
Zašto mnogi dožive razvod nakon 7 godina braka?
Razvod nakon 7 godina braka je česta pojava među parovima širom sveta.
Svako od nas stupa u brak sa idejom da će trajati do kraja života. Nažalost, realnost je nekad sasvim drugačija od bajke koju smo zamišljali na dan venčanja. Preljuba, udaljavanje, različiti stavovi, pa i egzistencijalna pitanja – samo su neki od problema koji stvaraju konflikte u vezi.
Iako se mnogi od njih mogu rešiti dobrom komunikacijom među partnerima, u pojedinim slučajevima razvod je neminovnost.
Zašto je 7. godina braka kritična za razvod otkriva vam u ovom blogu psihološko savetovalište Sana.
Psihološki fenomen ili mit?
„Sedmogodišnji svrab“ je termin koji se koristi za razvod nakon 7 godina braka. Prvi put je upotrebljen sredinom 20. veka. Naime, film pod istoimenim nazivom („The Seven Year Itch“) sa Marilyn Monroe u glavnoj ulozi pojavio se 1955. godine. Ključna tačka radnje je muškarac koji žudi za ženama sa kojima nije oženjen. Obrazloženje za njegovo ponašanje daje psihijatar koji navodi da svi muškarci varaju svoje žene u sedmoj godini braka.
Popularnosti termina doprineli su i statistički podaci. Prema američkom Nacionalnom centru za zdravstvenu statistiku postoji prosečna medijana trajanja braka tokom vremena. Godine 1922. srednje trajanje braka koji je okončan razvodom iznosio je 6,6 godina. Pet decenija kasnije iznosilo je 7,5 godina. 1990. godine srednje trajanje je bilo 7,2 godine. Iako podaci mogu da variraju iz godine u godinu, prosečne vrednosti ostaju relativno blizu granice od 7 godina.
Na osnovu toga donet je zaključak da postoji obrazac niske stope razvoda na početku veze, koja vremenom raste sve dok ne dostigne vrhunac, a zatim ponovo pada.
Od „medenog meseca“ do rutine suživota
Partnerski odnosi prolaze kroz različite faze. U početku, svi se suočavamo sa fazom zaljubljivanja. S obzirom da u ovom periodu svet posmatramo kroz „ružičaste naočare“ dolazi do idealizovanja partnera. Da je ljubav slepa najbolje potvrđuje zaljubljenost kada ne primećujemo mane druge polovine.
Međutim, vrlo brzo dolazi do realnosti izazvane dogovaranjem o svakodnevnom životu. Tada par mora da uspostavi pravila i rutine koje će obezbediti izvesnu stabilnost, red i sigurnost. Na ovaj način neće morati stalno da pregovara o svim detaljima. Samim tim svešće nesuglasice i svađe na minimum.
Treba napomenuti da neki parovi nikada ne prevaziđu ovu fazu, te se javljaju problemi u partnerskim odnosima. Posledica toga jesu stalne svađe, jer ne mogu da ispune međusobna očekivanja ili se ne mogu uklopiti u zajednički životni stil.
Upravo brojne studije sugerišu da se zadovoljstvo u braku značajno smanjuje nakon prve godine, što je uglavnom zbog sukoba izazvanih zajedničkim životom. Da bi u krajnjoj meri nastupio razvod nakon 7 godina braka.
Znaci da se bliži razvod nakon 7 godina braka
Svaki par i svaka osoba je drugačiji, ali obično dođe vreme kada neko počne da dovodi u pitanje pravila, navike i rutine koje su uspostavljene u vezi. Dođe vreme kada se čini da stvari koje su funkcionisale ne odgovaraju. Ono što je bilo efikasno postaje dosadno.
Kriza sedme godine se odnosi upravo na taj osećaj da smo zarobljeni u životu koji smo stvorili. Počinjemo da shvatamo da nas ono što nam se ranije dopadalo kod partnera sada izluđuje.
Osoba koju smo ranije smatrali pouzdanom, posvećenom i čvrstom sada može izgledati kruto i nefleksibilno. S druge strane, osoba koju smo smatrali spontanom i zabavnom može početi da izgleda nepromišljeno ili čak dramatično. Počinjemo da vidimo partnera, vezu i način života drugačijim očima, tj. kritičnijim pogledom.
Nezadovoljstva i frustracije počinju da se izražavaju kroz sve žešće rasprave, emocionalno, pa i socijalno distanciranje. Neki ljudi mogu doživeti potpuno otuđenje, jer se ne prepoznaju u toj vezi niti se identifikuju sa svojim životnim stilom. Zbog toga često sebi postavljaju pitanje: „Šta ja radim ovde“.
Ovaj period može da karakteriše i prevara jednog od partnera. Vanbračna veza predstavlja, zapravo, beg iz situacije koja može biti psihički zagušljiva.
Razvod nakon 7 godina braka možete izbeći porodičnom psihoterapijom. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Intrapersonalna inteligencija – Zašto je važna i koje su njene karakteristike?
Intrapersonalna inteligencija je jedna od 8 vrsta inteligencija koje je razvio Howard Gardner. Ovaj američki psiholog je u svom delu „Teorija višestrukih inteligencija“ definisao inteligenciju kao „sposobnost rešavanja problema ili razvoja proizvoda, koji su važni u kulturnom kontekstu ili u datoj zajednici“.
Na osnovu te definicije identifikovao je 8 tipova inteligencija koje ljudsko biće ima sa kapacitetom za razvoj. One imaju međusobno dejstvo, ali deluju i samostalno.
Prema Gardneru, intrapersonalna inteligencija je sposobnost istraživanja sopstvenog unutrašnjeg sveta i osećanja. Odnosno, sposobnost samorefleksije, spoznaje svojih snaga i slabosti, kao i osećanja i misaonih procesa koji čine samospoznaju.
S obzirom da intrapersonalna inteligencija može pomoći da se osoba fokusira na planiranje i upravljanje svojim životom psihološko savetovalište Sana vam otkriva njene osnovne karakteristike.
Koje su karakteristike intrapersonalne inteligencije?
Iako će, možda, nekima definicija intrapersonalne inteligencije delovati kao opis za narcisoidni poremećaj ličnosti, postoji velika razlika. Pre svega, osobe sa ovom inteligencijom su zabrinute za okruženje oko sebe, a ne samo za sebe. Zapravo, one počinju da upoznaju druge ljude upoznavajući sebe. Takođe, svesni su svojih prednosti, ali se ne hvale.
Intrapersonalna inteligencija donosi jaku intuiciju i razumevanje sopstvenih osećanja. Samim tim i razumevanje osećanja i misli drugih. Ovi ljudi su spremni da primene ono što nauče u svakodnevnom životu. Često su veoma odlučni da postignu svoje ciljeve bez obzira koliko godina imaju.
Kako vole da provode vreme sami, nije redak slučaj da pokazuju znake introvertnosti. Posebno mlađi u odnosu na svoje vršnjake.
Još jedna značajna karakteristika jeste razumevanje sopstvenih grešaka. Na taj način uče da izbegnu slične situacije u budućnosti. Ujedno poseduju visoku kontrolu besa.
Osobe sa ovom vrstom inteligencije često teže da svoja osećanja i misli izraze na kreativne načine, na primer kroz pisanje ili muziku.
Zašto je intrapersonalna inteligencija važna?
Intrapersonalna inteligencija ide korak dalje od emocionalne inteligencije. Mogućnost razumevanja šta se dešava u vašem umu i svest o svojim emocijama obezbeđuje vam jasno postavljanje ciljeva.
Povezivanje sa drugima, bilo da se radi o kolegama, prijateljima ili porodici, deo je stvaranja smislenog života. Ljudi koji su razvili svoju intrapersonalnu inteligenciju dobri su u međuljudskim odnosima i komunikaciji. Svesni su svojih misli i razumeju da ono što misle direktno utiče na njihov stav prema životu i kako se osećaju o sebi. Sa tim dolazi i razumevanje šta treba da urade da bi promenili svoje okolnosti ili postigli određene ciljeve.
Drugim rečima, sinhronizovani su sa sobom i sposobni da se razvijaju kako se njihov život i okolnosti menjaju.
Intrapersonalna inteligencija omogućava i napredovanje u karijeri. Kada poznajete sebe, ne dozvoljavate da vam spoljni uticaji poljuljaju samopouzdanje. U skladu sa tim kritiku prihvatate kao priliku za poboljšanje, dok vas toksični komentari ne dotiču.
Kako razviti intrapersonalnu inteligenciju?
Howard Gardner smatra da se ljudi ne rađaju sa pojedinim vrstama inteligencije.To znači da možemo da poboljšamo svoje kognitivne veštine kako bismo postigli intrapersonalnu inteligenciju.
Jedan od najlakših načina jeste vođenje dnevnika. Rutinsko beleženje događaja, ali i misli i osećanja pomaže u stvaranju svesti.
Obavezno odvojite vreme za razmišljanje. Nije bitno o čemu mislite. Bićete šokirani uticajem misaonih putovanja tokom kratkih pauza tokom jednog dana.
Važno je da znate da ljudi sa visokom intrapersonalnom inteligencijom mogu razumeti osećanja i misli drugih ljudi. Zbog toga je ključno negovanje društvenih hobija kako biste bili u interakciji sa drugima.
Intrapersonalna inteligencija se razvija kroz učenje i praksu. Ukoliko ne možete sami da pronađete najbolje načine za njen razvoj potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Otelo sindrom -Patološka ljubomora koju ne treba olako shvatiti!
Otelo sindrom predstavlja patološku ljubomoru koja je poznata i kao morbidna ili deluziona ljubomora.
Ljubomora je prirodan odgovor na osećaj straha od gubitka drage osobe. Za razliku od normalnog, patološki oblik se javlja kada ne postoji objektivan razlog, niti naznake da je opstanak veze doveden u opasnost. To znači da je osoba zaokupljena mišlju da je partner neveran, bez jasnih dokaza za to. Pri čemu često potkrepljuje svoje tvrdnje naizgled normalnim, svakodnevnim događajima.
Otelo sindrom nije samo vrsta ljubomore, već se smatra podtipom deluzionalnog poremećaja. Naziv potiče od Šekspirovog junaka Otela. Ovaj mornar iz Venecije postaje sumnjičav zbog navodne prevare svoje supruge, Dezdemone. Ljubomora ga toliko izjeda da na kraju odlučuje da ubije suprugu, a zatim izvrši samoubistvo.
Termin je prvi put upotrebio britanski psihijatar Džon Tod 50-ih godina. Primetio je da se sa patološkom ljubomorom više „bori“ jači pol i to u odnosu 60 prema 40. Neretko ona može da dovede do ozbiljnih posledica.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako na vreme da prepoznate njene simptome.
Zašto se javlja Otelo sindrom?
Tačan uzrok nije otkriven. Tod je, čak, primetio da se Otelo sindrom razvija sasvim spontano ili na bazi psihičkih stanja.
Važnu ulogu igra genetika. Odnosno, postoji veća verovatnoća da će se razviti ukoliko u porodici postoje već registrovani slučajevi mentalnih poremećaja, uključujući i patološku ljubomoru.
Kao uzročnici navode se i određena psihička stanja, poput shizofrenije. Mada može biti i posledica traume iz prethodnih veza ili iz odnosa sa roditeljima u detinjstvu.
Otelo sindrom je, ponekad, pratilac neurodegenerativnih bolesti. Posebno Alchajmerove bolesti ili Parkinsonove bolesti. To znači da pokretač može biti fiziološke prirode. Često se razvija i tokom alkoholizma i zavisnosti od kokaina.
Kako prepoznati Otelo sindrom?
Okidači se razlikuju među polovima. Tako je za muškarce najjači okidač seksualna nevera, a kod žena to je emocionalna nevera. Ipak, simptomi su isti.
Sumanute ideje neverstva su karakateristični znaci. Prate ih stalno preispitivanje partnera, sumnje u njegovu aktivnost i traženje dokaza o prevari. U pojedinim slučajevima dolazi i do uhođenja.
Deluzije mogu biti toliko izražene da se analizira partnerovo ponašanje iz davne prošlosti. Tako, na primer, osmeh koji je voljena osoba uputila nekom drugom sada postaje znak neverstva.
Osobe koje pate od patološke ljubomore često ispoljavaju i znake depersonalizacije. Odnosno, smatraju da se partner promenio fizički i psihički. Takođe su impulsivnog karaktera, a u krajnjoj meri se javlja i agresivnost.
Na osnovu ovih simptoma Otelo sindrom se razvija kroz 3 režima. Prvo je režim „detektiva“. U njemu je sva pažnja usmerena na traženje dokaza neverstva. Sledi režim „agresora“. U ovoj fazi na različite načine vrši se pritisak na partnera da prizna grešku. Poslednji je režim „manipulatora“. Igrajući igru „žrtve“ manipulator pokušava da na sažaljenje „izvuče“ priznanje.
Tretman za Otelo sindrom
Patološku ljubomoru ne treba olako shvatiti. Posebno kada se zna da ima nepredvidiv karakter, te partner nikada sa sigurnošću ne može da zna kada će doći do eskalacije.
Da bi se izbegle opasne situacije neophodna je stručna pomoć. Ona uključuje ne samo indvidualnu terapiju, već i porodičnu psihoterapiju.
Ukoliko ste primetili kod partnera neki od navedenih simptoma kontaktirajte psihološko savetovalište Sanu.
Pročitaj Više
Kako prevazići anksioznost u vezi?
Anksioznost u vezi odnosi se na intenzivno osećanje brige, nesigurnosti i sumnje koja se mogu pojaviti u odnosu sa partnerom.
Sasvim je normalno imati određeni nivo anksioznosti u ljubavnoj vezi. Ona se javlja naročito na početku veze. Odnosno, pre nego što shvate da partner ima jednak interes. Mada se može razviti i kada veza sasvim dobro funkcioniše duži period i kada ste razvili poverenje, uspostavili granice i naučili međusobne stilove komunikacije. Obično je to u slučaju kada se planira preduzimanje novog koraka u zajedničkom životu.
Međutim, anksioznost u vezi postaje problem ako su osećanja nesigurnosti, brige i sumnje toliko jaka ili traju dugo da ometaju odnos sa partnerom i utiču na druge oblasti života.
Zašto se javlja anksioznost u vezi?
Anksioznost u vezi može biti rezultat raznih faktora. Najčešće je to traumatično iskustvo u ranijoj romantičnoj vezi. Naime, izdaja, neverstvo ili gubitak dovode do neprestanog preispitivanja sopstvene vrednosti i privlačnosti. Takođe, dovode u pitanje stabilnost veze i osećanja koja su u nju uključena.
Odnosi u detinjstvu sa roditeljima jedan su od čestih pokretača ovog problema. Stilovi roditeljstva imaju važnu ulogu u formiranju dece i njihovog ponašanja u kasnijim godinama. U slučajevima kada roditelji dosledno pokazuju detetu ljubav i naklonost formira se siguran stil privrženosti. Iz njega se razvijaju zdravi međuljudski odnosi.
Ukoliko dete odrasta u toksičnoj porodici, gde nekad roditelji pokazuje ljubav i brigu, a nekad okrutnost i napuštenost, ono može da stvori anksioznu vezu sa ljudima koje voli i kojima veruje. Ova povezanost se vremenom projektuje i na partnera.
Manjak samopouzdanja je još jedan faktor. To može izazvati stalnu sumnju u osećanja partnera. Iz njih se mogu razviti pretpostavke o nevernosti koja dovode budućnost veze u opasnost.
Važnost komunikacije u partnerskim odnosima je ključna za očuvanje veze. Zato nedostatak iskrenih razgovora o zajedničkim osećanjima, stanju veze ili zajedničkim planovima može da dovede do pojave anksioznosti kod jednog partnera.
U uzročnike se svrstava i generalizovana anksioznost, koja se manifestuje kao zabrinutost za odnose.
Kako prepoznati anksioznost u vezi?
Konstantno razmišljanje da li su osećanja partnera prava i stalno traženje potvrde ljubavi jasni je znak anksioznosti u vezi. Prate ih česte provere poruka i analizaranje svake reči u njima kako bi se otkrilo skriveno značenje.
Intenzivna želja da provode što više vremena u blizini partnera je jasno izražena, dok neki ljudi žele da udovolje svom partneru u svakom trenutku, čak i na svoju štetu. Zbog toga kontrolišu svoje ponašanje, otkrivajući samo svoje karakteristike za koje su sigurni da će biti prihvaćene.
Strah od napuštanja je još jedna karakteristika. Osobe sa ovim problemom imaju često osećaj da partner namerava da prekine vezu. Zapravo, one provode više vremena brinući o vezi nego uživajući u njoj.
U drugim slučajevima, anksioznost u vezi može imati oblik namernog sabotiranja stvari sa partnerom. Ovo se manifestuje stvaranjem konflikta bez razloga, kao i čestim testiranjem partnerove vernosti. Drugi, pak, postavljaju emotivnu distancu kako bi se na vreme zaštitili od bola nakon raskida.
Iako se anksioznošću u vezi uglavnom može upravljati, ponekad ona može postati opasna. Depresija, suicidalno ponašanje, emocionalno zlostavljanje partnera i razmišljanje o povređivanju partnera – samo su neke od posledica teškog oblika.
Imajući u vidu ozbiljnost problema, sa prvim znacima anksioznosti u vezi potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Kriza u braku zbog ljubomore
Kriza u braku zbog ljubomore je problem velikog broja parova.
Ljubomora je vrsta straha, koji se javlja kada jedan od partnera proceni da postoji opasnost da osoba koju on/ona voli zavoli nekog trećeg.
To je veoma složeno osećanje koje odaje nesigurnost i najčešća je pretnja opstanku veze ili braka, a neretko prerasta i u patološko stanje sa po nekada tragičnim posledicama. Postoje razne vrste ljubomore: patološka, seksualna, racionalna, iracionalna, romantična ljubomora….
Kriza u braku zbog ljubomore – Šta je ljubomora?
Ljubomora je složena emocija koja obuhvata spektar osećanja kao što su: sumnja, bes, neprijateljsko ponašanje, strah i osećaj poniženja.
Ona pogađa većinu ljudi, bez obzira na njihov uzrast, pol i seksualnu orijentaciju. Ljubomora se rađa u onom trenutku kada partner uoči pretnju od strane treće osobe. Najčešće se javlja kada je jedan od partnera više otvoreniji ili sklon uspostavljanju kontakata sa drugim osobama, što kod drugog partnera može da se tumači drugačije i da izazove strah od gubitka partnera ili veze.
Ko više iskazuje ljubomoru, muškarci ili žene?
I muškarci i žene podjednako osećaju ljubomoru. Neki dokazi ukazuju na to da u kontekstu romantičnih veza muškarci osećaju veću ljubomoru na seksualno neverstvo, dok žene imaju tendenciju da budu ljubomornije na emocionalno neverstvo.
Ljubomoran muškarac može da pokazuje jasne, ali i prikrivene znakove ljubomore. Mala doza ljubomore kod muškarca može se učiniti simpatičnom, ali ozbiljno ljubomoran muškarac vema lako može da se pretvori u nasilnika.
Ljubomora u braku je toksična emocija koja, ako se zanemari, može da uništi brak. Njeni uzroci mogu se potražiti još u ranom detinjstvu ili kao posledica negativnih iskustava iz prethodnih veza.
Kako prepoznati patološku ljubomoru?
Patološka ljubomora nije sakrivena, ne drži se za sebe i vrlo je jasna. Osobe koje su patološki ljubomorne su preopterećene i preokupirane mislima o tome da ih njihov partner vara. Najčešće za tako nešto uopšte nemaju dokaze, a ni opravdane razloge, već se njihova ljubomora zasniva na pogrešnim uverenjima. Svoju brigu pravdaju preteranom ljubavlju prema partneru.
Ova vrsta ljubomore je zapravo psihološki poremećaj i pored opsesivnih misli koje se javljaju, uključuje i neke neprihvatljive i prenaglašene radnje koje narušavaju stabilnost jedne veze.
Kriza u braku zbog ljubomore – Kako održati vezu ili brak?
U vezi je neophodna optimalna distanca između partnera, kako bi svako imao prostor za svoja lična interesovanja. Ukoliko ovaj prostor ne postoji, većina veza i brakova veoma teško opstaje.
Za uspostavljanje dobrih partnerskih odnosa potrebno je da oba partnera rade na njemu.
Prvi korak u rešavanju ovog problema je razgovor sa partnerom, jer se svaki uspešan odnos bazira na poverenju.
Osluškujte ga i pokušajte da saznate šta je podstaklo takvo osećanje kod nje/njega. Potrudite se da ga uverite da je vaša ljubav iznad svega i da ne postoji treća osoba koja bi mogla da je pokvari.
Ako ne možete sami da prevaziđete ljubomoru – potražite pomoć!
Ukoliko vam je potrebna pomoć, jer imate poteškoća da se sami nosite sa ljubomornim mislima, razgovor sa psihoterapeutom može biti od velike pomoći.
Zanemarivanje problema i njegovo “stavljanje pod tepih” može dovesti do ozbiljnih stanja kao što su: opsesivne misli, kompulzivna ponašanja, problematična ponašanja u smislu proganjanja partnera… Ljubomora takođe utiče i na svakodnevni život i sprečava normalno funkcionisanje.
Toksične veze koje su zasnovane na nepoverenju vode u propast celu porodicu, a neretko i deca ispaštaju. Ne dozvolite da vaša ljubomora uništi brak, već na vreme kontaktirajte psihološko savetovalište Sana.
Pročitaj Više

Sindrom “kuvane žabe”
Sindrom kuvane žabe je izraz koji se koristi za situaciju kada neka osoba živi u uslovima koji su neprihvatljivi i teški za nju, ali ona to ne primećuje, jer se situacija razvijala postepeno, te se ona adaptirala na nju.
Ovaj izraz prvi je upotrebi pisac i filozof Olivier Clark kako bi pokazao da će se ljudsko biće stavljeno u određene uslove, čak i ako mu je neprijatno, polako naviknuti na njih i ostati unutra, umesto da napusti situaciju.
Kako je nastao sindrom kuvane žabe?
Sindrom kuvane žabe je zapravo metafora priče o žabi. Ovaj hladnokrvni vodozemac ima sposobnost da postepeno prilagođava temperaturu tela okolini.
Ako se žaba stavi u lonac sa ključalom vodom, odmah će iskočiti. Međutim, ako je stavimo u vodu na sobnoj temperaturi i počnemo postepeno da je zagrevamo, žaba će prilagođavati temperaturu svog tela novoj sredini umesto da iskoči. Kada bude shvatila da je voda opasna za nju, biće kasno za bekstvo.
Kako se ova metafora prevodi u naš svakodnevni život? Suština sindroma ključale žabe je da kada se naši životni uslovi postepeno pogoršavaju, mi se prilagođavamo tim uslovima umesto da ih se rešimo, sve dok više nismo dovoljno jaki da pobegnemo.
Sindrom kuvane žabe može se javiti u svim aspektima privatnog i poslovnog života. Mada je najizraženiji u ljubavnim vezama. Kako da ga prepoznate u partnerskim odnosima otkriva vam u ovom blogu psihološko savetovalište Sana.
Racionalizujete i’prilagođavate svoja očekivanja i granice zbog drugog
Na početku veze, možda ste reagovali na određeno ponašanje svog partnera koje ste smatrali neprimernim. Vremenom ste se toliko navikli na takve situacije da ste prestali da ih primećujete.
Pojedini, čak, partnerovu ljubomoru i psihološke igre tumače kao znak ljubavi, te kako veza napreduje ne shvataju da zaslužuju bolje. Drugi, pak, koriste loše odnose u drugim vezama za poređenje. Tako na primer rečenice poput „Barem me ne tuče“ ili „Moj bivši je bio gori“ koriste kao izgovor da ostanu u vezi, jer kao i u priči o žabi ljudima je često lakše da ostanu i prilagode se nego da izađu iz veze kada se pojave nerešivi ljubavni problemi.
Reagujete kada prijatelji nastoje da vas upozore da ste u toksičnoj vezi
Gotovo je uvek lakše jasno sagledati situacije koje se odnose na druge ljude, nego one u koje smo sami uključeni. Razlog za to leži u činjenici da naša vezanost prema nekom stvara emocionalne „filtere“ kroz koje posmatramo njegove obrasce ponašanja, reakcije, pa i čitave situacije.
U slučaju destruktivnih odnosa, to može dovesti do samoobmane i poricanja kada prijatelji nastoje da vam skrenu pažnju na to. Nemojte zaboraviti da ako biste situaciju u kojoj se nalazite smatrali lošom za nekog drugog, verovatno nije dovoljno dobra ni za vas.
Toliko ste zauzeti prilagođavanjem da zaboravljate svoje potrebe
U osnovi sindroma kuvane žabe jeste prilagođavanje. Osobe koje su u ovom problemu svoju energiju ne troše da budi svesni i odgovorni, te samostalno da donose odluke, već se trude samo da udovolje partneru, pritom se nadajući da će stvari biti bolje. Posledica toga jeste nesposobnost, ali i strah, od promena koje će uticati ne samo na ljubavni odnos, već i na kompletan život.
Sindrom kuvane žabe ne treba olako shvatiti. On može da dovede do povećanog stresa, smanjenog samopouzdanja i anksioznosti. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više

Na koji način nezdrave veze utiču na nas?
Nezdrave veze postale su česta pojava kako među mladim parovima, tako i onima koji su više godina u braku.
Svaki međuljudski odnos, a posebno ljubavni, zasniva se na poštovanju, razumevanju i brizi. Ove karakteristike su ključne za zdrave odnose, omogućavajući partnerima da grade zajedničku budućnost, ali i da se samostalno razvijaju.
Nažalost, brz način života, stres i nedostatak slobodnog vremena ostavljaju posledice na odnose sa bližnjima, te su konflikti u vezi kod nekih postali deo svakodnevnice. Iako predstavljaju problem, mogu se rešiti dobrim razgovorom.
Međutim, kada postoji ozbiljni problem u komunikaciji, koji prate grube reči pa i nasilno ponašanje, onda je reč o nezdravoj vezi.
Koje su karakteristike nezdrave veze?
Svaka veza je drugačija i može se promeniti tokom vremena. Ipak, postoje određene karakteristike po kojima se prepoznaju nezdravi odnosi. Jedna od njih jeste kontrola, koja se najčešće uspostavlja putem zastrašivanja, mada se koriste i druge psihološke igre i vidovi manipulacije.
U krajnjoj meri je izolacija od prijatelja i porodice i prekid komunikacije sa njima. Može podrazumevati i onemogućen pristup finansijama, što vodi ka otežanoj materijalnoj situaciji osobe koja je kontrolisana.
Ponekad, kontrolisanje može biti prikriveno ljubaznim ponašanjem. U stvarnosti, ove radnje su osmišljene da prate partnera i spreče ga da radi stvari koje su van kontrole. Takođe, kao oblik kontrole javljaju se posesivnost i ljubomora. Bez obzira što su normalne emocije, kod nekih ljudi one prelaze granicu prerastajući u potpunu želju za podređivanjem druge osobe.
Poseban oblik jeste digitalni nadzor. Zasniva se na upotrebi društvenih mreža za praćenje partnera. Ispoljava se i stalnim slanjem poruka i očekivanjem da se na njih odmah odgovori.
Nezdrave veze često obeležava nedostatak poverenja, kao i nepoštovanje, koje uključuje otvoreno ismevanje i omaložavanje.
Loša komunikacija je verni pratilac nezdravih odnosa. Počev od neslušanja i izbegavanja vođenja teških razgovora, preko očekivanja od druge osobe da čita misli, pa do zauzimanja odbrambenog stava u svađi.
Da li se nezdrave veze mogu popraviti?
Nezdrave veze ne otežavaju samo normalno funkcionisanje, već mogu da ugroze fizičko i mentalno zdravlje. Ovu činjenicu potvrđuju i istraživanja. Naime, zdravi odnosi u tolikoj meri deluju pozitivno, da smanjuju rizik od smrti.
S obzirom da od vašeg ljubavnog života zavisi vaša sreća i blagostanje, neophodno je da preduzmete korake da se zaštitite od onih koji mogu da naškode vašem zdravlju.
Prvi korak jeste da razmislite da li se nezdrava veza može popraviti ili ne. Da bi se popravio odnos obe strane moraju da shvate da njihova veza nije zdrava i da budu spremne da je promene.
Zdravi odnosi podstiču međuzavisnost. Na taj način moguće je uspostaviti ravnotežu u odnosu, tako da pružaju emocionalnu sigurnost i podršku partneru, a da pritom ne postanu zavisni od njega.
Verbalna komunikacija je važan deo zdravih odnosa. Zato stručnjaci savetuju da aktivno slušate svog partnera, ali i da mu jasno kažete svoje potrebe i očekivanja. Takođe, neophodno je da radite zajedno na prepoznavanju i izbegavanju nezdravih obrazaca u vašoj vezi, kao i destruktivnog ponašanja koje vas je dovelo do ovog stanja.
Ukoliko vi i vaš partner ne možete sami da izgradite zdrav odnos, psihološko savetovalište Sana vam u tome može pomoći.
Pročitaj Više
Šizotipni poremećaj ličnosti
Šizotipni poremećaj ličnosti prema definiciji je „sveobuhvatan obrazac socijalnih i međuljudskih deficita, obeležen akutnom nelagodnošću i smanjenim kapacitetom za bliske odnose, kao i kognitivnim ili perceptivnim izobličenjima i ekscentričnim ponašanjem“. To znači da su prisutne značajne devijacije u sferi mišljenja, opažanja, afekta i komunikacije sa drugima.
Termin je uveo Sandor Rado 1956. godine. Da bi 3 decenije kasnije postavljen kao prava dijagnoza, te se našao u Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje. Njegovo dijagnostifikovanje je poslužilo da se popuni jaz između graničnog poremećaja ličnosti (BPD) i umerenih simptoma sličnih shizofreniji.
Zašto se javlja šizotipni poremećaj ličnosti?
Glavni uzrok nije otkriven, te se šizotipni poremećaj ličnosti smatra kompleksnim problemom koji je izazvan kombinacijom faktora biopsihosocijalne prirode.
Genetika igra važnu ulogu. Što znači da je veća verovatnoća da će javiti ukoliko u porodici već postoji ili je kod nekog člana dijagnostifikovana shizofrenija. Iskustva u detinjstvu takođe se svrstavaju u pokretače. Naime, zanemarivanje roditelja, omalovažavanje i kažnjavanje utiču na psihički razvoj koji u kasnijem dobu može da dovede do poremećaja ličnosti.
Ne treba zanemariti ni psihološke karakteristike pojedinca koje su oblikovane sredinom u kojoj je odrastao, kao i naučeni koping mehanizmi.
Kako prepoznati šizotipni poremećaj ličnosti?
Šizotipni poremećaj ličnosti karakteriše izražena socijalna anksioznost. Ove osobe imaju velikih poteškoća u uspostavljanju i održavanju bliskih odnosa sa drugima, delimično zbog iskrivljene interpretacije društvenih interakcija, a delimično usled čudnog društvenog ponašanja. Zbog toga nemaju bliske prijatelje, već kontakte održavaju samo sa najbližim rođacima.
Neobično ponašanje i maniri su još jedna odlika. Pojedini su čak sujeverni ili mišljenja da imaju posebne paranormalne moći, te ne čudi što ih drugi ljudi smatraju „čudnim ili ekscentričnim“.
Osobe koje pate od šizotipnog poremećaja ličnosti obične situacije i događaje tumače kao da imaju posebno značenje za njih, dok prema namerama drugih mogu biti paranoični i sumnjičavi.
Ove simptome prate čudne misli i govor, koje se manifestuju upotrebom preterano apstraktnih ili konkretnih fraza, kao i upotrebom fraza ili reči na neobičan način. Primetne su i poteškoće u održavanju kontakta očima.
Koja je razlika između šizotipnog poremećaja ličnosti i shizofrenije?
Iako mnogi stručnjaci šizotipni poremećaj ličnosti svrstavaju u jedan od poremećaja spektra shizofrenije, ali sa blažim oblikom, ne treba ih poistovećivati.
Shizofrenija je teška mentalna bolest u kojoj ljudi gube kontakt sa stvarnošću. Dok ljudi sa šizotipnim poremećajem ličnosti mogu doživeti kratke psihotične epizode sa deluzijama ili halucinacijama. Te epizode nisu tako česte, produžene ili intenzivne kao kod shizofrenije.
Druga ključna razlika je da ljudi sa šizotipskim poremećajem ličnosti obično mogu biti svesni razlike između svojih iskrivljenih ideja i stvarnosti. Oni sa shizofrenijom se generalno ne mogu odvratiti od svojih zabluda.
Kako se leči šizotipni poremećaj ličnosti?
Kognitivno bihejvioralna terapija ima za cilj da pomogne osobi da sagleda svoje misli i emocije kako bi shvatila kako one utiču na postupke. Na taj način može da prepozna iskrivljene obrasce razmišljanja, kao što su referentno, paranoično ili magično razmišljanje. Ova terapija omogućava i testiranje stvarnosti i međuljudskih granica.
Grupna terapija se često primenjuje pri lečenju šizotipnog poremećaja ličnosti. Zahvaljujući njoj otklanjaju se poteškoće socijalne anksioznost i razvijaju socijalne veštine kod pojedinca.
Šizotipni poremećaj ličnosti može da dovede do razvoja depresije, anksioznosti, drugih poremećaja ličnosti, pa i do bolesti zavisnosti. Zato na vreme potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više