Antisocijalni poremećaj ličnosti
Antisocijalni poremećaj ličnosti spada u grupu poremećaja za koji su karakteristični duboki i trajni obrasci ponašanja suprotni od onoga što se smatra društveno prihvatljivim.
Ličnost svakog čoveka je kompleksna i određena usađenim karakteristikama. Većina su nesvesne, te se automatski ispoljavanju pri određenim situacijama. Iako je svaki čovek različit pojedina pravila ponašanja su zajednička. Izvesna odstupanja su sasvim prihvatljiva. Međutim, problem nastaje kada hronična struktura jedne individue ostvalja velike posledice na porodicu, ali i sve ljude u blizini.
Procenjuje se da od poremećaja ličnosti pati oko 9 odsto odraslog stanovništva. Od toga skoro 4 odsto ima antisocijalni poremećaj ličnosti.
Šta uzrokuje antisocijalni poremećaj ličnosti?
Tačni uzrok je nepoznat, zbog toga se antisocijalni poremećaj ličnosti posmatra kao kombinacija više faktora. Genetika igra važnu ulogu u nastanku, te je češći kod osoba u čijoj porodici je već registrovan. Bez obzira što pojedine osobe imaju genetsku predispoziciju za ovaj poremećaj, da bi se on razvio mora da budu uključeni i spoljašnji uticaji.
Obično se javlja u disfunkcionalnim porodicama, u kojima su konflikti svakodnevna pojava. Zatim, kod osoba koje su pretrpele zlostavljanje bilo koje vrste ili su u detinjstvu bili zanemarivani. Gubitak bliske osobe, kao i razvod roditelja se, takođe, svrstavaju u izazivače.
Bolesti zavisnosti drugih članova porodice mogu biti okidač za nastanak antisocijalnog poremećaja ličnosti. Mada nije redak slučaj da je uzrok fizičke prirode. Naime, povrede koje su dovele do oštećenja mozga predstavljaju opasnost za razvoj problema.
Koji su simptomi antisocijalnog poremećaja ličnosti?
Antisocijalni poremećaj ličnosti prati niz prepoznatljivih znakova, koji se često ispoljavaju i pre 15. godine, ali se dijagnoza postavlja tek nakon 18. godine.
Osoba sa ovim poremećajem ličnosti ne vodi se pravilima šta je ispravno, a šta ne. Samim tim ne uvažava prava, želje i osećanja drugih ljudi, često ugražavajući njihovu bezbednost. Osim nedostatka empatije prisutno je i manipulativno ponašanje, ali i impulsivnost, agresivnost, pa i nasilnost.
Kao patološki lažov neretko se lažno predstavlja ili vara druge zarad postizanja ličnog zadovoljstva. Što za posledicu može imati i sukob sa zakonom. Zbog nedovoljne odgovornosti ne postoje dobre radne navike, te su prisutni i problemi u radnom okruženju, koje dodatno pospešuje nepoštovanja autoriteta. Dok se u društvenom životu poremećaj manifestuje otežanim sklapanjem prijateljstva.
Antisocijalno ponašanje nije isto što i asocijalno!
imajte u vidu da je antisocijalno ponašanje društveno neprihvatljivo, koje je nedostatak moralnih i društvenih, često i pravnih normi.
Sa druge strane, asocijalno ponašanje se vezuje za osobe koje samo nisu društvene. Odnosno, za one koje nisu socijalno interaktivne sa ljudima koji im nisu bliski. Karakteriše ih manjak samopouzdanja i socijalnih veština, pa se ne usuđuju da izađu iz zone komfora. Većinu stvari rade samostalno, pri čemu je njihovo ponašanje prihvatljivo. Ne samo da ne žele nikog namerno da povrede, već ove osobe imaju izražen osećaj krivice.
Za razliku od asocijalnog, antisocijalno ponašanje ne treba olako shvatati, jer može da dovede do ozbiljnih problema. Da bi se otklonilo neophodno je adekvatno lečenje koje uključuje i psihoterapiju. Zato se na vreme javite psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Perfekcionizam – Šta je i kako se ispoljava?
Perfekcionizam predstavlja karakternu osobinu koja je vezana za visoke standarde i očekivanja. Odnosno, definiše kao “težnja da se bude ili izgleda savršeno ili da se veruje da je moguće postići savršenstvo”. Iako je u početku posmatran kao pozitivna osobina, a ne kao mana, zapravo je koncipiran kao višedimenzionalna i višeslojna crta ličnosti.
Kada prestaje zdrav, a počinje negativan perfekcionizam otkriva vam u ovom blogu psihološko savetovalište Sana.
Adaptivni i maladaptivni perfekcionizam
Adaptivni perfekcionizam je pozitivno orijentisan. Karakterišu ga realni, ostvarivi ciljevi, pa osoba kada ih postigne oseća zadovoljstvo i ponos. Što znači da adaptivni perfekcionisti teže ka savršenstvu, ali ne ugrožavaju svoje samopoštovanje. Na greške ne gledaju kao na pokazatelje sopstvene neadekvatnosti, već ih one motivišu na veće zalaganje, pa i prilagodljivost, kako bi ostvarili cilj.
Maladaptivni perfekcionizam je negativno orijentisan. On postavlja nerealno visoke, a često i nedostižne, ciljeve. Čak i ako se ostvare izostaje osećaj zadovoljstva, jer se smatra da uvek može bolje.
Za razliku od adaptivnog, ovu vrstu perfekcionizma pokreće strah od neuspeha, tačnije težnja da se on izbegne. S obzirom da ličnu vrednost procenjuju na osnovu dostignuća, osobe smatraju da je mišljenje drugih ljudi o njima zasnovano isključivo na postignutom uspehu. Zbog toga su preterano samokritične i pod velikim pritiskom prilikom izvršenja zadataka. Što može da dovede do odustajanja, a nije im nepoznata ni prokrastinacija, tj. odlaganje obaveza.
Šta izaziva negativni perfekcionizam?
Baš kao što stilovi roditeljstva utiču na narcisoidni poremećaj ličnosti, tako se perfekcionizam u većini slučajeva javlja kod ljudi koji su tokom odrastanja kritikovani i za najmanje greške i propuste, a pohvale su izostajale za uspehe. Kako im je stalno ukazivano na nedostatke ne čudi što u kasnijim godinama samo njih i vide.
Perfekcionizam je, danas, veliki problem mladih ljudi jer je jak uticaj socijalnih mreža na samopouzdanje, te se razvija težnja da se u svakom trenutku bude savršen. Mada se može javiti i u zrelom dobu, kada su već postignuti značajni rezultati, pa osoba oseća pritisak da ispuni prethodna dostignuća.
Utvrđena je i veza između perfekcionizma i anksioznosti, kao i perfekcionizma i opsesivno-kompulsivnog poremećaja. Ipak, to ne znači da će se on javiti kod svih koji pate od ovih psihičkih problema.
Da li perfekcionizam može da naruši kvalitet života?
Perfekcionizam tera ljude da se brinu oko postizanja nedostižnih ideala ili nerealnih ciljeva, što često dovodi do mnogih oblika problema prilagođavanja. Perfekcionista svaku grešku gleda kao lični neuspeh, te gubi samopouzdanje. Vremenom, osećaj bezvrednosti može da izazove ozbiljne posledice, uključujući i depresiju i poremećaje ishrane.
Prema Frojdu negativni perfekcionizam vodi ka problemima digestivnog trakta. Naime, stalni pritisak da se bude savršen negativno se odražava na rad sistema za varenje, te su česte mučnine, gađenje, povraćanje, dijareja ili opstipacija. Ove tegobe stvaraju predispoziciju za nastanak oboljenja kao što su čir na želucu, gastritis, ulcerozni kolitis…
Srećom, negativni perfekcionizam se može prevazići. Ovaj put podrazumeva menjanje načina razmišljanja i zaključivanja, kao i postepeno navikavanje na nesavršenost i na ne tako prijatne situacije i emocije.
Ukoliko imate problem sa nerealno visokim kriterijumima potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Strah od promene – Zašto nastaje?
Strah od promene je česta pojava među ljudima širom sveta.
Moderno doba karakterišu stalne promene, razvijaju se nove tehnologije, novi uređaji, pa i nove obaveze kojima moramo da se prilagodimo. Iako se svet oko nas menja i shvatamo da je to jedina konstanta u našim životima mnogi ne žele da je prihvate. Tada promene umesto da budu predmet žudnje postaju izvor straha protiv kog se borimo.
Strah od promene javlja se jer ne možemo predvideti njihov ishod, te smo usmereni na izbegavanje neizvesnosti. Naš mozak više voli predviljive, čak i negativne ishode, pre nego neizvesne koji mogu da predstavljaju pozitivnu promenu.
S obzirom da strah od promene može biti kočeći element u napretku, pa i normalnom funkcionisanju, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da ga prepoznate i prevaziđete.
Šta je strah od promene?
Metateziofobija predstavlja iracionalan strah koji se javlja pri suočavanju sa novim situacijama ili iskustvima. Ljudi su svesni da je on nerealan, ali ne mogu da ga kontrolišu. Zbog toga se trude da na sve moguće načine izbegnu promene, bez obzira što to dovodi do ometanja ličnog i profesionalnog života.
Kao i kod drugih strahova, prisutna je izražena anksioznost sa približavanjem promene. Prate je napadi panike koji se manifestuju fizičkim simptomima kao što su ubrzani rad srca, prekomerno znojenje i otežano disanje. Osobe koje pate od ovog problema često osećaju i hronični umor, bolove, a razvijaju i depresivne misli.
Kako promena može da donese nepredvidive situacije ljudi radije biraju da ostanu na sigurnom, ma koliko zona komfora bila loša za njih. Upravo to dokazuje činjenica da pojedini ostaju u toksičnoj vezi, jer se plaše da budu sami ili da moraju da idu na sastanke kako bi pronašli novog partnera. Drugi, pak, ostaju na poslu kojim nisu zadovoljni, jer se plaše da započnu novi. Imajući ovo u vidu možemo da kažemo da je strah od promene povezan sa strah od neuspeha.
Zašto nastaje?
Strah od promene može proizaći iz lošeg iskustva iz detinjstva koje je izazvano nekom promenom. Mada je češći slučaj da je rezultat roditeljskog vaspitanja. Naime, odrastati u okruženju u kome se promena vidi kao pretnja dovodi do formiranja stava da je bolje izbeći nego izmeniti nešto u svom životu.
Genetski faktori, takođe, igraju važnu ulogu, kao i sklop ličnosti. Ljudi su predodređeni da vole da imaju kontrolu. Samim tim pojedine promene mogu da stvore osećaj nesigurnosti i gubitka kontrole nad životom, posebno kod onih koji imaju manjak samopouzdanja.
Kako prevazići strah od promene?
Da biste izbegli strah od promene, odnosno nepoznatog trudite se da prikupite što više infomacija. Na taj način u velikoj meri možete predvideti ishod promene, pa i pripremiti se na negativne posledice.
Obično strah nije prisutan od detinjstva, već se javio u nekom trenutku. Zato stručnjaci savetuju da razmislite o prošlim iskustvima i prisetite se kako ste se ranije suočavali sa promenama. Pozitivan stav je osnova za prihvatanje svih neizvesnosti, pa i nesavršenosti. U tome vam mogu pomoći mindfulness tehnike koje će razviti sposobnost prevazilaženja izazova u životu.
Ukoliko, i pored uloženog truda, ne možete sami da prevaziđete strah od promene potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Sindrom uljeza -Šta je i kako se ispoljava?
Sindrom uljeza je veoma česta pojava u savremenom dobu. Procenjuje se da od njega pati oko 70 odsto svetske populacije, posebno uspešnih, pametnih ljudi.
Moderno društvo nameće stroge kriterijume ne samo u poslovanju, već i u socijalnom životu. Pod stalnim pritiskom mnogi preispituju svoje zasluge, iznova tumače donete odluke, a da nisu ni svesni značaja uspeha koji su postigli. Drugi su, pak, osetljivi na kritiku, dok i najmanje greške mogu potpuno da ih “izbace” iz normalnog funkcionisanja.
Ovi i slični stavovi stvaraju manjak samopouzdanja, dovodeći do sabotiranja samog sebe što je glavna karakteristika sindroma uljeza.
Šta je sindrom uljeza?
Prema definiciji: “sindrom uljeza predstavlja skup osećanja neadekvatnosti koji opstaju uprkos evidentnom uspehu”.
Termin su u psihologiju uvele dr Pauline R. Clance i dr Suzanne A. Imes, a upotrebile ga prvi put u članku objavljenom 1978. godine pod naslovom “Fenomen uljeza kod visoko uspešnih žena: dinamika i terapeutska intervencija”. Pri čemu su ga definisale kao: “unutrašnje iskustvo ljudi u kojoj se osećaju kao intelektualno inferiorni. Odnosno, osećaj u kome “znaju” da nisu pametni, ali su druge prevarili tako da misle da jesu”.
Teorija je razvijena na osnovu istraživanja 150 veoma uspešnih žena. Rezultati studije su bili oprečni. Naime, kolege učesnica u istraživanju zvanično su priznali njihovu profesionalnu izvrsnost i akademska postignuća kroz stečene diplome i standardizovane rezultate testiranja. Međutim, ovim ženama je nedostajalo unutrašnje priznanja, bez obzira na dokaze o spoljnoj validaciji. I dok su jedne smatrale da je njihov uspeh čista sreća, druge su potcenjivale svoju inteligenciju i sposobnosti.
Sindrom uljeza nije prihvaćen kao poremećaj, već se tumači kao poprilično normalan i sastavni deo životnog iskustva. Ipak, to ne znači da ne može negativno da utiče na ponašanje čoveka.
Koji su uzroci sindroma uljeza?
Postoji više teorija koje objašnjavaju zašto nastaje sindrom uljeza. Socijalna anksioznost je glavni faktor, ali na njegov razvoj utiču i stilovi roditeljstva. Previše kritički nastrojeni roditelji koji detetu ne daju pohvale stvaraju osnovu za potcenjivanje uspeha u kasnijim godinama. Životne promene, poput promene posla i upisa fakulteta, takođe, mogu da dovedu do ovog sindroma.
Dr Pauline R. Clance uzroke traži u unutrašnjim faktorima, tj. karakteristika ličnosti. Utvrđeno je da su njemu sklonije introvertne osobe, perfekcionisti, ali i oni kod kojih je izražena potreba da izgledaju pametno pred drugima.
Treba imati u vidu da depresija nije faktor rizika za nastanak, ali se može razviti iz sindroma uljeza.
Tipovi sindroma uljeza
Perfekcionisti nikada nisu zadovoljni i uvek smatraju da bi njihov rad mogao biti bolji. Umesto da se fokusiraju na svoje snage, oni imaju tendenciju da se usredsrede na nedostatke ili greške.
Kod superheroja preovladava težnja da sve “bude kako treba”, zbog čega su stalno pod pritiskom da uspeju na svakom polju.
Stručnjaci konstantno pokušavaju da nauče više i nikada nisu zadovoljni svojim nivoom znanja. Iako su često visoko kvalifikovani, potcenjuju svoju stručnost.
Prirodni geniji postavljaju visoke ciljeve, pa ako ih ne ispune osećaju sramotu i počinju da sumnjaju u sebe.
Solisti ne vole da traže pomoć. Zapravo, kada im neko pomogne osećaju se nesposobnim.
Sindrom uljeza nikako ne treba potceniti. Ne samo da ljudi koji pate od njega žive u straju da će biti razotkriveni, jer smatraju da ne zaslužuje uspeh, poziciju i status, već može da dovede do drugih poremećaja, kao što je burn out sindrom. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Narcisoidni poremećaj ličnosti
Narcisoidni poremećaj ličnosti je termin koji danas često srećemo.
Razlog tome jeste uticaj društvenih mreža koji je obeležio moderno društvo. Međutim, pojam narcisoidnosti ne treba vezivati za ljude koji stalno objavljuju selfije ili svoju omiljenu hranu na Facebook-u i Instagram-u. U pitanju je psihički poremećaj koji, usled pojačanog doživljaja samovažnosti, dovodi do formiranja pogrešne predstave o sebi praćene željom za pažnjom i divljenjem.
Naziv potiče od mitološkog lika, prelepog dečaka Narcisa koji je bio zaljubljen u sopstveni odraz u lokvi vode. U nauku ga je zvanično uveo američki psihoanalitičar Heinz Kohut 1968. godine.
Prema statističkim podacima od narcisoidnog poremećaja ličnosti pati oko 6 odsto odraslog stanovništva, pri čemu se češće javlja kod muškaraca.
Četiri tipa narcisoidnog poremećaja ličnosti
Prosocijalni narcisi su osobe koje se trude da učine dobro delo kako bi privukli pažnju javnosti i dobili očekivane pohvale. Obično su zabavni, a ponekad i previše u želji da se dopadnu svima. Za razliku od drugih tipova narcisa, ovde je empatija prisutna. Zapravo je rado koriste kako bi se prilagodili onome što se vama sviđa, te dobili pozitivno mišljenje za svoje ponašanje.
Sušta suprotnost jeste antisocijalni narcis. Karakteriše ga teška narav koja je praćena sebičnim ponašanjem i očekivanjem da zaslužuje konstantno odobravanje od drugih ljudi.
Zloćudni narcis se prepoznaje po burnim reakcijama. Ne samo da neće učiniti ništa za druge ljude, već je spreman da ih “uništi” kako bi sebe istakao.
Tajni, tj. ranjivi narcisi nisu nimalo krhka bića. I oni sebe vide kao superiornije, ali smatraju da ne dobijaju onoliko pažnje koliko zaslužuju. Zbog toga se osećaju kao žrtve, ali to svoje mišljenje ne iznose javno.
Uzroci narcisoidnog poremećaja ličnosti
Zašto nastaje narcisoidni poremećaj ličnosti nije tačno otkriveno. S obzirom da je kompleksne prirode postoji mišljenje da ga izaziva više faktora koji se mogu podeliti u 3 grupe – genetski, biološki i socijalno-psihološki.
Istraživanja su pokazala da postoji veća verovatnoća da će se narcisoidni poremećaj ličnosti razviti ukoliko je već registrovan u porodičnoj istoriji. Ipak, glavnu ulogu ima okruženje, pre svega roditelji.
Stilovi roditeljstva koji ispoljavaju previše zaštitnički stav prema detetu ili potpuno zanemarivanje mogu da dovedu do poremećaja. Naime, roditelji u želji da udovolje mališanima razmaze ih. Takva deca su od malena navikla na puno pažnje, te isto očekuju i u kasnijoj dobi.
Sa druge strane, zapostavljanje deteta za posledicu može imati pokušaje da se nedostatak pažnje nadoknadi u odraslom dobu.
U biološke faktore se svrstava veza između mozga i mišljenja, što predstavlja potencijalnu osnovu za narcisoidno ponašanje.
Kako prepoznati narcisoidni poremećaj ličnosti?
Narcisoidni poremećaj ličnosti se manifestuje kroz više simptoma. Osećaj grandioznosti, neprestani utisak da su povlašćeni, kao i potreba da im se drugi ljudi dive i odobravaju njihove postupke čini srž ovog problema. Slede ih arogantno, nadmeno ponašanje i sebično iskorišćavanje drugih kako bi postigli svoje ciljeve.
Kao vešti manipulatori koriste psihološke igre za uspostavljanje moći nad drugima, a nije redak slučaj da se u njima krije i patološki lažov.
Narcisoidne ličnosti se prepoznaju i po velikoj osvetoljubivosti, nepreuzimanju odgovornosti za svoje postupke i brzim promenama raspoloženja. Karakteriše ih i strah od bliskosti tako da nisu u mogućnosti da ostvare dublji odnos sa nekom osobom.
Narcisoidni poremećaj ličnosti ne treba olako shvatati, jer može da izazove depresiju, anksioznost, bolesti zavisnosti, pa i probleme sa fizičkim zdravljem. Zato ako ste primetili da draga osoba ima ovaj poremećaj potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Patološki lažov
Patološki lažov je česta pojava u društvu.
Ne postoji osoba koja makar jednom u svom životu nije slagala. Obično su u pitanju male, “bele” laži kojima želimo da opravdamo svoje greške, izvučemo se iz neprijatne situacije ili da izbegnemo da rečima povredimo dragu osobu.
Međutim, postoje ljudi kojima je laganje u krvi. Oni lažu ne zato što ih je okolnost na to naterala, već zato što im je takvo ponašanje prešlo u naviku. Čak i kada budu uhvaćeni da govore neistinu nastavljaju sa tim, te ne čudi što za njih postoji izreka: “laže čim zine”.
Šta je patološki lažov?
Patološki lažov, po definiciji, je osoba koja preterano i često laže bez ikakvog povoda. Odnosno, ne postoji vidljiv motiv, niti korist za laganjem. Osoba nije svesna svojih laži, jer i sama veruje da su one istinite. U osnovi leži impulsivnost, zbog koje lažljivac nije sposoban da shvati posledice ovakvog ponašanja. Ne postoji ni strah od razotkrivanja, jer sebe smatra inteligentnijim.
Mnogi ljudi kompulzivno laganje poistovećuju sa patološkim, što je greška. Kompulzivni lažljivci imaju potrebu da ulepšavaju stvari kako bi sebe prikazali u boljem svetlu. Što znači da su svesni svojih laži. Samim tim postoji i strah da budu uhvaćeni, te čim naslute opasnost prestaju sa pričom.
Uzroci koji dovode do patološkog lažova
Uzrok koji dovodi do toga da neko postane patološki lažov nije tačno objašnjen. Ipak, utvrđeno je da se aktivnost pojedinih centara u mozgu menja prilikom ovog laganja. Naime, smanjena je aktivnost talamusa, a povećana u prednjem cingularnom režnju. Tačnije, uočeno je da se patološko laganje razvija češće kod osoba koje imaju više bele materije u prefrontalnom korteksu mozga. S obzirom da je ova pojava rasprostranjenija kod muškaraca upravo je među njima veći broj patoloških lažljivaca.
Iako patološko laganje nije klasifikovano kao poremećaj može biti izazvano određenim poremećajima ličnosti, kao što su granični poremećaj ličnosti, antisocijalni poremećaj ličnosti, narcisoidni poremećaj ličnosti. Takođe, javlja se u okviru poremećaja ponašanja, pre svega, kod dece i tinejdžera. Mada nije redak slučaj da poremećaji pažnje sa hiperaktivnošću kao simptom imaju patološko laganje.
Kako se prepoznaje patološki lažov?
Patološki lažov se najlakše prepoznaje po olakom davanju obećanja koja nikad ne ispuni. Pored obećanja, on izbegava i ispunjavanje poslovnih obaveza i rokova.
Ove osobe nisu sposobne da ostvare dublju emotivnu vezu. Čak i ako uspeju da stupe u brak on se, zbog čestih laganja, brzo završava razvodom. S obzirom da nisu svesne problema, neće priznati da su glavni krivci za krah, već će krenuti u potragu za novim partnerom. Takođe, nisu u mogućnosti da zadrže ni prijatalje. Obično se kreću u jednom krugu ljudi sve dok neko ne posumnja u istinitost priča. Kada dođe do toga patološki lažov se udaljava i bira novo društvo.
Da bi prekrio manjak samopouzdanja koji je prisutan izmišlja priče o neverovatnim uspesima, poznanstvima sa javnim ličnostima ili događajima kojima nije prisustvovao.
Nedostatak empatije je karakterističan za ove osobe, pa nikada ne pokazuju kajanje i grižu savest za svoje ponašanje.
Patološko laganje je moguće izlečiti, a pristup zavisi od toga da li je ono simptom nekog drugog poremećaja ili se javlja izolovano. Zato, ako ste primetili da bliska osoba patološki laže potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Psihološke igre – Kako ih prepoznati?
Psihološke igre su veoma česte u međuljudskim odnosima.
Za razliku od dečijih i društvenih igara, koje predstavljaju zabavnu i prijatnu aktivnost, ove vrste se vezuju za obrasce ponašanja sa ciljem koji nije jasno izrečen. Što znači da sadrže skrivene poruke kako na socijalnom, tako i na psihološkom nivou.
Obrasci ponašanja u psihološkim igrama se stalno ponavljaju, pri čemu se završavaju zbunjenošću, pa i iznenađenjem jednog od aktera.
S obzirom da su nesvesnog karaktera, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da prepoznate psihološke igre.
Najčešće psihološke igre
“Da, … ali” je jedna od narasprostranjenijih psiholoških igara. Gotovo da ne postoji osoba koja se makar jednom u životu nije srela sa ovakvim sagovornikom. Odnosno, nekim ko traži savet, rešenje, pomoć. Povećana empatija i želja da ga spasi iz nastale situacije dovode drugu osobu da ponudi niz predloga kao rešenje, koje obično počinju sa “Zašto ti ne bi”. Međutim, tu nailazi na prepreku. Svaki predlog biće odbijen rečenicom “Da, ali”. Što kod onog koji je u ulozi spasioca izaziva zbunjenost, jer ne shvata zašto je neko tražio pomoć ako ne želi nijedan predlog čak ni da razmotri, a kamoli da uvaži.
Druga česta psihološka igra poznata je pod nazivom “Došao si mi na zicer, đubre”. U pitanju je isterivanje pravde za greške drugih koje su beznačajne. Osobe koje “igraju” ovu igru se prepoznaju po stalnom negodovanju oko sitnica, dok su za važne stvari u životu popustiljivije.
Konflikti u radnom okruženju su neretko posledica psihološke igre “Vidi šta sam uradio zbog tebe”. Manifestuje se optuživanjem drugih bez realnog razloga. Najbolji primer jeste izliv besa usled prekida koncentracije od strane kolege koji je postavio pitanje ili samo otvorio vrata kancelarije. Optužba počinje sa “Vidi šta sam uradio zbog tebe”. Zapravo ovo ispoljavanje je rezultat nagomilanog besa, te je pražnjenje bilo preko potrebno, a data situacija poslužila kao idealna prilika za to.
Psihološke igre u ljubavnim odnosima
Svi dobro znamo kolika je važnost komunikacije u partnerskim odnosima. Nažalost, mnogi ne slušaju uvek šta im partner govori te mogu neku reč izvući iz konteksta i shvatiti je kao prozivku ili kritiku, tako da svađa postaje neminovnost. Ovo “hvatanje” za reč je povod da se pokrene svađa, što potvrđuje i odbijanje oba partnera da popuste.
Rečenica “Da nije tebe… gde bi mi kraj bio” je karakteristična za još jednu psihološku igru u braku. Ona krije strah od neuspeha ili neizvesnosti ostvarivanja cilja, te se partner predstavlja kao kočeći element na tom putu.
Savremeno doba nametnulo je ideal žene koja mora biti uspešna u svom poslu, dobra domaćica, ali i uvek besprekornog izgleda. Zbog toga sve više dama “igra” igru koja se zove “Zadihana žena”. One izgledaju kao da su stalno u žurbi, dodajući na listu obaveza nove koje je nemoguće ispuniti u jednom danu.
Da li se psihološke igre mogu izbeći?
Ne možete naterati nekog da prestane da igra psihološke igre, ali možete vi prestati da učestvujete u njima. Da biste to postigli morate da naučite kako da prepoznate mamce kojima druga osoba želi da vas uvuče u svoju igru. Jedino na taj način pravovremeno ćete reagovati, a nakon izvesno vremena “odbijanja” podstaći ćete igrača da obrasce ponašanja zameni jasnim razgovorom.
Psihološko savetovalište Sana vam može pomoći da se izborite sa članom porodice kome su svojstvene psihološke igre.
Pročitaj Više
Kleptomanija
Kleptomanija je poremećaj kontrole impulsa i navika. Karakteriše se nedostatkom kontrole u određenim situacijama. To znači da ljudi koji pate od problema ne mogu da se odupru nagonu da urade nešto štetno. U ovom slučaju ne mogu da se odupru impulsu da nešto ukradu. Pre izvršenja nagon je toliko jak da imaju osećaj tenzije, koji nakon krađe zamenjuje osećaj zadovoljstva.
Naziv potiče od grčkih reči “kleptein”, što u prevodu znači “krasti” i mania, tj. “manija”. Bukvalni prevod ukazuje na prirodu poremećaja, odnosno da je reč o patološkom nagonu za krađom iliti “prinudnoj krađi”.
Kleptomanija je takom istorije različito tumačena
Kleptomanija je prvi put opisana 1816. godine. Do kraja 19. veka tumačena je na različite načine. Histerija, imbecilnost, cerebralni defekt, pa i klimaks – samo su neka od stanja koja su korišćenja da bi se objasnilo ovo, naizgled, besmisleno ponašanje. Simptomi su neretko povezivani i sa drugim psihičkim problemima, kao što su opsesivno-kompulzivni poremećaj, anksioznost, poremećaj u ishrani, bolesti zavisnosti…
Nije redak slučaj da je kleptomanija objašnjavana nezrelošću, s obzirom na sklonost dece da uzimaju šta god žele. Početkom 20. veka na nju se više gledalo kao na pravni izgovor razmaženih buržoaskih dama, nego na pravi psihički problem. Tako je 1924. godine Wilhelm Stekel, sledbenik Sigmunda Freuda, razvio novu teoriju. Pročitavši slučaj jedne kleptomanke izneo je mišljenje da je u pitanju “potisnuta seksualna želja koja se zamenjuju simboličkom akcijom”.
Iako je ranijih decenija nedovoljno dijagnostikovana, kleptomanija se, prema klasifikaciji, svrstava u poremećaje ličnosti i poremećaje ponašanja odraslih.
Šta dovodi do poremećaja kontrole za krađom?
Bez obzira što je dugo poznata, klemptomanija nije dovoljno ispitana, te njeni uzroci nisu u potpunosti poznati. Smatra se da su glavni izazivači preživljena trauma u detinjstvu i disfunkcionalni porodični odnosi tako da dete pokušava materijalnim stvarima da zameni toplinu i nežnost koji mu nedostaju. Takođe, manjak samopouzdanja može da podstakne ovaj poremećaj kao želja za dokazivanjem.
U pojedinim situacijama na nastanak utiču fizički uzroci. Naime, povreda mozga tj. neurotransmitera koji je odgovoran za stvaranje serotonina dovodi do promena u raspoloženju, što za posledicu ima impulsivno ponašanje.
Poremećaj je češći kod žena. Obično se, javlja u pubertetu i traje do kasne adolescencije. Mada može da prati čoveka i u zrelim godinama.
Kleptomanije nije isto što i obična krađa
Za razliku od klasične krađe koja ima materijalni cilj, osobe koje pate od kleptomanije kradu da bi zadovoljile svoj poriv. Samim tim, svoju akciju ne planiraju, već je izvode impulsivno, ne razmišljajući o opasnosti da mogu biti uhvaćene.
Ni vrednost predmeta im nije važna, jer većina njih ima dovoljno novca da ih kupi. Nakon krađe mogu da osete krivicu, pa i da zapadnu u depresiju, te ukradene stvari vraćaju vlasnicima ili poklanjaju.
Kognitivno bihejvioralna terapija je ključna u lečenju poremećaja. Ukoliko je prisutna depresija kombinuje se sa antidepresivnim stredstvima.
Kleptomanija je visoko izlečiva, ali često ostaje prikrivena zbog stida kleptomana da priznaju. Zbog toga je obavezna i porodična psihoterapija kao podrška u suočavanju sa problemom i savladavanju svih izazova.
Ukoliko ste primetili da vi ili neko od vaših bližnjih pati od nagona za krađom potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više