ABC model kao osnova KBT prakse
ABC model predstavlja osnovu KBT prakse. Tačnije, ova teorija svaki problem sagledava kroz njega.
U 20. veku psihoterapija doživljava napredak, formirajući brojne pravce. Tako je 50-ih godina nastao još jedan pravac, čije je tvorac Albert Ellis. Polazeći od tvrdnje grčkog filozofa Epikteta da “ljudi nisu uznemireni događajima samim po sebi, već svojim viđenjem tih događaja”, ovaj američki psiholog nastojao je učenjem da istakne važnost racija i kognicije, pa je teoriju prvobitno nazvao Racionalna terapija (RT).
Ubrzo je uvideo da su i emocije i ponašanje isprepletani sa prethodne 2 komponente, pa ju je preimenovao u Racionalno-emotivnu bihejvioralnu terapiju. Ona se zasniva na stavu da tek kada shvatimo da sami sebe uznemiravamo načinom na koji doživljavamo stvari, možemo da se oslobodimo negativnih emocija. Samim tim, uspećemo realno da sagledamo situaciju i usmerimo um na pronalažanje pravog rešenja.
Kognitivno-bihejvioralna terapija (KBT terapija) predstavlja oblik psihoterapije čiji je cilj poboljšanje mentalnog zdravlja. Naime, ova psihoterapija se fokusira na promenu određenih nekorisnih kognitivnih distorzija (pojedinih loših misli, uverenja, stavova…) i ponašanja, kroz poboljšanje emocionalne regulacije. KBT terapija se bazira na kombinaciji osnovnih prinicpia bihejvioralne i kognitivne psihologije. Putem ove terapije naglašava se značaj našeg mišljenja u odnosu na ono kako se ponašamo i šta osećamo.
Šta je ABC model?
ABC model je, zapravo, šema koja pokazuje kako naše misli mogu da dovedu do emocionalnih poremećaja. Naziv je skraćenica glavnih koraka u tom procesu nastanka iracionalnih uverenja.
A – Activating event označava aktivirajući događaj na koji osoba reaguje emocionalno i nekim ponašanjem. Može biti iskustvo koje se dogodilo, ono koje se trenutno događa ili, pak, fantazija šta će se dogoditi. Bez obzira za šta je vezan, on u umu osobe postoji samo kako ga ona vidi.
B – Beliefs je sistem uverenja, tj. vrednovanje aktivirajućeg događaja. Sastoji iz dva dela – racionalnih i iracionalnih uverenja. Ako razmišljanje odgovara aktivirajućem događaju, onda je uverenje racionalno, pa doživljena emocija odgovara realnosti. U suprotnom, kada se uverenje ne slaže sa aktivirajućim događajem, nastaje iracionalna emocionalna reakcija u odnosu na događaj.
C – Consequences su posledice koje se ispoljavaju određenim emocijama i ponašanjem. One proizilaze iz načina na koji razmišljamo o aktivirajućem događaju. Odnosno, ABC model ističe da sam događaj (A) ne dovodi do posledica (C). Već naša vrednovanja o njemu (B).
Imajući ovo u vidu, posledice mogu biti zdrave i nezdrave. Zdrave proističu iz racionalnih uverenja. One pomažu da osoba ostvari cilj, dok su nezdrave posledica iracionalnih uverenja. Upravo takvi su osećaj krivice, bes, anksioznost, nezdrava ljubomora, zavist, depresija…
ABC model može da se primeni na sve emocionalne probleme
ABC model je dizajniran tako da pomogne ljudima da minimizuju svoje emocionalne poremećaje. Da bi se to ostvarilo moraju da prođu kroz svaki korak modela i uvide šta aktivira iracionalnu emociju na neki događaj. Pri tome, psiholog treba klijenta da podstakne na razmišljenje kako bi postao sam sebi terapeut.
Analiza aktivirajućeg događaja zasniva se na pitanjima: Kakva je bila situacija? Ko je sve učestvovao? Šta su drugi radili? Koja je bila moja uloga? Kakve su emocije bile uključene?
Za procenu uverenja treba poći od pitanja: Na šta sam pomislio kada se dogodio aktivirajući događaj? Kako su moje misli podržavale moje uverenje?
Dok tumačenje posledica treba da se zasniva na traženju odgovora na pitanja: Kako se osećam nakon svega? Kakvo negativno ponašanje mogu kod sebe da prepoznam kao rezultat aktivirajućeg događaja i uverenja? Kako moje ponašanje utiče na okolinu?
Bez obzira da li su u pitanju svakodnevni životni ili dublji psihički problemi, za svaki postoji rešenje. Zato se na vreme javite psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeUticaj vitamina D na depresiju i anksioznost
Uticaj vitamina D na depresiju i anksioznost je veliki.
Svako od nas se u jednom trenutku svog života suočio sa problemima. Stres i pojačana nervoza zbog nastalih događaja mogu da učine da osetimo tugu ili strepnju. Obično su oni vezani za velike događaje, kao što je promena mesta boravka, dolazak na novo radno mesto, gubitak bliske osobe, bolest, pa raskid ili razvod. Ove i slične situacije postale su, nažalost, naša svakodnevica.
Međutim, depresija i anksioznost su mnogo više od kratkotrajne bezvolje i zabrinutosti. Oni predstavljaju ozbiljno psihičko stanje koje se uvlači u svaki segment našeg života, onemogućavajući normalno funkcionisanje.
Da li ste znali da simptome depresije i anksioznosti oseti tokom života čak 1 od 7 osoba? Dok se 150 miliona njih svakog trenutka bori sa ovim tegobima. Da su u pitanju ozbiljni problemi govori i podatak da iz godine u godinu raste broj obolelih, pa Svetska zdravstvena organizacija predviđa da će uskoro postati druga najčešća bolest širom sveta.
Dobra vest jeste da na mentalno zdravlje mogu da utiču vitamini i minerali iz namirnica. Imajući to u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kakav je uticaj vitamina D na depresiju i anksioznost.
Koliko nam je vitamina D potrebno?
Vitamin D je važan nutritivni element. On igra ulogu u apsorbovanju kalcijuma, gvožđa, magnezijuma i cinka. Samim tim, obezbeđuje pravilan rad čitavog organizma. Ujedno, čuva zdravlje čoveka.
Kao i kod drugih vitamina, preporučena dnevna doza vitamina D se razlikuje od uzrasta i pola. Tako za bebe ona iznosi do 400 IU. Odraslima je neophodno 600 IU. Dok stariji od 70 godina treba da unesu 800 IU.
S obzirom na ulogu koju ima u telu, vitamin D je direktno povezan sa zdravljem kostiju i zuba, pluća, kardiovaskularnog sistema. Takođe, utiče na regulisanje nivoa insulina.
Uticaj vitamina D na depresiju i anksioznost naučno je dokazan
Da li nedostatak vitamina D pogoršava simptome ili je i sam jedan od simptoma depresije i anksioznosti nije precizno utvrđeno. Ono što se sa sigurnošću zna jeste da može u velikoj meri da smanji ove probleme, što je pokazalo i najnovije istraživanje.
Naime, studija je sprovedena na 3 žene, starosti između 42 i 66 godina, koje su patile od depresije. Istovremeno, kod njih je registrovan i nizak nivo vitamina D. U narednih godinu dana “lečene” su vitaminom D, tako da je on dostigao normalnu vrednost u njihovim organizmima. Ne samo da im se, nakon tog perioda, popravilo raspoloženje i energija, već su osetile i poboljšanje postojećih simptoma. Kod jedne pacijentkinje teški oblik depresije prešao je u blagi, dok su kod druge 2 žene ostali minimalni simptomi.
Zašto vitamin D utiče depresiju i anksioznost?
Razlog za to leži u činjenici da vitamin D utiče na neurotransmitere serotonin i dopamin.
Kako je on koncentrisan u hipotalamusu, preko hormona sreće reguliše ponašanja i emocije, pa ne čudi što su u zimskom periodu, kada je smanjen nivo sunčevih zraka, simptomi depresije i anksioznosti veći. Da bi se izbegao ovaj problem neophodno je uzimanje suplemenata i hrane bogate vitaminom D, kao što su jaja, riba, mleko i mlečni proizvodi…
Iako su lepi dani ispunjeni suncem stigli, nemojte da zaboravite da su depresija i anksioznost ozbiljni problemi. Zato, na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeGovor tela
Govor tela je sastavni deo ličnosti čoveka. Svaki, pa i najmanji pokret, osmeh ili položaj tela, ima svoju poruku. Često toga nismo svesni, ali ovaj deo neverbalne komunikacije ima duboko značanje. Zapravo, govor tela je najbolja dopuna verbalnoj komunikaciji, dok u pojedinim situacijama može potpuno da je zameni, jer otkriva naše najskrivenije emocije, koje nismo iskazali rečima.
Imajući ovo u vidu ne čudi što ljudi sve veću pažnju posvećuju govoru tela svojih sagovornika. Prema najnovijim istraživanjima samo 7 odsto u komunikaciji pripada rečima, a 55 odsto odlazi na pokrete koji prate priču.
Da govor tela, zaista, poseduje veliku moć najbolje pokazuje podatak da on u čak 60 odsto slučajeva ima presudnu ulogu pri formiranju prvog utiska. Zbog toga vam psihološko savetovalište Sana otkriva kako da pročitate govor tela. Odnosno, signale koje vam druga osoba šalje.
Kako se razvija govor tela?
Govor tela poznat je od davnina. Još su stari narodi primećivali karakteristične znake ne samo kod čoveka, već i kod životinja. Međutim, tek u 17. veku se javlja veće interesovanje naučnika za njihovo istraživanje. Tako je doktor i fizičar Džon Bulver napravio šemu pokreta kojom je dokazao da se svako stanje i osećanje može iskazati određenim pokretom.
Iako je pojava biheviorizma početkom 20. veka ponašanje usmerila u drugi pravac, istraživanje govora tela zahvaljujući Vilhelmu Rajhu nije prekinuto. Ovaj psihoterapeut je osnivač telesne psihoterapije koja u prvi plan ističe, upravo, telesnu ekpresiju.
Naime, baš kao što se različiti stilovi komunikacije razvijaju tokom godina, tako se neverbalni znaci stiču socijalnim učenjem. Ipak, njih u izvesnoj meri određuje i nasleđe, što znači da pojedine pokrete tela u našem ponašanju preuzimamo od roditelja.
Ne treba zanemariti ni činjenicu da se govor tela različito tumači u različitim kulturama. Tako direktni pogled na taštu u pojedinim plemenima u Keniji se smatra neprikladnim, dok je u Nigeriji strogo zabranjeno gledanje u oči osoba koje su na višem položaju. U Indiji je, pak, rukovanje sa samim sobom, sasvim normalno, što, složićete se, nama deluje čudno.
Pogled koji kaže više od reči
Kada se pomene govor tela prva asocija mnogima jesu oči. Zato, prilikom razgovora obratite pažnju kako vas sagovornik posmatra.
Spušteni pogled je jasan znak da osobi nedostaje samopouzdanje, mada može biti i signal da izgovara laž.
Fiksiranje pogledom, naročito, nepoznatih odaje prekrivenu agresivnost. Često treptanje ukazuje na nervozu, dok prevrtanje očima odaje nepoštovanje.
Ukoliko osoba sa kojom pričate povremeno skrene pogled dok joj na licu stoji osmeh budite sigurni da joj je u vašem društvu veoma prijatno. Sa druge strane, prazno gledanje u jednu tačku pokazuje da je vreme da promenite temu, jer je vašem sagovorniku dosadno.
Obratite pažnju na položaj ruku i nogu
Svima je dobro poznato da prekrštene ruke jesu odbrani položaj, što znači da je osoba rezervisana i da želi da se distancira od vas. Ruke na bokovima najčešći su položaj dominantnih ljudi ili u situaciji kada nastoje da vam nametnu svoje mišljenje.
Iako se ranijih godina smatralo da je gestikuliranje odlika nestabilnih osoba, nove studije pokazuju da su u pitanju topli i energični ljudi. Ipak, u tome ne treba preterivati, jer onda se odaje utisak da sagovorniku ne možete verovati.
Skrivanje ruku u džepove ili iza leđa, kao i pogrbljeni položaj tela znači da osoba krije nešto, a cupkanje i prebacivanje težine sa noge na nogu da je nervozna, nestrpljiva ili uplašena.
S obzirom da položaj našeg tela ima veliki uticaj ne samo u društvenom životu, već može da odredi uspeh na razgovoru za posao, klinički psiholog Mr Ana Gligorić je tu da vas nauči kako da se postavite u određenoj situaciji.
Pročitaj Više
Selektivni mutizam
Selektivni mutizam je tipičan poremećaj za detinjstvo. Najčešće se javlja kod dece od 3. do 5. godine života i u ranom školskom uzrastu, iako pogađa oba pola, češći je kod devojčica.
Selktivni mutizam spada u grupu anksioznih poremećaja, a karakteriše ga nemogućnost govora u situacijama u kojima se očekuje komunikacija, tj. u široj socijalnoj sredini. To nikako ne znači da nije očuvana sposobnost govora, niti da postoje bilo kakve govorne poteškoće. Jednostavno, dete prestaje da govori sa određenim ljudima iz širokog okruženja, kao što su vaspitači, učitelji… dok sa svojim najbližima i osobama u čijem društvu se oseća sigurno vodi normalne razgovore.
Problem je prvi primetio nemački lekar Adolph Kussmau 1877. godine. Naime, on je u svom radu opisao decu koja su u stanju da govore, ali često odbijaju to da čine, te je poremećaj nazvao “aphasia voluntaria”. Međutim, tek sredinom 20. veka zvanično je uvršten u Dijagnostički i statistički priručnik mentalnih poremećaja i to pod imenom “izborni mutizam”. Da bi 1994. godine preimenovan u današnji naziv.
Koji je razlog nastanka ovog poremećaja otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Selektivni mutizam se deli u 4 vrste
Torey Hayden je 1980. godine selektivni mutizam podelio na 4 podtipova. Njegov koncept se i danas primenjuje.
Reaktivni mutizam je najrasprostranjeniji. On je povezan sa socijalnom promenom koja kod deteta izaziva određenu traumu, pa se ono povlači u sebe, postajući anksiozno.
Simbiotički mutizam, kao što i samo ime kaže, označava izuzetnu povezanost deteta sa jednom osobom. Dok sa svim drugima pokazuje znakove manipulisanja.
Selektivni mutizam se može javiti i kao govorna fobija. Naime, mališan se boji da čuje svoj glas, tako da izbegava da ga koristi.
Pasivno – agresivni mutizam nastaje kada deca žele da izbegnu određene događaje ili radnje. Tada ćutanje koriste kao oružje kojim pokušavaju da vas izmanipulišu.
Zašto nastaje selektivni mutizam?
Baš kao i kompulzivno laganje, tako ni kod selektivnog mutizma nije otkriven jasan uzrok. Obično se smatra da je genetski predodređen. Odnosno, da pojedina deca imaju naslednu predispoziciju za anksioznost. Tačnije, kod 90 odsto dece sa ovim problemom registrovana je socijalna anksioznost. Ti znaci se ispoljavaju još u ranom detinjstvu u vidu problema sa spavanjem, straha od napuštanja, intezivnih emocijama i drugih promena u ponašanju.
Iako mnogi roditelji misle da njihova deca zaostaju u razvoju, ovo mišljenje je potpuno pogrešno. Zapravo, u većini slučajeva reč je o prosečno, pa i natprosečno inteligentnim mališanima.
Kako se leči selektivni mutizam?
Selektivni mutizam često nije shvaćen, pa se tumači stidljivošću ili razmaženošću deteta. Imajući u vidu da on tokom godina može da dovede do depresije i drugih psihičkih problema veoma je važno na vreme početi sa terapijom.
Pre svega, primenjuje se bihevioralna terapija. Njome se dete postepeno izlaže situacijama koje izazivaju anksioznost koja vodi ka nemogućnosti govora.
Ujedno, uči kako ne samo da kontroliše, već i da prevaziđe svoju anksioznost. Pored ove terapije, psiholog koristi i niz drugih – terapija igrom, art terapija, govorna terapija…
Važnu ulogu u lečenja imaju i sami roditelji. Rad sa psihologom im omogućava da bolje razumeju problem, kao i štetni efekat prisilnog nagovaranja deteta da govori.
Ukoliko ste kod najmlađeg člana svoje porodice primetili znake selektivnog mutizma potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Kompulzivno laganje
Kompulzivno laganje je čest poremećaj kod ljudi širom sveta.
Budimo iskreni – laganje je deo našeg života! Svako od nas je ponekad slagao. Motivi za to su različiti. I dok jedni lažu da bi izbegli kaznu zbog greške koju su učinili, drugi žele da postignu određenu korist za sebe. Treći se, pak, služe malim, “belim lažima” kako ne bi povredili dragu osobu.
Međutim, postoje ljudi “koji lažu samo zato da bi lagali”, kao što je to istakao Blez Paskal. Odnosno, lažu bez određenog cilja svakog dana. Tada je u pitanju kompulzivno laganje.
Šta je kompulzivno laganje?
Kompulzivno laganje predstavlja psihički problem u čijoj osnovi leži navika laganja. Zapravo, to je laganje iz navike i bez ikakvog razloga. Bolest laganja, kako se još naziva, prvi je opisao Anton Delbrueck 1891. godine. Ovaj nemački lekar je sproveo istraživanje nad pacijentima koji stalno govore laži, pa je primetio da postoji obrazac ponašanja stvoren iz navike koji je nazvao pseudologia phantastica, da bi, zatim, problem definisao kao kompulzivno laganje.
Iako se često poistovećuje sa patološkim laganjem, stručnjaci ističu da su to 2 različita pojma. Naime, kompulzivni lažov nema skriveni motiv za svoje laganje. On želi sebe da predstavi u boljem svetlu, pa smatra da je bolje reći “ulepšanu” laž nego istinu. Mada nije svestan da to ponekad može negativno da se odrazi na mišljenje koje ljudi imaju o njemu.
Za razliku od njega, patološki lažov je vešt manipulator. Ove osobe lažu svesno, najčešće da bi stekli divljenje drugih. Nije redak slučaj da u svojoj priči imaju ulogu žrtve kako bi izazvali sažaljenje i ostvarili željeni cilj. Koliko daleko su spremni da odu u tome najbolje govori podatak da izmišljaju da oni sami ili njihovi najbliži pate od neke bolesti.
Da li je kompulzivno laganje posledica nekog drugog poremećaja?
Faktori koji dovode do ovog poremećaja nisu u potpunosti poznati. Naučnici su utvrdili da se centri u mozgu drugačije aktiviraju kod kompulzivnog laganja. Samim tim problem povezuju sa neurobiološkim razlikama među ljudima.
Drugi naglašavaju da je uzročnik čovekova okolina. To znači da osoba ima odobravanje svoje sredine za laž, jer nikada zbog nje nije doživela negativne posledice, što vremenom prerasta u naviku. Neretko se pripisuje karakternim osobinama, tj. smatra se da manjak samopouzdanja dovodi do ove vrste laganja.
Ipak, kompulzivno laganje se obično posmatra kao simptom drugog poremećaja. Bipolarni poremećaj, poremećaji pažnje, narcisoidni poremećaj ličnosti, pa i bolesti zavisnosti se ubrajaju u česte izazivače problema.
Da li osoba može da se oslobodi kompulzivnog laganja?
Prvi korak u otklanjanju problema jeste prihvatanje da on postoji. U protivnom, biće otežano dijagnostifikovanje, jer postoji opasnost da kompulzivni lažov počne da laže i psihologa.
Kognitivno bihejvioralna terapija je najučinkovitija metoda za rešavanje laganja. Zahvaljujući njoj otkriće se izvor problema, pa otklanjanjem uzroka nestaće i potreba za laganjem. Istovremeno, osoba će naučiti kako laž utiče na njene emocije i ponašanje kako bi uspela da predvidi negativno dejstvo.
Kompulzivno laganje je poremećaj koji neće sam od sebe nestati. Zato na vreme potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Korona virus – Kako da održite fizičko i mentalno zdravlje?
Korona virus je trenutno najveći zdravstveni problem u svetu. Pored napada na imuni sistem i brojnih tegoba, COVID-19 ostavlja trag i na mentalno zdravlje.
Naime, novi virus se širi neverovatnom brzinom, te su mnoge zemlje proglasile vanredno stanje. Nažalost, pandemija je stigla i u Srbiju. Tako da je život u našoj zemlji poprimio sasvim novi oblik. Zatvorene su škole i fakulteti, ugostiteljski objekti i tržni centri, a nekim građanima ukinuta je sloboda kretanja. Iako ove mere zaštite deluju zastrašujuće, one su jedini način da se speči širenje infekcije i smanji stopa obolelih.
Međutim, karantin i socijalna distanca nas stavljaju pred izazov. Ne samo da nas čine izolovanim od ostatka sveta, već kod pojedinih stvaraju osećaj gubitka kontrole nad situacijom. Tako da uz izraženu usamljenost, nije redak slučaj da se ljudi suočavaju sa velikim psihičkim problemima kao što su razni strahovi, napadi panike, anksioznost.
Kako da sačuvate fizičko i mentalno zdravlje dok traje korona virus otkriva vam u ovom blogu psihološko savetovalište Sana.
Ograničite broj vesti koje pratite
U svakom trenutku kada upalite televizor ili otvorite internet naići ćete na novosti vezane za broj novoobolelih i umrlih. Njih slede vesti o novootkrivenim simptomima virusa, kao i nove mere koje uvode vlade zemalja širom sveta.
Informisanost u ovakvoj situaciji, svakako, je važna. Ipak, imajte u vidu da mnogi mediji objavljuju neproverene infomacije koje izazivaju paniku u narodu. Zato psiholozi naglašavaju da izbegavamo čitanje velikog broja različitih izvora, jer oni mogu da nas uznemire. Umesto toga predlažu da pratimo par portala i stranica na društvenim mrežama koje donose pravovremene i tačne podatke.
Takođe, veoma je važan kontinuitet čitanja vesti. Nikako nije poželjno da to radite svakog sata ili čak češće, već je dovoljno da se informišete jednom ili dva puta u toku dana.
Kako umanjiti anksioznost u karantinu?
Anksioznost je jedna od najčešćih posledica izolacije. Ona se manifestuje ubrzanim lupanjem srca, prekomernim znojenjem, drhtavicom, problemima sa disanjem, mada se mogu javiti i glavobolja, grčenje mišića, vrtoglavica, nesanica.
Da biste umanjili napetost u svom telu, a samim tim sprečili pojavu anksioznosti, otkrijte blagodeti meditacije. Mindfulness je njen poseban oblik. Zasniva se na specifičnim vežbama koje nam pomažu da kanališemo stres i upravljamo emocijama kako bismo na svaki životni izazov smireno reagovali, pa je ova tehnika pravi izbor sa trenutno stanje. Osnovna pravila mindfulness-a možete pronaći na internetu, tako da ćete ih vrlo lako sami primeniti u svom domu.
Osim metoda opuštanja, psihološka važnost vežbanja je značajna u karantinu. Tokom fizičke aktivnosti luči se hormon sreće što doprinosi boljem raspoloženju. Ujedno, vežbanje će vam pomoći da održite idealnu težinu. Bez obzira što ste ograničeni zatvorenim prostorom, sigurni smo da postoji set vežbi koje vam prijaju, a da ne zahtevaju upotrebu ikakvih spravi.
Nemojte da dozvolite da vam korona virus naruši dnevnu rutinu
Izolaciju zbog korona virusa ne trebate da shvatite kao godišnji odmor. Čak i ako ne radite od kuće, možete slobodno vreme da iskoristite za usavršavanje. Mnoge agencije nude besplatne online kurseve. Tako da je pravi trenutak da naučite novi jezik, uzmete časove kuvanja i slikanja ili, pak, da naučite osnove dizajniranja koji vam mogu pomoći kasnije u poslu. Dobra organizacija učiniće vaš dan ispunjenim, pa ne samo da vam neće biti dosadno, već ćete okupirati um novom dnevnom rutinom, dok trenutke predaha provedite uz knjige koje vas odavno čekaju na policama ili filmove koje niste stigli da pogledate u bioskopima.
Socijalna distanca ne treba da vas sprečava u druženju. Svakodnevni razgovori telefonom su dragoceni za održavanje veza sa dragim ljudima, a kao zamenu za izlazak u grad možete organizovati skype veče sa prijateljiama.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa kriznim periodom psihološko savetovalište Sana vam može pomoći putem online savetovanja.
Pročitaj Više
SMART ciljevi
SMART ciljevi su neophodni u životu. Uspeh na razgovoru za posao, napredovanje u karijeri, rešavanje porodičnih problema, usavršavanje, promena mesta boravka, bolje finansijske mogućnosti, samo su neki od želja kojima težimo. One, pak, zavise od njihovog formulisanja odnosno, od jasnog postavljanja ciljeva koje želimo da ostvarimo.
Međutim, brojna istraživanja pokazuju da samo 10 odsto ljudi u svetu ima jasnu viziju onog što želi. Ostalih 90 odsto nije svesno njihove važnosti samim tim ne zna ni kako da ih definiše i ostvari.
Koliku ulogu imaju SMART ciljevi otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Šta su SMART ciljevi?
SMART ciljevi su, zapravo, “pametni” ciljevi, tj. oni kakve želimo i koji su nam prioritet. Metoda je razvijena iz koncepta Petera Druckera “Upravljanje resursima”, a popularnost je dobila zahvaljujući promovisanju profesora Roberta S. Rubina.
Naziv SMART je akronim koji je izveden od engleskih reči Specific, Measurable, Achievable, Relevant, Timely. Ujedno, one ukazuju na sastavne komponente na koje treba da obratite pažnju prilikom donošenja ciljeva.
“Specific” znači da cilj mora biti konkretan i jasno definisan. Takođe, neophodno je da bude jednostavno formulisan kako bi bio razumljiviji. Zbog toga stručnjaci savetuju da ono što vam je važno iskažete što kraće, jednom ili u nekoliko rečenica, pri čemu mora da bude uključena oblast koja se odnosi na cilj.
Reč “Measurable” ukazuje da cilj mora biti merljiv u određenoj jedinici kako bi se video njegov napredak. Na primer u novčanom iznosu koji želite da zaradite u određenom periodu ili broju kilograma koje želite da izgubite.
“Achievable” sugeriši da su SMART ciljevi ostvarljivi. Ovaj deo je veoma važan, jer ukoliko precenite svoje mogućnosti ciljevi postaju nedostupni. Što za posledicu ima manjak samopouzdanja. Mada se može negativno odraziti na celokupno mentalno zdravlje.
“Relevant” označava bitnost cilja, to znači da on mora da doprinosi ostvarivanju vizije.
“Timely” se odnosi na vremenski rok za postizanje cilja, pri tome on mora biti jasno postavljen. Tako, na primer, umesto “sledeće godine” neka glasi “do narednog leta”.
SMART ciljevi prema vremenskoj odrednici
S obzirom da je vremnski raspon važan za ostvarivanje ciljeva, oni se dele na kratkoročne, srednjoročne i dugoročne.
Kratkoročni ciljevi moraju da se ispune brzo, tj. za nekoliko nedelja ili meseci. Njih čine trenutne želje.
Srednjoročni ciljevi se odnose na period od godinu dana. Dok su dugoročni vezani za duži vremsnki period, pa su najkompleksniji, ali donose i najveće promene u životu.
Kako postaviti SMART cilj?
Za mnoge je postavljanje ciljeva dosadan posao, pa čudi što pojedini ljudi smatraju da nije potrebno to da rade, jer “svi znamo koji su naši ciljevi u životu”.
Imajte u vidu da karakteristike uspešnih ljudi upravo proizilaze iz definisanih ciljeva. Što znači da njihovo preciziranje direktno utiče na uspeh u životu.
Da biste na najbolji način odredili cilj odgovorite na 5 pitanja:
- Šta želim da postignem?
- Kako ću to da ostvarim?
- Kada ću to da ostvarim?
- Šta i ko mogu da mi pomognu u tome?
- Šta će se desiti kada ostvarim cilj?
Tek kada pronađete odgovore možete krenuti u ostvarivanje. U toku realizacije veoma je važno da se usredite na proces postizanja rezultata, a ne na same rezultate. Istovremeno, budite spremni na prilagođavanje svojih navika kako biste postigli ono što želite. I promene ciljeva su moguće, jer može se desiti da neke stvari, za koje ste smatrali da su važne, vremenom izgube na značaju. Zato je preporučljivo da dugoročne ciljeve postavite iz više kratkoročnih koji su lakši za ispunjavanje, pa ćete brže videti rezultate, koji će vas motivisati da ne odustanete.
Ukoliko niste sigurni kako pravilno da postavite svoje ciljeve, psihološko savetovalište Sana i klinički psiholog Mr Ana Gligorić vam mogu pomoći.
Pročitaj Više
Šta je derealizacija?
Šta je derealizacija? Pitanje koje poslednjih godina sve češće postavljaju ljudi širom sveta.
Ljudski um je neverovatna kombinacija mašte i svesti o realnosti. Iako je još uvek nepoznanica mnogi će se složiti da je u pitanju savršeni mehanizam koji neumorno radi. Zahvaljujući njemu razumemo svet oko nas, razvijamo odnose sa drugim ljudima i pravimo planove.
Zapravo, čovek svesnim delom svog uma razmišlja, a sve zamisli se, pak, slivaju u podsvesni deo. Upravo je on stvaralačka snaga i sedište najdubljih emocija. Međutim, na njega se odražavaju i svi negativni događaji, problemi, pa i stres sa kojim se svako od nas suočava, pa nije redak slučaj da, kao posledica uspona i padova, dođe do „razdvajanja“ između svesti i podsvesti u ljudskom mozgu. I dok su depresija i anksioznost svima dobro poznati, pojedini poremećaji toliko su neobični da je teško poverovati da oni uopšte postoje. Jedan od retko primetnih pratioca modernog doba jeste derealizacija.
Šta je derealizacija otkriva vam psihološko savetovalište, Sana.
Šta je derealizacija i kako se javlja?
Derealizacija je jedna od 4 vrste disocijativnih poremećaja u kojima postoji fragmentirano odstupanje identiteta, sećanja i / ili svesti od stvarnosti.
Prema definiciji: „predstavlja stanje u kojem svest o spoljašnjem svetu postaje čudna ili nerealna“. Tada se okruženje čini nerealnim. Odnosno, osoba ima utisak da je sve oko nje odvojeno nekom nematerijalnom i neshvatljivom granicom, pa spoljašnjost doživljava kao film ili san.
Procenjuje se da je gotovo pola stanovništa makar jednom doživelo osećaj derealizacije. Čak je i čuveni Sigmund Frojd pri poseti Akropolju bio toliko očaran prizorom da mu se učinio nestvarnim. Upravo je njegovo objašnjenje šta je derealizacija svrstano u kategoriju psihoneurotskih poremećaja, u prva 2 izdanja Dijagnostičkog i statističkog priručnika mentalnih poremećaja.
Šta je derealizacija i koji su njeni simptomi?
Poremećaj derealizacije se može javiti još u doba adolescencije, najčešće oko 16. godine života. Samo 5 odsto slučajeve se razvija nakon 25. godine. Dok u srednjim godima veoma retko.
S obzirom da podjednako pogađa i muškarce i žene važno je znati koji su simptomi kako bi se problem na vreme prepoznao.
Osim karakterističnog znaka koji je dat u samom objašnjenu šta je derealizacija, česta je izmenjena vizualizacija, pa stvari i okruženje deluju mutno, iskrivljeno, bezbojno, dvodimenzionalno, veštačko. Zato mnogi pacijenti imaju osećaj da se nalaze u providnom mehuru kroz koji posmatraju svet. Drugi, pak, imaju problem sa prostornom udaljenošću i veličinom predmeta.
Derealizacija se može manifestovati i iskrivljenom percepcijom vremena tako da nedavni događaji deluju kao daleka prošlost. Ponekad se javlja osećaj emocionalne nepovezanosti sa bliskim ljudima, tj. kao da komunicirate sa virtuelnim likovima iz video igrice.
Da li je derealizacija isto što depersonalizacija?
Ljudi prilikom razmatranja pojma šta je depersonalizacija, a šta derealizacija često poistovećuju ova dva pojma. Oba dovode do iskrivljene svesti, ali trebate imati u vidu da kod depersonalizacije dominara svest o izmenjenoj ličnosti, dok se pri derealizaciji javlja osećaj da je okruženje izmenjeno.
Takođe, derealizacija nije isto što i psihoze, jer osobe sa ovi problemom znaju da njihov doživljaj nije stvaran. Što dodatno narušava kvalitet života i treba zaustaviti njeno napredovanje.
Najefikasniji način jeste kognitivno bihejvioralna terapija koja uči kako da prepoznamo i „blokiramo“ opsesivno razmišljanje da stvari nisu realne. Značajnu ulogu daju i tehnike usmerene pažnje – mindfulness. Naime, kroz svojevrsnu meditaciju postajemo svesni trenutka u kome se nalazimo, ujedno oslobađamo se ograničavajućih misli.
Ako ste primetili da imate čudnu svest o okruženju, vreme je da potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više