatraju da se drugi podsmevaju njihovom nedostacima, te osećaju sramotu, poniženje, nedostatak samopoštovanje. Zbog toga mogu da razviju kompleks niže vrednosti, dok je kod pojedinih primetna i socijalna distanca.
Ove simptome neretko prate anksioznost, depresija, pa i suicidne misli. Ni promene na koži nisu retke. Javljaju se kao posledica pipanja i grebanja kože usled pokušaja da se uočeni problem na koži reši, te postoji opasnost da ovakvo ponašanje pređe u patološko stanje, odnosno poremećaj koji se naziva dermatilomanija.
Kako se leči dismorfofobija?
Lečenje se zasniva na kombinaciji farmakoterapije i psihoterapija.
Antidepresivi, kao što su selektivni inhibitori ponovnog preuzimanja serotonina, pomažu u otklanjanju opsesivno-kompulzivnih i deluzionalnih osobina, dok kognitivno bihejvioralna terapija može pomoći pacijentima da prepoznaju pogrešne misaone obrasce. Samim tim i da sagledaju svoje telo u realnom stanju.
Dismorfofobija je začarani krug iz kog ne možete sami izaći, zato na vreme potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj VišeUnutrašnje dete
Unutrašnje dete je sastavni deo svakog čoveka.
Zabavno je biti odrastao. Sami organizujete svoj život, možete da trošite novac na šta god želite, ne morate da tražite dozvolu od roditelja ni za šta. Međutim, bez obzira na godine starosti postoje određene situacije kada ne reagujemo zrelo. Kritika šefa, svađa sa partnerom, jelo koje je zagorelo – samo su neke od njih koje će možda učiniti da se ponovo osećate kao da imate 7 godina.
Upravo u ovim događajima pokreće se vaše „unutrašnje dete“.
Šta je unutrašnje dete?
Iako se pojam „unutrašnje dete“ danas često sreće ne samo u psihologiji, već i u svakodnevnom govoru, malo je onih koji ga razumeju.
Želeći da ukaže na nerešena iskustva iz detinjstva John Bradshaw je uveo koncept „unutrašnjeg deteta“ u nauku u 20. veku. Mada shvatanja o tome postoje odavno. Tako ga je Carl Gustav Jung nazvao „božanskim arhetipom deteta“, a Emmet Fox „čudesnim detetom“.
Prema definiciji u pitanju je „detinji aspekt pojedinca“. Tačnije, predstavlja dečiji deo našeg nesvesnog uma. Kao takvo ono zadržava svoju nevinost, kreativnost, strahopoštovanje i čuđenje prema životu.
Unutrašnje dete je prisutno od prvog dana našeg rođenja tako da na njega utiču sva pozitivna iskustva. Nažalost, uticaj imaju i loši aspekti, kao što su preživljenje traume, strahovi, fizička ili emocionalna zlostavljanja, gubici, pa i odrastanje u disfunkcionalnoj porodici. Svi oni ostavljaju traga u našoj psihi, čak i onih kojih se ne sećamo, ali se ispolje kroz najrazličitije osećaje i reakcije u određenim situacijama.
Zašto je unutrašnje dete važno u odraslom dobu?
Baš kao što genogram može da vam pomogne da razumete svoju porodicu, tako vam shvatanje unutrašnjeg deteta omogućava da pronađete korene svojih problema kao odrasla osoba.
Razumevanje, pa i prihvatanje, svog unutrašnjeg deteta pomoći će vam da otkrijete i izlečite sve potisnute emocije koje ste iskusili dok ste odrastali, a koje su vas sputavale. Zatim, da identifikujete osnovni uzrok svih fobija ili beskorisnih obrazaca, kao i nezadovoljenih potreba. Takođe, stvoriće vam uslove da uvidite da je briga o sebi najvažnija. Ujedno, daće vam odgovor na pitanje kako ojačati samopouzdanje.
Kako prepoznati kada je unutrašnje dete povređeno?
Da biste prepoznali da li vaše unutrašnje dete pati, obratite pažnju na znake koje vam šalje.
Da li se borite da pustite ljude od sebe? Da li i najmanji odlazak nekog izgleda kao napuštanje? Ova i slična pitanja ukazuju na strah od samoće, koji je često povezan da napuštanjem bliske osobe u detinjstvu. To dovodi do panike svaki put kada vidite slične obrasce u budućnosti.
Osećaj neobjašnjivog gubitka ili čežnje može se pratiti do unutrašnjeg deteta kome nedostaje ljubav i saosećanje. Sa druge strane, kod pojedinih se javlja nedostatak poverenja kao posledica izdaje od strane roditelja ili neke druge bliske osobe.
Perfekcionizam može biti pokretačka snaga, ali i znak da smo u detinjstvu naučili da bismo bili voljeni moramo biti „najbolji“. Dok često gubljenje kontrole nad emocijama jasno sugerira da je vaše unutrašnje dete povređeno.
Rad na unutrašnjem detetu zahteva posvećnost i strpljenje. Ukoliko ne možete samostalno da se izborite sa tim, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeDermatilomanija
Dermatilomanija predstavlja poremećaj navika i nagona koji se manifestuje opsesivnim kopanjem kože, stiskanjem akni ili patološkim grebanje. Naziv je dobila od grčkih reči „derma“, što znači „koža“, „tillo“, tj. povlačenje i „mania“ koja označava prekomerno ponašanje ili aktivnost.
Prvi detaljni opis dao je Louis-Anne-Jean Brocq 1898. godine. Proučavanjem pacijentkinje koja je imala nekontrolisanu potrebu da dira akne ovaj francuski dermatolog je jasno postavio karakteristike dermatilomanije. One uključuju stalnu potrebu za ekskorijacijom, grebanjem po koži koje ostavlja rane, pri čemu ova potreba nije fiziološkim simptom, kao i anksioznost koja prati samu radnju.
Statistički podaci otkrivaju da dermatilomanija pogađa oko 5 odsto svetskog stanovništva. Obično se javlja u pubertetu, ali u pojedinim situacijama može se prvi put ispoljiti u kasnijem životnom dobu. Ranijih godina smatrano je da je pretežno ženski problem. Međutim, najnovija istraživanja pokazuju da su samo oko 55 odsto ljudi sa ovim stanjem žene.
Zašto se javlja dermatilomanija?
Tačan uzrok nije otkriven, te se dermatilomanija smatra kompleksnim poremećajem koji izaziva kombinacija više faktora.
Genetika igra važnu ulogu. To znači da je veća verovatnoća da će osoba razviti nagon za opsesivnim kopanjem kože ukoliko je on već registrovan kod nekog od roditelja.
Biološki faktori, takođe, mogu biti pokretači problema. Naime, promene u strukturi mozga koje kontrolišu način na koji učimo i formiramo navike stvaraju osnovu za njegovo javljanje.
Ne treba zaboraviti ni stres koji je uzročnik mnogih zdravstvenih stanja. Zbog toga pojedini stručnjaci dermatilomaniju tumače kao mehanizam koji se javio u borbi sa životnim nedaćama i konstantnoj izloženosti stresu. Mada neki ovaj poremećaj vezuju za dosadu ili neka druga mentalna stanja, kao što su trihotilomanija i autizam.
Koji su simptomi dermatilomanije?
S obzirom da je dermatilomanija opsesivno kompulsivni poremećaj glavni simptom je kompulzivni, tj. impulsivni nagon za kopanjem kože kome je nemoguće odoleti. Iako se za to najčešće koriste prsti, može uključivati i griženje zubima, pa i upotrebu pojedinih oštrih predmeta, kao što su pincete ili igle.
Radnja može biti automatska. Odnosno, osoba, bez razmišljanja i unapred planiranja, prelazi rukama po svom telu, kako bi pronašla delove kože pogodne za svoj nagon. Drugi se, pak, fokusiraju na određeno područje, tako da sate i sate provode čačkajući kožu u tom predelu. Što dovodi do ozbiljnih oštećanja, pa i rana i infekcija.
Dermatilomanija se ispoljava i napetošću koja privremeno nestaje nakon čačkanja. Takođe, prati je osećaj stida i manjak samoupozdanja, te se vidljvi tragovi na koži pokušavaju prekriti odećom i šminkom. Ove posledice poremećaja utiču na normalno funkcionisanje i komunikaciju porodicom i prijateljima, što neretko vodi ka socijalnoj distanci.
Kako se osloboditi dermatilomanije?
Lečenje se zasniva na kombinaciji psihoterapijskih metoda.
Kognitivno bihejvioralna terapija vam pomaže da se suočite sa svojim problemom, kao i izvorom koji je doveo do poremećaja.
Terapija za poništavanje navika omogućava da postanete svesniji svog ponašanja i obrazaca aktivnosti. Na taj način vas uči kako da prekinete štetne navike, što je čačkanje kože u ovom slučaju.
Terapija prihvatanja i posvećenosti ima za cilj da vas podstakne da promenite svoje ponašanje prihvatanjem negativnih osećanja koja ga podstiču.
Dermatilomaniju ne treba olako shvatati, zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više