
Strah od promene – Zašto nastaje?
Strah od promene je česta pojava među ljudima širom sveta.
Moderno doba karakterišu stalne promene, razvijaju se nove tehnologije, novi uređaji, pa i nove obaveze kojima moramo da se prilagodimo. Iako se svet oko nas menja i shvatamo da je to jedina konstanta u našim životima mnogi ne žele da je prihvate. Tada promene umesto da budu predmet žudnje postaju izvor straha protiv kog se borimo.
Strah od promene javlja se jer ne možemo predvideti njihov ishod, te smo usmereni na izbegavanje neizvesnosti. Naš mozak više voli predviljive, čak i negativne ishode, pre nego neizvesne koji mogu da predstavljaju pozitivnu promenu.
S obzirom da strah od promene može biti kočeći element u napretku, pa i normalnom funkcionisanju, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da ga prepoznate i prevaziđete.
Šta je strah od promene?
Metateziofobija predstavlja iracionalan strah koji se javlja pri suočavanju sa novim situacijama ili iskustvima. Ljudi su svesni da je on nerealan, ali ne mogu da ga kontrolišu. Zbog toga se trude da na sve moguće načine izbegnu promene, bez obzira što to dovodi do ometanja ličnog i profesionalnog života.
Kao i kod drugih strahova, prisutna je izražena anksioznost sa približavanjem promene. Prate je napadi panike koji se manifestuju fizičkim simptomima kao što su ubrzani rad srca, prekomerno znojenje i otežano disanje. Osobe koje pate od ovog problema često osećaju i hronični umor, bolove, a razvijaju i depresivne misli.
Kako promena može da donese nepredvidive situacije ljudi radije biraju da ostanu na sigurnom, ma koliko zona komfora bila loša za njih. Upravo to dokazuje činjenica da pojedini ostaju u toksičnoj vezi, jer se plaše da budu sami ili da moraju da idu na sastanke kako bi pronašli novog partnera. Drugi, pak, ostaju na poslu kojim nisu zadovoljni, jer se plaše da započnu novi. Imajući ovo u vidu možemo da kažemo da je strah od promene povezan sa strah od neuspeha.
Zašto nastaje?
Strah od promene može proizaći iz lošeg iskustva iz detinjstva koje je izazvano nekom promenom. Mada je češći slučaj da je rezultat roditeljskog vaspitanja. Naime, odrastati u okruženju u kome se promena vidi kao pretnja dovodi do formiranja stava da je bolje izbeći nego izmeniti nešto u svom životu.
Genetski faktori, takođe, igraju važnu ulogu, kao i sklop ličnosti. Ljudi su predodređeni da vole da imaju kontrolu. Samim tim pojedine promene mogu da stvore osećaj nesigurnosti i gubitka kontrole nad životom, posebno kod onih koji imaju manjak samopouzdanja.
Kako prevazići strah od promene?
Da biste izbegli strah od promene, odnosno nepoznatog trudite se da prikupite što više infomacija. Na taj način u velikoj meri možete predvideti ishod promene, pa i pripremiti se na negativne posledice.
Obično strah nije prisutan od detinjstva, već se javio u nekom trenutku. Zato stručnjaci savetuju da razmislite o prošlim iskustvima i prisetite se kako ste se ranije suočavali sa promenama. Pozitivan stav je osnova za prihvatanje svih neizvesnosti, pa i nesavršenosti. U tome vam mogu pomoći mindfulness tehnike koje će razviti sposobnost prevazilaženja izazova u životu.
Ukoliko, i pored uloženog truda, ne možete sami da prevaziđete strah od promene potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Kognitivne distorzije
Kognitivne distorzije su, zapravo, u najširem smislu reči greške u mišljenju.
Naše misli određuju naše ponašanje samim tim, celokupni naš život. Od toga kako doživljavamo svet oko nas, kako reagujemo na određene situacije zavisi naše raspoložanje, pa i navike koje se formiraju.
U većini slučajeva ljudi imaju racionalno razmišljanje. Međutim, problem nastaje kada su naše misli nezdrave, tada mozak ne može pojedine stvari da sagleda u pravom smislu, pa ih tumači kroz iracionalna uverenja. To za posledicu ima negativno raspoloženje i disfunkcionalne akcije.
Upravo se ove, iracionalne, “napumpane” misli koje remete jasnu percepciju stvarnosti nazivaju kognitivne distorzije. Vremenom, one postaju ukorenjeni deo naše prirode, javljajući se kao automatske misli, tako da narušavaju mentalno zdravlje. Odnosno, dovode do konstantnog stresa, depresije i anksioznosti.
Imajući u vidu ozbiljnost komplikacija, psihološko savetovalište Sana vam skreće pažnju kako da prepoznate kognitivne distorzije.
Kognitivne distorzije su definisane 60-ih godina
ABC model koji je sredinom 20. veka razvio američki psiholog Albert Ellis pokrenule su otkrivanje kognitivnih distorzija. Naime, na osnovu tumačenja da naše neracionalne misli mogu da dovedu do emocionalnih poremećaja, tj. aktivirajućeg događaja Aaron T. Beck je primetio da njegovi pacijenti imaju automatski iskrivljene misaone procese, te misli, pa i strahovi naročito su bili izraženi kod ljudi sa problemom depresije. Gotovo sve vreme bili su prisutni u njihovom ponašanju, a da oni toga nisu bili svesni.
Polazeći od ovog stava, Beck je 1972. godine objavio knjigu “Depresija: Uzroci i lečenje”. Upravo u poglavlju “Simptomatologija depresije” prvi put je objasnio kognitivne distorzije, kroz manjak samopouzdanja, negativna očekivanja, samokritičnost, neodlučnost i izobličene slike tela.
Najčešće kognitivne distorzije
“Skakanje na zaključak” predstavlja pogrešno mišljenje sa kojim se gotovo svaka osoba susrela. U pitanju je izveden zaključak iz pojedinačnog slučaja, bez postojanja pravih argumenata koji ga podržavaju. Oni su često u formi “proricanja sudbine”, kao na primer: “Ostavio me momak, nikad se neću udati”. Ili, pak: “Misliće da nisam normalna kad me vide samu u pozorištu”.
„Fokusiranje na negativno” je isključivo orijentisanje na negativne detalje, dok se pozitivne stvari zanemaruju. Osobe koje na ovaj način razmišljaju broje svoje greške i neuspehe, čak i kada su nevažni. Za razliku od njih bilo kakav veliki uspeh ne vide. Fokusiranje na negativno je u uzročno-posledičnoj vezi sa distorzijom zvanom “diskvalifikovanje pozitivnog”.
“Polarizovano mišljenje” se zasniva na stavu “ili-ili”, pa je poznato i kao “crno-belo” mišljenje ili mišljenje “sve ili ništa”. S obzirom da ne postoji sredina, vladaju ekstremni stavovi, koji se negativno odražavaju na naše ponašanje.
“Preterana generalizacija” polazi od jednog negativnog iskustva, koje služi za genaralizovanje narednih tumačenja. Karakteristični primer za to jeste rečenice: “Muškarci su neverni”.
“Personalizacija” predstavlja prebacivanje krivice na sebe za sve loše što se događa oko nas, bez obzira da li za to postoji uzrok ili ne. Ljudi koji čine ovu grešku često neraspoloženje neke osobe tumače mišlju da im nisu dragi ili da ih nerviraju.
“Etiketiranje”, kao što i sam naziv kaže, je greška kod koje se osobama ili događajima daje jedna globalna karakteristika (etiketa). To znači da čitavu ličnost tumačimo etikom kojom smo joj nadenuli na osnovu samo jednog postupka.
“Emocionalno rezonovanje” je predstavljanje stvari naopako. Tačnije, osoba svoja osećanja opisuje kao realnost, iako ono što se, zaista, dešava nije povezano sa njima.
Kognitivne distorzije zahtevaju pomoć psihologa u otkrivanju i prevazilaženju, zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Nenasilna komunikacija
Nenasilna komunikacija je važno sredstvo za rešavanje, ali i izbegavanje problema.
Konflikti u radnom okruženju i porodici sastavni su deo života. Iako, na prvi pogled deluju negativno, oni nas uče o međuljudskim odnosima, pomažu nam da pronađemo rešenja, pa i otkrijemo sebe same. U njihovoj osnovi leži svesna i pažljiva komunikacija.
Imajte u vidu da je komunikacija mnogo više od reči. Dok govorimo, slušamo i gledamo šaljemo niz neverbalnih znakova. Upravo naš položaj tela, izraz lica, gestikulacija, stav i ton glasa na najbolji način upotpunjuju ono što želimo da iskažemo.
Ukoliko svi ovi znaci uspešne komunikacije izostanu, konflikti postaju destruktivni. Samim tim se i problemi produbljuju.
Kako razviti nenasilnu komunikaciju otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Šta je nenasilna komunikacija?
Prema definiciji: “nenasilna komunikacija predstavlja komunikaciju koja je utemeljena na jeziku i komunikacionim veštinama koje jačaju našu sposobnost da ostanemo ljudska bića, i u teškim životnim okolnostima”.
Zapravo, ona ne sadrži nikakva nova učenja, već ima za cilj da nas podseti na prave stvari kojih se trebamo držati. Odnosno, da su empatija, prihvatanje različitosti, kao i odgovornosti za svoje postupke osnova dobrih odnosa među ljudima, pa umesto da ocenjujemo postupke i iskaze drugih, treba da se posvetimo onome što osećamo. Čak kada se sa nekim ne slažemo, moramo mirno i jasno to da izložimo, jer to je jedini način da izbegnemo svađe.
Nenasilnu komunikaciju razvio je američki psiholog Marshall Rosenberg. Učenje je evoluiralo iz njegovog rada sa aktivistima za građanska prava u ranim 60-im godinama. Prvi zvaničnim model ove komunikacije objavio je tek 1972. godine. Da bi ga u naredne 2 decenije razvijao do današnjeg prepoznatljivog oblika. Početkom novog veka usledilo je novo korigovanje. Naime, Rosenberg i njegove kolege počeli su da ističu da je briga o sebi ključ za efikasnost modela nenasilne komunikacije.
Na čemu se zasniva nenasilna komunikacija?
Prema Rosenbergu postoje 4 komponente nenasilne komunikacije koje trebamo da primenjujemo u razgovoru sa drugima. To su: opažanje, osećaji, potreba i molba.
Prvi korak u komunikaciji sa drugima jeste pažljivo posmatranje onoga šta se stvarno dešava u konkretnoj situaciji. Kada pažljivo i realno, bez osude, saslušamo šta nam govore možemo da razmislimo kako se osećamo po pitanju tog razgovora. Da li nas je njihova priča povredila, uplašila, iznervirala ili, možda, uveselila.
Imenovanje emocija nam omogućava da razmislimo i da na smireni način definišemo svoje potrebe. Na taj način kritiku, osudu i bilo koju drugu burnu reakciju zamenjujemo efektivnom komunikacijom. Nakon nje sledi zahtev šta konretno želimo od druge osobe.
Koje su prednosti nenasilne komunikacije?
Nenasilna komunikacija deluje kao jednostavna metoda orijentisana samo ka jednoj strani. Međutim, ona je delotvorna za obe strane, za oba sagovornika.
Primenom ove metode razvijamo se, pre svega, u asertivne ličnosti. To znači da stičemo sposobnost da zauzmemo lični stav i izrazimo misli, osećanja i stavove na direktan i iskren način, uz poštovanje drugih ljudi. Istovremeno, učimo da prihvatimo tuđe greške, te da optužbe i uvrede zamenimo porukama o tome kako se osećamo. Time naša komunikacija ne poprima notu negativnosti, koja bi nas udaljila od rešavanja problema.
Sa druge strane, nenasilanom komunikacijom razvijamo veštine slušanja i uvažavanja tuđih želja, potreba, pa i osećanja.
Psihološko savetovalište Sana je tu da vas nauči kako da premenjujete glavne komponente nenasilne komunikacije.
Pročitaj Više

Kompulzivno laganje
Kompulzivno laganje je čest poremećaj kod ljudi širom sveta.
Budimo iskreni – laganje je deo našeg života! Svako od nas je ponekad slagao. Motivi za to su različiti. I dok jedni lažu da bi izbegli kaznu zbog greške koju su učinili, drugi žele da postignu određenu korist za sebe. Treći se, pak, služe malim, “belim lažima” kako ne bi povredili dragu osobu.
Međutim, postoje ljudi “koji lažu samo zato da bi lagali”, kao što je to istakao Blez Paskal. Odnosno, lažu bez određenog cilja svakog dana. Tada je u pitanju kompulzivno laganje.
Šta je kompulzivno laganje?
Kompulzivno laganje predstavlja psihički problem u čijoj osnovi leži navika laganja. Zapravo, to je laganje iz navike i bez ikakvog razloga. Bolest laganja, kako se još naziva, prvi je opisao Anton Delbrueck 1891. godine. Ovaj nemački lekar je sproveo istraživanje nad pacijentima koji stalno govore laži, pa je primetio da postoji obrazac ponašanja stvoren iz navike koji je nazvao pseudologia phantastica, da bi, zatim, problem definisao kao kompulzivno laganje.
Iako se često poistovećuje sa patološkim laganjem, stručnjaci ističu da su to 2 različita pojma. Naime, kompulzivni lažov nema skriveni motiv za svoje laganje. On želi sebe da predstavi u boljem svetlu, pa smatra da je bolje reći “ulepšanu” laž nego istinu. Mada nije svestan da to ponekad može negativno da se odrazi na mišljenje koje ljudi imaju o njemu.
Za razliku od njega, patološki lažov je vešt manipulator. Ove osobe lažu svesno, najčešće da bi stekli divljenje drugih. Nije redak slučaj da u svojoj priči imaju ulogu žrtve kako bi izazvali sažaljenje i ostvarili željeni cilj. Koliko daleko su spremni da odu u tome najbolje govori podatak da izmišljaju da oni sami ili njihovi najbliži pate od neke bolesti.
Da li je kompulzivno laganje posledica nekog drugog poremećaja?
Faktori koji dovode do ovog poremećaja nisu u potpunosti poznati. Naučnici su utvrdili da se centri u mozgu drugačije aktiviraju kod kompulzivnog laganja. Samim tim problem povezuju sa neurobiološkim razlikama među ljudima.
Drugi naglašavaju da je uzročnik čovekova okolina. To znači da osoba ima odobravanje svoje sredine za laž, jer nikada zbog nje nije doživela negativne posledice, što vremenom prerasta u naviku. Neretko se pripisuje karakternim osobinama, tj. smatra se da manjak samopouzdanja dovodi do ove vrste laganja.
Ipak, kompulzivno laganje se obično posmatra kao simptom drugog poremećaja. Bipolarni poremećaj, poremećaji pažnje, narcisoidni poremećaj ličnosti, pa i bolesti zavisnosti se ubrajaju u česte izazivače problema.
Da li osoba može da se oslobodi kompulzivnog laganja?
Prvi korak u otklanjanju problema jeste prihvatanje da on postoji. U protivnom, biće otežano dijagnostifikovanje, jer postoji opasnost da kompulzivni lažov počne da laže i psihologa.
Kognitivno bihejvioralna terapija je najučinkovitija metoda za rešavanje laganja. Zahvaljujući njoj otkriće se izvor problema, pa otklanjanjem uzroka nestaće i potreba za laganjem. Istovremeno, osoba će naučiti kako laž utiče na njene emocije i ponašanje kako bi uspela da predvidi negativno dejstvo.
Kompulzivno laganje je poremećaj koji neće sam od sebe nestati. Zato na vreme potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više

Šta je opsesivno kompulzivni poremećaj (OKP) i kako se protiv njega boriti?
U narednom tekstu pročitajte šta je opsesivno kompulzivni poremećaj (OKP), saznajte kako nastaje, koje su mu odlike i kako se može manifestovati. Sigurno ste nekada slagali stvari po određenom redu, po boji, vraćali se da proverite da li ste ugasili peglu ili šporet, ali proverite koje su prave kompulzivne radnje, a koje na njih samo liče?
Pročitaj Više
Da li ste preterano anksiozni?
vreme čitanja: 7 minuta
(U ovom tekstu možete pročitati detaljnije o simptomima anksioznosti i otkriti na koji način se ona sve može manifestovati. Proverite da li Vaša uznemirenost prevazilazi uobičajene okvire!)
Teško je napraviti razliku između takozvane „normalne“ anksioznosti i anksioznog poremećaja. Svi ljudi na svetu su ponekada zabrinuti, uplašeni uznemireni, na primer ne osećaju se prijatno kada govore pred nekom publikom ili imaju neke finansijske teškoće koje ih opterećuju, ili brinu za nekog bližnjeg itd. Za neke ljude anksioznost postane toliko učestala i prožimajuća da počinje da im uzima kontrolu nad svakodnevnim životom.
Ali kako da znate da je anksioznost baš u Vašem slučaju prešla tu liniju između „normalne“ anksioznosti i anksioznog poremećaja? To nije lako i baš zbog toga se dešava da osoba dugo trpi i ne radi ništa po tom pitanju i na taj način anksioznost raste i obuzima je.
Anksioznost ima više formi u kojima se manifestuje, kao što su na primer fobije, panični napadi i socijalna anksioznost. Ono što je teško je naći tu liniju između normalne anksioznosti i anksioznosti koja prelazi liniju normale.
Dakle, šta je prvo što možete da uradite. Ukoliko svakodnevno imate neki od sledećih simptoma bilo bi poželjno da potražite pomoć stručnjaka.
Problemi sa spavanjem
Problemi sa spavanjem nisu nužno znak anksioznosti, mogu biti povezani sa mnoštvom stanja koji mogu biti i fiziološki i psihološki. Na primer često osobe imaju problema sa spavanjem noć pred nešto važno, bio to razgovor za posao, sastanak sa potencijalnim partnerom ili nekim ko im se dopada, kada imaju važan dan na poslu itd.
Ali ako osoba hronično ima nesanice, stalno brine oko nečeg konkretno ili uopšte brine o svemu i time utiče na svoj ritam spavanja to bi mogao da bude znak anksioznog poremećaja. Ovaj problem najčešće imaju osobe sa generalizovanim anksioznim poremećajem.
Takođe, znak anksioznosti može biti i ako se budite uznemireni i niste u stanju da se smirite.
Iracionalni strahovi
Postoji uopštena ili generalizovana anksioznost i postoji specifična anksioznost ili anksioznost vezana za neku konkretnu stvar ili situaciju (na primer strah od letenja, strah od pauka, strah od gužve, strah od grmljavine…).
Svaka osoba ima neku dozu straha koja je vezana za neku pojavu, ali ako taj strah počne da preplavljuje osobu i da je remeti u svakodnevnom životu, ako ta pojava dobije neke predimenzionirane „moći“, uticaje i mogućnosti, to je znak fobije koja je jedan od tipova anksioznog poremećaja.
Napetost mišića
Da li stalno stežete vilicu, pesnicu ili uopšte mišiće Vašeg tela? Ukoliko Vam se to često dešava moguće je da se radi o anksioznom poremećaju. Ponekad ovi simptomi postanu toliko svakodnevni i intenzivni da ih osoba više i ne registruje nakon nekog vremena. Neke osobe uspavaju da ovu tenziju regulišu redovnim treninzima, ali ukoliko prekinu sa tom navikom ponovo će osetiti ove simptome, jer problem nije stvarno rešen i tenzija je i dalje prisutna, ustvari anksioznost je i dalje prisutna.
Hronično loše varenje
Anksioznost se nalazi u nama, u našoj glavi, ali je telo to koje nam kroz fiziološke simptome na to ukaže. Ukoliko imate „nervozna“ creva, bolove u stomaku, grčeve, dijareju ili zatvor, to je anksioznost u Vašem digestivnom traktu. Ovi simptomi, kao i svi mogu biti nezavisni od anksioznosti tj. uzrokovani nekim drugim problemom, ali je jako često povezano sa anksioznim poremećajem. Digestivni trakt je veoma povezan sa psihološkim stresom i tu se najpre manifestuje i samom svojom neprijatnom pojavom utiče dodatno na anksioznost kod osobe.
„Blokiranje“
Uglavnom se ljudi ne osećaju najprijatnije pred neki javni nastup, imaju neku dozu nervoze ili pozitivne treme. Ukoliko je strah od javnog nastupa toliko veliki da koliko god vežbali sa nekim bliskim osobama ili koliko god bili sigurni u svoje znanje materije koju prezentujete nekoj publici i dalje osećate strah i ne možete da prestanete da brinete o tome, to može biti forma socijalne fobije ili socijalne anksioznosti.
Ove osobe uglavnom jako dugo vežbaju i preterano se spremaju za neki događaj i iako uspeju da obave prezentaciju ili nešto osećaju se preterano nerprijatno, misle da su bili zantno lošiji, nego što zapravo jesu, misle da su ih drugi osuđivali i uopšte traže dokaze da su bili loši, kako su oni očekivali.
Samosvesnost
Socijalna anksioznost nije nužno vezana za strah da će osoba biti u centru pažnje, već je u pitanju mnogo šire polje. Za socijalno anksiozne osobe mnoge situacije su stresne, pa i svakodnevne radnje poput razgovora sa kolegama na pauzi, konzumiranje hrane i pića pred drugima, neobavezni razgovori na događajima itd.
Socijalno anksiozne osobe misle da ih svi gledaju i osuđuju, često imaju fiziološke simptome, kao što su crvenilo, mučnina, drhtavica, prekomerno znojenje, blokade govora ili mucanje. Takođe misle da ove njihove simptome svi vide i da su mnogo intenzivniji, nego što zaista jesu. Zbog svega navedenog ove osobe imaju problema da upoznaju nove ljude, da ostvare veze kako na poslu, tako i u životu. Uglavnom izbagavaju situacije koje su potencijalno stresne i na taj način ne rešavaju svoju anksioznost već je hrane uverenjem da su „izbegli“ opasnu situaciju ili opasan ishod, a ustvari se nisu sa njom ni suočili da bi znali je li uopšte ugrožavajuća ili ne.
Panični napad
Panični napadi znaju da budu jako uznemirujući. Uglavnom se dešavaju odjednom, osobu obuzima sveprožimajući strah i bespomoćnost, praćeni fiziološkim simptomima kao što su lupanje srca, teškoće u disanju, utrnulost ili trnci u ekstremitetima, znojenje, slabost ili vrtoglavica, bolovi u grudima, bolovi u stomaku i talasi vreline ili hladnoće. Ovo sve traje nekoliko minuta, ali je veoma je uznemirujuće.
Panični napad nije nešto što se retko događa, ali osobe koje ga više puta prožive razviju panični poremećaj. Osobe sa ovim poremećajem konstantno brinu da će imati ponovo napad i strepe kada, gde i zašto će do njega doći. Da bi ga izbegli počinju da ograničavaju svoje kretanje na „mesta gde napad nisu imali“ i preokupirani su mislima o potencijalnom napadu i njegovim simptomima.
Retrospekcija ( flashback – „flešbek“ )
Ponovno preživljavanje nekog traumatičnog događaja – nasilnog susreta, iznenadne smrti neke bliske osobe je znak posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP), koji ima neke zajedničke simptome sa anksioznim poremećajem.
Flašbekovi se mogu pojaviti i kod anksioznih poremećaja. Npr. socijalno anksiozne osobe mogu imati flešbekove koje liče na one kod PTSP-a, koji nisu očito traumatični, ali za osobu jesu, kao na primer da budu javno ismejani. Ove osobe izbegavaju sva podsećanja na neprijatno iskustvo, a to je simptom koji podseća na PTSP.
Perfekcionizam
Jako čest simptom koji prati anksiozni poremećaj. Ove osobe stalno sebe osuđuju, ocenjuju i procenjuju, kao i svaku situaciju u kojoj će se potencijalno naći. Ukoliko ovo često radite moguće je da imate anksiozni poremećaj.
Perfekcionizam je posebno čest simptom kod opsesivno-kompulzivnog poremećaja (OKP).
Kompulzivne radnje
Da bi se osobi dijagnostikovao opsesivno-kompuzivni poremećaj, njene opsesije ili intruzivne misli moraju biti praćene kompulzivnim ponašanjima, bilo mentalnim (ponavljanjem sebi da će sve biti u redu) ili fizičkim (ispravljanje stvari, pranje ruku itd.). Ove radnje postaju opsesivno-kompulzivni poremećaj kada osoba mora da sve rituale obavi, inače ne može da normalno funkcioniše. Dakle, opsesivno kompulzivni poremećaj se razvija kada rituali počinju da upravljauju životom pojedinca.
Samoispitivanje, sumnja u sebe
Ovaj simptom je čest za anksiozne poremećaje, uključujući generalizovani anksiozni poremećaj i opsesivno kompulzivni poremećaj. U nekim slučajevima, sumnja može da se oformi oko pitanja koje je centralno za identitet osobe, kao što je na primer, „ Da li sam ja homoseksualac? “ ili „Da li volim svog muža/svoju ženu koliko i on/ona mene?“.
Kod OKP-a, napdi sumnje su posebno česti kada je pitanje nemoguće za odgovoriti. Osobe sa OKP misle na sledeći način: „ Samo ako sam 100% siguran / sigurna da sam homoseksualnog ili heteroseksualnog opredeljenje sve bi bilo u redu“, ali ne mogu da podnesu nesigurnost i to pretvara pitanje u opsesiju.
Da li ste se pronašli u ovim simptomima? Ukoliko imate pitanja ili nekih nedoumica slobodno nas kontaktirajte.
Vaša Sana
Ana Stamenić
+ 381 66 13 02 15
sana@psihološkosavetovanje.rs
www.psiholoskosavetovanje.rs
Pročitaj Više