Digitalno nasilje
Digitalno nasilje je veliki problem modernog doba.
Internet i mobilna tehnologija obeležili su poslednje 2 decenije. Gotovo je nemoguće zamisliti dan bez čitanja štampe na netu, pretraživanja omiljenih rubrika, share-ovanja zanimljivog sadržaja, poslovne korespodencije, ćaskanja sa prijateljima putem mreža i mnogih drugih aktivnosti koje se odvijaju u digitalnom svetu.
Iako nam je život učinio lakšim i mnoge stvari dostupnijim, internet je pokazao i svoju lošu stranu. Počev od izloženosti neprimerenim sadržajima, preko vrbovanja od strane pedofila, pa do različitih oblika maltretiranja – negativni efekti posebno pogađaju mlađe generacije.
Istraživanja su pokazala da je čak 85 odsto mladih bilo izloženo nekom obliku digitalnog nasilja. Pri čemu se svakom 4. to dogodilo više nego jednom. Imajući u vidu statistiku psihološko savetovalište Sana vam skreće pažnju na opasnosti koje ovaj vid maltretiranja donosi.
Šta je sajber-nasilje?
Sajber, tj. digitalno nasilje predstavlja upotrebu interneta i mobilnog telefona, tableta ili računara sa namerom da se neka osoba zastraši, ponizi, uvredi, naljuti ili na bilo koji drugi način povredi. Najčešće se odvija putem društveniih mreža. Mada nije redak slučaj da se dešava i na raznim aplikacijama za razmenu poruka i gejming platformama.
Obično podrazumeva tekstualne ili video poruke, fotografije i pozive kojima se druga osoba uznemirava. Na osnovu njihovog sadržaja postoje različiti oblici digitalnog nasilja.
Uznemiravanje je najrasprostrajeniji vid maltretiranja na internetu. Ono podrazumeva slanje uvredljivih poruka različitog tekstualnog i vizuelnog sadržaja, kao i poziva preteće prirode.
Slično uznemiravanju, sajber uhođenje uključuje uporne napore počinioca da ostvari kontakt sa žrtvom, ali se razlikuje u nameri. Odnosno, ono je rezultat dubokih osećanja prema toj osobi, bilo da su ona pozitivna ili negativna. Postoji i veća verovatnoća da će se iz digitalnog sveta ova vrsta nasilja preneti u realni.
“Doxing” predstavlja iznošenje u javnost, bez prethodnog odobrenja, ličnih podataka neke osobe, kao što je kućna adresa, broj mobilnog telefona ili radno mesto.
Hakovanje naloga i otvaranje lažnih profila na ime nekoga, takođe, spadaju u digitalno nasilje. Oni imaju za cilj da naškode reputaciji osobe.
Osvetnička pornografija je distribuiranje na društvenim mrežama ili pornografskim platformama seksualno eksplicitne ili kompromitujuće slike osobe. U većini slučajeva ovo nasilje vrši bivši partner.
Razlike između digitalnog i maltretiranja licem u licem
Glavna odlika cyberbullying-a je anonimnost. Upravo činjenica da se ne zna identitet napadača daje “snagu” da nastavi sa maltretiranjem.
Za razliku od napada koji se dešavaju u stvarom svetu, maltretiranje na internetu nema ograničenja u pogledu vremena. Ono se događa u svakom trenutku i na bilo kom mestu, poprimajući masovni karakter. Naime, uznemiravajuće poruke, komentari ili slike se lako šire putem interneta do drugih ljudi, a veoma je teško obrisati ovakve sadržaje sa društvenih mreža ili foruma.
Koje su posledice digitalnog nasilja?
Svima je dobro poznato koliki je uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje, naročito pripadnica lepšeg pola. Međutim, digitalno nasilje ostavlja mnogo teže posledice na fizičko i mentalno zdravlje.
Osećaj srama i neprijatnosti, manjak samopouzdanja, uznemirenost i ljutnja su karakteristični efekti koje izaziva sajber-nasilje. Prate ih razdražljivost, gubitak interesovanja, pad kocentracije, socijalna distanca, pa i depresija i anksioznost.
Pored psihičkih, maltretiranje putem interneta ostavlja i fizičke posledica. Osobe koje se sa njim suočavaju imaju probleme sa spavanjem, pate od čestih glavobolja, bolova u stomaku, hroničnog umora, a mogu se javiti i poremećaji ishrane.
Digitalno nasilje ne treba zanemariti, već na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeKonflikti u vezi
Konflikti u vezi su sastavni deo svakog ljubavnog odnosa.
Ma koliko se dvoje vole i imaju iste poglede na najvažnije životne stvari, nemoguće je da se slaažu u svemu. Svi smo mi različiti, te se međusobno razlikuju i naša mišljenja, očekivanja, potrebe, pa i želje i navike.
U zavisnosti od toga koliko se partneri razlikuju, konflikti u vezi su neminovnost kao proces prilagođavanja jedno drugom. Čak i kasnije, nakon godina zajedničkog života, svađe i nesuglasice su sasvim normalna pojava. Apsolutno odsustvo konflikata ukazuje da veza ne funkcioniše, tj. da partneri ili nešto kriju ili nisu dovoljno zainteresovani jedno za drugo.
Međutim, način na koji se odnosite prema konfliktima govori da li je vaš odnos zdrav ili ne. Samim tim i da li će veza opstati ili je osuđena na propast.
Konstruktivni konflikti u vezi
Konflikti nisu isključivo pokazatelj nepoštovanja, nedostatka ljubavi i loših međusobnih odnosa. Ukoliko se radi na njima i zajedničkim snagama se rešavaju mogu, zapravo, da prodube vezu. Istovremeno, da učine da bolje razumete svog partnera, njegova osećanja i potrebe. Što je osnova za dalju dobru komunicaciju i stabilan odnos.
Svi znamo kolika je važnost komunikacije u partnerskim odnosima. Jasan, iskren i potpun dijalog je ključan za uspešan odnos i smanjenje sukoba. Deljenje i razumevanje se najbolje postiže kada ne projektujemo sopstvena uverenja o partneru ili onome što će oni reći, već iskreno obraćamo pažnju na verbalno i neverbalno ponašanje. Što znači da se o problemu koji je doveo do razdora treba pričati otvoreno, uz uvažavanje mišljenje partnera, a bez vike, prozivanja i omalovažavanja. Nazivanje partnera uvredljivim imenima, pretnje i korišćenje podrugljivog ili sarkastičnog tona ne samo da je odraz nepoštovanja, već sprečava efikasnu komunikaciju.
U zdravim odnosima nema povlačenja pri problemima, čak i ako su teme “teške i bolne”. Umesto izbegavanja, par zajedničkim snagama radi na njegovom rešavanju. Pri čemu bilo kakve ucenjivačke i manipulativne psihološke igre nisu dozvoljene.
Nemojte da zaboravite da je kompromis u većini slučajeva najbolje rešenje. Odnosno, prihvatanje da postoje razlike u mišljenjima, ali da one nisu prepreka za normalno funkcionisanje.
Kako destruktivni konflikti u vezi utiču na fizičko i mentalno zdravlje?
Konflikti u vezi ne dovode samo do loših međusobnih odnosa, već utiču na kvalitet života. Brojna istraživanja su pokazala da postoji veza između ponavljajućih ili produženih sukoba i zdravlja. Oni, pre svega, izazivaju konstantni stres koji, dugoročno gledano, narušava celupno zdravlje.
S obzirom da je imuni sistem oslabljen prehlada, grip, virusi i razne infekcije postaju verni pratioci jednog od partnera. Kod nekih je prisutan hronični bol povezan sa stresom. Obično je to glavobolja, bol u leđima ili vratu.
Verovali ili ne, konflikti direktno utiču na probleme sa varenjem, uključujući mučninu, dijareju, zatvor. Mada se mogu javiti i ozbiljnije tegobe kao što je gastritis i čir na želucu. Takođe, izazivaju pojavu bubuljica, opadanje kose, bolesti zuba i desni. Vremenom, mogu da budu uzrok srčanih oboljenja i hipertireoze.
Poremećaji ishrane, anksiozni poremećaji, depresija, problemi sa spavanjem, kao i seksualna disfunkcija ili promene libido – samo su neke od komplikacija mentalnog zdravlja usled stalne izloženosti konfliktnim situacijama.
Imajući ovo u vidu, ali i u želji da sačuvate svoju ljubavnu vezu, ukoliko vi i vaš partner ne možete sami da rešite nesuglasite, potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Stokholmski sindrom
Stokholmski sindrom predstavlja ozbiljan psiho-socijalni poremećaj koji se definiše kao naizgled teško shvatljiva pojava zbližavanja, razvijanja osećaja poverenja, specifične emocionalne veze, pa i identifikacije žrtve sa agresorom.
Termin je u nauku uveo Nils Bejerot u drugoj polovini 20. veka. Ovaj švedski psihijatar i kriminolog bio je podstaknut dešavanjima koja su usledila nakon neuspele pljačke banke 1973. godine u gradu po kojem je pojava dobila ime. Naime, pljačkaši banke su 6 dana držali kao taoce radnice koje su se sa njima emocionalno povezale.
Nakon oslobađanja primećeno je neobično ponašanje žrtava. Ne samo da nijedna nije htela da svedoči protiv otmičara, već su ih branile. Vrhunac je bila veza jedne od radnica sa pljačkašem koja je nastavljena i tokom njegovog služenja zatvorske kazne.
Iako se Stokholmski sindrom vezuje za neobični odnos žrtava i taoca, može se razviti i u drugim situacijama. Odnosno, u ulozi agresora može se naći bilo koji zlostavljač koji kao dominantna osoba ima moć upravljanja nad drugom osobom.
Zašto nastaje Stokholmski sindrom?
Bez obzira na brojne studije uzrok je još uvek nepoznatog porekla. Naučnici su utvrdili vezu instikta opstanka i suočavanja sa situacijom lišavanja slobode. Što znači da žrtva razvija Stokholmski sindrom da bi preživela. Samim tim izbegla mučenje, maltretiranje, pa i smrt.
Stresna situacija, ispunjena strahom i neizvesnošću, stvara pasivno-agresivni položaj koji izaziva neravnotežu i nestabilnost žrtve. Kao posledica toga razvija se posebni oblik zavisnosti prema otmičaru.
Neki naučnici ističu da su ovom sindromu sklonije osetljivije, emocionalno slabije osobe. Manjak samopouzdanja dovodi do identifikacije sa otmičarem, a u pojedinim slučajevima i do potpune promene raspoloženja i ponašanja tako da žrtve počinju da dele mišljenje sa svojom zlostavljačima.
Rizik od razvoja Stokholmskog sindroma se povećava trajanjem traume. Što više vremena protekne, veća je mogućnost zbližavanja, te i manja verovatnoća povređivanja talaca.
Kako se Stokholmski sindrom ispoljava?
Osim ispoljavanja privrženosti i emocija prema agresorima, osobe koje pate od Stokholmskog sindroma negativno reaguju na policiju ili bilo kog drugog ko želi da im pomogne, jer ih smatraju uzrokom razdvajanja.
Jasno pokazuju mržnju prema spasiocima, odbijajući saradnju sa njima, a pojedine su spremne i da lažno svedoče kako bi dale alibi svojim napadačima.S obzirom da su zlostavljači vešti manipulatori nakon spasavanja kod žrtava se javlja osećaj krivice i kajanja zbog slobode koju su dobile dok su oni u zatvoru. Kao posledica toga može nastati i socijalna distanca u odnosu na članove porodice i najbliže prijatelje.
Konfuzija, zamućeno pamćenje i zabluda su kognitivni pratioci sindroma, a često se razvijaju i depresija i anksioznost.
Stokholmski sindrom u modernom dobu
Nažalost, Stokholmski sindrom nije retka pojava danas. Obično se sreće u lošim ljubavnim vezama koje su praćene fizičkim i psihičkim zlostavljanjem. Nije redak slučaj da se razviju kod dece koja trpe nasilje u porodici.
Psihoterapija ima ključnu ulogu za oslobađanje Stockholmskog sindroma.Psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da se suočite sa preživljenom traumom kako bi mogli da se vratite normalnom životu.
Pročitaj VišeReduplikativna paramnezija
Reduplikativna paramnezija spada u znatiželjne mentalne poremećaje, tačnije jedan je od sindroma zablude i pogrešne identifikacije. U pitanju je zabluda ili uverenje da je neko mesto duplirano. Što znači da osoba veruje da istovremeno postoje 2 ili više potpuno istovetnih mesta. Mada se može manifestovati i zabludom da je neko mesto premešteno na drugo mesto.
Obično je pogrešna identifikacija vezana za dobro poznata mesta, kao što su sopstveni dom, radni prostor, bolnica, prodavnica u kojoj svakodnevno kupuje isl. Veoma retko osoba ima uverenje da su duplicirane egzotične destinacije, mesta iz dalekih zemalja ili ona koja su potpuno nepoznata.
Reduplikativna paramnezija se retko javlja, pri čemu je zastupljenija kod muškaraca. Više od 70 odsto registrovanih pacijenata su muškog pola.
Reduplikativna paramnezija je nedovoljno ispitan psihički poremećaj
Psihički problemi koje donosi sindrom zablude i pogrešne identifikacije registrovani su još u 18. veku. Naime, švajcarski prirodnjak Charles Bonnet je 1788. godine opisao simptome kod žene koji se danas pripisuju Cotardovoj zabludi. Odnosno, poremećaju koji karakteriše zabluda da je osoba mrtva, da ne postoji, da truli ili da je izgubila krv i unutrašnje organe.
Pojam reduplikativne paramnezije u nauku uveo je Arnold Pick 1903. godine. Ovaj psihijatar je naziv upotrebio kako bi opisao pacijenta sa Alchajmerovom bolešću koji je verovao da je premešten iz gradske bolnice u drugu koja izgleda identično, ali se nalazi u poznatom predgrađu. Da bi objasnio svoju zabludu tvrdio je da Pick i ostatak medicinskog osoblja rade u obe bolnice.
Međutim, tek u drugoj polovini 20. veka ovom problem je posvećena veća pažnja. Razlog za to bila su 3 slučaja koja je Benson prijavio 1976. godine. Ne samo da je opisao simptome svojih pacijenata, već je pokušao da objasni uzroke koji su ih izazvali.
Zašto nastaje reduplikativna paramnezija?
Oštećenja mozga, pre svega, desne moždane hemisfere i oba frontalna režnja, glavni je uzročnik nastanka reduplikativne paramnezije. Usled pogoršanja vizualno-prostorne percepcije i gubitka vizuelne memorije dolazi do gubitka orijentacije, što za posledicu ima stvaranje lažnih sećanja.
U većini slučajeva oštećenja mozga koja dovode do sindroma zablude i pogrešne identifikacije rezultat su traumatske povrede mozga, tumora mozga ili moždanog udara. Mogu biti izazvana i drugim oboljenjima mozga, kao što je encefalopatija.
Istraživanja su pokazala da neurodegenerativne bolesti, tj. demencija i Alchajmerova bolest, spadaju u potencijalne faktore koji dovode do ovog poremećaja. Ne treba zanemariti ni psihološke uticaje, jer se reduplikativna paramnezija ponekad javlja kod depresije i shizofrenije.
Kako se leči reduplikativna paramnezija?
Iako ne postoji tačno određen specifičan tretman lečenje se zasniva na kombinaciji medikamenata i psihoterapije.
Od lekova najčešće se prepisuju antidepresivi kako bi se suzbile promene raspoloženja koje prate ovaj poremećaj. Ipak, ključnu ulogu ima psihoterapija koja je usmerena na otkrivanje uzroka koji su doveli do problema, kao i učenju pacijenta kako realno da sagleda svet oko sebe.
Nemojte da dozvolite da vam zabluda ili uverenje naruše normalno funkcionisanje, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Socijalna inteligencija
Socijalna inteligencija ima važnu ulogu u formiranju ličnosti.
Pri pomenu inteligencije mnogima je na pameti logički IQ. On je ključan za razumevanje problema i pronalaženje rešenje ali ne treba zanemariti ni 7 drugih vrsta inteligencije. Jedna od njih je socijalna.
Čovek je društveno biće, te je potreba da bude okružen drugim ljudima usađena u njegovoj prirodi. Sa druge strane, kroz odnose sa porodicom, prijateljima, kolegama, pa i neznancima, formira se naš mozak i razvija određeno ponašanje.
Nažalost, savremeno doba obeležava virtuelni svet. U njemu je uticaj društvenih mreža toliko jak da gotovo sve svoje slobodno vreme provodimo na njima. Iako nam one omogućavaju da razgovaramo sa ljudima širom sveta, zapravo, to nije prava komunikacija. Emocije na licu zamenili su emotikoni, dok su izrazi i gestikulacija nevidljivi, te ne možemo jasno da vidimo kako se neko oseća, niti šta zaista misli. Kao posledica toga javljaju se sve veća usamljenost i socijalna distanca.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovališta Sana vam otkriva šta karakteriše socijalnu inteligenciju.
Šta je socijalna inteligencija?
Socijalna inteligencija ili emotivna inteligencija, kako se još naziva, predstavlja sposobnost poznavanja sebe, ali i drugih.
Odnosno, ona je zbir međusobno povezanih sposobnosti koje uključuju emocionalnu osetljivost, socijalnu analitičnost, samokontrolu, toleranciju i socijalnu adaptabilnost. Takođe, obuhvata sposobnost tačnog prepoznavanja i razumevanja osećanja drugih i pronicljivost u otkrivanju i tumačenju skrivenih namera drugih. Zahvaljujući njoj osoba može na pravi način da reaguje u interpersonalnim odnosima.
Teoriju o socijalnoj inteligenciji prvi je postavio 1920. godine američki psiholog Edward Thorndike definišući je kao “sposobnost da se shvati i upravlja muškarcima i ženama i dečacima i devojčicama, mudrim postupanjem u ljudskim odnosima”. Po njemu ona je ekvivalentna interpersonalnoj inteligenciji koju je identifikovao Howard Gardner.
Značaj ističe i psiholog Nicholas Humphrey koji smatra da upravo socijalna inteligencija određuje ko smo mi, dok Sean Foleno naglašava da je ona neophodna za uspeh u životu.
Kako se prepoznaje socijalna inteligencija?
Ljudi koji poseduju izraženu socijalnu inteligenciju pokazuju niz zajedničkih osobina. Pre svega, dobri su slušaoci. To znači da stvarno obraćaju pažnju na ono što im neko govori, a ne slušaju samo da bi odgovorili.
S obzirom da su otvorenog um, čak i kada se ne slažu sa nečijim mišljenjem, pažljivo će saslušati argumente koje im druga strana iznosi umesto da odmah krenu sa dokazivanjem svog stava. Time su u značajno meri izbegnuti konflikti.
Socijalno inteligentne osobe mogu se pohvaliti visokim konverzacijskim veštinama koje im omogućavaju da uspešno komuniciraju sa ljudima različitih profila, što je posebno značajno u poslovnom svetu. Empatija je još jedna osobina. Razumevanja misli i osećanja drugih, bez generalizovanja, čini osnovu dobrih odnosa.
Svesni da ugled može biti presudan obraćaju pažnju i kakav će utisak ostaviti na druge ljude. Ipak, ne očekuju divljenje i pohvale, već o svojim uspesima govore na umeren način.
Čovek se ne rađa sa socijalnom inteligencijom. Ona se formira iz iskustva sa ljudima i učenja iz uspeha i neuspeha u društvenim okruženjima, a značajne savete kako da je razvijete može vam dati psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišePraznična depresija
Praznična depresija, baš kao što joj naziv kaže, javlja se uoči novogodišnjih i božićnih praznika.
Kraj jedne i početak nove godine za mnoge su asocijacija za odmor, okupljanje sa dragim ljudima, pa i prikupljanja snage za energičan početak novog godišnjeg perioda. Čak i kada je prisutan pritisak zbog završetka obaveza na poslu, planiranja obroka za porodicu i žurbe oko kupovine poklona, praznici se smatraju najradosnijim dobom godine koji su ispunjeni smehom.
Međutim, za neke ljude je sva ta zimsko – praznična euforija opterećujuća, a praznici mogu biti emocionalno iscrpljujući i težak period. Nažalost, iz godine u godinu raste broj onih koji se tako osećaju. Prema istraživanjima praznična depresija pogađa oko 6 odsto svetskog stanovništva.
Koji su okidači za prazničnu depresiju?
Uzroci za pojavu ove depresije su brojni. Jedan od njih je nedostatak sna. Užurbani raspored oko praznika može dovesti do nedostatka sna, što povećava stres. Upravo je on glavni pokretač neraspoloženja i bezvolje.
Ljudi se ponekad okreću nezdravim mehanizmima kao pomoći za suočavanje sa prazničnom tugom. U tim situacijama, prekomerno konzumiranje alkohola i prejedanje mogu biti kontraproduktivni. Odnosno, mogu učiniti simptome praznične depresije izraženijim.
Kod većine okidač za prazničnu depresiju su finansije. Iako nepovoljno materijalno stanje može biti uzrok napetosti tokom cele godine, pojačano trošenje na poklone, putovanja, hranu ili zabavu tokom praznika dovodi do stresa, a zatim i do beznadežnosti, tuge i osećaja bespomoćnosti. Posebno kod ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem, a trude se da sada udovolje svim članovima svoje porodice.
Usamljenost usled nemogućnosti da provedete praznike sa porodicom i prijateljima, takođe, je vodeći pokretač praznične depresije. Neretko, gubitak bliske osobe pokreće problem, jer se vraćaju uspomene na ranije praznike koje ste zajedno provodili.
S obzirom da na kraju godine sumiramo postignuto, neispunjeni ciljevi, naročito oni koji su nerealno postavljeni, stvaraju žaljenje ili osećaj neuspeha što često može da dovedu do depresivnog raspoloženja.
Znaci na koje treba obratiti pažnju
Bez obzira da li ste upoznati sa prazničnim stresom i depresijom ili je ovo prvi put da se vi ili neko od vaših najmilijih suočava sa njima, postoje jasni simptomi koji ukazuju na ovaj problem.
Osećaj apatije, tuge i bezvolje koji traju više od 2 nedelje su karakteristični znaci. Prate ih i osećaj bezvrednosti ili krivice, kao i pojačana napetost i anksioznost.
Praznična depresija dovodi do gubitka interesovanja za stvari u kojima ste nekada uživali. Primetna je i slabija koncentracija, pa i socijalna distanca.
Osobe koje pate od praznične depresije imaju problema sa spavanjem, te je prisutan umor koji može preći u hronično stanje. Javlja se i pojačani apetit koji vodi povećanju telesne težine. Promene u fizičkom izgledu dodatno produbljuju beznadežno raspoloženje.
Kako se nositi sa prazničnom depresijom?
Svež vazduh i sunčevi zraci podižu raspoloženje. Fizička aktivnost je ne samo najbolji “lek”, već i preventiva za prazničnu depresiju, što potvrđuju brojna istraživanja koja su pokazala kolika je psihološka važnost vežbanja.
Okruženje je još jedan faktor koji može pomoći. Stručnjaci savetuju da što više vremena provodite sa dragim ljudima na koje možete da se oslonite tokom praznika – bilo da su u pitanju porodica ili prijatelji.
Ipak, nemojte da zaboravite da je praznična depresija kompleksni problem, te je neophodna i stručna pomoć. Zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišeStrah od samoće
Strah od samoće predstavlja anksiozni poremećaj povezan sa osećajem usamljenosti.
Iako je usamljenost nakon napornog dana dobra, čovek je socijalno biće te ima izraženu želju da bude okružen ljudima. Kontakt sa drugima, povezanost, ljubav i bliskost jesu prirodne potrebe koje leže u karakteru svakog. Samim tim njihov nedostatak stvara nelagodu i patnju.
Kako su ovi efekti kratkotrajni, ne mogu da naruše kvalitet života. Problem nastaje kada preovlada iracionalni strah da ćemo ostati sami, čak i na kratko, koji prerasta u fobiju poznatu pod nazivom eremofobija.
Ime potiče od grčke reči “erēmia” koja u prevodu znači “pustinja”, tj. mesto na kome nema drugih ljudi. Što je i najbolji opis ljudi koji pate od nje.
Zašto se javlja strah od samoće?
Eremofobija spada u specifične fobije, pa tačan uzrok nije u potpunosti otkriven. Zbog toga postoje različite teorije o faktorima koji dovode do nje.
Prema jednoj grupi naučnika strah od usamljenosti je posledica evolutivnog razvoja čoveka. Naime, pojedine fobije su bile sasvim opravdane u stara vremena, usled tadašnjih uslova života. Tako je strah od insekata u antičkoj Grčkoj bio normalna pojava jer su ove životinje u to doba predstavljale veliku opasnost za ljude. Na osnovu toga eremofobija se povezuje sa strahom za život, jer sam čovek bio je lak plen za napadače, pa i za životinje.
Druga grupa ističe da je strah od samoće stečen. Odnosno, da je rezultat preživljene traume. Osećaj bespomoći koji se tada javio generalizuje se na svaku kasniju situaciju vezanu za samoću. Obično se razvija kod osoba koje su u detinjstvu zanemarivane od strane roditelja ili bile napuštene. Takođe, zlostavljenje može da bude uzrok ovog problema.
Kako se manifestuje strah od samoće?
Osobe koje pate eremofobije nastoje da u svakom trenutku budu okružene ljudima. Problem nastaje kada ne mogu da stupe u kontakt sa njima. Tada se javljaju napadi panike koji su praćeni fiziološkim simptomima usled suočavanja sa svojim strahom. Preznojavanje, vrtoglavica, glavobolja, ubrzan rad srca ili problemi sa disanjem – karakteristični su znaci. Slede ih mučnina, bol u grudima, sušenje ustiju, pa i zujanje u ušima i dezorijentacija.
U ekstremnim slučajevima dolazi do potpune zavisnosti od ljudi iz okruženja. Da bi ih zadržali uvek u svojoj blizini postaju vešti manipulatori. Ovakvo ponašanje često ima suprotni efekat, te bliski prijatelji polako se udaljavaju od njih.
Strah od samoće se može razviti i kada osoba nije fizički sama. U toj situaciji nastupaju opsesivne misli koje navode na mogućnost šta će biti ako ostanu sami. Što za posledicu ima zamagljivanje sposobnosti rasuđivanja i racionalizacije, te nastanak velike teskobe.
Kako pobediti eremofobiju?
Strah od samoće narušava kvalitet života, a vremenom može da preraste u strah od smrti.
S obzirom da predstavlja ograničavajući faktor za napredovanje i normalno funkcionisanje, veoma važno potražiti stručnu pomoć.
Cilj psihoterapije jeste otkrivanje uzroka koji su doveli do straha. Istovemeno, kognitivna rekonstrukcija ima zadatak da izmeni nerealna uverenja i učini ih prilagodljivijim stvarnosti i očekivanjma prema sebi i okolini.
Nemojte da dozvolite da vam strah od samoće određuje kako ćete živeti, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Enureza – Umokravanje kod dece
Enureza je poznatija kao mokrenje u krevet.
Noćno mokrenje u krevet, najčešći je tip poremećaja eliminacije mokraće. Dnevno umokravanje se naziva dnevna enureza. Neka deca se umokravaju samo noću ili danju, a neka imaju kombinaciju ova dva oblika. Enureza se ne dijagnostikuje osim ako dete nije starije od 5 godina.
Koji su simptomi enureze?
Glavni simptomi enureze uključuju:
- Ponovljeno mokrenje u krevet,
- Umokravanje u odeći,
- Umokravanje najmanje dva puta nedeljno tokom otprilike tri meseca.
Šta uzrokuje enurezu?
Mnogi faktori mogu biti uključeni u razvoj enureze kod dece.
Nehotično ili nenamerno oslobađanje urina može biti rezultat:
- Male bešike,
- Perzistentne infekcije urinarnog trakta,
- Teškog stresa,
- Kašnjenja u razvoju koja ometaju učenje samostalnog odlaska u toalet.
Dobrovoljna ili namerna enureza može biti povezana sa drugim mentalnim poremećajima, uključujući poremećaje ponašanja ili emocionalne poremećaje kao što je anksioznost.
Čini se da se enureza takođe javlja u porodicama gde je problem kod oca ili majke već postojao u detinjstvu, što sugeriše da sklonost ka ovom poremećaju može biti nasledna (prenošena sa roditelja na dete, posebno sa očeve strane).
Pored toga, učenje deteta da samostalno odlazi u toalet, koje je bilo prisilno ili započeto kada je dete bilo premlado, može biti faktor u razvoju enureze. Deca sa enurezom se često opisuju kao “veliki spavači” koja ne uspevaju da se probude zbog potrebe za mokrenjem ili kada im je bešika puna.
Koliko je česta enureza?
Enureza je uobičajen problem u detinjstvu. Procene sugerišu da 7% dečaka i 3% devojčica od 5 godina imaju enurezu. Ovi brojevi pokazuju oscilaciju na 3% dečaka i 2% devojčica do 10. godine.
Većina dece preraste ovaj problem kada postanu tinejdžeri, sa samo oko 1% muškaraca i manje od 1% žena koje imaju ovaj poremećaj u dobi od 18 godina i kasnije.
Kako se dijagnostikuje enureza?
Prvo, lekar će uzeti anamnezu i obaviti fizički pregled kako bi isključio bilo kakav medicinski poremećaj koji može izazvati oslobađanje urina, što se naziva inkontinencija.
Laboratorijski testovi se takođe mogu obaviti, kao što su analiza urina i krvi za merenje šećera u krvi, hormona i funkcije bubrega. Fizička stanja koja mogu dovesti do inkontinencije uključuju dijabetes, infekciju ili funkcionalni ili strukturalni defekt koji uzrokuje blokadu urinarnog trakta.
Enureza takođe može biti povezana sa određenim lekovima koji mogu izazvati konfuziju ili promene u ponašanju kao neželjeni efekat. Ako se ne pronađe fizički uzrok, lekar će postaviti dijagnozu enureze na osnovu simptoma i trenutnog ponašanja deteta.
Stres kao okidač?
Stresan događaj u životu mlade osobe ponekad može izazvati mokrenje u krevet. Sukob kod kuće ili u školi može dovesti do umokravanja vašeg deteta noću.
Drugi primeri situacija koje mogu biti stresne za decu i mogu izazvati incidente mokrenja u krevetu uključuju: rođenje brata i sestre preseljenje u novi dom…
Razgovarajte sa svojim detetom o tome kako se oseća. Razumevanje i saosećanje mogu mu pomoći da prihvati bolje svoju situaciju, što može da stavi tačku na mokrenje u krevet u mnogim slučajevima.
Veoma je bitno da se uzdržite od kažnjavanja vašeg deteta zbog mokrenja u krevet. Važno je sa njima imati otvorene i iskrene razgovore o postojećem problemu. Uveravanje deteta da će to na kraju prestati i da je samo prolaznog karaktera, može biti od velike pomoći. Takođe, dobro je dozvoliti i podsticati svoje dete da preuzme onoliko odgovornosti koliko je primereno njegovom uzrastu. Na primer, držite suv peškir pidžamu i donji veš pored kreveta u koje se dete može presvući ako se probudi mokro. Zajednički rad pomaže da se stvori okruženje koje će biti podrška detetu u prevazilaženju problema.
Iako mokrenje u krevet može biti normalno kod mlađe dece, razgovarajte sa svojim pedijatrom ako je vaše dete starije od 5 godina i još uvek ima problem barem nekoliko puta nedeljno. Budite svesni i toga da umokravanje može prestati samo od sebe, onog momenta kada dete uđe u pubertet.
Ukoliko vam je potrebna pomoć i podrška psihologa, jer mislite da problem sa umokravanjem kod svog deteta ne možete da rešite sami, budite slobodni da nas kontaktirate.
Pročitaj Više