
Stokholmski sindrom
Stokholmski sindrom predstavlja ozbiljan psiho-socijalni poremećaj koji se definiše kao naizgled teško shvatljiva pojava zbližavanja, razvijanja osećaja poverenja, specifične emocionalne veze, pa i identifikacije žrtve sa agresorom.
Termin je u nauku uveo Nils Bejerot u drugoj polovini 20. veka. Ovaj švedski psihijatar i kriminolog bio je podstaknut dešavanjima koja su usledila nakon neuspele pljačke banke 1973. godine u gradu po kojem je pojava dobila ime. Naime, pljačkaši banke su 6 dana držali kao taoce radnice koje su se sa njima emocionalno povezale.
Nakon oslobađanja primećeno je neobično ponašanje žrtava. Ne samo da nijedna nije htela da svedoči protiv otmičara, već su ih branile. Vrhunac je bila veza jedne od radnica sa pljačkašem koja je nastavljena i tokom njegovog služenja zatvorske kazne.
Iako se Stokholmski sindrom vezuje za neobični odnos žrtava i taoca, može se razviti i u drugim situacijama. Odnosno, u ulozi agresora može se naći bilo koji zlostavljač koji kao dominantna osoba ima moć upravljanja nad drugom osobom.
Zašto nastaje Stokholmski sindrom?
Bez obzira na brojne studije uzrok je još uvek nepoznatog porekla. Naučnici su utvrdili vezu instikta opstanka i suočavanja sa situacijom lišavanja slobode. Što znači da žrtva razvija Stokholmski sindrom da bi preživela. Samim tim izbegla mučenje, maltretiranje, pa i smrt.
Stresna situacija, ispunjena strahom i neizvesnošću, stvara pasivno-agresivni položaj koji izaziva neravnotežu i nestabilnost žrtve. Kao posledica toga razvija se posebni oblik zavisnosti prema otmičaru.
Neki naučnici ističu da su ovom sindromu sklonije osetljivije, emocionalno slabije osobe. Manjak samopouzdanja dovodi do identifikacije sa otmičarem, a u pojedinim slučajevima i do potpune promene raspoloženja i ponašanja tako da žrtve počinju da dele mišljenje sa svojom zlostavljačima.
Rizik od razvoja Stokholmskog sindroma se povećava trajanjem traume. Što više vremena protekne, veća je mogućnost zbližavanja, te i manja verovatnoća povređivanja talaca.
Kako se Stokholmski sindrom ispoljava?
Osim ispoljavanja privrženosti i emocija prema agresorima, osobe koje pate od Stokholmskog sindroma negativno reaguju na policiju ili bilo kog drugog ko želi da im pomogne, jer ih smatraju uzrokom razdvajanja.
Jasno pokazuju mržnju prema spasiocima, odbijajući saradnju sa njima, a pojedine su spremne i da lažno svedoče kako bi dale alibi svojim napadačima.S obzirom da su zlostavljači vešti manipulatori nakon spasavanja kod žrtava se javlja osećaj krivice i kajanja zbog slobode koju su dobile dok su oni u zatvoru. Kao posledica toga može nastati i socijalna distanca u odnosu na članove porodice i najbliže prijatelje.
Konfuzija, zamućeno pamćenje i zabluda su kognitivni pratioci sindroma, a često se razvijaju i depresija i anksioznost.
Stokholmski sindrom u modernom dobu
Nažalost, Stokholmski sindrom nije retka pojava danas. Obično se sreće u lošim ljubavnim vezama koje su praćene fizičkim i psihičkim zlostavljanjem. Nije redak slučaj da se razviju kod dece koja trpe nasilje u porodici.
Psihoterapija ima ključnu ulogu za oslobađanje Stockholmskog sindroma.Psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da se suočite sa preživljenom traumom kako bi mogli da se vratite normalnom životu.
Pročitaj Više
Reduplikativna paramnezija
Reduplikativna paramnezija spada u znatiželjne mentalne poremećaje, tačnije jedan je od sindroma zablude i pogrešne identifikacije. U pitanju je zabluda ili uverenje da je neko mesto duplirano. Što znači da osoba veruje da istovremeno postoje 2 ili više potpuno istovetnih mesta. Mada se može manifestovati i zabludom da je neko mesto premešteno na drugo mesto.
Obično je pogrešna identifikacija vezana za dobro poznata mesta, kao što su sopstveni dom, radni prostor, bolnica, prodavnica u kojoj svakodnevno kupuje isl. Veoma retko osoba ima uverenje da su duplicirane egzotične destinacije, mesta iz dalekih zemalja ili ona koja su potpuno nepoznata.
Reduplikativna paramnezija se retko javlja, pri čemu je zastupljenija kod muškaraca. Više od 70 odsto registrovanih pacijenata su muškog pola.
Reduplikativna paramnezija je nedovoljno ispitan psihički poremećaj
Psihički problemi koje donosi sindrom zablude i pogrešne identifikacije registrovani su još u 18. veku. Naime, švajcarski prirodnjak Charles Bonnet je 1788. godine opisao simptome kod žene koji se danas pripisuju Cotardovoj zabludi. Odnosno, poremećaju koji karakteriše zabluda da je osoba mrtva, da ne postoji, da truli ili da je izgubila krv i unutrašnje organe.
Pojam reduplikativne paramnezije u nauku uveo je Arnold Pick 1903. godine. Ovaj psihijatar je naziv upotrebio kako bi opisao pacijenta sa Alchajmerovom bolešću koji je verovao da je premešten iz gradske bolnice u drugu koja izgleda identično, ali se nalazi u poznatom predgrađu. Da bi objasnio svoju zabludu tvrdio je da Pick i ostatak medicinskog osoblja rade u obe bolnice.
Međutim, tek u drugoj polovini 20. veka ovom problem je posvećena veća pažnja. Razlog za to bila su 3 slučaja koja je Benson prijavio 1976. godine. Ne samo da je opisao simptome svojih pacijenata, već je pokušao da objasni uzroke koji su ih izazvali.
Zašto nastaje reduplikativna paramnezija?
Oštećenja mozga, pre svega, desne moždane hemisfere i oba frontalna režnja, glavni je uzročnik nastanka reduplikativne paramnezije. Usled pogoršanja vizualno-prostorne percepcije i gubitka vizuelne memorije dolazi do gubitka orijentacije, što za posledicu ima stvaranje lažnih sećanja.
U većini slučajeva oštećenja mozga koja dovode do sindroma zablude i pogrešne identifikacije rezultat su traumatske povrede mozga, tumora mozga ili moždanog udara. Mogu biti izazvana i drugim oboljenjima mozga, kao što je encefalopatija.
Istraživanja su pokazala da neurodegenerativne bolesti, tj. demencija i Alchajmerova bolest, spadaju u potencijalne faktore koji dovode do ovog poremećaja. Ne treba zanemariti ni psihološke uticaje, jer se reduplikativna paramnezija ponekad javlja kod depresije i shizofrenije.
Kako se leči reduplikativna paramnezija?
Iako ne postoji tačno određen specifičan tretman lečenje se zasniva na kombinaciji medikamenata i psihoterapije.
Od lekova najčešće se prepisuju antidepresivi kako bi se suzbile promene raspoloženja koje prate ovaj poremećaj. Ipak, ključnu ulogu ima psihoterapija koja je usmerena na otkrivanje uzroka koji su doveli do problema, kao i učenju pacijenta kako realno da sagleda svet oko sebe.
Nemojte da dozvolite da vam zabluda ili uverenje naruše normalno funkcionisanje, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Socijalna inteligencija
Socijalna inteligencija ima važnu ulogu u formiranju ličnosti.
Pri pomenu inteligencije mnogima je na pameti logički IQ. On je ključan za razumevanje problema i pronalaženje rešenje ali ne treba zanemariti ni 7 drugih vrsta inteligencije. Jedna od njih je socijalna.
Čovek je društveno biće, te je potreba da bude okružen drugim ljudima usađena u njegovoj prirodi. Sa druge strane, kroz odnose sa porodicom, prijateljima, kolegama, pa i neznancima, formira se naš mozak i razvija određeno ponašanje.
Nažalost, savremeno doba obeležava virtuelni svet. U njemu je uticaj društvenih mreža toliko jak da gotovo sve svoje slobodno vreme provodimo na njima. Iako nam one omogućavaju da razgovaramo sa ljudima širom sveta, zapravo, to nije prava komunikacija. Emocije na licu zamenili su emotikoni, dok su izrazi i gestikulacija nevidljivi, te ne možemo jasno da vidimo kako se neko oseća, niti šta zaista misli. Kao posledica toga javljaju se sve veća usamljenost i socijalna distanca.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovališta Sana vam otkriva šta karakteriše socijalnu inteligenciju.
Šta je socijalna inteligencija?
Socijalna inteligencija ili emotivna inteligencija, kako se još naziva, predstavlja sposobnost poznavanja sebe, ali i drugih.
Odnosno, ona je zbir međusobno povezanih sposobnosti koje uključuju emocionalnu osetljivost, socijalnu analitičnost, samokontrolu, toleranciju i socijalnu adaptabilnost. Takođe, obuhvata sposobnost tačnog prepoznavanja i razumevanja osećanja drugih i pronicljivost u otkrivanju i tumačenju skrivenih namera drugih. Zahvaljujući njoj osoba može na pravi način da reaguje u interpersonalnim odnosima.
Teoriju o socijalnoj inteligenciji prvi je postavio 1920. godine američki psiholog Edward Thorndike definišući je kao “sposobnost da se shvati i upravlja muškarcima i ženama i dečacima i devojčicama, mudrim postupanjem u ljudskim odnosima”. Po njemu ona je ekvivalentna interpersonalnoj inteligenciji koju je identifikovao Howard Gardner.
Značaj ističe i psiholog Nicholas Humphrey koji smatra da upravo socijalna inteligencija određuje ko smo mi, dok Sean Foleno naglašava da je ona neophodna za uspeh u životu.
Kako se prepoznaje socijalna inteligencija?
Ljudi koji poseduju izraženu socijalnu inteligenciju pokazuju niz zajedničkih osobina. Pre svega, dobri su slušaoci. To znači da stvarno obraćaju pažnju na ono što im neko govori, a ne slušaju samo da bi odgovorili.
S obzirom da su otvorenog um, čak i kada se ne slažu sa nečijim mišljenjem, pažljivo će saslušati argumente koje im druga strana iznosi umesto da odmah krenu sa dokazivanjem svog stava. Time su u značajno meri izbegnuti konflikti.
Socijalno inteligentne osobe mogu se pohvaliti visokim konverzacijskim veštinama koje im omogućavaju da uspešno komuniciraju sa ljudima različitih profila, što je posebno značajno u poslovnom svetu. Empatija je još jedna osobina. Razumevanja misli i osećanja drugih, bez generalizovanja, čini osnovu dobrih odnosa.
Svesni da ugled može biti presudan obraćaju pažnju i kakav će utisak ostaviti na druge ljude. Ipak, ne očekuju divljenje i pohvale, već o svojim uspesima govore na umeren način.
Čovek se ne rađa sa socijalnom inteligencijom. Ona se formira iz iskustva sa ljudima i učenja iz uspeha i neuspeha u društvenim okruženjima, a značajne savete kako da je razvijete može vam dati psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Praznična depresija
Praznična depresija, baš kao što joj naziv kaže, javlja se uoči novogodišnjih i božićnih praznika.
Kraj jedne i početak nove godine za mnoge su asocijacija za odmor, okupljanje sa dragim ljudima, pa i prikupljanja snage za energičan početak novog godišnjeg perioda. Čak i kada je prisutan pritisak zbog završetka obaveza na poslu, planiranja obroka za porodicu i žurbe oko kupovine poklona, praznici se smatraju najradosnijim dobom godine koji su ispunjeni smehom.
Međutim, za neke ljude je sva ta zimsko – praznična euforija opterećujuća, a praznici mogu biti emocionalno iscrpljujući i težak period. Nažalost, iz godine u godinu raste broj onih koji se tako osećaju. Prema istraživanjima praznična depresija pogađa oko 6 odsto svetskog stanovništva.
Koji su okidači za prazničnu depresiju?
Uzroci za pojavu ove depresije su brojni. Jedan od njih je nedostatak sna. Užurbani raspored oko praznika može dovesti do nedostatka sna, što povećava stres. Upravo je on glavni pokretač neraspoloženja i bezvolje.
Ljudi se ponekad okreću nezdravim mehanizmima kao pomoći za suočavanje sa prazničnom tugom. U tim situacijama, prekomerno konzumiranje alkohola i prejedanje mogu biti kontraproduktivni. Odnosno, mogu učiniti simptome praznične depresije izraženijim.
Kod većine okidač za prazničnu depresiju su finansije. Iako nepovoljno materijalno stanje može biti uzrok napetosti tokom cele godine, pojačano trošenje na poklone, putovanja, hranu ili zabavu tokom praznika dovodi do stresa, a zatim i do beznadežnosti, tuge i osećaja bespomoćnosti. Posebno kod ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem, a trude se da sada udovolje svim članovima svoje porodice.
Usamljenost usled nemogućnosti da provedete praznike sa porodicom i prijateljima, takođe, je vodeći pokretač praznične depresije. Neretko, gubitak bliske osobe pokreće problem, jer se vraćaju uspomene na ranije praznike koje ste zajedno provodili.
S obzirom da na kraju godine sumiramo postignuto, neispunjeni ciljevi, naročito oni koji su nerealno postavljeni, stvaraju žaljenje ili osećaj neuspeha što često može da dovedu do depresivnog raspoloženja.
Znaci na koje treba obratiti pažnju
Bez obzira da li ste upoznati sa prazničnim stresom i depresijom ili je ovo prvi put da se vi ili neko od vaših najmilijih suočava sa njima, postoje jasni simptomi koji ukazuju na ovaj problem.
Osećaj apatije, tuge i bezvolje koji traju više od 2 nedelje su karakteristični znaci. Prate ih i osećaj bezvrednosti ili krivice, kao i pojačana napetost i anksioznost.
Praznična depresija dovodi do gubitka interesovanja za stvari u kojima ste nekada uživali. Primetna je i slabija koncentracija, pa i socijalna distanca.
Osobe koje pate od praznične depresije imaju problema sa spavanjem, te je prisutan umor koji može preći u hronično stanje. Javlja se i pojačani apetit koji vodi povećanju telesne težine. Promene u fizičkom izgledu dodatno produbljuju beznadežno raspoloženje.
Kako se nositi sa prazničnom depresijom?
Svež vazduh i sunčevi zraci podižu raspoloženje. Fizička aktivnost je ne samo najbolji “lek”, već i preventiva za prazničnu depresiju, što potvrđuju brojna istraživanja koja su pokazala kolika je psihološka važnost vežbanja.
Okruženje je još jedan faktor koji može pomoći. Stručnjaci savetuju da što više vremena provodite sa dragim ljudima na koje možete da se oslonite tokom praznika – bilo da su u pitanju porodica ili prijatelji.
Ipak, nemojte da zaboravite da je praznična depresija kompleksni problem, te je neophodna i stručna pomoć. Zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više