Disocijativni poremećaj
Disocijativni poremećaj predstavlja skup mentalnih poremećaja koje karakteriše disocirano stanje ili disocijacija. Odnosno, potpuni ili delomični rascep svesti o sebi pri čemu se identitet jedne osobe “deli” na 2 ili više. Svaka od ovih osoba egzistira nezavisno, preuzimajući naizmenično kontrolu nad umom.
Problem je poznat od davnina o čemu svedoče crteži iz doba paleolita. Ipak, veće interesovanje od strane naučnika dogodilo se tek u 16. veku. U početku poremećaj je bio poznat pod imenom poremećaj višestruke ličnosti čime je sugerirano na njegovu prirodu, da bi 1994. godine dobio ime koje nosi i danas.
Iako je poznat od davninama, disocijativni poremećaj je tokom istorije tumačen na različite načine. U 19. veku je opisivan kao stanje mesečarenja, a naučnici su pretpostavljali da pacijenti prelaze sa normalne svesti na “somnambulističko stanje”. Zatim je povezivan sa epilepsijom, a početkom 20. veka histerija i shizofrenija su poistovećivane sa disocijacijom ličnosti.
Značajan pomak u proučavanju nastao je zahvaljujući Mortonu Princu. Ovaj američki neurolog prvi je zvanično dijagnostifikovao više ličnosti kod pacijentkinje Clare Norton Fowler. Svoje istraživanje naveo je u delu “Disocijacija ličnosti”, koje je objavljeno 1906. godine.
Zašto nastaje disocijativni poremećaj?
Smatra se da disocijativni poremećaj izaziva proživljeno traumatsko iskustvo u detinjstvu. Najčešće je u pitanju fizičko ili seksualno zlostavljanja, što je dodatno objašnjenje zašto je rastrostranjeniji kod žena. Naime, 90 odsto registrovanih slučajeva pripada ženskoj populaciji.
Disocirano stanje može da nastane i zbog traume usled zanemarivanja od strane roditelja ili staratelja. Kao posledica toga dete postaje manje sposobno da razume znakove iz okoline, kao i one koji dolaze od njega samog.
Gubitak bliske osobe, teška bolest, razvod roditelja, takođe, spadaju u traumatske događaje koji mogu biti okidači problema. Želeći da izbegnu suočavanje sa traumom, ove osobe beže od stvarnosti i povlače se u svoj um, razvijajući na taj način drugačije “ja”.
Genetska predispozija je još jedan od faktora. Što znači da postoji veća verovatnoća da se poremećaj javi ukoliko je već prisutna kod nekog od članova porodice.
Disocijativni poremećaj neretko prati posttraumatski stresni poremećaj, problemi sa spavanjem, flešbekovi, pa i bolesti zavisnosti.
Koji su simptomi disocijativnog poremećaja?
Disocijativni poremećaj nije lako prepoznati, jer uključuje niz različitih stanja. Tu, pre svega, spada derealizacija, tj. stanje u kom osoba ima utisak da je sve oko nje odvojeno nekom nematerijalnom i neshvatljivom granicom, pa spoljašnjost doživljava kao film ili san.
Može se ispoljiti i depersonalizacija, koju karakteriše promena u doživljaju i svesnosti sebe, tako da osoba ima osećaj odvojenosti i otuđenosti od sopstvenog tela.
Gubitak pamćenja na traumatske događaje (disocijativna amnezija) još jedan je simptom poremećaja. Mada se mogu javiti i depresija, anksioznost, poremećaji ishrane, a u težim situacijama i epizode samoranjavanja i suicidni pokušaji.
Kako se leči disocijativni poremećaj?
Psihoterapija ima ključnu ulogu u lečenju. Zavisno od pacijenta kombinuje se više psihoterapijskih pravaca. Obično se primenjuje kognitivno-bihevioralni pristup, hipnoterapija i art terapije. Kako bi se kontrolisali simptomi, često, se prepisuju i antidepresivi, lekovi protiv anksioznosti ili za smirenje.
Ukoliko ste premetili da imate osećaj otuđenosti ili čudnu svest o okruženju potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Separaciona anksioznost
Separaciona anksioznost predstavlja strah od razdvajanja. U pitanju je iracionalan, preteran strah koji se javlja usled odvajanja od bliske osobe. Ovaj poremećaj, obično, se vezuje za decu, pri čemu se smatra normalnim procesom odrastanja. Zapravo, pomaže mališanima da spoznaju različite međuljudske odnose i da razumeju njihovu prirodu.
Deca vrlo rano ispoljavaju strah od razvajanja. Već sa 6 meseci pojedine bebe pokazuju jasne simptome, dok kod većine se razvija između 10. i 16. meseci. Kulminira oko 2. godine, kada se, zbog povratka majke na posao, odvija adaptacija na vrtić.
Nije redak slučaj da se separaciona anksioznost javi i kod tinejdžera i odraslih, uzrokujući značajne probleme pri napuštanju kuće ili odlasku na posao i u školu.
Koji su simptomi separacione anksioznosti?
Preterana uznemirenost zbog napuštanja doma i drage osobe karakteristični je znak ovog poremećaja anksioznosti. Prisutna je i konstantna briga da će se roditelj ili draga osoba razboleti ili povrediti tokom odsustvovanja. Još jedan simptom jeste strah da će se dogoditi nešto loše što će uzrokovati trajno razdvajanje, poput kidnapovanja ili gubitka.
Osobe koje pate od separacione anksioznosti odbijaju da odsustvuju od kuće zbog straha od razdvajanja. Takođe, odbijaju da borave same u kući, bez roditelja ili druge voljene osobe. Problemi sa snom su verni pratioci, naročito su izražene noćne more o napuštanju osobe za koju su vezani.
Osim psihičkih, javljaju se i fizičke tegobe poput glavobolje, bolova u stomaku, nagona za povraćenjem, lupanja srca, ubrzanog disanja…
Ukoliko su ovi simptomi prisutni duže od 4 nedelje kod dece, odnosno više od 6 meseci kod tinejdžera i odraslih tek onda se može reći da postoji separaciona anksioznost.
Zašto nastaje separaciona anksioznost?
Iako se smatra delom odrastanja, postoji faktori koji mogu da izazovu strah od odvajanja.
Promena okoline, poput preseljenja u novi dom ili upisivanja u novu školu čine pogodne uslove za razvoj problema. Mada je češće posledica stresa koji je izazvala neka životna tragedija. Gubitak bliske osobe, voljenog ljubimca, razvod roditelja samo su neke od situacija koje utiču na nastanak.
Separaciona anksioznost ima i naslednu karakteristiku. Naime, veća je verovatnoća da će pogoditi osobe koje već u svojoj porodičnoj istoriji imaju registrovan slučaj neke vrste anksioznog poremećaja.
Da li separaciona anksioznost dovodi do komplikacija?
Strah od radvajanja otežava normalno funkcionsanje. Samim tim, narušava kvalitet života, posebno odraslih ljudi.
Međutim, dugotrajna separaciona anksioznost može da izazove ozbiljne psihičke probleme kao što su poremećaj sna, strah od mraka ili usamljenosti, agorafobija, opsesivno kompulzivni poremećaj, depresija, napadi panike. Iz se nje razvijaju i drugi anksiozni poremećaji, pre svega, generalizovana anksioznost i socijalna anksioznost.
Imajući ovo u vidu veoma je važno da potražite pomoć psihologa čim uočite neki od simptoma. Primenom psihoedukativne intervencije pojedinac i njegova porodica se upoznaju sa poremećajem i uče kako da pomognu svom članu. Zatim se primenjuje strukturirana psihoterapija koja uključuje kognitivno-bihejvioralnu, nepredviđenu, psihodinamičku, ali i porodičnu terapiju.
Nemojte da čekate da strah od razdvajanja naruši vaše mentalno i fizičko zdravlje, konktatirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više
Metakognicija
Metakognicija doslovno znači “iznad spoznaje”. Ovaj pojam se koristi za ukazivanje na “saznanje o saznanju“ ili, neformalnije, na “znanje o znanju”, „razmišljanje o razmišljanju”.
Iako je metakognicija primećena još u delima drevnih filozofa, pojam je u nauku uveo američki psiholog John H. Flavell 1976. godine. Definisao ju je kao svest o onome što neka osoba zna, što ne zna i na koji način to može da nauči. Na osnovu toga postoje 2 aspekta metakognicije.
Prvi se odnosi na znanje koje osoba ima o sopstvenim mislima, o zadatku i strategijama učenja koje na njega utiču.
Drugi je vezan na niz aktivnosti, kao što je usmeravanje pažnje, opažanje, proveravanje, planiranje i prepoznavanje grešaka.
Metakognicija nam, zapravo, omogućuje da kontrolišemo svoje saznanje, ali i da odredimo ciljeve i odabere strategije kojima ćemo ostvariti te ciljeve.
Koji značaj ima otkriva nam psihološko savetovalište Sana.
Metakognicija se zasniva na određenim komponentama
Prva komponenta jeste metakognitivno znanje. Ono obuhvata deklarativno, proceduralno i uslovno znanje. Deklarativno je znanje šta treba uraditi, često se naziva “svetskim znanjem”. Proceduralno je znanje kako nešto izvesti, tj. poznavanje veština, strategija i resursa koji su potrebni da se izvede neki zadatak. Uslovno znanje se odnosi na saznanje kada i zašto treba koristiti deklarativno i proceduralno znanje, tačnije kada treba primeniti neku strategiju.
Metakognitivna regulacija je regulacija kognicije i iskustva učenja kroz niz aktivnosti koje pomažu ljudima da kontrolišu svoje učenje. Nju čine, pre svega, planiranje izbora strategije i potrebnih resursa. Monitoring je, takođe, važan deo regulacije. Reč je o samonadgledanju kroz proveravanje, potvrđivanje ili ispravljanje razumevanja. Poslednji korak jeste evaluacija, odnosno procena konačnog ishoda i efikasnosti kojom je dati zadatak izvršen.
Treća komponenta jesu metakognitivna iskustva, to su ona iskustva koja imaju neke veze sa trenutnim kognitivnim naporima.
Metakognicija ima veliki značaj u učenju
Baš kao što pomodoro tehnika učenja ili mape uma pomažu u savladavanju gradiva, tako i metakognicija motiviše učenike da razvijaju svoje znanje.
Za razliku od kognicije koja obuhvata samo izvršenje zadataka, metakognicija podrazumeva i razumevanje načina na koji će biti obavljeni. S obzirom da je svako učenje dugotrajan i nelinearan proces, metakognicija se razvija postepeno.
U početku, deca imaju poneke metakognitivne veštine, da bi ih vremenom, usled iskustva, nadograđivala.
Ipak, treba imati u vidu da metakognicija nije opšta, već povezana sa određenim problemom. Samim tim, aktivnosti treba njemu prilagoditi.
Stručnjaci savetuju da se prilikom pristupa problemu treba voditi pitanjima: “Da li je problem sličan uobičajenim ili se izdvaja”, “Koja je specifičnost problema”, “Kako mogu svladati nastalu teškoću”, “Kako mogu da znam da će izabrana strategija biti delotvorna” i “Da li ću uspeti da ostvarim određeni zadatak”.
Metakognicija se koristi za lečenje depresije i anksioznost
Metakognitivna terapija je usmerena na odnos pojedinca prema vlastitim mislima i procesima mišljenja. Što znači da u središtu nema klasičnu spoznaju o svetu, društvenoj i fizičkoj osobi. Upravo u tome se razlikuje od kognitivno bihejvioralna terapije.
Naime, kognitivno bihejvioralna terapija polazi od stava da sami događaji nisu uzrok psihičkih problema, već način na koji ih osoba doživljava i interpretira, pa se rešenje krije u promeni tih iskrivljenih pogleda na svet i nas samih.
Za razliku od nje, metakognitivna terapija ističe da problem leži u nefleksibilnim načinima razmišljanja, koji su odgovor na negativne misli, osećaje i uverenja. Zbog toga se ona fokusira na uklanjanje takvih načina razmišljanja.
Nijedan problem nije nerešiv ukoliko potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Fight or flight
Fight or flight pomoći će vam da prebrodite stresne situacije.
Savremen način života donosi brojne kako poslovne, tako i privatne obaveze. Usled nedostatka vremena i borbe za egzistenciju sa jedne i velikh ambicija i želja za dokazivanjem, sa druge strane, stres je postao svakodnevna pojava.
Prema definiciji to je “način na koji telo reaguje na spoljašnji pritisak koji doživljavamo kao opterećujući i koji nam je neprijatan”. Međutim, stres je mnogo više od naših emocija na doživljaj. On je urođeni fizički odgovor našeg tela usled nemogućnosti da se više mentalno izborimo sa zahtevima koje se pred nas stavljaju. Fizički, može se ispoljiti na 3 načina. Fight or flight je jedna od tih reakcija.
Šta je fight or flight?
Fight or flight ili akutni odgovor na stres, kako se još naziva, predstavlja fiziološku reakciju, koja se javlja kao odgovor tela na opaženi štetni događaj, napad ili pretnju opasnu po život. U pitanju je kratkoročni mehanizam koji nam omogućava da “preživimo” stresne situacija.
Naime, kada se nalazimo u situaciji koju naš mozak detektuje kao preteću, organizam dolazi u stanje povećane aktivnosti, tj. u stanje pripravnosti i uzbune. Na taj način spreman je da na vreme adekvatno reaguje – da se fizički borimo ili pobegnemo. Prestankom pretnje, sistemi u telu se, putem, relaksacionog odgovora, vraćaju u normalno funkcionisanje.
Nažalost, u slučaju konstantne izloženosti stresu, koja je karakteristična za današnji život, relaksacioni odgovor ne ispoljava se dovoljno. Što vremenom može da ostavi posledice na naše fizičko i mentalno zdravlje.
Fight or flight reakciju je opisao Walter Bradford Cannon 1915. godine u knjizi “Bodily changes in pain, hunger, fear and rage”. Ovaj američki fiziolog je reakciju prvo primetio kod životinja koje su bile ugrožene, na primer, prilikom izaganja predatoru. Uočio je da njihovo telo tada automatski mobiliše resurse kako bi se pripemilo za suočavanje sa pretećim okolnostima.
Šta se dešava u telu tokom ove reakcije?
Fight or flight aktivira simpatički nervni sistem. Ovaj sistem, pak, stimuliše rad nadbubrežne žlezde, pokrećući oslobađanje kateholamina, koji uključuje adrenalin i noradrenalin. Na taj način telo povećava otkucaje srca i brzinu disanja kako bi obezbedilo energiju i kiseonik koji će biti potrebni za brzi odgovor na opasnost.
Kako reakcija na stres počinje da se zdržava, protok krvi u površnim slojevima se smanjuje. Povećava se protok u mišićima, mozgu, nogama i rukama. Kao rezultat toga koža postaje bleda ili se lice zajapuri kada krv počne da nadire u mozak. Takođe, povećava se sposobnost zgrušavanja krvi da bi se sprečio višak gubitka krvi u slučaju povrede. Zenice se šire, omogućavajući time jasniji vid i bolju koncetraciju.
Zašto je fight or flight reakcija važna?
Fight or flight reakcija nam pruža odličnu pripremu za postizanje dobrih rezultata pod pritiskom, posebno kada su česti konflikti na poslu.
Iako se reakcija fight or flight događa automatski, ne znači da je uvek tačna. Ponekad ona daje odgovor i kada nema stvarne pretnje. Ovaj problem je naročito izražen kod fobija, anksioznih poremećaja ili drugih psihičkih stanja. Tako, na primer, osoba koja se boji visine može da počne da doživljava akutni odgovor na stres svaki put kada mora da se popne na poslednji sprat solitera, pa fight or flight reakcija preti da preraste u napad panike.
Razumevanje prirodnog odgovora tela na borbu ili beg donosi nam pravilno upravljanje stresom. Samim tim, uči nas kako da se suočimo sa ovakvim, nerealnim situacijama.
Ukoliko ne možete sami da se izborite sa stresom, psihološko savetovalište Sana daće vam dragocene savete o tehnikama za smirivanje i opuštanje tela.
Pročitaj Više
Važnost komunikacije u partnerskim odnosima
Važnost komunikacije u partnerskim odnosima može biti presudna za zajednički život.
Svaka ljubav je posebna, pa je i svaki odnos između dvoje zaljubljenih jedinstven, posebno kada nastupi novo poglavlje zvano “zajednički život”.
Iako deluje poput najdivnije bajke život u dvoje nije nimalo lak. Početnu želju da svaki trenutak provodimo sa voljenim bićem često narušavaju sasvim suprotne svakodnevne navike. Zbog toga je neophodan period prilagođavanja i sasvim novog upoznavanja.
Nemojte da zaboravite da par nije “zbir dve osobe”. Samim tim, zajednički život ne znači gubitak slobode i identiteta. Svako ima svoja interesovanja, bez obzira na partnera, a osnova dobrog odnosa leži u različitim nivoima međusobnih veza. Pored ljubavi i poštovanja, tu spada i komunikacija, zapravo ona je osnova svega. Zahvaljujući njoj ljudi se upoznaju, zaljubljuju, a kasnije i opstaju u vezi, prevazilazeći sve teškoće.
Kolika je važnost komunikacije u partnerskim odnosima otkriva vam u ovom blogu psihološko savetovalište Sana.
Važnost komunikacije u partnerskim odnosima, ali kakve?
Nažalost, živimo u svetu u kome su odnosi među ljudima površni. Usled prevelike otuđenosti konflikti i problemi u partnerskim odnosima često se ne rešavaju, već ljudi biraju “lakšu” opciju – raskid.
Poražavajuća statistika govori da svaki treći brak u našoj zemlji ne opstane. Kao razlog za razvod u većini slučajeva navodi se prestanak komunikacije.
Naime, brz način života, stres na poslu i previše obaveza ne daju dovoljno vremena da se posvetimo sebi i voljenoj osobi. S godinama ovakav stil života dovodi do razvijanja tzv. mehaničke komunikacija. Odnosno, razgovori počinju da se svode samo na dogovor oko nabavke namirnica, plaćanja računa i obaveza oko dece, dok deljenje intimnih misli, snova, pa i strahova polako nestaje. Sa njima nestaje i bliskost sa partnerom.
Upravo to znači da je važnost komunikacije u partnerskim odnosima ključna, ali jedino ako je ona prožeta međusobnom brigom i pažnjom.
Važnost komunikacije u svađi
Budimo realni – ne postoji par koji se nikada nije posvađao. Sasvim je prirodno da nam se mišljenja ne slažu uvek. Ipak, svađa ne treba da vodi ka dubljem razdoru. Naprotiv, ona mora biti konstruktivna kako bi podstakla rešavanje problema zbog kog je i nastala. A to je jedino moguće ako postoji direktna, nenasilna komunikacija.
Zato, umesto kritike i prebacivanja odgovornosti, potrebno je reagovati zrelo. Pod tim se podrazumeva da nikako ne možete stalno nametati svoje mišljenje, već treba saslušati i drugu stranu. Ovom, dvosmernom komunikacijom može se postići kompromis, koji je polazna tačka za prevazilaženje svakog problema.
Šta je ključ dobre komunikacije u partnerskim odnosima?
S obzirom da emocije u velikoj meri upravljaju našim ophođenjem prema nekom, naročito prema partneru, ključ srećne veze leži upravo u emocijama, pa je prvi korak preispitivanje samog sebe, sopstvenih osećanja i ponašanja. Potrebno je da obratimo pažnju i na neverbalne poruke koje šaljemo, jer su i one deo komunikacije.
Takođe, moramo da naučimo da saslušamo partnera. Istraživanja su pokazala da 98 odsto dobrih odnosa zavisi od slušanja. Ono nam omogućava da bolje razumemo voljenu osobu, njegove potrebe i želje, zatim i da prihvatimo različitost među nama.
Ukoliko, i pored svih nastojanja, ne možete da nađete “zajednički jezik” za rešavanje problema sa partnerom u tome vam može pomoći psihološko savetovališta Sana i klinički psiholog Mr Ana Gligorić.
Pročitaj Više
Kako povećati produktivnost?
Kako povećati produktivnost? Pitanje koje postavljaju ne samo direktori, već i zaposleni, mada nije redak slučaj da ova tema zanima đake i studente. Razlog za to leži u činjenici da se produktivnost ne odnosi samo na obavljanje poslovnih zadataka, već svih dnevnih obaveza.
Takođe, ovaj pojam ne treba vezivati samo za efikasno izvršenje zadataka, tj. postizanje postavljenog cilja u što kraćem vremenu. Važan je i kvalitet obavljenog posla. Što znači da produktivnost ima mnogo šire značenje, jer obuhvata normu i kvalitet obavljenog posla. Ujedno, i vaš subjektivni osećaj i koliko ste zadovoljni ostvarenim rezultatom.
Pitanje produktivnosti je, zapravo, staro koliko i ljudsko društvo. Danas je posebno izraženo, jer savremeno doba karakteriše nedostatak vremena, višak obaveza i stalni pritisak da se dokažemo i postignemo uspeh.
Kako povećati produktivnost otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Kako povećati produktivnost? Napravite detaljni plan obaveza
Pažljivo planiranje je ključ uspeha! Samim tim i veće produktivnosti, ako od jutra znate koje vas sve obaveze čekaju, moći ćete dobro da organizujete svoje vreme, pa ćete na kraju dana izbeći osećaj da niste sve završili, niti da se išta uradili precizno.
Plan mora, pre svega, da bude realan. Odnosno, trebate realno da procenite svoje sposobnosti, kao i vreme koje vam je potrebno da obavite posao, jedino na taj način možete da ispunite sve zadatke. Ujedno, plan mora biti fleksibilan, tj. da pruži dovoljno prostora za nepredviđene situacije.
Stručnjaci savetuju da prilikom planiranja najteže zadatke stavite na prvo mesto. Istraživanja su pokazala da je koncentracija najveća na početku radnog dana, pa ćete mnogo bolje završiti kompleksije poslove, dok lakše možete uraditi i kada budete umorniji.
Kako povećati produktivnost? Naučite da izbegnete “kradljivce vremena”
Mnogi nisu svesni da veći deo dana izgube na nevažnim aktivnostima. One kontinuirano i sistematski troše vreme, a ne doprinose kvalitetu života, pa se opravdano nazivaju “kradljivci vremena”.
Društvene mreže zauzimaju prvo mesto među njima. Iako su odavno postale sastavni deo poslovanja, u većini slučajeva ljudi ih i dalje koriste kao vid zabave. Tako da jedna notifikacija sustiže drugu, jedna vest otvara novu, dok se poruke u inboxu gomilaju, i – gotovo u trenu prošli su sati i sati, te besni na sebe pokušavate da na vreme završite sve poslove, što nikako ne može biti produktivno.
Da biste ste izbegli nervozu i stres, najbolje je da odredite period u toku dana koji će biti rezervisan za društvene mreže. Pri čemu ostatak vremena nemojte da ih proveravate.
Kako povećati produktivnost? Izdvojite vreme za odmor
Kada razmatrate kako da povećate produktivnost, nemojte da zaboravite da jedino odmorni možete da završite sve što ste planirali na vreme.
Hronična neispavanost ostavlja traga kako na fizičko i mentalno zdravlje, tako i na produktivnost. Zato je važno da imate kontinuitet u spavanju 6 do 8 sati kako biste dobili energiju za naredni dan.
I tokom radnog vremena veoma je važno da pravite pauze. Preporučljivo je da nakon svakog završenog posla izdvojite par minuta za predah. Dovoljno je samo par minuta i bićete ponovo motivisani da krenete na sledeći zadatak.
Ukoliko niste naučili kako da upravljate svojim vremenom, psihološko savetovalište Sana i klinički psiholog Mr Ana Gligorić vam mogu pomoći u tome.
Pročitaj Više
Kognitivne distorzije
Kognitivne distorzije su, zapravo, u najširem smislu reči greške u mišljenju.
Naše misli određuju naše ponašanje samim tim, celokupni naš život. Od toga kako doživljavamo svet oko nas, kako reagujemo na određene situacije zavisi naše raspoložanje, pa i navike koje se formiraju.
U većini slučajeva ljudi imaju racionalno razmišljanje. Međutim, problem nastaje kada su naše misli nezdrave, tada mozak ne može pojedine stvari da sagleda u pravom smislu, pa ih tumači kroz iracionalna uverenja. To za posledicu ima negativno raspoloženje i disfunkcionalne akcije.
Upravo se ove, iracionalne, “napumpane” misli koje remete jasnu percepciju stvarnosti nazivaju kognitivne distorzije. Vremenom, one postaju ukorenjeni deo naše prirode, javljajući se kao automatske misli, tako da narušavaju mentalno zdravlje. Odnosno, dovode do konstantnog stresa, depresije i anksioznosti.
Imajući u vidu ozbiljnost komplikacija, psihološko savetovalište Sana vam skreće pažnju kako da prepoznate kognitivne distorzije.
Kognitivne distorzije su definisane 60-ih godina
ABC model koji je sredinom 20. veka razvio američki psiholog Albert Ellis pokrenule su otkrivanje kognitivnih distorzija. Naime, na osnovu tumačenja da naše neracionalne misli mogu da dovedu do emocionalnih poremećaja, tj. aktivirajućeg događaja Aaron T. Beck je primetio da njegovi pacijenti imaju automatski iskrivljene misaone procese, te misli, pa i strahovi naročito su bili izraženi kod ljudi sa problemom depresije. Gotovo sve vreme bili su prisutni u njihovom ponašanju, a da oni toga nisu bili svesni.
Polazeći od ovog stava, Beck je 1972. godine objavio knjigu “Depresija: Uzroci i lečenje”. Upravo u poglavlju “Simptomatologija depresije” prvi put je objasnio kognitivne distorzije, kroz manjak samopouzdanja, negativna očekivanja, samokritičnost, neodlučnost i izobličene slike tela.
Najčešće kognitivne distorzije
“Skakanje na zaključak” predstavlja pogrešno mišljenje sa kojim se gotovo svaka osoba susrela. U pitanju je izveden zaključak iz pojedinačnog slučaja, bez postojanja pravih argumenata koji ga podržavaju. Oni su često u formi “proricanja sudbine”, kao na primer: “Ostavio me momak, nikad se neću udati”. Ili, pak: “Misliće da nisam normalna kad me vide samu u pozorištu”.
“Fokusiranje na negativno” je isključivo orijentisanje na negativne detalje, dok se pozitivne stvari zanemaruju. Osobe koje na ovaj način razmišljaju broje svoje greške i neuspehe, čak i kada su nevažni. Za razliku od njih bilo kakav veliki uspeh ne vide. Fokusiranje na negativno je u uzročno-posledičnoj vezi sa distorzijom zvanom “diskvalifikovanje pozitivnog”.
“Polarizovano mišljenje” se zasniva na stavu “ili-ili”, pa je poznato i kao “crno-belo” mišljenje ili mišljenje “sve ili ništa”. S obzirom da ne postoji sredina, vladaju ekstremni stavovi, koji se negativno odražavaju na naše ponašanje.
“Preterana generalizacija” polazi od jednog negativnog iskustva, koje služi za genaralizovanje narednih tumačenja. Karakteristični primer za to jeste rečenice: “Muškarci su neverni”.
“Personalizacija” predstavlja prebacivanje krivice na sebe za sve loše što se događa oko nas, bez obzira da li za to postoji uzrok ili ne. Ljudi koji čine ovu grešku često neraspoloženje neke osobe tumače mišlju da im nisu dragi ili da ih nerviraju.
“Etiketiranje”, kao što i sam naziv kaže, je greška kod koje se osobama ili događajima daje jedna globalna karakteristika (etiketa). To znači da čitavu ličnost tumačimo etikom kojom smo joj nadenuli na osnovu samo jednog postupka.
“Emocionalno rezonovanje” je predstavljanje stvari naopako. Tačnije, osoba svoja osećanja opisuje kao realnost, iako ono što se, zaista, dešava nije povezano sa njima.
Kognitivne distorzije zahtevaju pomoć psihologa u otkrivanju i prevazilaženju, zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišeŽivi snovi
Živi snovi su posebna vrsta snova, sa kojom se susreću mnogi ljudi.
Snovi predstavljaju kombinaciju slika, misli, osećanja i senzacija koji se odvijaju van naše kontrole. Zapravo, oni su nevoljna i nesvesna akcija, koja nije u potpunosti razjašnjenja, pa ne čudi što je interesovanje za njih veoma staro.
Još su drevni Egipćani pokušavali da objasne snove, da bi sa pojavom Frojdove psihoanalize i učenja o nesvesnom dobili sasvim novo značenje.
Međutim, snovi mogu da budu mnogo više od običnog prikaza slika u glavi. Pojedini su praćeni i određenim pokretima. O kakvim snovima je reč otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Šta predstavljaju živi snovi?
Živi snovi, odnosno parasomnia, su grupa poremećaja spavanja. Karakterišu ih neželjeni događaji ili iskustva. Obuhvataju nenormalne pokrete, ponašanje, emocije, percepcije ili snove. Mogu se javiti u bilo kojoj fazi sna, uključujući prelazak od budnosti ka spavanju i obrnuto.
Iako živi snovi dovode do niza reakcija, osoba koja ih doživljava sve vreme spava, što znači da nije uopšte svesna učinjenog, čak ni nakon buđenja. Ovo predstavlja ozbiljni problem, jer u pojedinim situacijama živi snovi mogu biti veoma opasni. Naime, parasomnia ne samo da otežava spavanje, već utiče na celokupno fizičko i mentalno zdravlje.
Postoji više vrsta živih snova
Mesečaranje (somnambulizam) je najčešća vrsta parasomnie. Obično se javlja u detinjstvu i ranoj adolescenciji. Manifestuje se hodanjem u snu, tačnije u polusvesnom stanju, pri čemu moždana aktivnost pokazuje veće odlike budnosti nego spavanja. Bez obzira što osoba nema kontrolu nad njima, retko se javlja problematično ponašanje, kao šta je nasilje ili kriminalne radnje. Ponekad može doći do povreda prilikom udaranja o predmete koji se nađu na putu.
Noćno mokrenje (Enuresis nocturna) predstavlja nekontrolisano, obilno mokrenje u krevetu. Nije praćeno ikakvom noćnom morom, već se dešava spontano. Vezuje se najčešće za mentalni ili socijalni stres,mada može biti posledica i fizičkog medicinskog problema, pre svega, dijabetesa i infekcije mokraćnih kanala.
Noćne more, takođe, se svrstavaju u poremećaja spavanja. Javljaju se i kod dece i kod odrasli. U većini slučajeva izazvane su nekom stresnom situacijom ili velikim psihičkim opterećenjem. Osobe sa ovom vrstom parasomnie mogu se plašiti spavanja ili imati poteškoće da zaspu zbog intenzivnih noćnih mora.
Noćni grčevi nogu nastaju u mišićima stopala i potkolenice i to pre samog sna. Tačan uzrok nastanka nije otkriven, ali su istraživanja pokazala da pogađaju ljude starije od 50 godina.
Za razliku od grčeva, noćni strah (pavor nocturnus) javlja se kod dece. Kao i kod mesečarenja ništa ga ne može sprečiti, tj. roditelji ništa ne mogu da učine kako bi umirili mališana, sve što mogu jeste da sačekaju da strah sam po sebi prođe.
I dok su bulimija i anoreksija svesni poremećaji ishrane, postoje i oni koji se dešavaju dok smo u delimični budni. Oni spadaju u parasomnie. Ove epizode imaju tendenciju da se događaju iako nema osećaja gladi i žeđi. Prepoznaju se po konzumiranju čudnih kombinacija hrane, visokokaloričnih namirnica, pa i toksičnih materija.
Da li postoji lek za žive snove?
Ukoliko su učestali, živi snovi utiču na kvalitet života, pa je neophodno pronaći rešenje. Medikamenti u izvesnoj meri mogu pomoći, da biste ih otklonili neophodno je potražiti i pomoć psihologa.
Kako su parasomnie povezane sa psihičkim problemima, naročito sa stresom i anksioznošću, u osnovi je kognitivno bihejvioralna terapija. Kao ostale metode primenjuju se relaksaciona terapija, hipnoze, kao i kontrola stresa, biofidbek terapija.
Psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da povratite miran san.
Pročitaj Više