Kratak fitilj – Kako eksplozivnu narav držati pod kontrolom?
Kratak fitilj je sve češća pojava modernog doba.
Svaki čovek je u jednom trenutku svog života osetio ljutnju. Reč je o prirodnoj ljudskoj emociji, koja nas upozorava na određenu pretnju. Ujedno, priprema da odgovorimo na nju.
Međutim, problem nastaje kada se ljutnja često javlja i jačeg je intenziteta. Za takve ljude kažemo da imaju „kratak fitilj“. Izgubljena utakmica omiljenog kluba, konobar koji je pokvario porudžbinu ili spori vozač ispred u saobraćaju – samo su neke od situacija koje mogu da izazovu ljutnju, pa i bes kod ovih osoba.
S obzirom da kratak fitilj narušava međuljudske odnose, kao i fizičko i mentalno zdravlje psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da se sa njim izborite.
Što uzrokuje kratak fitilj?
Kratak fitilj može biti rezultat raznih uticaja, često u kombinaciji jedni sa drugima. Pre svega, vaspitanje je važan faktor. Deca uče posmatrajući odrasle. Ukoliko su česte partnerske svađe pred decom izazvane nekontrolisanom ljutnjom, mališani će ovaj obrazac ponašanja usvojiti kao normalan. Samim tim će u kasnijim godinama ispoljavati ljutnju kao odgovor na mnoge događaje.
Neretko je kratak fitilj uslovljen nekom drugom emocijom, kao što su tuga, nesigurnost, strah, frustracija ili zbunjenost. Tada se javlja kao mehanizam suočavanja, kada osoba ne ume drugačije da se nosi sa intenzivnom primarnom emocijom.
U faktore se svrstava i hronični stres. Konstantna briga oko zadržavanja posla, finansija, strah od neuspeha, kao i razne frustracije mogu biti okidači za čestu ljutnju.
Kratak fitilj ponekad predstavlja simptom nekog poremećaja mentalnog zdravlja. Tu spadaju povremeni eksplozivni poremećaj, određeni anksiozni poremećaji, depresija, opozicioni prkosni poremećaj, bipolarni afektivni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj. Takođe, može biti znak određenih fizičkih bolesti i neuroloških zdravstvenih stanja. Dijabetes, demencija i epilepsija su najčešće.
Kako kratak fitilj držati pod kontrolom?
Uprkos složenoj psihologiji koja stoji iza ispoljavanja nekontrolisane i nepredvidive ljutnje, moguće je pronaći zdrave strategije suočavanja sa ovim jakim emocijama.
Otkrivanje zbog čega se tako lako ili često osećate ljuto je prvi korak u učenju da kontrolišete bes i ljutnju. Vođenje dnevnika može biti korisno u tom smislu, jer vam daje uvid u prošle situacije. Na taj način možete jasno da uvidite koji događaj je izazvao ljutnju. Zatim i da odredite zašto.
Na primer, ako ste se naljutili jer ste zaglavili u saobraćaju, pokušajte da shvatite zašto vas je ta situacija toliko mučila. Da li je to bilo zato što niste dobro spavali prethodne noći, te ste generalno bili nervozni? Zato što ste se tog jutra posvađali sa partnerom i bili zabrinuti za svoju vezu? Možda zato što ste se plašili da ponovo ne zakasnite na posao, te ste se bojali da ne izgubite posao?
Drugi važan korak jeste održavanje zdravih navika. Imajte u vidu da su naše fizičko i mentalno zdravlje usko povezani. To znači da briga o fizičkom zdravlju ima pozitivno dejstvo i na mentalno zdravlje.
Istraživanja pokazuju da bavljenje sportom, čak i rekreativno, oslobađa nas stresa i čini da se osećamo smireno. Zdrava ishrana ima isti efekat, jer smanjuje proizvodnju hormona stresa, kortizola u telu. Svakako, ne treba zaboraviti i kvalitetan san. Ne samo da predstavlja osnovu očuvanja zdravlja, već pomaže telu i umu da se bolje pripreme za upravljanje stresnim situacijama tokom dana.
Jedan od ključnih fizičkih simptoma ljutnje je napetost. Kada počnete da osećate da ste uznemireni, možda ćete primetiti da stežete vilicu ili pesnice i pogrbite ramena. Dok će srce početi brže da vam lupa, a telesna temperatura da raste. U ovakvim trenucima vežbe opuštanja mogu biti korisne. Zahvaljujući njima smanjićete napetost pre nego što ispoljite svoj kratak fitilj.
Najefikasnije vežbe opuštanja su meditacija, progresivna relaksacija mišića, tehnika umirujuće vizualizacije i vežbe brojanja.
Ukoliko sami ne možete da se izborite sa kratkim fitiljem potražite stručnu pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeMehanizmi odbrane – Koje vrste postoje i kao se primenjuju u svakodnevnom životu?
Mehanizmi odbrane predstavljaju svako psihološko sredstvo koje funkcioniše kako bi pružilo zaštitu od neprijatnih osećanja.
Ideja o odbrambenim mehanizmima dolazi iz psihoanalitičke teorije koja ličnost posmatra kao interakciju između tri komponente, a to su Id (Ono), Ego (Ja) i Superego (Nad-Ja). Njihov tvorac je Sigmund Frojd.
Polazeći od svoje teorije, ovaj poznati psihijatar je smatrao da mehanizmi odbrane mogu pomoći ljudima da postave distancu između sebe i pretnji ili neželjenih osećanja, kao što su krivica ili stid. Takođe, istakao je da to nisu pod čovekovom svesnom kontrolom. U stvari, većina ljudi ih primenjuje, a da toga nisu svesni.
Prema psihoanalitičkoj teoriji, kada doživite stresor, podsvest će prvo pratiti situaciju da vidi da li vam može naškoditi. Ako podsvest veruje da situacija može dovesti do emocionalne štete, javljaju se mehanizmi odbrane kao zaštita.
S obzirom da čine prirodni deo psihičkog razvoja identifikovanje koje vrste mehanizama odbrane koristite vi, vaši voljeni, pa čak i vaši saradnici, može vam pomoći u budućim razgovorima i susretima. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva najčešće.
Poricanje
Poricanje je jedan od najčešćih i najpoznatijih odbrambenih mehanizama. Karakteriše ga odbijanje prihvatanja stvarnosti ili činjenice. Ljudi u poricanju mogu blokirati spoljašnje događaje ili okolnosti iz uma tako da ne moraju da se nose sa emocionalnim uticajem. Drugim rečima, izbegavaju bolna osećanja ili događaje.
Obično se javlja kod osoba koje su doživele gubitak bliske osobe, suočile se sa vešću o teškoj bolesti, kao i kod žrtava nasilja.
Represija
Neugodne misli, bolna sećanja ili iracionalna uverenja mogu da vas uznemire. Umesto da se suoče sa tim mislima, ljudi mogu nesvesno odlučiti da ih sakriju u nadi da će ih potpuno zaboraviti.
Međutim, sećanja ne mogu u potpunosti nestati. Kao posledica njihovog sakrivanja dolazi do promene ponašanja, uključujući i odnose sa drugima.
Projekcija
Projekcija znači prebacivanje spolja, tj. projektovanje psihičkog sadržaja na neki spoljašnji objekat, osobu ili situaciju. Ovi mehanizmi odbrane su tipični za strahove i fobije. Naime, lakše je kloniti se nečeg strašnog što je napolju, nego boriti se sa strahom koji je u nama samima.
Može se javiti i u svakodnevnim odnosima. Na primer, možda vam se ne sviđa novi saradnik. Umesto to da prihvatite, počinjete sve njegove reči i postupke prema vama da tumačite na najgori mogući način.
Regresija
Regresija predstavlja vraćanje na prevaziđene, ranije oblike ponašanja koje je osoba „prerasla“. Najočiglednija je kod male dece. Kada doživi traumu dete može iznenada da počne da se ponaša kao da je beba, te ponovo sisa palac ili mokri noću u krevetu.
Nije redak slučaj da se regresija javi kod odraslih. U nastojanju da se izbori sa neprijatnim događajima osoba počinje da spava sa plišanim igračkama, žvaće kosu, jede hranu za koju misli da će doneti utehu i sl.
Racionalizacija
Racionalizacija je odbrambeni mehanizam kojim osoba pokušava da objasni nepoželjne događaje sopstvenim skupom „činjenica“. Na taj način se oseća prijatno sa izborom koju je napravila, čak i ako je svesna da nije u redu.
Na primer, neko ko nije dobio unapređenje na poslu može reći da ionako ne želi unapređenje.
Sublimacija
Ova vrsta odbrambenog mehanizma se smatra zrelom, pozitivnom strategijom. Ljudi koji se oslanjaju na sublimaciju odlučuju da preusmere snažne emocije ili osećanja u objekat ili aktivnost koja je prikladna i bezbedna.
Na primer, umesto da nastane konflikt u radnom okruženju tokom stresnog radnog dana, odlučite da svoju frustraciju usmerite na čas kik-boksa.
Reaktivna formacija
Ljudi koji koriste ovaj odbrambeni mehanizam prepoznaju kako se osećaju, ali biraju da se ponašaju suprotno od svog instinkta.
Osoba koja reaguje na ovaj način, na primer, može osećati da ne treba da izražava negativne emocije, kao što su bes ili frustracija. Zbog toga bira previše pozitivan način, što preti da preraste u toksičnu pozitivnost.
Intelektualizacija
Intelektualizacija akcenat stavlja na intelektualno, dok teži da sve emocije ukloni iz svojih odgovora. U trenutku kada oseti neprijatnost osoba se ne suočava sa osećanjima koja je ona izazvala, već se fokusira na intelektualiziranje, te previše „razmišlja i filozofira”. Time, zapravo, nastoji da se odbrani od osećanja koja su trenutno neprihvatljiva.
Nažalost, mehanizmi odbrane mogu da postanu patološki, narušavajući kvalitet života. U tom slučaju potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Škrtice – Da li se kao takvi rađaju ili postaju?
Škrtice su, prema definiciji, osobe koje nerado troše novac.
Iako ekonomisti širom sveta preporučuju štedljivost, kao vid ulaganja u sigurnu budućnost, ne treba je poistovećivati sa škrtošću. Štedljivost predstavlja pametno i racionalno raspolaganje novcem. Sa druge strane, škrtice teže da uštede po svaku cenu. Zbog toga su spremne da se odreknu čak i osnovnih životnih potreba, kako bi gomilali novac ili drugu imovinu.
Škrtost se smatra manom čoveka i nažalost, veoma je česta. Sreće se kod oba pola, mada su istraživanja pokazala da je češća kod muškaraca.
Da li se škrtice rađaju ili to postaju?
Napravljene su mnoge studije o škrtosti, ali nijedna od njih nije dala precizan odgovor na ovo pitanje. Ipak, postoje jasne naznake da škrtost prolazi kroz nasleđe. U pitanju je snažan stil roditeljstva i vaspitanja koji se manifestuje kroz generacije u porodici.
Odnos prema novcu, baš kao i mnoge druge navike, usvajamo od roditelja. To znači da je veća verovatnoća da će neko postati škrtica ako je odrastao uz takve roditelje.
Ponekad i roditelji koji nisu škrtice mogu ovu osobinu da razviju kod deteta. U želji da svog mališana nauče pravim vrednostima materijalnog sveta i vrednovanju rada često ističu da novac ne pada sa neba. Takva misao kod deteta može da razvije osećaj straha od siromaštva, koji stvara povoljne uslove za razvoj škrtosti.
Društvene prilike, takođe, imaju važnu ulogu. Ekonomske krize, ratovi, glad – samo su neki od problema koji utiču na ljudsku psihu, dovodeći do težnje za sve većom štednjom.
Ne treba zanemariti ni biološki faktor. Naime, pojedini stručnjaci smatraju da neke osobe imaju urođene sklonosti da postanu škrtice.
Kako prepoznati škrtice?
Mnoge škrtice naglašavaju da novac nema ništa zajedničko sa srećom. Ova misao jeste tačna, ali sreću čini udobnost u životu koju možete obezbediti kupovinom bitnih stvari.
Škrtice veruju da je svaki ušteđeni dinar, zapravo, zarađeni novac. Zato nikada ne ostavljaju napojnicu konobarima, frizerima i drugim radnicima iz uslužnih delatnosti. Ovi mali činovi pohlepe nisu direktno upućeni vama, ali vam daju priliku da razumete pravu prirodu osobe.
S obzirom da je štedljivost prioritet, škrtice uvek traže alternativu. Trude se što ređe da jedu u restoranima ili da popiju kafu u kafiću. Smatraju da je to preskupo i potpuno nepotrebno. Čak i kupovinu nekih osnovnih predmeta nastoje da preskoče. Zapravo, oni život provode u stalnom odricanju iako za to nemaju razloga.
Škrtice vam nikada neće prirediti lepo iznenađenje, jer sve prijatne stvari koštaju. Ovo je naročito izraženo u ljubavnim vezama. Njihovu manu partneri vremenom prihvataju kao naviku, stvarajući osećaj nezadovoljstva u sebi.
U braku, većina škrtica traži od svojih partnera svakodnevni izveštaj o potrošenom novcu. Svakako, odluke o velikim kupovinama treba da se donesu zajedno, ali podnošenje računa o dnevnim namirnicama vodi ka problemima u partnerskim odnosima.
Kako živeti sa škrticom?
Da biste mogli da se nosite sa ovom manom svog partnera morate najpre razumeti šta ju je izazvalo. Da li je to roditeljsko vaspitanje, strah od nepoznatog ili možda nešto treće? Tek kada shvatite zašto se vaša voljena osoba ponaša škrto možete predložiti rešenje.
Nažalost, mnoge škrtice svoje ponašanje ne vide kao problem. Samim tim i ne prihvataju predloge supružnika o malim promenama u navikama i razmišljanju.
Posledice škrtosti su veoma ozbiljne. Mogu da dovedu i do razvoda. Zato, nemojte da dozvolite da loše osobine predstavljaju kočnicu u vašoj i sreći vaše porodice, već na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Strah od porođaja – Zašto se javlja i kako ga se osloboditi?
Strah od porođaja je čest problem trudnica, ali i žena koje tek planiraju trudnoću.
Trudnoća je nešto najlepše u životu svake žene. Saznanje da ćete postati roditelj ne može se ni sa čim porediti. Dani ispunjeni očekivanjem da konačno uzmete u ruke svoju bebu prati neizmerna sreća. Nažalost, sa njima dolaze i strepnja i brojne nedoumice.
Da li će sa detetom biti sve u redu? Da li ću biti dobra majka? Koji je najbolji stil roditeljstva? Ova i slična pitanja postavljaju sve buduće majke, te ne čudi što je određeni nivo anksioznosti u trudnoći sasvim normalna pojava.
Međutim, šta je sa strahom koji se javlja? S obzirom da trudnice često kriju, čak i od najbližih, da imaju strah od porođaja psihološko savetovališta Sana vam otkriva kako sa njim da se nosite.
Strah od porođaja može biti primaran i sekundaran
Primaran se javlja kod žena koje nikada nisu rađale. Izazvan je najčešće pričama drugih koje su doživele traumatično iskustvo na porođaju. Mada mogu ga prouzrokovati i objave na društvenim mrežama, u medijima ili na televiziji.
Sekundaran strah od porođaja može se razvija nakon ličnog traumatskog događaja tokom trudnoće ili porođaja.
Zašto se javlja?
Strah od porođaja je potpuno opravdan, ukoliko je u granicama realnog. Predstavlja, zapravo, niz strahova sa kojima se trudnice suočavaju. Pre svega, to je strah od neizvesnog. Proizilazi obično od neznanja šta vas čeka u porodilištu, te se najčešće javlja kod žena koje su prvi put trudne.
Mnoge trudnice se plaše bola, hirurških intervencija i krvi. Samim tim ove strahove povezuju sa strahom od porođaja, dok se kod pojedinih on manifestuje strahom od smrti tokom porođaja.
Istraživanja pokazuju da više od 70 odsto trudnica brine da neće moći trudnoću da iznesu do kraja, te je prisutan strah od pobačaja, kao i strah od prevremenog porođaja. Nije redak slučaj da se strah od porođaja vezuje sa strahom od samoće. Odnosno, strepnjom da će ostati sama sa detetom.
Kako ga prevazići?
Razgovor o strahu koji vas muči je najbolje sredstvo u borbi sa njim. Umesto da krijete od drugih da se plašite, iskoristite pozitivnu stranu. Neka strah bude podsticaj da se dobro pripremite za važan događaj u svom životu.
Otvoreno razgovarajte sa partnerom o svemu što vas muči. Znajući da voljena osoba razume kroz šta prolazite i imate podršku od njega učiniće da brige izgledaju manje.
Nemojte se stideti da pitate svog lekara sve što vas zanima u vezi porođaja. Počev od prijema, preko kompletne procedure, pa do otpusta – prođite svaki korak detaljno sa lekarom. Takođe, veoma je bitno da znate kakve sve promene možete očekivati u fizičkom i mentalnom zdravlju tokom trudnoće.
Stručnjaci ističu da ako je trudnica dobro informisana i unapred zna sve što će se dešavati, strah od porođaja biće manje izražen.
Preporučljivo je da upišete i neku školu roditeljstva i napravite plan porođaja. Ne samo da će predavanja olakšati pripreme za porođaj, već će vam dati osećaj sigurnosti i kontrole.
Obavezno redovno meditirajte, a ako možete krenite na jogu ili neke druge vežba opuštanja.
Ukoliko je strah od porođaja i dalje prisutan u velikoj meri kontaktirajte psihološko savetovalište Sana. Klinički psiholog Mr Ana Gligorić pomoći će vam da se suočite sa svojim strahom i da ga prevaziđete.
Pročitaj VišeNatprosečno inteligentna deca
Natprosečno inteligentna deca često su definisana kao osobe koje imaju IQ veći od 130. Međutim, ovo je znatno širi pojam. Zapravo, to su deca koja pokazuju, ili imaju potencijal da pokažu, izuzetan nivo performansi u jednoj ili više oblasti izražavanja. Odnosno, pokazuju visoku kreativnu, umetničku, muzičku i/ili lidersku sposobnost u odnosu na vršnjake istog uzrasta.
Bez obzira da li vaš mališan ispoljava rano zanimanje za matematiku ili je počeo pre vremena tečno da govori ili ima neobična interesovanja, jedno je sigurno – odgajati natprosečno inteligentno dete je veliki izazov.
Stopa kognitivnog razvoja kod ove dece je mnogo brža od njihovog fizičkog razvoja. To ih čini ranjivijim, jer mogu postati svesni informacija sa kojima nisu emocionalno spremni da rukuju. Takođe, često im je dosadno, jer predviđeno znanje za njihov uzrast savladavaju brže od drugih, te nisu motivisani na učenje.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam daje savete kako da odgajate natprosečno inteligentno dete.
Ohrabrite ih da rade stvari u kojima su loši
Ovo je jedan od najčešćih saveta. Možda roditeljima deluje zbunjujuće da svoje dete podstiču na aktivnosti u kojima ne pokazuju dobre rezultate umesto da se fokusiraju na one u kojima su izvanredni. Ovakvo razmišljanje važi za većinu dece, ali ne deluje kada su u pitanju natprosečno inteligentna deca.
Nadarenoj deci, posebno onoj koja nisu samo akademski talentovana, već i vešta u nekoj drugoj oblasti, kao što su muzika ili sport, potrebne su aktivnosti u kojima su pod manjim pritiskom da uspeju i gde mogu da dožive neuspeh.
Budimo realni, malo ljudi uživa u životu isključivo od aktivnosti u kojima su izvanredni. Dobro je znati da možete da se zabavite u nečemu čak i ako nikada nećete biti najbolji u tome.
Obezbedite intelektualne izazove
Natprosečno inteligentna deca mnogo brže savladavaju gradivo. Samim tim, ulažu mnogo manje truda od svojih vršnjaka da bi postigli dobre rezultate. Svakako, ovo saznanje jača samopouzdanje mališana, ali ima i negativnu stranu. Nakon izvesnog vremena prestaju da budu motivisana, jer nemaju dobar izazov. Upravo to im roditelji moraju obezbediti.
Intelektulani izazov ne mora biti isključivo teži od prethodnih, već može biti nešto sasvim novo. Na primer, učenje jezika koji se ne predaje u školi.
Budite iskreni prema njima u pogledu njihovih sposobnosti
Natprosečno inteligentna deca imaju potpuno razumevanje svojih sposobnosti. Zbog toga stručnjaci savetuju da nikako ne trebate da krijete od njih da se izdvajaju u odnosu na vršnjake. Ipak, morate im jasno staviti do znanja koje su granice nadarenosti.
Uspeh na razgovoru za posao, a kasnije i u karijeri, ne zavisi isključivo od toga što je nadaren u školi. Moraće da se potrudi ako želi da iskoristi svoje sposobnosti, kao i bilo ko drugi.
Budite otvoreni u pogledu njihovog izbora prijatelja
Natprosečno inteligentna deca često su predmet zadirkivanja vršnjaka. Kao posledica toga može doći do socijalne distance. Da biste je izbegli ohrabrite svoje dete da pronađe prijatelje koji mu odgovaraju.
Nije redak slučaj da naprednijem detetu više prija društvo nešto starijih osoba. Čak i ako vam se ova ideja o druženju sa starijima ne dopada, nemojte ga ograničavati. Verovatno vaše dete oseća da ima više zajedničkog sa starijima, nego sa vršnjacima.
Ukoliko ste roditelj natprosečno inteligentnog deteta savete i stručnu pomoć u vezi roditeljstva možete dobiti u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Sadistički poremećaj ličnosti
Sadistički poremećaj ličnosti je definisan rasprostranjenim obrascem sadističkog i okrutnog ponašanja.
Prvobitno se koristio za opisivanje pojedinaca koji su imali seksualno zadovoljstvo u nanošenju bola drugima. Ubrzo je pojam proširen tako da uključio i one koji jednostavno doživljavaju opšte zadovoljstvo i zadovoljstvo u patnji drugih. Na osnovu toga sadistički poremećaj ličnosti je uveden u Dijagnostički i statistički priručnik o mentalnim poremećajima 1987. godine.
U kasnijim verzijama je uklonjen, jer su psihijatri verovali da će se koristiti za pravno opravdanje sadističkog ponašanja.
Iako danas sadistički poremećaj ličnosti nije priznat kao mentalna bolest, mnogi stručnjaci za mentalno zdravlje i dalje prepoznaju njegovo prisustvo kao stanje.
Šta uzrokuje sadistički poremećaj ličnosti?
Čak i nakon decenija vođenja studija o sadističkom poremećaju ličnosti, stručnjaci nisu otkrili tačan uzrok. I dok pojedini ističu da je posledica okruženja, drugi smatraju da je rezultat lošeg roditeljstva. Pojedini pak smatraju da je u pitanju urođena želja za moći.
Bez obzira što tačan uzrok nije poznat, postoje faktori rizika koji povećavaju šanse da osoba razvije sadistički poremećaj ličnosti. Tu, pre svega, spadaju preživljene traume i zlostavljanja u detinjstvu. Takvi događaji mogu da dovedu do zadržavanja emocija, koje se u kasnijim godinama ispoljavaju u vidu osvete drugima.
Siromaštvo je još jedan okidač. Odrastanje u porodici koja je na ivici egzistencije može da dovede do želje za moći. Takođe, lični neuspesi stvaraju intenzivna emocionalna previranja. U kasnijim godinama ona se manifestuju željom da drugi postanu isto tako jadni kao što su oni nekada bili.
Ne treba zanemariti ni naslednu komponenta. Baš kao antisocijalni poremećaj ličnosti i mazohistički poremećaj ličnosti, tako i sadistički poremećaj ličnosti ima genetsku vezu.
Vrste sadističkog poremećaja ličnosti
Postoje četiri vrste, a svaka se razlikuje na osnovu karakteristika.
Ljudi sa sadističkim poremećajem ličnosti beskičmenog tipa ponašaju se nesigurno ili kukavički. Odatle i naziv „beskičmenim“. Oni se, zapravo pretvaraju da su hrabri, ali zaista nisu. Zbog toga kada se osećaju ugroženo projektuju neprijateljske fantazije i napadaju prvi kako bi izbegli da budu povređeni.
Tiranski sadistički poremećaj ličnosti pokazuje negativne karakteristike podstaknute pretnjom i brutalizacijom drugih. Ove osobe žude za moći nad drugima, te koriste reči kao oružje kako bi ih naveli da im se potčine. Pri čemu ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke, već stalno optužuju druge.
Prisilni sadistički poremećaj ličnosti pokazuje tendenciju za sprovođenjem onog u šta osoba veruje iako je to moralno pogrešno. Glavni cilj je da da preuzmu kontrolu i izreknu kaznu. Obično joj to i omogućava položaj na kome se nalazi.
Ljudi sa eksplozivnim sadističkim poremećajem ličnosti su nepredvidivo nasilni kada se osećaju frustrirano, poniženo, beznadežno ili izgube kontrolu nad situacijom. Lični neuspeh dovodi do osvete drugima za bol koju osećaju. Istovremeno, pokazuju znake graničnog poremećaja ličnosti. Neretko koriste nasilje da bi se oslobodili nagomilane emocije poniženja ili frustracije.
Da li se sadistički poremećaj može izlečiti?
Baš kao i drugi poremećaji ličnosti, sadizam se teško leči, ali to ne znači da je nemoguće. Kognitivna bihejvioralna terapija i terapija dijalektičkog ponašanja su najefikasnije intervencije za ovaj problem.
Ako mislite da vaša voljena osoba ima sadistički poremećaj ličnosti ili ste, možda, primetili karakteristike povezane sa njim kod sebe i želite da ih promenite, potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Intrapersonalna inteligencija – Zašto je važna i koje su njene karakteristike?
Intrapersonalna inteligencija je jedna od 8 vrsta inteligencija koje je razvio Howard Gardner. Ovaj američki psiholog je u svom delu „Teorija višestrukih inteligencija“ definisao inteligenciju kao „sposobnost rešavanja problema ili razvoja proizvoda, koji su važni u kulturnom kontekstu ili u datoj zajednici“.
Na osnovu te definicije identifikovao je 8 tipova inteligencija koje ljudsko biće ima sa kapacitetom za razvoj. One imaju međusobno dejstvo, ali deluju i samostalno.
Prema Gardneru, intrapersonalna inteligencija je sposobnost istraživanja sopstvenog unutrašnjeg sveta i osećanja. Odnosno, sposobnost samorefleksije, spoznaje svojih snaga i slabosti, kao i osećanja i misaonih procesa koji čine samospoznaju.
S obzirom da intrapersonalna inteligencija može pomoći da se osoba fokusira na planiranje i upravljanje svojim životom psihološko savetovalište Sana vam otkriva njene osnovne karakteristike.
Koje su karakteristike intrapersonalne inteligencije?
Iako će, možda, nekima definicija intrapersonalne inteligencije delovati kao opis za narcisoidni poremećaj ličnosti, postoji velika razlika. Pre svega, osobe sa ovom inteligencijom su zabrinute za okruženje oko sebe, a ne samo za sebe. Zapravo, one počinju da upoznaju druge ljude upoznavajući sebe. Takođe, svesni su svojih prednosti, ali se ne hvale.
Intrapersonalna inteligencija donosi jaku intuiciju i razumevanje sopstvenih osećanja. Samim tim i razumevanje osećanja i misli drugih. Ovi ljudi su spremni da primene ono što nauče u svakodnevnom životu. Često su veoma odlučni da postignu svoje ciljeve bez obzira koliko godina imaju.
Kako vole da provode vreme sami, nije redak slučaj da pokazuju znake introvertnosti. Posebno mlađi u odnosu na svoje vršnjake.
Još jedna značajna karakteristika jeste razumevanje sopstvenih grešaka. Na taj način uče da izbegnu slične situacije u budućnosti. Ujedno poseduju visoku kontrolu besa.
Osobe sa ovom vrstom inteligencije često teže da svoja osećanja i misli izraze na kreativne načine, na primer kroz pisanje ili muziku.
Zašto je intrapersonalna inteligencija važna?
Intrapersonalna inteligencija ide korak dalje od emocionalne inteligencije. Mogućnost razumevanja šta se dešava u vašem umu i svest o svojim emocijama obezbeđuje vam jasno postavljanje ciljeva.
Povezivanje sa drugima, bilo da se radi o kolegama, prijateljima ili porodici, deo je stvaranja smislenog života. Ljudi koji su razvili svoju intrapersonalnu inteligenciju dobri su u međuljudskim odnosima i komunikaciji. Svesni su svojih misli i razumeju da ono što misle direktno utiče na njihov stav prema životu i kako se osećaju o sebi. Sa tim dolazi i razumevanje šta treba da urade da bi promenili svoje okolnosti ili postigli određene ciljeve.
Drugim rečima, sinhronizovani su sa sobom i sposobni da se razvijaju kako se njihov život i okolnosti menjaju.
Intrapersonalna inteligencija omogućava i napredovanje u karijeri. Kada poznajete sebe, ne dozvoljavate da vam spoljni uticaji poljuljaju samopouzdanje. U skladu sa tim kritiku prihvatate kao priliku za poboljšanje, dok vas toksični komentari ne dotiču.
Kako razviti intrapersonalnu inteligenciju?
Howard Gardner smatra da se ljudi ne rađaju sa pojedinim vrstama inteligencije.To znači da možemo da poboljšamo svoje kognitivne veštine kako bismo postigli intrapersonalnu inteligenciju.
Jedan od najlakših načina jeste vođenje dnevnika. Rutinsko beleženje događaja, ali i misli i osećanja pomaže u stvaranju svesti.
Obavezno odvojite vreme za razmišljanje. Nije bitno o čemu mislite. Bićete šokirani uticajem misaonih putovanja tokom kratkih pauza tokom jednog dana.
Važno je da znate da ljudi sa visokom intrapersonalnom inteligencijom mogu razumeti osećanja i misli drugih ljudi. Zbog toga je ključno negovanje društvenih hobija kako biste bili u interakciji sa drugima.
Intrapersonalna inteligencija se razvija kroz učenje i praksu. Ukoliko ne možete sami da pronađete najbolje načine za njen razvoj potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeStres kod žena – Zašto se javlja i koji su simptomi?
Stres kod žena je česta pojava.
Kao odgovor tela na svakodnevne događaje, stres je postao sasvim deo naših života. Može varirati od blagog i kratkoročnog do ekstremnog i dugotrajnog.
Kratkoročna izloženost stresu najčešće ima pozitivno dejstvo. Verovali ili ne, on nas može motivisati da postignemo značajne ciljeve.
Međutim, dugotrajna izloženost stresu predstavlja opasnost. Nažalost, žene imaju mnoštvo privatnih i poslovnih obaveza, te mnoge i ne primete da su izložene destruktivnom dejstvu stresa. Zbog toga hronični stres nekim ženama izgleda kao normalan način života, što je velika greška.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako na vreme da ga prepoznate.
Zašto se javlja stres kod žena?
Postoji mnogo uzroka stresa. Pojedini su isti kod muškaraca i žena. Egzistencijalna pitanja, gubitak posla, smrt voljene osobe, suočavanje sa nezdravim vezama, novčani problemi – samo su neki od njih.
Postoje i oni koji su svojstveni samo ženama. Naime, u današnjem društvu, uloge žena često uključuju porodične obaveze, brigu o deci i/ili starijim roditeljima, radne obaveze, kao i druge svakodnevne aktivnosti. Kako se povećavaju zahtevi za ispunjavanje ovih uloga, žene se mogu osećati preplavljene vremenskim pritiscima i neizmirenim obavezama.
Strah od neuspeha je konstantno prisutan, povećavajući nivo stresa. Često žene provode više vremena zadovoljavajući potrebe drugih, umesto da neguju svoje potrebe. Ako funkcionišu pod visokim nivoom stresa, one možda neće ni prepoznati koje su njihove potrebe.
Da li žene i muškarci različito reaguju na stres?
Stres kod žena je izraženiji nego kod jačeg pola. Statistički podaci pokazuju da su žene u većoj meri izložene hroničnom stresu. Takođe, viši je i nivo stresa. Na skali od 10, 28 odsto žena (u odnosu na 20 odsto muškaraca) je prijavilo da se njihov nivo stresa kreće od 8 do čak 10. Pri čemu se kod polovine njih stres povećao u poslednjih 5 godina.
Jasno je da muškarci i žene imaju tendenciju da se nose sa stresom na veoma različite načine – ali zašto? Jedan od najvažnijih razloga za postojanje razlike jesu hormoni. Tri igraju ključnu ulogu: kortizol, epinefrin i oksitocin.
Kada dođe do stresne situacije, hormoni kortizol i epinefrin zajedno podižu krvni pritisak i nivo šećera u krvi. Dok sam kortizol smanjuje efikasnost imunog sistema. Tada na scenu stupa oksitocin, koji smanjuju dalje povećanje proizvodnje kortizola i epinefrina. Na taj način podstiče negujuće i opuštajuće emocije.
Kod žena nivo oksitocina je viši, te se one češće „sprijateljuju“ sa aktivatorima stresa kako bi izbegle dalje nevolje i zaštitile ne samo sebe, već i svoje bližnje.
Muškarci, sa druge strane, imaju manju količinu oksitocina. Zato oni reaguju na stres na uobičajeni „fight or flight“ način.
Koji su simptomi stresa kod žena?
Stres kod žena utiče na sve aspekte kako mentalne, tako i fizičke.
Fizički znaci da je žena pod stresom su česte glavobolje, hronični umor, kožni problemi, uznemireni stomak, bol, naročito u leđima i vratu. Javljaju se i poremećaji spavanja, kao i poremećaji ishrane.
U psihičke simptome svrstavaju se anksioznost, depresija, nagle promene raspoložanje. Prate ih slaba koncentracija, zaboravnost, nemogućnost donošenja odluka. Kod pojedinih žena stres dovodi do razdražljivosti, osećaja da su van kontrole, pa i besa.
Na društevnom nivou primetna je apatija, nedostatak intimnosti, usamljenost, gubitak interesovanja za nekada drage aktivnosti.
Hronični stres kod žena ne treba olako shvatiti, jer može da naruši ne samo kvalitet života, već i zdravlje. Ukoliko ne umete da se same sa njim izborite potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više