Hronični stres – Zašto nastaje i kako utiče na naše telo?
Hronični stres je česta pojava u modernom dobu.
Brz način života, mnoštvo obaveza, manjak slobodnog vremena, pritisak na poslu, finansijka neizvesnost – samo su neke od stresnih situacija sa kojima se gotovo svako od nas suočava. Na njih naše telo reaguje biološkim odgovorom oslobađajući hormone kortizol i adrenalin koji povećavaju mentalnu jasnoću, zategnutost mišića i ubrzavaju rad srca. Na taj način prirodna reakcija na stres (fight or flight) nam pomaže da se pripremimo i preduzmemo akciju kako bismo rešili situaciju u kojoj smo se našli.
Ovaj kratkoročni stres, koji nam povećava budnost, poznat je kao akutni i ne smatra se opasnim. Međutim, kada se osoba nalazi u stalnom stanju povećane budnosti, bez obzira što potencijalna opasnost ne dolazi, reč je o hroničnom stresu.
S obzirom da hronični stres traje nedeljama, pa i mesecima, te može ozbiljno da naruši zdravlje, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate simptome.
Zašto nastaje hronični stres?
Hronični stres se javlja kada telo doživljava stresore sa takvom učestalošću ili intenzitetom da autonomni nervni sistem nema adekvatnu šansu da aktivira relaksacioni odgovor na redovnoj osnovi. To znači da telo ostaje u stalnom stanju fiziološke budnosti zbog kog je svakog trenutka spremno na akciju.
Životno iskustvo u velikoj meri utiče na to kako ćemo reagovati na stres i da li će on poprimiti dugoročni karakter. Naime, ljudi koji su preživeli neku traumu, bili zlostavljani ili odrastali u toksičnoj porodici podložniji su produženom stresu. Istraživanja pokazuju da i genetika ima važnu ulogu. Odnosno, naši geni kontrolišu odgovor na stres.
Zavisno od izvora, postoje 4 tipa hroničnog stresa. Emocionalni stres proizilazi iz teških emocija kao što su bes, tuga ili frustracija. Stres sredine izazvan je okruženjem u kome živite i radite. Stres u vezi je vezan ne samo za odnose prema partnerima, već i prijateljima, porodici i saradnicima. Stres na poslu uzrokuju pritisci oko ispunjenja poslovnih obaveza.
Kako prepoznati hronični stres?
Hronični stres dovodi do niza fizičkih i psihičkih simptoma, koji utiču na normalno funkcionisanje.
Stalni nedostatak energije, ekstremni umor, čak i odmah pri buđenju, problemi sa spavanjem – karakteristični su znaci ovog problema. Prate ih poteškoće u koncentraciji ili nemogućnost da se posao uradi brže, neorganizovane misli. Hronični stres izaziva i osećaj gubitka kontrole, osećaj bespomoćnosti, nisko samopoštovanje, pa i gubitak seksualne želje. Kod nekih je primetna i razdražljivost, te su česti konflikti sa bliskim osobama.
Javljaju se i fizički simptomi, kao što su glavobolje, problemi sa varenjem, promene u apetitu, bolovi u mišićima.
Kako stres utiče na telo?
Dugoročna izloženost stresu utiče na celo telo, ostavljajući traga na zdravlje.
S obzirom da je digestivni trakt prvi na udaru problemi sa varanjem vremenom prerastaju u gastritis, čir na želucu, gastroezofagealnu refluksnu bolest, intoleranciju na pojedine namirnice, pa i u teža oboljenja.
Osobe koje pate od hroničnog stresa u većem su riziku od razvoja srčanih tegoba, hipertenzije, dijabetesa i problema u radu štitne žlezde. Stres se odražava i na kožu, te su prisutne akne i ekcemi. Dok su anksioznost i depresija negativne posledice hroničnog stresa po mentalno zdravlje.
Upravljanje stresom je ključno za očuvanje zdravlja i srećan život, a u tome vam može pomoći psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišeOpozicioni prkosni poremećaj
Opozicioni prkosni poremećaj predstavlja poremećaj ponašanja i kontrole impulsa koji je definisan kao „obrazac ljutog/razdražljivog raspoloženja, argumentovanog/prkosnog ponašanja ili osvetoljubivosti“. Ovo ponašanje je obično usmereno na vršnjake, roditelje, nastavnike i druge autoritete. Pri čemu za razliku od drugih poremećaja ponašanja ne pokazuju obrasce agresije prema ljudima ili životinjama, uništavanje imovine, krađu ili obmanu.
Prkos, inat i neposlušnost su normalne pojave odrastanja. Deca kroz njih iskazuju svoju volju, želje, pa i uče da upravljaju frustracijama i kontrolišu svoja ponašanja. Nije redak slučaj da ispoljavaju prkos i neposlušnost kada su uplašena, umorna, gladna ili im nije dobro.
Međutim, ukoliko ovakvo ponašanje traje duže od 6 meseci tada je reč o problemu koji ozbiljno narušava normalno funkcionisanje.
Faktori rizika
Opozicioni prkosni poremećaj je kompleksni poremaćaj, koji je izazvan kombinacijom bioloških, genetskih i faktora životne sredine.
Genetika igra važnu ulogu. Istraživanja pokazuju da je 50 odsto veća verovatnoća da se će se kod deteta razviti ovaj poremećaj ukoliko u porodici postoje članovi sa poremećajima mentalnog zdravlja, uključujući poremećaje raspoloženja, poremećaje anksioznosti i poremećaje ličnosti.
Pojedine studije ističu značaj bioloških faktora. Odnosno, promene u određenim oblastima mozga mogu dovesti do problema. To znači da ukoliko neurotransmiteri, koji pomažu nervnim ćelijama u mozgu da komuniciraju jedne sa drugom, nisu u ravnoteži ili ne rade kako treba poruke možda neće pravilno proći kroz mozak što za posledicu može izazvati određeni poremećaj ponašanja.
Ne treba zanemariti ni uticaj životne sredine. Odrastanje u disfunkcionalnoj porodici, izloženost fizičkom i psihičkom zlostavljanju u detinjstvu, zanemarivanje od strane roditelja – česti su pokretači za opozicioni prkosni poremećaj. Kao faktori rizika navode se i vršnjačko odbacivanje, devijantne grupe vršnjaka, digitalno nasilje, kao i preživljene traume, poput razvoda roditelja, čestih selidbi i čestih promena školi.
Kako prepoznati opozicioni prkosni poremećaj?
Simptomi opozicionog prkosnog poremećaja počinju obično u predškolskom uzrastu, ali se tada ređe prepoznaju. Mogu se javiti i kasnije, ali skoro uvek se razvijaju pre adolescentskih godina.
Česti ispadi besa i preterane svađe sa odraslima su karakteristični znaci. Deca sa ovim problemom imaju nizak prag tolerancije, osetljivija su i brže se iznerviraju. Često su ljuta i ogorčena na druge. Takođe, pokazuju aktivni prkos i odbijaju da se povinuju zahtevima i pravilima odraslih, te svojim ponašanjem nastoje da iznerviraju ili uznemire druge, pa i da povrede njihova osećanja.
Grube, zle reči, uvredljivo i osvetničko ponašanje, kao i okrivljavanje drugih za svoje greške, takođe, su karakteristike ovog poremećaja.
Simptomi mogu biti blagi, umereni i teški. Blagi se javljaju samo u jednom okruženju, na primer, samo kod kuće, u školi, na poslu ili sa vršnjacima. Umereni se manifestuju u 2 okruženja, a teški u najmanje 3 različite sredine.
Kada je neophodna pomoć psihologa?
Ponekad je roditeljima teško da prepoznaju razliku između emocionalnog deteta jake volje i deteta sa opozicionim prkosnim poremećajem. Nije redak slučaj da se poistovećuje sa poremećajima pažnje.
Roditelji ne treba da zanemaruju svaku promenu u ponašanju najmlađih kako bi na vreme potražili pomoć psihologa. Kao terapija primenjuje se kognitivno bihejvioralna terapija. Ovo je strukturirana, ciljno orijentisana individualna vrsta terapije koja pomaže detetu da sagleda kako njegove misli utiču na dela. Ujedno, uči ga kako da negativne misli i ponašanja zameni zdravim obrascima razmišljanja i navikama.
Važan deo čini i porodična terapija koja uključuje sve članove, a ima za cilj poboljšanje komunikacije između njih i razvijanje veština rešavanja problema.
Ukoliko ste prepoznali neki od navedenih simptoma kod svog deteta psihološko savetovalište Sana vam može pomoći.
Pročitaj VišeNegativno traženje pažnje
Negativno traženje pažnje je česta pojava u modernom dobu.
Ljudi su društvena bića, te je sasvim normalno da imaju potrebu da budu voljena i prihvaćena. Međutim, postoji razlika između uravnoteženog davanja i primanja pažnje u svim međuljudskim odnosima i želja za tim koja je toliko izražena da predstavlja potrebu od koje zavisi svakodnevno funkcionisanje. U tom slučaju osoba je u potpunosti zavisna od tuđeg mišljenja, odnosno, osuđivanja i vrednovanja.
Mnogi smatraju da se negativno traženje pažnje sreće samo kod dece. Iako se može javiti i kod najmlađih, u većini slučajeva njihovo ponašanje ne bi trebalo da se smatra nezdravim ili manipulativnim. Obično su ova ponašanja odgovarajuća za razvoj, jer deca često testiraju granice da bi razumela kako izgleda odgovarajuće ponašanje. Dok druga glume da im je potrebna pomoć roditelja, jer vide to kao deo igre. Mada ne treba zanemariti da neka ponašanja mogu biti povezana sa poremećajema pažnje.
Imajući u vidu da je tanka granica između zdrave i nezdrave pažnje psihološko savetovalište Sana vam daje savete kako da prepoznate problem.
Zašto se javlja negativno traženje pažnje?
Različiti su uzroci koji dovode do negativnog traženja pažnje kod odraslih. Najčešći pokretač jeste manjak samopouzdanja. Osobe sa niskim samopoštovanje osećaju se nesigurno u sebe. To ih navodi da traže potvrdu drugih kako bi se osećali dostojnim. Želeti određeni nivo sigurnosti od svojih vršnjaka je prirodno, ali oslanjanje celog koncepta samopoštovanja na mišljenje drugih može biti problematično.
Usamljenost je još jedan od glavnih razloga. Naime, osobe koje su dugo same i socijalno distancirane mogu u jednom trenutku da potrebu za ljudskim konktatom pretvore u nezdravo ponašanje traženja pažnje. Takođe, ovaj problem može imati korena u detinjstvu. Ovo je posebno izraženo kod starije dece kada dobiju mlađeg brata ili sestru. Oni se moraju sauočiti sa činjenom da roditelji više ne mogu svu svoju pažnju i vreme da usmere na njih.
Negativno traženje pažnje mogu da pokrenu i poremećaji ličnosti. Pre svega, histrionični poremećaj ličnosti, narcisoidni poremećaj ličnosti i granični poremećaj ličnosti. Neretko je izazvan i drugim mentalnim problemima, kao što su bipolarni poremaćaj, depresija, anksioznost…
Kako se ispoljava negativno traženje pažnje?
Potreba da se konstantno obaveštavaju drugi ljudi o dešavanjima, čak i potpuno nevažnim, iz života je karakteristični znak negativnog traženja pažnje kod odraslih. Zbog toga ove osobe stalno ažuriraju svoje statuse na društvenim mrežama i postavljaju gomilu fotografija. Sve ovo rade kako bi ljudi tačno znali šta su radili u datom trenutku.
Stalna potreba za komplimentima je još jedan znak ovog problema. Ona ide do te mere da su spremni da urade i stvari koje ih ne zanimaju samo da bi im ljudi dali komplimente. Na primer, muškarci koji traže pažnju ponašaju se previše džentlmenski prema ženama, bez obzira što im realno nije stalo do toga.
Stalno skretanje razgovora na priču o sebi je svojstveno ovim osobama. Oni će pričati o svojim poslovima, istoriji, dostignućima i o bilo čemu sve dok to znači da će ih ljudi slušati i posvetiti im više pažnje. Ujedno, žele da budu u centru pažnje, te će se potruditi da to i ostvare na svakom društvenom događaju, bilo da je to venčanje ili sahrana. Pojedini čak glume žrtvu kako bi izazvali saosećanje. Samim tim i više pažnje za sebe.
Ponekad ćete otkriti da će se osoba žaliti na to kako joj toliki broj ljudi posvećuje pažnju. Ali nikada ne preduzima aktivne korake da to zaustavi. To je zato što toliko žudi za pažnjom da čak i ako im se ne sviđa pažnja koju dobijaju, oni je i dalje žele, jer je za njih svaka pažnja dobra pažnja.
Ukoliko ste prepoznali neke od navedenih simptoma kod sebe psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da se oslobodite negativnog traženja pažnje.
Pročitaj VišeŠta je afektivna vezanost?
Afektivna vezanost predstavlja duboku i trajnu emocionalnu vezu koja povezuje jednu osobu sa drugom kroz vreme i prostor. Razvio ju je britanski psiholog John Bowlby na osnovu 30-godišnjeg proučavanja porodičnih odnosa.
Bowlby je zaključio da nečiji odnos sa roditeljima tokom detinjstva ima sveobuhvatan uticaj na njihove društvene, intimne odnose, pa čak i odnose na poslu u budućnosti. Prema njegovom mišljenju to je biološki proces, jer se deca rađaju sa „genom vezanosti“. Ovaj gen ih navodi da traže kontakt sa osobom koja najviše brine o njemu, naročito u situacijama koje smatraju ugrožavajućim. Isti „gen privrženosti“ sa kojim se deca rađaju prisutan je i kod roditelja, i to je ono što ih „tera“ da štite i brinu o detetu.
S obzirom da u većini slučajeva majka najviše vremena provodi sa bebom afektivna vezanost polazi od njenog odnosa sa mališanom. U zavisnosti od povratne reakcije majke i njenog senzibiliteta da odgovori na potrebe deteta ono formira sliku o sebi, ali i o majci, a kasnije i drugim osobama. Upravo na osnovu ovog odnosa razvijaju se tipovi afektivne vezanosti koji nas prate kroz život.
Sigurna afektivna vezanost
Sigurna vezanost označava toplu vezu između roditelja i deteta sa puno ljubavi. Dete se oseća voljeno i brižno i razvija sposobnost da formira zdrave odnose sa onima oko sebe. Takođe, veoma je društveno aktivno i pokazuje poverenje u interakciji sa drugima, kao i separacionu anksioznost, koja je normalna posledica odrastanja. Ovaj zdrav način vezivanja najverovatnije će se preneti i u odraslo doba.
Osobe sa sigurnom afektivnom vezanošću nemaju problema da izgrade dugoročne odnose bez straha od napuštanja. Otvoreno izražavaju emocije, a odnosi se zasnivaju na iskrenosti, toleranciji i emocionalnoj bliskosti. Mogu da zavise od svojih partnera i zauzvrat mogu se njihovi partneri osloniti na njih, ali se ne plaše i da budu sami.
Anksiozno-ambivalentna afektivna vezanost
Anksiozno-ambivalentna deca nemaju poverenja u staratelje, a ta nesigurnost često znači da svoje okruženje istražuje sa strepnjom, a ne uzbuđenjem. Stalno traže odobrenje od svojih staratelja i neprestano posmatraju okolinu iz straha da će biti napušteni. Upravo takav odnos razvijaju i u emotivnim vezama.
Ljudi koji su razvili privrženost pod ovim stilom obično su emocionalno zavisni u odraslom dobu, jer imaju negativnu sliku o sebi, a pozitivan pogled na druge. Vrlo često se osećaju nevoljeno od strane svojih partnera, dok im je samima teško da izraze ljubav i povezanost. Pokazuju strah od samoće, te pomisao da žive bez partnera (ili biti sam uopšte) izaziva visok nivo anksioznosti. Zbog toga su pažnja, briga i reagovanje partnera „lek“ za anksioznost. S druge strane, odsustvo podrške i intimnosti može dovesti do toga da postanu privrženiji i zahtevniji, preokupirani vezom i očajnički da traže ljubav.
Izbegavajuća afektivna vezanost
Deca koja su odrasla u stilu izbegavajuće afektivne vezanosti naučila su da prihvate da će njihove emocionalne potrebe verovatno ostati nezadovoljene, te se osećaju nevoljeno i beznačajno.
U odraslom dobu imaju visoko samopoštovanje i pozitivan pogled na sebe, ali negativan stav prema drugima. Ne žele da zavise od drugih, niti da drugi zavise od njih. U izvesnoj meri ispoljavaju strah od bliskosti tako da veruju da ne moraju da budu u vezi da bi se osećali potpunim. Takođe, imaju tendenciju da sakriju ili potisnu svoja osećanja kada se suoče sa situacijom koja je potencijalno bogata emocijama.
Dezorganizovana afektivna vezanost
Dezorganizovana vezanost je kombinacija izbegavajuće i anksiozne vezanosti. Deca iz ove grupe ponašaju se promenljivo u sličnim situacijama. Dok u odraslom dobu imaju tendenciju da pokazuju nestabilno i dvosmisleno ponašanje u svojim društvenim vezama.
Za odrasle sa ovim stilom privrženosti, partner i sama veza često su izvor i želje i straha. Oni žele intimnost i bliskost, ali u isto vreme imaju problema u poverenju i zavisnosti od drugih. Ne regulišu dobro svoje emocije i izbegavaju jaku emocionalnu vezanost, zbog straha da će biti povređeni. S obzirom da teško kontrolišu svoje emocije nije redak slučaj da lako eksplodiraju i ispolje bes.
Ukoliko ste primetili da imate poteškoća u uspostavljanju i održavanju veze sa drugima potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Šta je depresivni ponedeljak?
Depresivni ponedeljak je termin koji se odnosi na negativna osećanja koja neki ljudi imaju početkom
radne nedelje.
Povratak u svakodnevnu rutinu poslovnih ili školskih obaveza nakon vikenda kod mnogih ljudi izaziva osećaj nezadovoljstva, pa čak i pojačanog stresa. Istraživanja pokazuju da se Monday blues, kako je poznat ovaj problem širom sveta, javlja kod čak polovine zaposlenih. Najviše pogađa ljude od 45 do 54 godina starosti, kod kojih su ne samo simptomi najizraženiji, već i najviše se žale na njih.
Depresivni ponedeljak se razlikuje od depresije, jer ima određeno vreme kada ga ljudi osećaju – ponedeljkom. Kako radni dani odmiču negativni osećaj se smanjuje, a raspoloženje se poboljšava prema vikendu. Nasuprot tome, depresija se odnosi na osećaj trajno lošeg raspoloženja i smanjenog interesovanja za ugodne aktivnosti koje se mogu pojaviti u bilo koje doba dana.
Iako nema definiciju u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje depresivni ponedeljak može da ukaže na dublji problem u nečijem životu. Takođe, može da dovede do ozbiljnih posledica.
Zašto se javlja depresivni ponedeljak?
Nezadovoljstvo poslom je vodeći uzročnik. Ljudi koji su prinuđeni da se bave onim što ne vole ili su uslovi rada neadekvatni obično „žive za vikend“, a povratak radnim obavezama izaziva niz loših osećanja, uključujući i anksioznost na poslu.
Čest pokretač je i burn out sindrom. Preuzimanje previše obaveza na sebe dovodi do preopterećenja i suočavanja sa stresorima koji su van vaše kontrole, što dovedi do tzv. sagorevanja na poslu. Kao posledica toga može se javiti depresivni ponedeljak.
Kognitivne distorzije su još jedan od mogućih izazivača. U pitanju je štetan misaoni obrazac koji utiče na nečiji pogled na svet. Najčešće su to katastrofalne misli, preterano generalizovanje i razmišljanje u krajnostima koje su vezane za nedelju koja je pred vama.
Monday blues mogu da izazovu i naše navike. Naime, svako želi da što više odmori tokom vikenda, ali preterano spavanje može da naruši unutrašnji ritam vašeg tela. Dodatni problem stvara prekomerna upotreba alkohola u večerenjim satima za vreme slobodnih dana.
Kako prepoznati depresivni ponedeljak?
Simptomi depresivnog ponedeljka se preklapaju sa simptomima depresije, anksioznih poremećaja i poremećaja prilagođavanja. Što znači da su loše raspoloženje i pojačini osečaj tuge karakteristični za ovaj problem. Prate ih umor, uznemirenost, uporna briga zbog predstojećih radnih obaveza, pa i osećaj straha ili nelagode. Mogu se javiti i promene u apetitu, problemi sa spavanjem, pad koncentracije, te su oni koji pate od depresivnog ponedeljka ovim danom produktivni na poslu samo tri i po sata.
Primetni su i fizički simptomi, poput napetosti mišića, glavobolje, teškoće sa disanjem, ubrznog rada srca i povećanog krvnog pritiska.
Kako pobediti depresivni ponedeljak?
Upravljanje stresom može pomoći da se smanji njegov negativni uticaj ponedeljkom. Postoji niz tehnika za to. Meditacija je jedna od visoko efikasnih, jer objedinjuje vežbe disanja i opuštanja. Zdrave životne navike, tj. pravilna ishrana, redovna fizička aktivnost i dovoljno sna, čine osnovu u eliminisanju depresivnog raspoložanja.
Da biste ponedeljak učinili zanimljivijim stručnjaci savetuju da prvi dan u nedelji rezervišete za neku omiljenu aktivnost – druženje sa prijateljima, odlazak u bioskop, šetnja nakon posla…
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa lošim osećanjima ponedeljkom potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Zavisnost od mobilnog telefona
Zavisnost od mobilnog telefona predstavlja opsesivnu upotrebu ovih pametnih uređaja.
Istraživanja pokazuju da pametan telefon koristi oko 86 odsto celokupne populacije (6,8 milijardi ljudi). To je drastičan porast u odnosu na 2016. godinu kada je pametan telefon koristilo nešto manje od 50 odsto populacije.
Potreba za mobilnim telefonima je sasvim opravdana. Oni su nam olakšali komunikaciju, poslovanje, pa i pretragu potrebnih informacija van kancelarije i doma. Takođe, doneli su nam raznovrsni vid zabave – počev od igranja igrica, pa do chat-ovanja sa prijateljima i snimanja klipova za društvene mreže.
Ma koliko bili korisni, pametni telefoni sve više preokupiraju našu svakodnevnicu. Upravo zato postoji opasnost da njihova upotreba preraste u oblik zavisnosti. Ovu činjenicu najbolje potvrđuje podatak da mnogi ljudi imaju strah da će ostati bez mobilnog telefona, te se zavisnost od mobilnog telefona često naziva „nomophobia“. Ovo je reč koja je skraćenica od izraza „no-mobile-phone phobia“.
S obzirom da je zavisnost od mobilnog telefona, baš kao zavisnost od interneta, problem modernog doba psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate simptome.
Faktori rizika za razvoj zavisnosti od mobilnog telefona
U većoj opasnosti od razvoja ove bolesti zavisnosti su ljudi koji već imaju neki psihički poremećaj, kao što su anksioznost i depresija. Zatim, ljudi koji su usamljeni, kao i oni koji se suočavaju sa životnim problemima. Oni mobilni telefon koriste kao beg od emocija i trenutne stvarnosti.
U rizičnu grupu spadaju i osobe koji se bave zanimanjima koja zahtevaju stalan pristup internetu. Posebno su deca podložna preteranoj upotrebi mobilnih telefona, jer se njihov mozak još uvek formira, te mogu doći pod uticaj vršnjaka. Mada ne treba zanemariti ni odrastanje u toksičnoj porodici kao faktor za razvoj problema.
Zavisnost od mobilnog telefona se može razviti iz drugih oblika zavisnosti, posebno kockanja ili kupoholije, jer telefoni obezbeđuju stalni pristup sajtovima i aplikacijama koji će zadovoljiti želju za kockanjem ili kupovinom.
Koji su simptomi zavisnosti od mobilnog telefona?
Prekomerna upotreba mobilnog telefona koja dovodi do zanemarivanja obaveza na poslu, školi ili u kući jasni je znak postojanja zavisnosti. Prate ga preokupacija telefonom, kao i trošenje novca na kupovinu novih modela i aplikacija.
Zavisnost od mobilnog telefona dovodi i do psihičkih simptoma. Karakteristični su strah od gubitka ovog uređaja, anksioznost ako nema signala, opsesivno proveravanje telefona čak i kada nema zvukova obaveštenja i neprekidna upotreba bez obzira da li ste u društvu, jedete ili ste u krevetu pred spavanje.
Osobe sa ovim problemom imaju poseban odnos prema svom telefonu. Primeri takvog ponašanja jesu provera telefona tokom cele noći, kada se probudite i ujutru čim otvorite oči.
Negativni efekti zavisnosti od mobilnog telefona
Zavisnost od mobilnog telefona mnogi ne vide kao ozbiljan problem. Upravo zato nisu svesni da može da ugrozi fizičko i mentalno zdravlje.
Poremećaji spavanja, nedostatak koncentracije, anksioznost, stres, manjak samopuzdanja, loši lični kontakti, socijalna distanca, gubitak sive moždane mase – samo su neke od posledica. Kod dece postoji opasnost i od razvoja tumora u uhu. Ovo se može desiti jer su njihove kosti i tkiva veoma tanki, te apsorbuju preko 60 odsto zračenja koje emituju mobilni telefoni. Takođe, povećan je rizik i od digitalnog nasilja.
Ukoliko ste prepoznali neke od navedenih simptoma zavisnosti od mobilnog telefona kod sebe ili svog bližnjeg potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Predmenstrualni disforični poremećaj
Predmenstrualni disforični poremećaj je poremećaj raspoloženja koji karakterišu emocionalni, kognitivni i fizički simptomi. Javlja se u lutealnoj fazi menstrualnog ciklusa, tj. između ovulacije i menstruacije. Dolazi do poboljšanja već u prvim danima nakon početka menstruacije, a minimalnog je intenziteta ili izostaje u sedmici nakon menstruacije.
Za razliku od predmenstrualnog sindroma (PMS), predmenstrualni disforični poremećaj (PMDD) je ozbiljniji oblik, jer ima dubok uticaj na kvalitet života, otežavajući obavljanje posla, održavanje međuljudskih odnosa, pa čak povećava rizik i od samoubilačkih ideja.
Istraživanja pokazuju da pogađa oko 5 odsto žena u reproduktivnom periodu. Međutim, smatra se da je taj broj daleko veći, jer mnoge od njih nisu ni svesne postojanja problema, već svoje ponašanje pripisuju predmenstrualnom sindromu. Imajući ovo u vidu psihološko savatovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate simptome PMDD-a.
Zašto se javlja predmenstrualni disforični poremećaj?
S obzirom da se javlja tokom lutealne faze menstrualnog ciklusa, kao uzročnik navodi se promena nivoa hormona. Odnosno, abnormalna reakcija na normalne hormonske promene koje se dešavaju sa svakim menstrualnim ciklusom. Promene hormona mogu izazvati nedostatak serotonina. Kako se ova supstanca prirodno nalazi u mozgu i crevima promene u lučenju utiču na raspoloženje i izazivaju fizičke simptome.
Ipak, tačan razlog zašto dolazi do ovih promena nije poznat. Stručnjaci ističu da genetika ima važnu ulogu. To znači da je veća verovatnoća da se javi kod žena u čijoj je porodici već registrovan. U većem riziku su i one koje pate od depresije, postporođajne depresije ili nekog drugog poremećaja raspoloženja.
Predmenstrualni disforični poremećaj može biti posledica traumatičnih događaja, kao što su fizičko i emocionalno nasilje. Dok stres pogoršava simptome.
Kao faktori rizika navodi se i način života, pre svega, pušenje koje utiče na hormonsku preosetljivost.
Kako se ispoljava predmenstrualni disforični poremećaj?
Pored karakterističnih fizičkih simptoma predmenstrualnog sindroma, kao što su bol i grčevi u stomaku, preosetljive i otečene grudi, bol u mišićima i zglobovima, glavobolje, osećaj nadutosti, PMDD donosi i psihičke tegobe. Upravo zbog njih se se smatra problemom mentalnog zdravlja.
Najčešći simptomi su nagle promene raspoloženja, nervoza, osećaj tuge ili očaja, pa čak misli o samoubistvu. Javlja se i osećaj napetosti ili anksioznosti, koji prate napadi napike i plač. Nedostatak interesovanja za svakodnevne aktivnosti i odnose je još jedan znak ovog poremaćaja.
Pojedine pripadnice lepšeg pola se suočavaju sa težom kontrolom besa i osećajem kao da su na ivici. Otežana je i koncentracija, dok je žudnja za hranom pojačana. Javljaju se i poremećaji spavanja, što dodatno produbljuje druge simptome.
Koji je tretman za PMDD?
Predmenstrualni disforični poremećaj je ozbiljno, hronično stanje koje zahteva lečenje. Važnu ulogu ima psihoterapija.
Kognitivno bihejvioralna terapija pomaže ženama sa ovim poremećajem da prepoznaju i modifikuju probleme koji se ponavljaju, kao i obrasce razmišljanja i ponašanja koji ometaju normalno funkcionisanje ili pogoršavaju simptome, posebno depresije. Takođe, upravljanje stresom, kao što su tehnike opuštanja, u velikoj meri doprinose ne samo ublažavanju simptoma, već i njihovoj eliminaciji.
Drage dame, ukoliko ste prepoznale neke od navedenih simptoma potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Toksična porodica
Toksična porodica je, nažalost, česta u modernom dobu.
Porodica je jedinstvena grupa odraslih i dece koji žive i funkcionišu kao celina. U njoj roditelji ili staratelji, kao odrasli članovi, imaju zadatak ne samo da budu uzor najmlađima i pripreme ih za samostalni život, već i da im pruže bezbednost i dobrobit.
Međutim, u svakom ponašanju ljudi postoje izuzeci, pa se tako i stilovi roditeljstva razlikuju. Rezultat jesu slabe veze među članovima, te umesto porodice koja dobro funkcioniše, javlja se nefunkcionalno i toksično porodično okruženje.
S obzirom da toksična porodica dolazi u različitim oblicima psihološko savetovalište Sana vam otkriva karakteriste najčešćih tipova.
Savršena porodica
Budimo realni, savršena porodica ne postoji. Konflikti i nesuglasice su sastavni deo međuljudskih odnosa, koji nam pomažu da sagledamo nečije mišljenje i zajedno pronađemo rešenje problema.
Ukoliko vam se čini da je neka porodica savršena, bez ikakvih suprostavljenih mišljenja, znajte da je taj izgled zapravo nerealna slika. Ova porodična dinamika se odnosi na kreiranje imidža savršenstva za okolinu, dok se emocije i problemi „guraju pod tepih“.
Unutar porodice nema autentičnosti, a radnje su performativne. Nije redak ni konstantni pritisak roditelja na decu da ona budu savršena u svakom pogledu. Posledica takvog odrastanja jeste emocinalna nezrelost i stav da je ljubav uslovna.
Primer toksične porodične dinamike je kada roditelji kriju ozbiljan problem kao što je razvod, afera ili finansijska borba i pritiskaju svoju decu da održe laž kako ne bi izgledala loše.
Nepovezana porodica
Ova toksična porodica se odlikuje nedostatkom veze roditelj-dete. Naime, roditelji su ili emocionalno ili fizički odsutni iz života svoje dece. Na neki način, roditelj se ponaša kao cimer, obezbeđujući ono što je potrebno za svoje dete, ali ne uspeva da mu pruži emocionalno vođstvo i podršku.
U nepovezanoj porodici deca se sama o sebi brinu, odrastajući emocionalno udaljeni od drugih. U kasnijim godinama obično imaju problema da uspostave dublju vezu sa ljudima i pokažu svoje emocije, jer često postoji socijalna distanca u odnosu na druge.
Primer nepovezane porodične dinamike je roditelj koji se fokusira isključivo na posao i zanemaruje uspostavljanje odnosa sa svojim detetom.
Haotična porodica
Baš kao što naziv kaže, ovom tipu porodičnog sistema nedostaje stabilnost.
Nestabilnost najčešće je izazvana iznenadnim razvodom ili finansijskom borbom, te su roditelji opterećeni obavezama koje ih udaljavaju od deteta.
Shodno tome, deca odrastaju u neverovatno nezavisne osobe, ali se osećaju nesigurno. Navikli su da su uvek u borbi za opastanak, pa su spremni da u bilo kom trenutku ostave sve i presele se u neko drugo mesto.
Kao rezultat života u stanju haosa jeste i tendencija da drugačije obrađuju svoje emocije ili ih uopšte ne obrađuju. Umesto toga oni podrazumevaju disocijaciju da bi se izborili.
Zamena uloga
Postoji i toksična porodica u kojoj dete preuzima ulogu roditelja. Obično je izazvana određenim porodičnim prilikama koje primoravaju dete da rano odraste i preuzme na sebe odgovornost koju bi roditelji trebali da imaju.
Iako vredna i veoma odgovorna, deca u odraslom dobu se suočavaju sa otežanim povezivanjem sa ljudima, jer su navikla da se ni na koga ne oslanjaju u životu. U vezama često ne umeju da izraze svoje emocionalne potrebe i obično preuzimaju krivicu za sve na sebe.
Bolesti zavisnosti jednog ili oba roditelja su tipičan primer ovakve porodične dinamike. Mada se može javiti i kada roditelj nije dovoljno emocionalno zreo da se nosi sa određenim situacijama, tako da to prepušta detetu.
Loš razvod
Ma koliko bio bolno iskustvo, razvod sam po sebi nije loš. On treba da pokaže da iz nesuglasica i svađa može da preraste dobar odnos dvoje odraslih kojima je na prvom mestu dobrobit deteta.
Međutim, ako se roditelji nisu dobro rastali, te je nakon razvoda ostalo nedorečenih stvari i negativnih emocija razvija se toksični odnos u kome se emocije deteta zanemaruju, a često je i sredstvo osvete među bivšim supružnicima, navodeći ga da je drugi roditelj nepodoban.
Ovakva deca odrastaju u osobe koje ne veruju drugima, a neka od njih postaju i vešti manipulatori.
Ko-zavisnost
Ova dinamika uključuje dominantnog roditelja, koji je nasilan i roditelja koji je žrtva, ali ostaje u vezi iz straha. Deca su svedoci borbi, a mnoga od njih zameraju roditeljima što im nisu pružili potrebnu zaštitu. U kasnijim godinama ispoljavaju asocijalni karakater, nedostatak poverenja i strah od bliskosti.
Ukoliko u vašoj porodici vladaju toksični odnosi potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više