
Kako obnoviti poverenje u vezi?
Poverenje u vezi je nevidljiva nit koja povezuje ljude. Nažalost, pojedine situacije mogu dovesti do njegovog narušavanja. Tada se obe strane osećaju ranjivo, nesigurno i preispituju sve što su zajedno izgradile. Ipak, poverenje u vezi je moguće obnoviti. Verovali ili ne, taj proces može dovesti do jače, autentičnije veze nego što ste je imali ranije.
Bilo da je u pitanju romantična veza koja je opterećena ljubavnim problemima ili prijateljstvo koje je zašlo u težak period, obnova poverenja je dug put. Reč je o suočavanju sa izazovima, prihvatanju ranjivosti i posvećenosti rastu. Ovaj proces započinje razumevanjem konflikta koji je doveo do narušavanja poverenja, kao i donošenjem svesne odluke o oporavku.
Šta uzrokuje narušeno poverenje u vezi?
Pre nego što možete ponovo izgraditi poverenje u svojoj vezi, morate razumeti šta ga je uopšte oštetilo. Narušeno poverenje može se desiti u malim trenucima ili odjednom kroz velike probleme.
Neispunjena obećanja su najčešći uzročnik. Iako obećanje ne možemo uvek održati, kada takvo ponašenje postane obrazac dovodi do narušavanja emocionalnue sigurnosti. Samim tim, šalje jasnu poruku: ne možete se osloniti na dragu osobu. Vremenom, ta nedoslednost može dovesti do bola, razočaranja i rastućeg osećaja nepovezanosti.
U srži svake zdrave veze jeste sposobnost otvorene i iskrene komunikacije. Međutim, kada se stilovi komunikacije sukobljavaju ili kada jedna osoba izbegava teške razgovore dolazi do frustracije, nesporazuma, pa i distance.
Nerazumevanje u komunikaciji nije uvek namerno. Ponekad je ono rezultat prošlih trauma, razlika u ličnosti ili neizrečenih očekivanja. Ali čak i bez loše namere, posledice bole. Kada vaši pokušaji da se izrazite naiđu na odbacivanje ili zbunjenost, smanjuje se osećaj poverenja da će vaše potrebe biti saslušane.
Malo stvari potresa temelje romantične veze kao neverstvo. Kada se poverenje u vezi naruši prevarom, to ne izaziva samo bol. Dovodi i do sumnje, ogorčenosti, ali i straha da traumu nikada nećete moći da pobedite.
Kako ponovo izgraditi poverenje u vezi?
Obnova poverenja se ne dešava u jednom razgovoru. Potrebno je vreme, namera i dosledan trud obe osobe.
Osnovu obnove poverenja čini otvorena komunikacija. To znači jasno tražiti šta zaista želimo i trebamo, umesto da se nadamo da će druga osoba to pogoditi. Ipak, imajte u vidu da iskrena komunikacija ne sme biti kritična.
Otvorena komunikacija ne napada drugu osobu ili njen karakter, već se fokusira na postupke ili ponašanja. Samim tim treba izbegavati korišćenje kritičkih rečenica, kao što su: Ti uvek… Ti nikada… Zašto ti… Zašto ne…
Započinjanje razgovora jednom od ovih fraza stavlja drugu osobu u defanzivu. Na taj način se produbljuje konflikt.
Izgradnja poverenja zahteva priznavanje svojih grešaka i iskreno izvinjenje. Čak i ako postignemo zajednički jezik sa drugom osobom, prihvatanje odgovornosti i izvinjenje su obevezni za zdrav odnos.
Baš poput izvinjenja, ključno je i opraštanje. Kada odbijemo ili jednostavno ne možemo da oprostimo, nastavljamo da doživljavamo ogorčenost, bes, očaj, tugu i zbunjenost. Ove emocije mogu negativno uticati na naše zdravlje, a da ne pominjemo naše odnose.
Oproštaj vam omogućava da resetujete vezu i počnete iznova. Time ćete se fokusirati na budućnost, a ne na prošlost.
Postavljanje granica je važno za kvalitet odnosa. Bez njih, dozvoljavate drugima da iskoriste vaše vreme, prostor i emocije. Posledica toga jeste iscrpljivanje vašeg mentalnog blagostanja, bilo namerno ili slučajno.
Vaše granice mogu izgledati drugačije za svaki odnos, i to je u redu. Zapravo, nema razloga da osećate potrebu da održavate iste granice sa svojim prijateljima kao što održavate sa partnerom.
Ukoliko sami ne možete da povratite narušeno poverenje u vezi potražite stručnu pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Veštine komunikacije – Saveti koji će vam pomoći da unapredite ovu veštinu
Veštine komunikacije imaju ključnu ulogu u poslovanju. One omogućavaju besprekornu saradnju između kolega i jače odnose. Istovremeno, pomažu u izgradnji poverenja među članovima tima i minimiziranju konflikata u radnom okruženju.
Bez obzira na stil komunikacije, efikasna komunikacija podrazumeva povezivanje sa drugima. Zamislite je kao razgovor koji se prilagođava i teče na osnovu povratnih informacija koje dobijate u realnom vremenu. To znači da dobar komunikator ne samo da jasno prenosi svoju poruku, već i aktivno sluša druge.
Veštine komunikacije podrazumevaju razumevanje povratnih informacija koje se pružaju i verbalnim i neverbalnim znacima, kao što su ton glasa, izrazi lica i govor tela.
S obzirom na značaj koji imaju, Sana vam otkriva kako da unapredite svoje veštine komunikacije.
5 vrsta komunikacijskih veština koje treba razviti
Bilo da radite u kancelariji ili od kuće, sigurno ste se susreli sa više od jedne vrste komunikacije. Samim tim je važno da svaku od tih vrsta usavršite kako biste osigurali efikasnu komunikaciju sa kolegama, poslovnim saradnicima i klijentima.
Verbalna komunikacija, tj. deljenje misli putem govora je najopštija. Ona uključuje prezentacije, sastanke jedan na jedan i virtuelne pozive.
Sa druge strane, pisana komunikacija obuhvata izražavanje ideja putem e-mailova ili rukom pisanih beleški.
Neverbalna komunikacija se odnosi na informacije prenete govorom tela, izrazima lica, gestovima i tonom glasa. Obratiti pažnju na neverbalnu komunikaciju je ključno, jer utiče na to kako drugi doživljavaju vašu poruku.
Aktivno slušanje je još jedna važna vrsta komunikacije. Pri čemu podrazumeva ne samo slušanje već i potpuno angažovanje u razgovoru bez preokupacije vašim odgovorom.
Kontekstualne veštine komunikacije donose obostrano deljenje informacije, često neizgovoreno, razumevanje međuljudskih odnosa i radnog okruženja.
Kako poboljšati veštine komunikacije?
Poruka koju prenosite mora biti konkretna i jasna. Verujte, čak i najangažovaniji tim može izgubiti interesovanje ako vaša poruka nije sažeta. Zato ne koristite 10 rečenica, ako je jedna sasvim dovoljna. Ne samo da ćete izgubiti vreme u komunikaciji, već je veća verovatnoća da dođe do nerazumevanja.
U skladu sa tim poruku prilogodite interesovanjima svojih kolega i članova tima kako biste ih prirodno angažovali. Budite svesni da ono što je važno i interesantno drugima, učiniće ih više uključenim u razgovor.
Da biste razvili dobre veštine komunikacije morate imati u vidu i način prenošenja poruke. Ukoliko vaša poruka nije hitna, razmislite o slanju e-maila ili sms-a. Pisana komunikacija daje zaposlenima vremena da pregledaju i razmisle, što umanjuje stres na poslu.
Kada je u pitanju prenošenje važnih poruka, komunikacija licem u lice dodaje više slojeva dubine. Izrazi lica, govor tela i ton glasa pružaju povratne informacije u realnom vremenu koje su neprocenjive za osiguravanje da je vaša poruka shvaćena. Ovi neverbalni komunikacijski znaci su ključni za negovanje empatije i interakcije između kolega.
Pri kominukaciji licem u lice, nemojte zaboraviti na kontakt očima. To je jedan od najboljih načina da proverite da li neko pažljivo sluša ili mu misli lutaju. Kontakt očima može preneti samopouzdanje i angažovanje, signalizirajući da su obe strane u potpunosti posvećene razgovoru.
Povratne informacije su neophodne za poboljšanje komunikacijskih veština. Nakon što prenesete svoju poruku, zamolite kolege da je ponove svojim rečima kako bi potvrdili razumevanje. Ova praksa može pomoći u minimiziranju nesporazuma i poboljšanju pamćenja. Efikasni komunikatori postavljaju pitanja ne samo da bi razjasnili, već i da bi pokazali razumevanje.
Kako poboljšati online komunikaciju?
Danas se veliki deo poslovanja odvija online. Zbog toga je važno da znate kako na najefikasniji način da prenesete svoju poruku. Pre svega, važno je da se pridržavate vremenskog ograničenja. Online sastanci mogu biti skloniji ometanjima, pa je neophodno da razgovori budu kratki i jezgroviti.
Budite svesni druge osobe. Naime, osoba koja prezentuje je jedina koja može da posveti punu pažnju sastanku, posebno kada radite od kuće. Ovaj problem možete izbeći ako pretpostavite da saradnici imaju višestruke zahteve za pažnju, te strukturirajte sadržaj u skladu sa tim.
Zbog nedostatka neverbalnih znakova na online sastancima, obavezno rezimirajte ključne tačke na kraju razgovora. Ovo pomaže u pojačavanju vaše poruke i osigurava da su svi učesnici razumeli informacije.
Ukoliko vam je potrebna pomoć da unapredite svoje veštine komunikacije kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više

Algofobija – Strah od fizičkog bola
Algofobija je intenzivan i iracionalan strah od fizičkog bola. Sam naziv ukazuje na specifičnost ove fobije. Naime, ime je dobila od grčke reči „algos“, što znači „bol“ i „phobos“, tj. „strah“.
Sasvim je normalno da ne volimo bol, niti želimo da ga iskusimo. Obično o njemu razmišljamo kada osećamo bol ili se pripremo za situacije u kojima ćemo verovatno osetiti bol. Na primer, pre stomatološkog tretmana ili operacije. Ova razmišljanja nemaju značajan uticaj na naš svakodnevni život.
Međutim, osobe sa algofobijom će imati intenzivna osećanja straha, anksioznosti ili panike već pri samoj pomisli bez obzira da li je bolna situacija u najavi ili ne. Ova osećanja su toliko snažna da utiču na svakodnevni život i ponašanje. Mogu čak učiniti da osoba bude osetljivija na bol.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva sve što treba da znate o algofobiji.
Zašto se javlja algofobija?
Algofobija se smatra kombinacijom genetskih i faktora sredine. Najčešći uzrok su traumatična iskustva iz prošlosti. Zbog toga je ova fobija pratilac ljudi sa hroničnim bolom. Istraživanja pokazuju da hronični bol pogađa između 20 i 50 odsto ljudi širom sveta. Pri čemu oko 67 odsto njih se suočava sa simptomima iracionalnog straha od bola. Nažalost, preuveličavanje pretnje od bola zapravo može pogoršati bol.
Indirektna traumatična iskustva, takođe, mogu biti pokretač problema. Odnosno, gledanje ili slušanje o bolnim događajima drugih ljudi može da se pretvori u fobiju.
Ne treba zanemariti ni genetiku. To znači da osobe u čijoj porodici su registrovani psihički problemi imaju veću verovatnoću da razviju algofobiju. Naročito ako su u pitanju anksiozni poremećaji ili neke druge specifične fobije.
Iste hemikalije u mozgu čoveka koje regulišu strah i anksioznost regulišu i način na koji doživljavamo bol. Dakle, njihov hemijski disbalans može pokrenuti oba problema.
Koji su simptomi algofobije?
Algofobija dovodi do određenih ciklusa anksioznosti. Samim tim se ovaj iracionalan strah može ispoljiti na različite načine.
Neki ljudi katastrofiziraju najgori mogući ishod u bilo kojoj situaciji. Oni doživljaju bol kao pretnju. Na primer, za njih jednostavna aktivnost poput primanja pošte može izgledati opasno. Razlog za to leži u razmatranju da ako padnu i slome nogu na putu do poštanskog sandučeta, to će ih sprečiti da rade i zarađuju za život.
Pojedini reaguju na pretnju bolom tako što se intenzivno fokusiraju na njega. Algofobija dolazi od očekivanja bola, a ne od doživljavanja bola. Zato osobe sa ovom fobijom mogu videti potencijal za bol u bilo kojoj situaciji. Čak i bezopasne aktivnosti povezuju sa mogućnošću nastanka bola.
Izbegavanje aktivnosti ili pokreta za koje veruju da bi mogli prouzrokovati bol još jedno je karakteristično ponašanje.
Pored intenzivne brige i napada panike pri pomisli na bol, algofobija dovodi i do fizičkih simptoma. Prekomerno znojenje, lupanje srca, otežano disanje, drtanje, vrtoglavica i nesvestica – uobičajene su fizičke tegobe. Mogu se javiti i mučnina, problemi sa varenjem, utrnulost ili peckanje, posebno u rukama, stopalima, rukama ili nogama.
Kako pobediti iracioanalan strah od bola?
Algofobija, kao i većina drugih fobija, može se otkloniti adekvatnom terapijom.
Kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT) se fokusira na to da vam pomogne da promenite način na koji razmišljate o bolu.
Terapija izlaganja vas postepeno izlaže aktivnostima ili pokretima koje ste ranije izbegavali, jer ste verovali da će izazvati bol. Na primer, lagano podizanje nogu može vam pomoći da prevaziđete strah od bola u nogama.
Postepeno povećanje nivoa aktivnosti i vežbanje imaju blagotvorni efekat u smanjenju straha od bola. Prilikom vežbanja mozak luči hormone sreće, endorfin i serotonin. Ovi hormoni poboljšavaju raspoloženje i pomažu vam da efikasnije upravljate bolom.
Ukoliko imate iracionalni strah od bola potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Kako se nositi sa burnout-om?
Kako se nositi sa burnout-om? Pitanje koje sve češće čujemo ne samo u medijima, već i u svakodnevnom životu.
Savremeno doba donelo je brz životni tempo. Velika radna opterećenja, kratki rokovi na poslu i jaka konkurencija postali su svakodnevnica mnogih. Zato ne čudi što se zaposleni ljudi ponekad osećaju preopterećeno ili iscrpljeno.
Međutim, kada je stres na poslu konstantan javlja se sindrom sagorevanja, tj. burnout. Istraživanja pokazuju da se oko 10 odsto zaposlenih suočava sa viskim nivoom stresa, osećajem gubitka kontrole i ekstremnim umorom.
Iako Svetska zdravstvena organizacija burnout definiše kao profesionalni fenomen, a ne medicinsku dijagnozu, ne treba ga zanemariti. Sagorevanje na poslu može da dovede do posledica po mentalno i fizičko zdravlje. Srčane bolesti, hipertenzija, poremećaji spavanja, pa i depresija i anksioznost – samo su neke od njih.
Štaviše, pokazalo se da burnout stvara osećaj uzaludnosti i otuđenja, narušavajući kvalitet odnosa sa drugim ljudima. Dugoročno gledano smanjuje mogućnosti za napredovanje u karijeri.
S obzirom na ozbiljnost problema psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da se izborite sa burnoutom.
Prepoznajte znake burnout sindroma
Pre nego što krenete da razmatrate kako se nositi sa burnout-om morate znati koji su simptomi. Karakteristični znaci su malaksalost, česte glavobolje, problemi sa spavanjem. Javljaju se i fizičke tegobe, kao što su bol u leđima, problemi sa varenjem i pad imuniteta.
Burnout dovodi i do promene ponašanja, uključujući nervozu, razdražljivost, bes. Osobe koje pate od sagorevanja na poslu neretko se osećaju bespomoćno i bez motivacije. To vodi ka problemima sa koncentracijom i efikasnošću obavljanja radnih zadataka.
Pojedini, u pokušaju da se izbore sa sve većim stresom, počnu da uzimaju tablete ili alkohol. Samim tim postoji rizik i od razvoja bolesti zavisnosti.
Kako se nositi sa burnout-om? Preuzmite kontrolu
Nažalost, rešavanje problema sagorevanja nije uvek jednostavno. Razlog za to leži u činjenici da vas burnout čini nemoćnim. Možda ćete se osećati kao da vam život juri i da ne možete da ga pratite. Ipak, to ne znači da ne možete preuzeti kontrolu na njim.
Da biste to postigli odredite, najpre, prioritete na poslu. Neke stvari jednostavno moraju da se urade. Druge, pak, mogu da sačekaju dok ne budete imali više vremena i energije. Odlučite koji su zadaci manje važni i ostavite ih po strani.
Ma koliko želeli nekada je nemoguće uraditi sav posao samostalno. Zbog toga naučite da delegirate. Ukoliko više zadataka nego što možete da obavite zahteva hitnu pažnju, prepustite ih nekome kome verujete.
Deo oporavka od sindroma sagorevanja na poslu jeste ostvarivanje ravnoteže između posla i privatnog života. Nakon što napustite posao, fokusirajte se na opuštanje i punjenje energije za sledeći dan. Nikako nemojte slobodne vreme ispunjavati poslovnim obavezama, pa ni mislima o poslu.
Vežbajte samosaosećanje
Dostizanje burnout tačke može dovesti do osećaja neuspeha i gubitka svrhe ili životnog pravca. Mnogi sa ovim problemom se osećaju kao da ne mogu ništa da urade kako treba ili da nikada neće postići svoje ciljeve.
Šta biste rekli prijatelju u vašoj situaciji? Verovatno biste ponudili empatiju i ljubaznost umesto da mu kažete koliko je podbacio. Upravo takvu podršku trebate pružiti sebi. Podsetite se da ne morate biti savršeni i da je u redu da vam je potrebna pauza.
Kako se nositi sa burnout-om? Obratite pažnju na svoje potrebe
Preuzimanje odgovornosti za svoje fizičko i mentalno zdravlje je ključno za oporavak od burnout-a.
U idealnom svetu, dostizanje burnout tačke bi značilo da odmah uzmete slobodne dane i posvetite se odmoru i opuštanju. Kako za mnoge to nije izvodljivo, potrudite se da pronađete vreme samo za sebe. Radite stvari koje vas čine srećnim. Obavezno uvedite zdravu ishranu i fizičku aktivnost u dnevnu rutinu. Isprobajte meditaciju, jogu ili druge vežbe za opuštanje. Naravno, miran san se podrazumeva.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa burnout-om potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Preterana stidljivost – Uzroci, posledice i načini prevazilaženja
Preterana stidljivost predstavlja čest osećaj nelagodnosti ili nervoze u društvenim situacijama, posebno u blizini nepoznatih ljudi ili u novim okruženjima. Obično uključuje samosvest i strah od osude ili odbacivanja, što stidljivim ljudima otežava započinjanje ili održavanje razgovora.
Svako je od nas doživeo makar jednom u svom životu stid u određenim situacijama. Međutim, kada je osećaj nelagode toliko intenzivan da narušava kvalitet života reč je o preteranoj stidljivosti.
Zašto se javlja preterana stidljivost?
Preterana stidljivost ima više uzroka. Naime, ono što može izazvati stidljivost kod nekih ljudi, ne mora biti uzročnik za druge. Ipak, postoje 3 karakteristična pokretača.
Traumatska iskustva iz detinjstva su jedan od najčešćih uzročnika. Naročito ona koja potiču iz detinjstva. Na primer, zadirkivanje druge dece zbog izgleda ili hobija može dovesti do razvoja intenzivne stidljivosti.
Proživljavanje promene u vašoj porodičnoj dinamici, koje su izazvane razvodom roditelja ili gubitkom bliske osobe, takođe može dovesti do stidljivosti u odraslom dobu.
Ne treba zanemariti ni genetiku. To znači da postoje određeni nasleđeni faktori koji mogu povećati verovatnoću pojave preterane stidljivosti.
U većini slučajeva, preterana stidljivost je posledica uticaja sredine. Imati stroge roditelje koji su vam određivali sve što smete – i ne smete – da uradite kao dete, može vam otežati da izađete iz zone komfora kao odrasloj osobi. Ili, ako ste odrasli u nebezbednom okruženju, mogli biste se plašiti da se izložite u društvenim okruženjima.
Koje su ključne karakteristike preterane stidljivosti?
Preterana stidljivost donosi veliku svesnosti o sebi. Posebno o izgledu, postupcima i rečima. Osobe sa ovim problemom pažljivo prate svoje ponašanje, što može dovesti do povećane anksioznosti.
Karakteriše je i doživljavanje straha ili nervoze u društvenim okruženjima, kao što je upoznavanje novih ljudi, govor pred grupom ili učešće u razgovorima. U težim slučajevima ovaj strah se može preklapati sa simptomima socijalne anksioznosti.
Preterano stidljive osobe svode interakciju sa ljudima na minimum kako bi smanjili nelagodnost. Pojedini čak izbegavaju društvene situacije. Zbog toga ovim osobama može biti teško da steknu prijatelje, održe kontakt očima ili da se osećaju dovoljno samouvereno da razgovaraju u grupnim okruženjima.
Preterana stidljivost se ispoljava i fizičkim simptomima. To su, pre svega, crvenilo u licu, prekomerno znojenja, pa i drhtanje ili ubrzani rad srca kada se suoče sa društvenom interakcijom. Upravo ove fizičke reakcije čine da se u društvu ljudi stidljive osobe osećaju neprijatno.
Razlikovanje stidljivosti i anksioznosti
Ljudi često poistovećuju preteranu stidljivost i socijalnu anksioznost. Iako ovi pojmovi dele sličnosti i mogu se preklapati, prilično su različiti, te ih ne treba mešati.
Poremećaj socijalne anksioznosti je problem mentalnog zdravlja, dok preterana stidljivost nije. Socijalna anksioznost proizilazi iz straha od odbacivanja, kritike drugih i samokritike. Sa druge strane, stidljivi ljudi se mogu povući iz društevnog okruženja samo zbog nelagode koju osećaju.
Socijalna anksioznost dovodi do toga da ljudi imaju negativno viđenje sebe samih. Zato ne mogu da uživaju u društvenom životu. Nasuprot tome, stidljivost može učiniti ljude zabrinutim, ali ih ne ispunjava istim stresom kao anksioznost.
Ukoliko se suočavate sa preteranom stidljivošću potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Bipolarna depresija – Kada tuga i euforija menjaju mesta
Bipolarni poremećaj, ranije poznat kao manično-depresivna psihoza, predstavlja ozbiljan mentalni poremećaj koji karakterišu ekstremne promene raspoloženja – od duboke depresije do izrazite euforije (manije ili hipomanije). U okviru ovog poremećaja posebno je važno prepoznati bipolarnu depresiju, jer ona nosi sa sobom visok rizik od funkcionalnog oštećenja i samopovređivanja ako se ne leči na vreme.
Simptomi bipolarne depresije
Bipolarna depresija se javlja u okviru bipolarnog poremećaja tipa I ili tipa II, ali se njeni simptomi često mogu zameniti sa klasičnom (unipolarnom) depresijom.
Neki od najčešćih simptoma uključuju:
1.Dugotrajno osećanje tuge, beznađa i praznine
2.Gubitak interesovanja za aktivnosti koje su ranije pričinjavale zadovoljstvo
3.Umor, manjak energije, otežana koncentracija
4. Poremećaji spavanja – nesanica ili preterana potreba za snom
5. Promene u apetitu – gubitak ili povećanje težine
6. Fizička usporenost ili nemir
7. Osećaj bezvrednosti, krivice, suicidalne misli
Ono što razlikuje bipolarnu depresiju od drugih oblika jeste što je ona deo šireg obrasca – osoba može imati depresivne epizode, ali i periode povišenog raspoloženja, pojačane aktivnosti, grandioznih ideja, impulsivnog ponašanja, rizičnog trošenja novca, pa čak i psihoze tokom manije.
Uzroci nastanka
Bipolarni poremećaj i bipolarna depresija nastaju kombinacijom genetskih, bioloških i psiholoških faktora. Neki od ključnih uzroka su:
1. Genetska predispozicija – osobe koje imaju bliske rođake sa bipolarnim poremećajem imaju veći rizik od razvoja ovog stanja.
2. Neurohemijska neravnoteža – posebno u regulaciji neurotransmitera kao što su serotonin, dopamin i noradrenalin.
3. Stresni životni događaji – gubitak bliske osobe, traumatična iskustva, zloupotreba supstanci.
4. Hormonski disbalans – kod nekih osoba hormonalne promene mogu doprineti razvoju simptoma.
Kako se bipolarna depresija razlikuje od drugih oblika depresije?
Najvažnija razlika između bipolarne i unipolarne (klasične) depresije leži u prisutnosti maničnih epizoda u okviru bipolarnog spektra. Dok osoba sa unipolarnom depresijom isključivo prolazi kroz depresivne epizode, osoba sa bipolarnim poremećajem može doživeti periodične promene raspoloženja – iz dubokog pada u stanje povišene energije.
Još jedna važna razlika je u reakciji na terapiju. Na primer, kod bipolarnog poremećaja, korišćenje antidepresiva bez stabilizatora raspoloženja može izazvati pogoršanje stanja i „prebacivanje“ u maničnu fazu. Zato je pravilna dijagnoza ključna za uspešno lečenje.
U okviru drugih oblika depresije, kao što su:
Sezonska depresija (SAD) – povezana je sa promenama godišnjih doba, najčešće se javlja zimi zbog manjka svetlosti.
Postporođajna depresija – javlja se kod žena nakon porođaja.
Distimija (perzistentna depresija) – blaža, ali dugotrajnija forma depresije.
Bipolarna depresija ima brže i intenzivnije promene i često je udružena sa većim rizikom od samopovređivanja i hospitalizacije.
Zašto je važno potražiti pomoć
Depresija, bez obzira na oblik, nije samo prolazna tuga ili loše raspoloženje. To je ozbiljno zdravstveno stanje koje može značajno narušiti kvalitet života, odnose sa ljudima, sposobnost za rad i svakodnevno funkcionisanje. Bipolarna depresija, u svom najtežem obliku, može dovesti do samoubilačkih misli i ponašanja ako se ne leči.
Zbog toga je izuzetno važno ne ignorisati simptome i potražiti stručnu pomoć na vreme. Pravilna dijagnoza i terapija – bilo da se radi o lekovima, psihoterapiji, promeni životnih navika ili kombinaciji ovih pristupa – mogu dovesti do značajnog poboljšanja i stabilizacije raspoloženja.
Gde potražiti pomoć?
Ukoliko prepoznajete kod sebe ili nekoga koga volite simptome depresije i osećate da ne možete sami da se izborite sa tim stanjem, obratite se stručnjacima. Psihološko savetovalište Sana nudi stručnu podršku, individualne konsultacije i terapiju uz poverljiv i profesionalan pristup.
Ne čekajte da stanje postane ozbiljnije – depresija je izlečiva i uz odgovarajuću pomoć moguće je ponovo voditi kvalitetan i ispunjen život.
Pročitaj Više
Kriza identiteta – Šta je i zbog čega se javlja?
Kriza identiteta je pojava sa kojom se svaki čovek suočio u životu.
Prema definiciji, identitet je skup karakteristika, verovanja, vrednosti i iskustava koji definišu čoveka kao jedinstveno biće. Pozitivan osećaj identiteta je važan za društvenu povezanost i opšte blagostanje. Pomaže nam da razumemo sebe, formiramo smislene veze i osećamo pripadnost. Takođe, pomaže nam da upravljamo stresom, izbegnemo konflikte i nosimo se sa svim izazovima svakodnevnog života.
Identitet oblikuju ne samo unutrašnji, već i spoljašnji faktori. Naime, koliko god sami sebe definišemo, ne treba zaboraviti da nas definiše i okruženje i proživljena iskustva. Upravo taj spoljašnji uticaj dovodi do promena koje mogu da podstaknu krizu identiteta.
S obzirom da kriza identiteta može da izazove anksioznost, tugu i sumnju u sebe psihološko savetovalište Sana vam otkriva sve što treba da znate o njemu.
Šta je kriza identiteta?
Američko psihološko udruženje (APA) je definisalo krizu identiteta kao period neizvesnosti i konfuzije. Tokom tog perioda čovekov osećaj identiteta postaje nesiguran i nestabilan. Zbog toga dolazi do preispitivanja sopstvenih vrednosti, dugotrajnih uverenja i svrhe u životu.
Kriza identiteta se često javlja kada osoba doživi značajan životni događaj. Bolest koja menja život, gubitak posla i smrt bliske osobe – najčešći su razlozi koji vode ka ovoj krizi.
Međutim, kriza identiteta može biti izazvana i pozitivnim životnim promenama, kao što su brak, rođenje deteta ili unapređenje.
Na primer, ljudi se često previše identifikuju sa poslom koji rade. Posle imena, posao je često druga polovina vašeg predstavljanja. Ako iznenada dođe do promene u tom polju može dovesti do preispitivanja ne samo karijere, već i ko ste u svojoj srži.
Kako prepoznati krizu identiteta?
Postoje brojni znakovi koji ukazuju na krizu identiteta. Dovođenje u pitanje osnovnog razumevanja o tome ko ste je ključni znak.
Na primer, možete dovesti u pitanje svoj osnovni karakter. Da li sam ljubazna osoba? Jesam li inteligentna osoba? Jesam li poštena osoba? Neka su od pitanja koja postavljaju osobe sa krizom identiteta.
Kriza identiteta može se pojaviti i kao pitanje šta vam je najvažnije. Možete se zapitati da li ste strastveni prema stvarima za koje ste mislili da su vaša pokretačka snaga u životu. Možda se pitate koja je vaša svrha u životu i da li se razlikuje od onoga što ste mislili da jeste.
Ova pitanja prati osećaj anksioznosti, uznemirenosti i nezadovoljstva životom. Taj osećaj dovodi do čestih menjanja vrednosti. Umesto da održavate stabilan identitet u bilo kojoj situaciji, prelazite na različite vrednosti ili tendencije na osnovu toga gde se nalazite, sa kim ste u odnosima i situacije u kojoj se nalazite u tom trenutku.
S obzirom da se vaše vrednosti i uverenja stalno menjaju možda osećate da ne možete da donesete razumnu odluku. Neodlučnost se ispoljava u različitim opcijama. Čak i kada donesete odluku, sigurno ćete je preispitivati. To može dovesti do toga da se više puta predomislite ili da osećate kao neuspeh. Stoga, nisko samopouzdanje je još jedan simptom krize identiteta.
Kako prevazići krizu identiteta?
Kriza identiteta nije poremećaj. Ona je način na koji se razvijamo. Svaka životna faza nudi priliku da istražimo nove delove sebe i produbimo svoje razumevanje toga ko smo. Nažalost, kod mnogih ljudi negativno utiče na mentalno zdravlje, te je neophodno naučiti kako da se nosite sa njom.
Prva i najvažnija stvar jeste da pazite na sebe. Odnosno, naučite da prihvatite sebe onakvima kakvi jeste u ovoj fazi vašeg ličnog razvoja. Nemojte zanemarivati emocije, već obratite pažnju na svaku koja se javi. One će vam pomoći da se krećete kroz krizu identiteta i suočite sa složenim situacijama.
Stručnjaci savetuju da date sebi vremena za objektivnost. Umesto da skačete sa jedne odluke na drugu odvojite malo vremena da objektivno razmislite o svojim opcijama.
Ukoliko sami ne možete da se izborite sa krizom identiteta potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Kako razviti radne navike kod deteta?
Kako razviti radne navike kod deteta? Pitanje koje je postavio svaki roditelj bar jednom u životu.
Radne navike su temelj ličnog i profesionalnog uspeha. One nam donose odgovornost i samodisciplinu. Ujedno, pomažu da se na pravi način nosimo sa obavezama.
S obzirom da podrazumevaju planiranje, raspoređivanje vremena i izvršavanje zadataka, radne navike nas uče kako da isplaniramo svoje vreme da bismo bili efikasni. Samim tim doprinose i napretku u školovanju, a kasnije i u karijeri.
Pozitivno utiču i na samopouzdanje. Naime, kada vidimo da možemo da postignemo ciljeve uz trud, raste vera u sopstvene sposobnosti. Imajući u vidu značaj koji imaju veoma je važno da dete u ranim godinama razvije radne navike.
Razvijanje radnih navika kod deteta je proces koji zahteva strpljenje, doslednost i dobru komunikaciju. Radne navike se ne stiču preko noći, ali kada se jednom uspostave, deca postaju organizovanija, odgovornija i samostalnija.
Da bi vam pomoglo u tome psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da razvijete radne navike kod svog mališana.
Kako razviti radne navike kod deteta? Podstičite ih da budu uporni
Čuveni američki pisac Dale Carnegie je početkom 20. veka izjavio: „Većinu važnih stvari na svetu postigli su ljudi koji su nastavili da pokušavaju kada se činilo da uopšte nema nade“. Ova njegova rečenica na najjednostavniji način opisuje suštinu radnih navika.
Upornost je osnovna karakteristika uspešnih ljudi. Međutim, deca često odustaju nakon prvog neuspelog pokušaja. Možda ćete ih čuti kako kažu: „Ne mogu ovo da uradim“, „Preteško je“ ili samo žele da završe zadatak što je pre moguće. Nedostaju im veštine da na drugi način pristupe zadatku, te ih vi morate podstaći da istraju u njegovom rešavanju.
Obavezno podsetite svoje dete na prethodne uspehe sa sličnim zadacima. Time ćete ga motivisati da pronađe drugi način kako da obavi svoj zadatak. Korisnije je naučiti tri načina za rešavanje jednog problema nego naučiti jedan način rešavanja tri problema!
Uvedite radne navike u dnevnu rutinu
Kao odgovor na pitanje kako razviti radne navike kod deteta stručnjaci ističu dobru rutinu. Ona treba da obuhvati, pre svega, dosledno vreme za domaće zadatke.
U tome vam može pomoći pomodoro tehnika učenja. Ova tehnika obuhvata učenje u intervalima, tj. učenje 25 minuta, a zatim pauzu 5 minuta.
Osim učenja, u rutinu uvedite i kućne zadatke. Pospremanje igračaka, pomoć u kuhinji, sređivanju – samo su neki od poslova koji će pomoći da razvije radne navike. Ujedno, učiniće da se oseća važnim.
Obratite pažnju da dete ne pretrpavate obavezama. Postavite realna očekivanja. Na osnovu njih postepeno povećavajte zadatke u skladu sa uzrastom.
Kako razviti radne navike kod deteta? Usadite odgovornost i obrazujte ih o poslu
Sigurni smo da je svako od nas kada je bio mali čuo svoje roditelja kako kažu: „Moraš da uradiš domaći pre nego što možeš da se igraš“.
Verovali ili ne, ovo je odličan način da svojoj deci usadite pozitivnu radnu etiku. To znači da je ključna komponenta lekcije da dete naučite da mora da se potrudi pre nego što dobije luksuz. Odnosno, pre nego što uživa u stvarima koje voli.
Da bi postao odgovoran, mališan mora da shvati da njegovi postupci imaju posledice. Na primer, ako vaše dete odluči da ne uči za test, morate mu objasniti da neobavljanje posla može značiti da neće uspeti. Zatim, razgovarajte s njim o tome šta može učiniti neuspeh.
Iako je igranje zabavnije od učenja, loši rezultati u školi mogu izazvati probleme. Oni se odnose ne samo na napredovanju u školovanju, već i kasnije tokom karijere, uključujući i brojne konflikte u radnom okruženju.
Ukoliko niste sigurni kako da razvijete radne navike kod svog deteta kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više