Praznična depresija
Praznična depresija, baš kao što joj naziv kaže, javlja se uoči novogodišnjih i božićnih praznika.
Kraj jedne i početak nove godine za mnoge su asocijacija za odmor, okupljanje sa dragim ljudima, pa i prikupljanja snage za energičan početak novog godišnjeg perioda. Čak i kada je prisutan pritisak zbog završetka obaveza na poslu, planiranja obroka za porodicu i žurbe oko kupovine poklona, praznici se smatraju najradosnijim dobom godine koji su ispunjeni smehom.
Međutim, za neke ljude je sva ta zimsko – praznična euforija opterećujuća, a praznici mogu biti emocionalno iscrpljujući i težak period. Nažalost, iz godine u godinu raste broj onih koji se tako osećaju. Prema istraživanjima praznična depresija pogađa oko 6 odsto svetskog stanovništva.
Koji su okidači za prazničnu depresiju?
Uzroci za pojavu ove depresije su brojni. Jedan od njih je nedostatak sna. Užurbani raspored oko praznika može dovesti do nedostatka sna, što povećava stres. Upravo je on glavni pokretač neraspoloženja i bezvolje.
Ljudi se ponekad okreću nezdravim mehanizmima kao pomoći za suočavanje sa prazničnom tugom. U tim situacijama, prekomerno konzumiranje alkohola i prejedanje mogu biti kontraproduktivni. Odnosno, mogu učiniti simptome praznične depresije izraženijim.
Kod većine okidač za prazničnu depresiju su finansije. Iako nepovoljno materijalno stanje može biti uzrok napetosti tokom cele godine, pojačano trošenje na poklone, putovanja, hranu ili zabavu tokom praznika dovodi do stresa, a zatim i do beznadežnosti, tuge i osećaja bespomoćnosti. Posebno kod ljudi koji jedva sastavljaju kraj s krajem, a trude se da sada udovolje svim članovima svoje porodice.
Usamljenost usled nemogućnosti da provedete praznike sa porodicom i prijateljima, takođe, je vodeći pokretač praznične depresije. Neretko, gubitak bliske osobe pokreće problem, jer se vraćaju uspomene na ranije praznike koje ste zajedno provodili.
S obzirom da na kraju godine sumiramo postignuto, neispunjeni ciljevi, naročito oni koji su nerealno postavljeni, stvaraju žaljenje ili osećaj neuspeha što često može da dovedu do depresivnog raspoloženja.
Znaci na koje treba obratiti pažnju
Bez obzira da li ste upoznati sa prazničnim stresom i depresijom ili je ovo prvi put da se vi ili neko od vaših najmilijih suočava sa njima, postoje jasni simptomi koji ukazuju na ovaj problem.
Osećaj apatije, tuge i bezvolje koji traju više od 2 nedelje su karakteristični znaci. Prate ih i osećaj bezvrednosti ili krivice, kao i pojačana napetost i anksioznost.
Praznična depresija dovodi do gubitka interesovanja za stvari u kojima ste nekada uživali. Primetna je i slabija koncentracija, pa i socijalna distanca.
Osobe koje pate od praznične depresije imaju problema sa spavanjem, te je prisutan umor koji može preći u hronično stanje. Javlja se i pojačani apetit koji vodi povećanju telesne težine. Promene u fizičkom izgledu dodatno produbljuju beznadežno raspoloženje.
Kako se nositi sa prazničnom depresijom?
Svež vazduh i sunčevi zraci podižu raspoloženje. Fizička aktivnost je ne samo najbolji “lek”, već i preventiva za prazničnu depresiju, što potvrđuju brojna istraživanja koja su pokazala kolika je psihološka važnost vežbanja.
Okruženje je još jedan faktor koji može pomoći. Stručnjaci savetuju da što više vremena provodite sa dragim ljudima na koje možete da se oslonite tokom praznika – bilo da su u pitanju porodica ili prijatelji.
Ipak, nemojte da zaboravite da je praznična depresija kompleksni problem, te je neophodna i stručna pomoć. Zato na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišeStrah od samoće
Strah od samoće predstavlja anksiozni poremećaj povezan sa osećajem usamljenosti.
Iako je usamljenost nakon napornog dana dobra, čovek je socijalno biće te ima izraženu želju da bude okružen ljudima. Kontakt sa drugima, povezanost, ljubav i bliskost jesu prirodne potrebe koje leže u karakteru svakog. Samim tim njihov nedostatak stvara nelagodu i patnju.
Kako su ovi efekti kratkotrajni, ne mogu da naruše kvalitet života. Problem nastaje kada preovlada iracionalni strah da ćemo ostati sami, čak i na kratko, koji prerasta u fobiju poznatu pod nazivom eremofobija.
Ime potiče od grčke reči “erēmia” koja u prevodu znači “pustinja”, tj. mesto na kome nema drugih ljudi. Što je i najbolji opis ljudi koji pate od nje.
Zašto se javlja strah od samoće?
Eremofobija spada u specifične fobije, pa tačan uzrok nije u potpunosti otkriven. Zbog toga postoje različite teorije o faktorima koji dovode do nje.
Prema jednoj grupi naučnika strah od usamljenosti je posledica evolutivnog razvoja čoveka. Naime, pojedine fobije su bile sasvim opravdane u stara vremena, usled tadašnjih uslova života. Tako je strah od insekata u antičkoj Grčkoj bio normalna pojava jer su ove životinje u to doba predstavljale veliku opasnost za ljude. Na osnovu toga eremofobija se povezuje sa strahom za život, jer sam čovek bio je lak plen za napadače, pa i za životinje.
Druga grupa ističe da je strah od samoće stečen. Odnosno, da je rezultat preživljene traume. Osećaj bespomoći koji se tada javio generalizuje se na svaku kasniju situaciju vezanu za samoću. Obično se razvija kod osoba koje su u detinjstvu zanemarivane od strane roditelja ili bile napuštene. Takođe, zlostavljenje može da bude uzrok ovog problema.
Kako se manifestuje strah od samoće?
Osobe koje pate eremofobije nastoje da u svakom trenutku budu okružene ljudima. Problem nastaje kada ne mogu da stupe u kontakt sa njima. Tada se javljaju napadi panike koji su praćeni fiziološkim simptomima usled suočavanja sa svojim strahom. Preznojavanje, vrtoglavica, glavobolja, ubrzan rad srca ili problemi sa disanjem – karakteristični su znaci. Slede ih mučnina, bol u grudima, sušenje ustiju, pa i zujanje u ušima i dezorijentacija.
U ekstremnim slučajevima dolazi do potpune zavisnosti od ljudi iz okruženja. Da bi ih zadržali uvek u svojoj blizini postaju vešti manipulatori. Ovakvo ponašanje često ima suprotni efekat, te bliski prijatelji polako se udaljavaju od njih.
Strah od samoće se može razviti i kada osoba nije fizički sama. U toj situaciji nastupaju opsesivne misli koje navode na mogućnost šta će biti ako ostanu sami. Što za posledicu ima zamagljivanje sposobnosti rasuđivanja i racionalizacije, te nastanak velike teskobe.
Kako pobediti eremofobiju?
Strah od samoće narušava kvalitet života, a vremenom može da preraste u strah od smrti.
S obzirom da predstavlja ograničavajući faktor za napredovanje i normalno funkcionisanje, veoma važno potražiti stručnu pomoć.
Cilj psihoterapije jeste otkrivanje uzroka koji su doveli do straha. Istovemeno, kognitivna rekonstrukcija ima zadatak da izmeni nerealna uverenja i učini ih prilagodljivijim stvarnosti i očekivanjma prema sebi i okolini.
Nemojte da dozvolite da vam strah od samoće određuje kako ćete živeti, potražite na vreme pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Pervazivni razvojni poremećaji
Pervazivni razvojni poremećaji predstavljaju grupu neuropsihijatrijskih poremećaja koji se javljaju u detinjstvu. Odnosno, prvi simptomi se ispoljavaju do 5. godine života. Karakteriše ih usporenje i devijacija u oblasti socijalnog i kognitivnog razvoja, naročito u oblasti razvoja govora i jezika.
Prvi put se pojavljaju pod objedinjenim nazivom u klasifikaciji Dijagnostičkog i statističkog priručnika za mentalne poremećaje 1980. godine.
Koji su najpoznatiji pervazivni razvojni poremećaji otkriva vam psihološko savetovalište Sana.
Autizam
Prema definiciji autizam je „razvojno organsko oštećenje mozga koje se manifestuje nemogućnošću razvoja jezika i ostalih oblika društvene komunikacije“.
Kada su u pitanju pervazivni razvojni poremećaji, autizam je najviše istraživan, ali tačan uzrok još uvek nije otkriven, te se smatra da ga izaziva više faktora.
Iako nije utvđen gen koji pokreće poremećaj, genetika ima važnu ulogu. Što znači da u pojedinim porodicima postoji obrazac javljanja.
U izazivače problema ubrajaju se i medicinski problemi, komplikacije u toku trudnoće i na porođaju, kao i toksično okruženje i izloženost hemikalijama.
S obzirom da postoje oštećenja u socijalnoj interakciji autistične osobe ne ostvaraju kontakt očima tokom razgovora sa drugima. Takođe, ispoljavaju određenu netipičnu gestikulaciju, izraze lica, položaj tela. Nisu u mogućnosti da se dublje povežu sa ljudima, te nemaju potrebu da sa njima dele radost i tugu.
U autizmu izražena su i oštećenja u komunikaciji koja se manifestuju kašnjenjem, pa i potpunim izostankom razvoja govora.
Repetitivni i stereotipni modeli ponašanja se prepoznaju kratkim ili preteranim interesovanjem na određene aktivnosti ili sadržaje, neobičnim igranjem sa igračkama, netipičnom vezanošću za predmete, ali i repetitivnim motornim pokretima poput uvrtanja ruku, prstiju ili ljuljanja.
Ove simptome prate nagle promene raspoloženja, povišena ili snižena osetljivost na zvuk, svetlost i dodir, hiperaktivnost ili pasivnost.
Pervazivni razvojni poremećaji koji se mogu javiti nakon 5. godine
Aspergerov sindrom predstavlja kompleksni poremećaj koji se ispoljava poteškoćama u društvenoj interakciji i ograničenim, stereotipnim interesima i aktivnostima. Za razliku od autizma nema zastoja u komunikativnom i kognitivnom razvoju.
Deca sa Aspergerovim sindromom, zapravo, su na prvi pogled, ista kao i svi mališani u tom uzrastu. Ona nisu povučena u društvu, već rado prilaze drugima. Međutim, primetna je smanjena empatija. Čak i kada s godinama nauče kako da reaguju u određenim situacijama, neće moći da shvate zašto je neko uznemiren ili tužan.
Nedostatak saosećanja, ali i abnormalna neverbalna komunikacija koja se manifestuje čudnim izrazima lica, neprirodnim pozama i ponavljanjem pokreta, utiče na održavanje prijateljstva.
Iko se govor razvija bez kašnjenja, on je „formalan“, sa sintaksičkim nedoslednostima, a teme pričanja su neobične. Kako mozak „Aspergera” obrađuje mnogo veću količinu informacija iz spoljašnje sredine nego drugih ljudi, reagovanje je netipično, a u većini slučajeva drže se ustaljenje dnevne rutine.
Osobe koje pate od ovog pervazivnog razvojnog poremećaja često su natprosečne inteligencije, ali im je sfera interesovanja sužena.
Tačan uzrok nastanka nije otkriven, te se kao i kod autizma smatra da je za njega zaslužna genetika i spoljašnji faktori, posebno oni kojima je beba izložena u trudnoći.
Retov sindrom
Retov sindrom je težak oblik pervazivnog razvojnog poremećaja, koji se javlja kod devojčica.
Prepoznatljivi simptom jeste tzv. „pokreti pranja ruku”. On se manifestuje spajanjem šaka uz pokrete gnječenja, ceđenja i preplitanja prstiju koji su slični kao pri pranju. Stečene kognitivne sposobnosti i govor propadaju, a hod postaje nesiguran i teturav. Česti su i epileptični napadi, kao i problemi sa disanjem.
Osobe sa Retovim sindromom imaju dobar apetit, ali su veoma mršave. Dok se tokom razvoja javljaju i deformiteti stopala i kičme, te su invalidiska kolica neophodna. Nažalost, ne dožive punu starost, već ranije umiru.
Pervazivni razvojni poremećaji nisu izlečivi, ali odgovarajući lekovi i kognitivno bihejvioralna terapija mogu da obezbede kvalitetan život.
Ukoliko ste uočili nedoslednosti u razvoju vaašeg mališana potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Strah od igle – Tripanofobija
Strah od igle odnosno tripanofobija je česta fobija. Obično se odnosi na dečiji uzrast. Mada statistički podaci pokazuju da od nje pati oko 10 odsto odrasle svetske populacije.
U proseku čovek se tokom života susretne sa iglom 165 puta. Ovaj broj je mnogo veći ukoliko je bio nekad hospitalizovan. Iako nikom nije prijatan taj osećaj, nelagodu brzo prebrode.
Međutim, problem nastaje kada je ona toliko izražena da dovodi do izbegavanja posete lekaru, čak i kada je njihovo zdravstveno stanje ozbiljno narušeno. Tada je reč o strahu od igle.
Tripanofobija predstavlja specifičnu fobiju vezanu za svaku medicinsku proceduru koja uključuje igle. Najčešće je srećemo pri davanju injekcija. Iracionalni strah se javlja i prilikom vakcinacije, davanja krvi, primanja infuzija, pa i kod anestezije pri popravci zuba. Zbog toga strah od igle i strah od zubara imaju uzročno-posledičnu vezu.
S obzirom da se o ovoj vrsti fobije retko govori, a mnogi nisu ni svesni da je imaju, psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da je prepoznate.
Zašto nastaje strah od igle?
Naučnici još uvek nisu utvrdili tačan uzrok, te se smatra da strah od igle, kao i druge specifične fobije, nastaje pod uticajem grupe faktora.
Svakako, negativno iskustvo u prošlosti koje uključuju igle ili medicinske procedure ima presudni uticaj. Istraživanja su otkrila da je ovaj strah češći kod ljudi koji imaju hronična stanja koja zahtevaju injekcije.
Genetika, takođe, ima važnu ulogu. Iako se sa sigurnošću ne može tvrditi, strah od igle je, prema brojnim studijama, nasledan. Naime, oko 80 odsto odraslih koji se sa njim suočava ima već jednog člana u svojoj porodici sa istim problemom. Mada mnogi stručnjaci ističu da nije u pitanju nasleđe, već da je strah “naučen”.
Jedna grupa psihologa ističe evolucione uticaje. U davna vremena, pre otkrića modernih antibiotika, ubod od igle često je dovodio do komplikacija, pa i fatalnog ishoda. Zato se tripanofobija posmatra kao evoluciona adaptacija na preživljavanje.
Koji su simptomi straha od igle?
Anksioznost je karakteristični simptom tripanofobije. U nekim slučajevima, ona postaje toliko jaka da izaziva napad panike. Prate je vrtoglavica, mučnina, znojenje, drhtanje.
U danima, a naročito u satima, koji prethode medicinskoj proceduri gde je obavezna upotreba igle, osobe koje pate od ovog straha imaju visok krvni pritisak, povećan broj otkucaja srca i ubrzano disanje. Primetni su i problemi sa snom, insomnia. Neposredno pred odlazak kod lekara krvni pritisak može naglo da padne tako da dolazi do nesvestice.
Kako se leči strah od igle?
Strah od igle dovodi ne samo do fizičkih tegoba, već i do promena u ponašanju. Neretko prerasta u generalizovanu anksioznost, pa i izbegavanje rutinskih pregleda.
Imajući u vidu da ovakvo ponašanje utiče ne samo na normalno funckionisanje, već i na zdravlje, veoma je važno na vreme početi sa lečenjem.
Kognitivna bihejvioralna terapija je osnova lečenja tripanofobije. Veliki značaj ima i terapija izloženosti, pre svega sistematska desenzibilizacija. Ona se zasniva na postepenom izlaganju iglama u kontrolisanom, bezbednom okruženju – počevši od pogleda na špric bez igle, preko šprica sa iglom, pa do uzimanja u ruke. Cilj ove metode jeste da pacijent nauči da tolerišete igle.
Strah od igle je kočnica u životu, zato kontaktirajte psihološko savetovalište Sanu.
Pročitaj Više
Pravilo 90/10
Pravilo 90/10 može vam pomoći da promenite svoj život.
Prema studijama svakog čoveka tokom života zadesi oko 20.000 nevolja – počev od bezazlenih, pa do ozbiljnijh, kao što je gubitak bliske osobe.
Ipak, ima dana kada nam se čini da se neprijatnosti nižu jedna za drugom. U tim trenucima pitamo se ima li ovome kraj i jedva čekamo da krenemo na spavanje kako bismo sve ostavili iza sebe.
Ovakve dane mnogi tumače nedostatkom slobodnog vremena, mnoštvom privatnih i poslovnih obaveza, stresom. Drugi, pak, smatraju da je sudbina umešala prste i da jednostvano nisu imali sreće.
Međutim, da li je to zaista tako? Da li opravdanja treba tražiti u drugima ili spoljašnjim okolnostima?
Psihološko savetovalište Sana vam otkriva u čemu je problem i kako ga možete rešiti.
Šta je pravilo 90/10?
Još davne 1895. godine italijanski sociolog, ekonomista i inženjer Vilfredo Pareto postavio je tzv. “pravilo 80/20” poznato kao “Paretov princip” koji može da preokrene vaš odnos prema novcu, donoseći finansijski boljitak.
Vek kasnije američki pedagog i pisac Stephen Covey postavio je pravilo 90/10 koje je vezano za celokupni naš život. Naime, prema ovom autoru samo 10 odsto našeg života određuju događaji, dok 90 odsto je rezultat naših reakcija na njih. Što znači da naša reakcija na događaje koji se dešavaju u životu ima mnogo veću težinu nego sami događaji. Samim tim, 90 odsto našeg života možemo da kontrolišemo, dok na samo 10 odsto stvari koje nam se dešavaju nemamo kontrolu.
Na osnovu načina na koji reagujemo naš dan, pa i nedelja i mesec, mogu biti dobri ili loši. Upravo u tome se ogleda različitost među ljudima kada se nađu u istoj situaciji.
Primer za pravilo 90/10
Zamislite da radite od kuće i imate rok da završite važan projekat. Nažalost, pri kraju radnog dana dolazi do nestanka struje. Razlog za to jeste greška vaše žene koja je uključila previše kućnih aparata odjednom te izazvala da sklopka padne.
Stres pod kojim ste zbog projekta dovodi do straha da ćete biti otpušteni, jer ne možete da završite zadatak. Rezultat toga jeste bes koji ispoljavate kroz raspravu sa ženom. Tako nervozni odlazite u kuhinju po vodu i dok uzimate čašu obarate svoju omiljenu šolju za kafu. Bes nastavlja da raste i za ovaj događaj okrivljujete sina koji ju je ostavio na polici.
Da li su konflikti sa porodicom bili nužni? Da li ste time išta postigli? Na oba pitanja odgovor je “Ne”. Jedini slučaj na koji niste imali kontrolu jeste nestanak struje, svi naredni izazvani su vašom reakcijom, te ste sasvim običan dan pretvorili u katastrofu.
Umesto da ste se usredsredili na završetak projekta, pa čak potražili pomoć od žene ili od direktora produženje roka, vi ste se odlučili na raspravu koja ničemu nije vodila.
Kako vam pravilo 90/10 može pomoći?
Pravilo 90/10 je savršeno sredstvo kada vas neko kritikuje. Svako ima pravo na svoje mišljenje, te ne možete kontrolisati kritiku drugih. Ono što možete kontrolisati jeste vrednost koju pridajete tim osudama. Trebate da se vodite stavom: “Ako ne mogu da kontrolišem šta ljudi misle o meni, zašto da trošim energiju na to”.
Greške su sastavni deo života. One ne predstavljaju kočnicu, već povod da učimo, ali to ne znači da ih nećemo ponoviti. Zato je važno da shvatite da jedino možete da kontrolišete svoju reakciju na greške. Vi odlučujete da li ćete prihvatiti da ste pogrešivi, koliko strogo ćete sebe kazniti i da li ste sposobni da tolerišete sopstvene greške.
Pravilo 90/10 može vam pomoći i kada drugi ne rade ono što želite. Imajte u vidu da su reakcije drugih ljudi potpuno izvan vaše kontrole, te da je nerealno zahtevati od nekoga da bude drugačiji.
Da biste mogli da primenjujete pravilo 90/10, najpre, morate da prihvatite činjenicu da su automatske misli obično negativne. Ispravnim reakcijama možete sprečiti da one preovladaju, a u tome vam može pomoći psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj VišeManipulatori
Manipulatori su veoma čest socijalni pojam koji postoji od davnina u društvu. Iako toga možda nismo svesni, srećemo ih stalno – na poslu, među prijateljima, pa čak i u porodici. Nekada deluju sasvim bezazleno i dobronamerno, te nam se čini da im je na umu naša dobrobit, a zapravo imaju prekriveni cilj. U pojedinim situacijama u osnovi leži neprijateljski stav, te se manipulatori služe zlonamernim tehnikama. Mada nije redak slučaj da manipulacija bude dobronamerna, što je naročito izraženo u odnosu roditelj – dete.
Ipak, manipulatori uglavnom imaju za cilj uspostavljanje moći, koristeći vešto manjak samopouzdanja kod osoba koje su slabije od njih.
Vrste manipulatora
S obzirom da se svi manipolatori ne ponašaju isto, mogu se podeliti u nekoliko grupa.
Diktator je najprepoznatljivija vrsta. Spada u aktivne manipulatore koji prenaglašavaju svoju snagu i dominaciju. Razlog za to leži u činjenici da želi da se njegova načela poštuju i primenjuju, te ne čudi što upravlja i naređuje svakom iz svog okruženja. Oni koji ga ne poznaju opisaće ga kao “čoveka nezgodnog karaktera”, ali je reč o neprijatnoj, autoritativnoj, pa čak agresivnoj osobi.
Za razliku od diktatora, stidljivi manipulatori su povučeni i tihi. Na prvi pogled deluju sramežljivo i krhko. Ne daju svoje mišljenje kada se od njih to očekuje, već preko bližnjeg iznose stav o nekom. Ovo pasivno ponašanje nije nimalo bezazleno, jer često vodi u konflikte.
Manipulator zavodnik, baš kao što ime kaže, svojim šarmom, slatkorečivošću i komplimentima fascinira druge kako bi postigao ono što želi. Za uzvrat ne daje ništa, čak i odgovore na pitanja koja su mu neprijatna vešto izbegava.
Slično zavodniku, manipulator altruista koristi poklone kako bi vas potčinio. Iako ne deluje da za uzvrat nešto traži, jednog dana će naplatiti poklonjeno, pri čemu vi nećete moći reći “ne”.
Učeni manipulatori koriste neznanje drugih, ističući svoje diplome, profesiju i veliko iskustvo kako bi nametnuli autoritet.
Simpatični manipulatori su najrasprotranjeni. Nažalost i najopasniji, jer savršeno prikrivaju pravo lice. Uvek otvoreni, nasmejani, pažljivi oni vas postepeno uvlače u svoj svet, a da štetnog dejstva niste ni svesni.
Kako prepoznati manipulatore?
U psihologiji manipulacja nije svrstana u poremećaje, ali može biti simptom nekih od njih, kao što su antisocijalni poremećaj ličnosti, granični poremećaj ličnosti i narcisoidni poremećaj ličnosti.
Manipulatori su psihološke igre doveli do savršenstva. Glavna taktika jeste stvaranje osećaja krivice. Prepoznatljiva rečenica koju koriste jeste “Posle svega što sam učinio za tebe”. Neretko vaše ponašanje u negativnom kontekstu porede sa drugim, ističući da se svi osim vas slažu sa njegovim mišljenjem.
Glumljenje žrtve je još jedna karakteristika manipulatora, te se ponašaju kao da im je stalno potrebna pomoć i podrška. U stvari nastoje ovom strategijom da ostvare svoj cilj.
Manipulatori nikad ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke, već raznim lažima i izgovorima opravdavaju svoje ponašanje. S obzirom da su uz vas samo dok im trebate, vrlo brzo preusmeravaju pažnju na drugog. Zato su promene raspoloženja česta pojava, pa podsećaju na osobe koje pate od bipolarnog poremećaja.
Ukoliko ste pali pod uticaj manipulatora psohološko savetovalište Sana vam može pomoći da naučite kako da se nosite sa njima.
Pročitaj Više
Da li su promene raspoloženja normalne?
Promene raspoloženja su sastavni deo života.
Život je prepun uspona i padova, ponekada se čini da pojedine dane provodimo vozeći “emocionalni tobogan”.
Da li su ove promene raspoloženja normalne? Odgovor je “možda” – sve dok ne ometaju vaš život ili život ljudi koji vas okružuju.
Mnoge stvari mogu uticati na promene raspoloženja tokom dana. Na primer, većina ljudi se oseća optimistično i energično oko podneva, ali imaju tendenciju da imaju više negativnih osećanja tokom ranog popodneva ili večeri.
Ponekad su promene raspoloženja simptom mentalne bolesti, ili pak mogli biti simptom drugih promena koje se dešavaju u vašem telu. Ozbiljne promene raspoloženja koje ugrožavaju vaše zdravlje i vaš unutrašnji mir mogu se lečiti, ali pre svega ćete morate shvatiti koji je njihov uzrok.
Stres i anksioznost
Svakodnevne promene i neočekivana iznenađenja, bilo dobra ili loša, definitivno mogu uticati na promene vašeg raspoloženja. U periodima kada ste osetljivi više nego obično, vaše reakcije mogu biti snažnije i burnije nego kod drugih ljudi.
Pojedini ljudi osećaju nelagodu, strah i zabrinutost čak i kada nemaju opravdanih razloga za to.
Ukoliko ovakvo stanje traje više od 6 meseci i pored navedenih simptoma imate problem sa snom, i pojavom telesnih simptoma, poput bolova u telu, moguće je da se radi o generalizovanom anksioznom poremećaju.
Bipolarni poremećaj
Ljudi koji pate od bipolarnog poremećaja imaju češće promene raspoloženja i one su po pravilu intenzivnije nego kod drugih ljudi.
Recimo oni mogu imati promene koje se odlikuju viškom energije, ishitrenim reakcijama, prekomernim trošenjem novca i tada se to naziva manična faza. U ovoj fazi čak mogu čuti i glasove.
Sa druge strane postoje dani kada ne ustaju iz kreveta, osećaju se nemotivisano, tužno i mogu imati čak i samoubilačke misli. Ovo je depresivna faza.
Promene raspoloženja – Depresija
Osobe koje pate od depresije imaju česte promene raspoloženja.
Postoje dani kada se osobe koje pate od depresije osećaju dobro, ali postoje i oni kada ne ustaju danima iz kreveta. Depresivni ljudi se ujutru osećaju najlošije, dok kasnije tokom dana nivo njihovog raspoloženja raste.
Ukoliko osećaj tuge, iscrpljenosti, nemira i beznađa traje duže od 2 nedelje, vreme je da se obratite svom psihologu za pomoć.
Granični poremaćaj ličnosti
Simptomi graničnog poremećaja ličnosti su iznenadne, intenzivne promene raspoloženja koje idu od anksioznosti do ljutnje i depresije.
Ove reakcije su često „pokrenute“ nečim što izgleda kao obična interakcija sa drugim ljudima. Osobe sa graničnim poremećajem ličnosti ne znaju na dobar i zdrav način da se nosi sa stresom i vrlo često su spremni na samopovređivanje u trenucima uznemirenosti.
ADHD i promene raspoloženja
Nagle promene raspoloženja i impulsivnost mogu biti simptomi ADHD -a kod odraslih. Karakteriše ga stalni nemir, impulsivne rekcije i nemogućnost kontrole emocija i ponašanja.
Promene raspoloženja usled hormonskog disbalansa
Polni hormoni su vezani za emocije, pa promene nivoa hormona u organizmu mogu dovesti i do promena raspoloženja. Uparavo iz tog razloga tinejdžere često opisujemo kao „ćudljive“, sa velikim oscilacijama u raspoloženju.
Kada su žene u pitanju, PMS, trudnoća, menopauza (godinu dana nakon poslednje menstruacije) i perimenopauza (godine pre nje), mogu dovesti do promena raspoloženja.
Muški hormoni imaju tendenciju da ostanu prilično stabilni do 30. godine, posle toga testosteron počinje postepeno da opada. Oko trećina muškaraca starijih od 75 godina ima nizak nivo testosterona. To može uzrokovati promene raspoloženja, zajedno s erektilnom disfunkcijom, problemima sa spavanjem i valunzima.
Kad je potrebno obratiti se za pomoć?
Kada vam promene raspoloženja utiču na posao, emotivne odnose ili bilo koji drugi deo vašeg života, potrebno je da potražite pomoć.
Jednostavne korekcije načina života i razmišljanja, mogu vam pomoći da se nosite sa neprijatnim i dosadnim promenama raspoloženja.
Kognitivna bihevioralna terapija može biti od velike pomoći. Vaš psihoterapeut će vam pomoći da promenite obrasce razmišljanja i ponašanja koji stvaraju probleme u vašem životu.
Za sva dodatna pitanja psihološko savtovalište Sana vam stoji na raspolaganju.
Pročitaj Više
Somatizacioni poremećaj
Somatizacioni poremećaj predstavlja grupu poremećaja kod kojih je jedan ili više telesnih simptoma, uključujući i bol, zapravo u osnovi psihičkog poremećaja.
Prema postojećim podacima, u oko 25-30% slučajeva osobe se javljaju lekarima u primarnoj zdravstvenoj zaštiti zbog somatskih tegoba koje nemaju jasnu organsku osnovu. Od specifičnih somatoformnih poremećaja, najčešće se javlja hipohondrijski poremaćaj, sa učestalošću od 3-13% u opštoj populaciji.
Simptomi somatizacionog poremećaja
Simptomi mogu, ali ne moraju biti praćeni fizičkim uzrokom, uključujući opšta zdravstvena stanja, druge mentalne bolesti ili zloupotrebu supstanci.
Simptomi mogu zahvatiti jedan ili više različitih organa ili celo tela, i neki od njih su:
- Bol ,
- Neurološki problemi,
- Gastroenterološke tegobe,
- Seksualna disfunkcija.
Mnogi ljudi koji imaju somatizacioni peremećaj, takođe imaju i neku vrstu anksioznog poremećaja.
Ljudi sa ovim oboljenjem ne izmišljaju svoje simptome. Za njih su oni stvarni, bez obzira na to da li se može pronaći fizički i zdravstveni uzrok.
Uznemirenost koju svakodnevno osećaju zbog simptoma značajno utiče na kvalitet života i onemogućava im da normalno funkcionišu.
Do dijagnoze se dolazi veoma teško, jer lekari moraju da obave mnogobrojne testove i ispitivanja kako bi isključili organsko oboljenje. Kada se do dijagnoze konačno i dođe oni su nazadovoljani jer nije pronađen “stvarni” uzrok za njihov problem.
Stres kojim su konstantno izloženi često dovodi do toga da postanu još zabrinutiji za svoje zdravlje, a to stvara začarani krug koji može trajati godinama.
Somatizacioni poremećaj i druga psihička stanja
U psihologiji je opisano nekoliko stanja koja su usko povezana sa somatizacionim poremećajem.
Anksiozni poremećaj koji ima tendenciju ka razvoju hipohondrije je među prvima.
Hipohondrija je preterana zabrinutost za sopstveno zdravlje. Osoba koja pati od hipohondrije i najmanje simptome i znake koje oseća prepisuje teškim, neizlečivim bolestima. Na primer, oni mogu verovati da je uobičajena glavobolja znak tumora na mozgu.
Poremećaj konverzije takođe se naziva i funkcionalni neurološki poremećaj. Ovo stanje se dijagnostikuje kada ljudi imaju neurološke simptome koji se ne mogu opravdati medicinskim uzrokom. Na primer, mogu imati simptome kao što su: slabost ili paraliza, abnormalni pokreti (kao što su tremor, nestabilan hod ili napadi), gubitak vida, gubitak sluha, gubitak osećaja ili utrnutost ekstremiteta.
Kako stres utiče na somatizacioni poremećaj?
Stres obično pogoršava simptome somatizacionog poremećaja.
Osoba kao odgovor na različite psihosocijalne stresore produkuje i doživljava somatske tegobe za koje traži medicinsku pomoć, najčešće odbijajući bilo kakvu diskusiju o mogućnostima psiholoških uzroka, čak i kada je početak simptoma u tesnoj povezanosti sa neprijatnim životnim okolnostima ili događajima.
Lečenje
Osobe sa somatizacionim poremećajem čvrsto se drže uverenja da njihovi simptomi imaju jak fizički uzrok, uprkos nedostatku dokaza da organski uzrok zaista postoji.
Vrlo često odbacuju svaku sugestiju da psihički faktori igraju ulogu u njihovim simptomima.
Odnos koji uspostave sa psihologom, pre svega poverenje, je ključan je za dobijanje adekvatne pomoći na vreme i razumevanje sopstvenog problema.
Fokus lečenja svodi se na poboljšanje svakodnevnog funkcionisanja, a ne na upravljanje simptomima.
Smanjenje stresa često je važan deo celokupnog procesa. Kognitivno bihevjioralna terapija može pomoći u ublažavanju simptoma. Terapija se fokusira na ispravljanje: iskrivljenih misli, nerealnih uverenja, ponašanja koje hrani anksioznost, odnosno modifikaciju i promenu misli i ponašanja koji prate ili pojačavaju telesne simptome.
Pročitaj Više