Kratak fitilj – Kako eksplozivnu narav držati pod kontrolom?
Kratak fitilj je sve češća pojava modernog doba.
Svaki čovek je u jednom trenutku svog života osetio ljutnju. Reč je o prirodnoj ljudskoj emociji, koja nas upozorava na određenu pretnju. Ujedno, priprema da odgovorimo na nju.
Međutim, problem nastaje kada se ljutnja često javlja i jačeg je intenziteta. Za takve ljude kažemo da imaju „kratak fitilj“. Izgubljena utakmica omiljenog kluba, konobar koji je pokvario porudžbinu ili spori vozač ispred u saobraćaju – samo su neke od situacija koje mogu da izazovu ljutnju, pa i bes kod ovih osoba.
S obzirom da kratak fitilj narušava međuljudske odnose, kao i fizičko i mentalno zdravlje psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako da se sa njim izborite.
Što uzrokuje kratak fitilj?
Kratak fitilj može biti rezultat raznih uticaja, često u kombinaciji jedni sa drugima. Pre svega, vaspitanje je važan faktor. Deca uče posmatrajući odrasle. Ukoliko su česte partnerske svađe pred decom izazvane nekontrolisanom ljutnjom, mališani će ovaj obrazac ponašanja usvojiti kao normalan. Samim tim će u kasnijim godinama ispoljavati ljutnju kao odgovor na mnoge događaje.
Neretko je kratak fitilj uslovljen nekom drugom emocijom, kao što su tuga, nesigurnost, strah, frustracija ili zbunjenost. Tada se javlja kao mehanizam suočavanja, kada osoba ne ume drugačije da se nosi sa intenzivnom primarnom emocijom.
U faktore se svrstava i hronični stres. Konstantna briga oko zadržavanja posla, finansija, strah od neuspeha, kao i razne frustracije mogu biti okidači za čestu ljutnju.
Kratak fitilj ponekad predstavlja simptom nekog poremećaja mentalnog zdravlja. Tu spadaju povremeni eksplozivni poremećaj, određeni anksiozni poremećaji, depresija, opozicioni prkosni poremećaj, bipolarni afektivni poremećaj, posttraumatski stresni poremećaj. Takođe, može biti znak određenih fizičkih bolesti i neuroloških zdravstvenih stanja. Dijabetes, demencija i epilepsija su najčešće.
Kako kratak fitilj držati pod kontrolom?
Uprkos složenoj psihologiji koja stoji iza ispoljavanja nekontrolisane i nepredvidive ljutnje, moguće je pronaći zdrave strategije suočavanja sa ovim jakim emocijama.
Otkrivanje zbog čega se tako lako ili često osećate ljuto je prvi korak u učenju da kontrolišete bes i ljutnju. Vođenje dnevnika može biti korisno u tom smislu, jer vam daje uvid u prošle situacije. Na taj način možete jasno da uvidite koji događaj je izazvao ljutnju. Zatim i da odredite zašto.
Na primer, ako ste se naljutili jer ste zaglavili u saobraćaju, pokušajte da shvatite zašto vas je ta situacija toliko mučila. Da li je to bilo zato što niste dobro spavali prethodne noći, te ste generalno bili nervozni? Zato što ste se tog jutra posvađali sa partnerom i bili zabrinuti za svoju vezu? Možda zato što ste se plašili da ponovo ne zakasnite na posao, te ste se bojali da ne izgubite posao?
Drugi važan korak jeste održavanje zdravih navika. Imajte u vidu da su naše fizičko i mentalno zdravlje usko povezani. To znači da briga o fizičkom zdravlju ima pozitivno dejstvo i na mentalno zdravlje.
Istraživanja pokazuju da bavljenje sportom, čak i rekreativno, oslobađa nas stresa i čini da se osećamo smireno. Zdrava ishrana ima isti efekat, jer smanjuje proizvodnju hormona stresa, kortizola u telu. Svakako, ne treba zaboraviti i kvalitetan san. Ne samo da predstavlja osnovu očuvanja zdravlja, već pomaže telu i umu da se bolje pripreme za upravljanje stresnim situacijama tokom dana.
Jedan od ključnih fizičkih simptoma ljutnje je napetost. Kada počnete da osećate da ste uznemireni, možda ćete primetiti da stežete vilicu ili pesnice i pogrbite ramena. Dok će srce početi brže da vam lupa, a telesna temperatura da raste. U ovakvim trenucima vežbe opuštanja mogu biti korisne. Zahvaljujući njima smanjićete napetost pre nego što ispoljite svoj kratak fitilj.
Najefikasnije vežbe opuštanja su meditacija, progresivna relaksacija mišića, tehnika umirujuće vizualizacije i vežbe brojanja.
Ukoliko sami ne možete da se izborite sa kratkim fitiljem potražite stručnu pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeMehanizmi odbrane – Koje vrste postoje i kao se primenjuju u svakodnevnom životu?
Mehanizmi odbrane predstavljaju svako psihološko sredstvo koje funkcioniše kako bi pružilo zaštitu od neprijatnih osećanja.
Ideja o odbrambenim mehanizmima dolazi iz psihoanalitičke teorije koja ličnost posmatra kao interakciju između tri komponente, a to su Id (Ono), Ego (Ja) i Superego (Nad-Ja). Njihov tvorac je Sigmund Frojd.
Polazeći od svoje teorije, ovaj poznati psihijatar je smatrao da mehanizmi odbrane mogu pomoći ljudima da postave distancu između sebe i pretnji ili neželjenih osećanja, kao što su krivica ili stid. Takođe, istakao je da to nisu pod čovekovom svesnom kontrolom. U stvari, većina ljudi ih primenjuje, a da toga nisu svesni.
Prema psihoanalitičkoj teoriji, kada doživite stresor, podsvest će prvo pratiti situaciju da vidi da li vam može naškoditi. Ako podsvest veruje da situacija može dovesti do emocionalne štete, javljaju se mehanizmi odbrane kao zaštita.
S obzirom da čine prirodni deo psihičkog razvoja identifikovanje koje vrste mehanizama odbrane koristite vi, vaši voljeni, pa čak i vaši saradnici, može vam pomoći u budućim razgovorima i susretima. Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva najčešće.
Poricanje
Poricanje je jedan od najčešćih i najpoznatijih odbrambenih mehanizama. Karakteriše ga odbijanje prihvatanja stvarnosti ili činjenice. Ljudi u poricanju mogu blokirati spoljašnje događaje ili okolnosti iz uma tako da ne moraju da se nose sa emocionalnim uticajem. Drugim rečima, izbegavaju bolna osećanja ili događaje.
Obično se javlja kod osoba koje su doživele gubitak bliske osobe, suočile se sa vešću o teškoj bolesti, kao i kod žrtava nasilja.
Represija
Neugodne misli, bolna sećanja ili iracionalna uverenja mogu da vas uznemire. Umesto da se suoče sa tim mislima, ljudi mogu nesvesno odlučiti da ih sakriju u nadi da će ih potpuno zaboraviti.
Međutim, sećanja ne mogu u potpunosti nestati. Kao posledica njihovog sakrivanja dolazi do promene ponašanja, uključujući i odnose sa drugima.
Projekcija
Projekcija znači prebacivanje spolja, tj. projektovanje psihičkog sadržaja na neki spoljašnji objekat, osobu ili situaciju. Ovi mehanizmi odbrane su tipični za strahove i fobije. Naime, lakše je kloniti se nečeg strašnog što je napolju, nego boriti se sa strahom koji je u nama samima.
Može se javiti i u svakodnevnim odnosima. Na primer, možda vam se ne sviđa novi saradnik. Umesto to da prihvatite, počinjete sve njegove reči i postupke prema vama da tumačite na najgori mogući način.
Regresija
Regresija predstavlja vraćanje na prevaziđene, ranije oblike ponašanja koje je osoba „prerasla“. Najočiglednija je kod male dece. Kada doživi traumu dete može iznenada da počne da se ponaša kao da je beba, te ponovo sisa palac ili mokri noću u krevetu.
Nije redak slučaj da se regresija javi kod odraslih. U nastojanju da se izbori sa neprijatnim događajima osoba počinje da spava sa plišanim igračkama, žvaće kosu, jede hranu za koju misli da će doneti utehu i sl.
Racionalizacija
Racionalizacija je odbrambeni mehanizam kojim osoba pokušava da objasni nepoželjne događaje sopstvenim skupom „činjenica“. Na taj način se oseća prijatno sa izborom koju je napravila, čak i ako je svesna da nije u redu.
Na primer, neko ko nije dobio unapređenje na poslu može reći da ionako ne želi unapređenje.
Sublimacija
Ova vrsta odbrambenog mehanizma se smatra zrelom, pozitivnom strategijom. Ljudi koji se oslanjaju na sublimaciju odlučuju da preusmere snažne emocije ili osećanja u objekat ili aktivnost koja je prikladna i bezbedna.
Na primer, umesto da nastane konflikt u radnom okruženju tokom stresnog radnog dana, odlučite da svoju frustraciju usmerite na čas kik-boksa.
Reaktivna formacija
Ljudi koji koriste ovaj odbrambeni mehanizam prepoznaju kako se osećaju, ali biraju da se ponašaju suprotno od svog instinkta.
Osoba koja reaguje na ovaj način, na primer, može osećati da ne treba da izražava negativne emocije, kao što su bes ili frustracija. Zbog toga bira previše pozitivan način, što preti da preraste u toksičnu pozitivnost.
Intelektualizacija
Intelektualizacija akcenat stavlja na intelektualno, dok teži da sve emocije ukloni iz svojih odgovora. U trenutku kada oseti neprijatnost osoba se ne suočava sa osećanjima koja je ona izazvala, već se fokusira na intelektualiziranje, te previše „razmišlja i filozofira”. Time, zapravo, nastoji da se odbrani od osećanja koja su trenutno neprihvatljiva.
Nažalost, mehanizmi odbrane mogu da postanu patološki, narušavajući kvalitet života. U tom slučaju potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Strah od porođaja – Zašto se javlja i kako ga se osloboditi?
Strah od porođaja je čest problem trudnica, ali i žena koje tek planiraju trudnoću.
Trudnoća je nešto najlepše u životu svake žene. Saznanje da ćete postati roditelj ne može se ni sa čim porediti. Dani ispunjeni očekivanjem da konačno uzmete u ruke svoju bebu prati neizmerna sreća. Nažalost, sa njima dolaze i strepnja i brojne nedoumice.
Da li će sa detetom biti sve u redu? Da li ću biti dobra majka? Koji je najbolji stil roditeljstva? Ova i slična pitanja postavljaju sve buduće majke, te ne čudi što je određeni nivo anksioznosti u trudnoći sasvim normalna pojava.
Međutim, šta je sa strahom koji se javlja? S obzirom da trudnice često kriju, čak i od najbližih, da imaju strah od porođaja psihološko savetovališta Sana vam otkriva kako sa njim da se nosite.
Strah od porođaja može biti primaran i sekundaran
Primaran se javlja kod žena koje nikada nisu rađale. Izazvan je najčešće pričama drugih koje su doživele traumatično iskustvo na porođaju. Mada mogu ga prouzrokovati i objave na društvenim mrežama, u medijima ili na televiziji.
Sekundaran strah od porođaja može se razvija nakon ličnog traumatskog događaja tokom trudnoće ili porođaja.
Zašto se javlja?
Strah od porođaja je potpuno opravdan, ukoliko je u granicama realnog. Predstavlja, zapravo, niz strahova sa kojima se trudnice suočavaju. Pre svega, to je strah od neizvesnog. Proizilazi obično od neznanja šta vas čeka u porodilištu, te se najčešće javlja kod žena koje su prvi put trudne.
Mnoge trudnice se plaše bola, hirurških intervencija i krvi. Samim tim ove strahove povezuju sa strahom od porođaja, dok se kod pojedinih on manifestuje strahom od smrti tokom porođaja.
Istraživanja pokazuju da više od 70 odsto trudnica brine da neće moći trudnoću da iznesu do kraja, te je prisutan strah od pobačaja, kao i strah od prevremenog porođaja. Nije redak slučaj da se strah od porođaja vezuje sa strahom od samoće. Odnosno, strepnjom da će ostati sama sa detetom.
Kako ga prevazići?
Razgovor o strahu koji vas muči je najbolje sredstvo u borbi sa njim. Umesto da krijete od drugih da se plašite, iskoristite pozitivnu stranu. Neka strah bude podsticaj da se dobro pripremite za važan događaj u svom životu.
Otvoreno razgovarajte sa partnerom o svemu što vas muči. Znajući da voljena osoba razume kroz šta prolazite i imate podršku od njega učiniće da brige izgledaju manje.
Nemojte se stideti da pitate svog lekara sve što vas zanima u vezi porođaja. Počev od prijema, preko kompletne procedure, pa do otpusta – prođite svaki korak detaljno sa lekarom. Takođe, veoma je bitno da znate kakve sve promene možete očekivati u fizičkom i mentalnom zdravlju tokom trudnoće.
Stručnjaci ističu da ako je trudnica dobro informisana i unapred zna sve što će se dešavati, strah od porođaja biće manje izražen.
Preporučljivo je da upišete i neku školu roditeljstva i napravite plan porođaja. Ne samo da će predavanja olakšati pripreme za porođaj, već će vam dati osećaj sigurnosti i kontrole.
Obavezno redovno meditirajte, a ako možete krenite na jogu ili neke druge vežba opuštanja.
Ukoliko je strah od porođaja i dalje prisutan u velikoj meri kontaktirajte psihološko savetovalište Sana. Klinički psiholog Mr Ana Gligorić pomoći će vam da se suočite sa svojim strahom i da ga prevaziđete.
Pročitaj VišeSadistički poremećaj ličnosti
Sadistički poremećaj ličnosti je definisan rasprostranjenim obrascem sadističkog i okrutnog ponašanja.
Prvobitno se koristio za opisivanje pojedinaca koji su imali seksualno zadovoljstvo u nanošenju bola drugima. Ubrzo je pojam proširen tako da uključio i one koji jednostavno doživljavaju opšte zadovoljstvo i zadovoljstvo u patnji drugih. Na osnovu toga sadistički poremećaj ličnosti je uveden u Dijagnostički i statistički priručnik o mentalnim poremećajima 1987. godine.
U kasnijim verzijama je uklonjen, jer su psihijatri verovali da će se koristiti za pravno opravdanje sadističkog ponašanja.
Iako danas sadistički poremećaj ličnosti nije priznat kao mentalna bolest, mnogi stručnjaci za mentalno zdravlje i dalje prepoznaju njegovo prisustvo kao stanje.
Šta uzrokuje sadistički poremećaj ličnosti?
Čak i nakon decenija vođenja studija o sadističkom poremećaju ličnosti, stručnjaci nisu otkrili tačan uzrok. I dok pojedini ističu da je posledica okruženja, drugi smatraju da je rezultat lošeg roditeljstva. Pojedini pak smatraju da je u pitanju urođena želja za moći.
Bez obzira što tačan uzrok nije poznat, postoje faktori rizika koji povećavaju šanse da osoba razvije sadistički poremećaj ličnosti. Tu, pre svega, spadaju preživljene traume i zlostavljanja u detinjstvu. Takvi događaji mogu da dovedu do zadržavanja emocija, koje se u kasnijim godinama ispoljavaju u vidu osvete drugima.
Siromaštvo je još jedan okidač. Odrastanje u porodici koja je na ivici egzistencije može da dovede do želje za moći. Takođe, lični neuspesi stvaraju intenzivna emocionalna previranja. U kasnijim godinama ona se manifestuju željom da drugi postanu isto tako jadni kao što su oni nekada bili.
Ne treba zanemariti ni naslednu komponenta. Baš kao antisocijalni poremećaj ličnosti i mazohistički poremećaj ličnosti, tako i sadistički poremećaj ličnosti ima genetsku vezu.
Vrste sadističkog poremećaja ličnosti
Postoje četiri vrste, a svaka se razlikuje na osnovu karakteristika.
Ljudi sa sadističkim poremećajem ličnosti beskičmenog tipa ponašaju se nesigurno ili kukavički. Odatle i naziv „beskičmenim“. Oni se, zapravo pretvaraju da su hrabri, ali zaista nisu. Zbog toga kada se osećaju ugroženo projektuju neprijateljske fantazije i napadaju prvi kako bi izbegli da budu povređeni.
Tiranski sadistički poremećaj ličnosti pokazuje negativne karakteristike podstaknute pretnjom i brutalizacijom drugih. Ove osobe žude za moći nad drugima, te koriste reči kao oružje kako bi ih naveli da im se potčine. Pri čemu ne preuzimaju odgovornost za svoje postupke, već stalno optužuju druge.
Prisilni sadistički poremećaj ličnosti pokazuje tendenciju za sprovođenjem onog u šta osoba veruje iako je to moralno pogrešno. Glavni cilj je da da preuzmu kontrolu i izreknu kaznu. Obično joj to i omogućava položaj na kome se nalazi.
Ljudi sa eksplozivnim sadističkim poremećajem ličnosti su nepredvidivo nasilni kada se osećaju frustrirano, poniženo, beznadežno ili izgube kontrolu nad situacijom. Lični neuspeh dovodi do osvete drugima za bol koju osećaju. Istovremeno, pokazuju znake graničnog poremećaja ličnosti. Neretko koriste nasilje da bi se oslobodili nagomilane emocije poniženja ili frustracije.
Da li se sadistički poremećaj može izlečiti?
Baš kao i drugi poremećaji ličnosti, sadizam se teško leči, ali to ne znači da je nemoguće. Kognitivna bihejvioralna terapija i terapija dijalektičkog ponašanja su najefikasnije intervencije za ovaj problem.
Ako mislite da vaša voljena osoba ima sadistički poremećaj ličnosti ili ste, možda, primetili karakteristike povezane sa njim kod sebe i želite da ih promenite, potražite pomoć psihološkog savetovališta Sana.
Pročitaj Više
Intrapersonalna inteligencija – Zašto je važna i koje su njene karakteristike?
Intrapersonalna inteligencija je jedna od 8 vrsta inteligencija koje je razvio Howard Gardner. Ovaj američki psiholog je u svom delu „Teorija višestrukih inteligencija“ definisao inteligenciju kao „sposobnost rešavanja problema ili razvoja proizvoda, koji su važni u kulturnom kontekstu ili u datoj zajednici“.
Na osnovu te definicije identifikovao je 8 tipova inteligencija koje ljudsko biće ima sa kapacitetom za razvoj. One imaju međusobno dejstvo, ali deluju i samostalno.
Prema Gardneru, intrapersonalna inteligencija je sposobnost istraživanja sopstvenog unutrašnjeg sveta i osećanja. Odnosno, sposobnost samorefleksije, spoznaje svojih snaga i slabosti, kao i osećanja i misaonih procesa koji čine samospoznaju.
S obzirom da intrapersonalna inteligencija može pomoći da se osoba fokusira na planiranje i upravljanje svojim životom psihološko savetovalište Sana vam otkriva njene osnovne karakteristike.
Koje su karakteristike intrapersonalne inteligencije?
Iako će, možda, nekima definicija intrapersonalne inteligencije delovati kao opis za narcisoidni poremećaj ličnosti, postoji velika razlika. Pre svega, osobe sa ovom inteligencijom su zabrinute za okruženje oko sebe, a ne samo za sebe. Zapravo, one počinju da upoznaju druge ljude upoznavajući sebe. Takođe, svesni su svojih prednosti, ali se ne hvale.
Intrapersonalna inteligencija donosi jaku intuiciju i razumevanje sopstvenih osećanja. Samim tim i razumevanje osećanja i misli drugih. Ovi ljudi su spremni da primene ono što nauče u svakodnevnom životu. Često su veoma odlučni da postignu svoje ciljeve bez obzira koliko godina imaju.
Kako vole da provode vreme sami, nije redak slučaj da pokazuju znake introvertnosti. Posebno mlađi u odnosu na svoje vršnjake.
Još jedna značajna karakteristika jeste razumevanje sopstvenih grešaka. Na taj način uče da izbegnu slične situacije u budućnosti. Ujedno poseduju visoku kontrolu besa.
Osobe sa ovom vrstom inteligencije često teže da svoja osećanja i misli izraze na kreativne načine, na primer kroz pisanje ili muziku.
Zašto je intrapersonalna inteligencija važna?
Intrapersonalna inteligencija ide korak dalje od emocionalne inteligencije. Mogućnost razumevanja šta se dešava u vašem umu i svest o svojim emocijama obezbeđuje vam jasno postavljanje ciljeva.
Povezivanje sa drugima, bilo da se radi o kolegama, prijateljima ili porodici, deo je stvaranja smislenog života. Ljudi koji su razvili svoju intrapersonalnu inteligenciju dobri su u međuljudskim odnosima i komunikaciji. Svesni su svojih misli i razumeju da ono što misle direktno utiče na njihov stav prema životu i kako se osećaju o sebi. Sa tim dolazi i razumevanje šta treba da urade da bi promenili svoje okolnosti ili postigli određene ciljeve.
Drugim rečima, sinhronizovani su sa sobom i sposobni da se razvijaju kako se njihov život i okolnosti menjaju.
Intrapersonalna inteligencija omogućava i napredovanje u karijeri. Kada poznajete sebe, ne dozvoljavate da vam spoljni uticaji poljuljaju samopouzdanje. U skladu sa tim kritiku prihvatate kao priliku za poboljšanje, dok vas toksični komentari ne dotiču.
Kako razviti intrapersonalnu inteligenciju?
Howard Gardner smatra da se ljudi ne rađaju sa pojedinim vrstama inteligencije.To znači da možemo da poboljšamo svoje kognitivne veštine kako bismo postigli intrapersonalnu inteligenciju.
Jedan od najlakših načina jeste vođenje dnevnika. Rutinsko beleženje događaja, ali i misli i osećanja pomaže u stvaranju svesti.
Obavezno odvojite vreme za razmišljanje. Nije bitno o čemu mislite. Bićete šokirani uticajem misaonih putovanja tokom kratkih pauza tokom jednog dana.
Važno je da znate da ljudi sa visokom intrapersonalnom inteligencijom mogu razumeti osećanja i misli drugih ljudi. Zbog toga je ključno negovanje društvenih hobija kako biste bili u interakciji sa drugima.
Intrapersonalna inteligencija se razvija kroz učenje i praksu. Ukoliko ne možete sami da pronađete najbolje načine za njen razvoj potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeStres kod žena – Zašto se javlja i koji su simptomi?
Stres kod žena je česta pojava.
Kao odgovor tela na svakodnevne događaje, stres je postao sasvim deo naših života. Može varirati od blagog i kratkoročnog do ekstremnog i dugotrajnog.
Kratkoročna izloženost stresu najčešće ima pozitivno dejstvo. Verovali ili ne, on nas može motivisati da postignemo značajne ciljeve.
Međutim, dugotrajna izloženost stresu predstavlja opasnost. Nažalost, žene imaju mnoštvo privatnih i poslovnih obaveza, te mnoge i ne primete da su izložene destruktivnom dejstvu stresa. Zbog toga hronični stres nekim ženama izgleda kao normalan način života, što je velika greška.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako na vreme da ga prepoznate.
Zašto se javlja stres kod žena?
Postoji mnogo uzroka stresa. Pojedini su isti kod muškaraca i žena. Egzistencijalna pitanja, gubitak posla, smrt voljene osobe, suočavanje sa nezdravim vezama, novčani problemi – samo su neki od njih.
Postoje i oni koji su svojstveni samo ženama. Naime, u današnjem društvu, uloge žena često uključuju porodične obaveze, brigu o deci i/ili starijim roditeljima, radne obaveze, kao i druge svakodnevne aktivnosti. Kako se povećavaju zahtevi za ispunjavanje ovih uloga, žene se mogu osećati preplavljene vremenskim pritiscima i neizmirenim obavezama.
Strah od neuspeha je konstantno prisutan, povećavajući nivo stresa. Često žene provode više vremena zadovoljavajući potrebe drugih, umesto da neguju svoje potrebe. Ako funkcionišu pod visokim nivoom stresa, one možda neće ni prepoznati koje su njihove potrebe.
Da li žene i muškarci različito reaguju na stres?
Stres kod žena je izraženiji nego kod jačeg pola. Statistički podaci pokazuju da su žene u većoj meri izložene hroničnom stresu. Takođe, viši je i nivo stresa. Na skali od 10, 28 odsto žena (u odnosu na 20 odsto muškaraca) je prijavilo da se njihov nivo stresa kreće od 8 do čak 10. Pri čemu se kod polovine njih stres povećao u poslednjih 5 godina.
Jasno je da muškarci i žene imaju tendenciju da se nose sa stresom na veoma različite načine – ali zašto? Jedan od najvažnijih razloga za postojanje razlike jesu hormoni. Tri igraju ključnu ulogu: kortizol, epinefrin i oksitocin.
Kada dođe do stresne situacije, hormoni kortizol i epinefrin zajedno podižu krvni pritisak i nivo šećera u krvi. Dok sam kortizol smanjuje efikasnost imunog sistema. Tada na scenu stupa oksitocin, koji smanjuju dalje povećanje proizvodnje kortizola i epinefrina. Na taj način podstiče negujuće i opuštajuće emocije.
Kod žena nivo oksitocina je viši, te se one češće „sprijateljuju“ sa aktivatorima stresa kako bi izbegle dalje nevolje i zaštitile ne samo sebe, već i svoje bližnje.
Muškarci, sa druge strane, imaju manju količinu oksitocina. Zato oni reaguju na stres na uobičajeni „fight or flight“ način.
Koji su simptomi stresa kod žena?
Stres kod žena utiče na sve aspekte kako mentalne, tako i fizičke.
Fizički znaci da je žena pod stresom su česte glavobolje, hronični umor, kožni problemi, uznemireni stomak, bol, naročito u leđima i vratu. Javljaju se i poremećaji spavanja, kao i poremećaji ishrane.
U psihičke simptome svrstavaju se anksioznost, depresija, nagle promene raspoložanje. Prate ih slaba koncentracija, zaboravnost, nemogućnost donošenja odluka. Kod pojedinih žena stres dovodi do razdražljivosti, osećaja da su van kontrole, pa i besa.
Na društevnom nivou primetna je apatija, nedostatak intimnosti, usamljenost, gubitak interesovanja za nekada drage aktivnosti.
Hronični stres kod žena ne treba olako shvatiti, jer može da naruši ne samo kvalitet života, već i zdravlje. Ukoliko ne umete da se same sa njim izborite potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj VišeShizoafektivni poremećaj
Shizoafektivni poremećaj je poremećaj mentalnog zdravlja. Karakteriše ga kombinacija simptoma shizofrenije, kao što su halucinacije ili deluzije, i simptoma poremećaja raspoloženja, kao što su depresija ili manija. Upravo zbog toga ovaj poremećaj se često u početku pogrešno dijagnostikuje kao bipolarni poremećaj ili shizofrenija.
Prema Dijagnostičkom i statističkom priručniku za mentalne poremećaje shizoafektivni poremećaj može biti bipolarni tip ili depresivni tip. Bipolarni tip uključuje epizode manije i ponekad velike depresije. Dok se kod depresivnog tipa javljaju samo velike depresivne epizode.
Istraživanja pokazuju da je češći od afektivnog poremećaja, ali ređi od shizofrenije. Ipak, ne treba ga zanemariti. Nelečeni shizoafektivni poremećaj može dovesti do problema u funkcionisanju na poslu, u školi i u društvenim situacijama, uzrokujući usamljenost.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako na vreme da prepoznate problem.
Koji su uzroci shizoafektivnog poremećaja?
Tačan uzrok nije poznat, te se smatra da shizoafektivni poremećaj nastaje kombinacijom više faktora.
Genetika igra važnu ulogu. To znači da postoji veća verovatnoća da će se razviiti ukoliko u porodici ima članova koji pate ne samo od ovog poremećaja, već i od shizofrenije ili bipolarnog poremaćaja.
Novije studije pokazuju da njegova pojava može biti uslovljena i strukturom mozga. Odnosno, načinom na koji percipiramo stvarnost.
Ne treba zaboraviti ni faktore okruženja. Naime, pojedini stresni događaji, poput smrti drage osobe, razvoda ili gubitka posla, čine osnovu za pokretanje shizoafektivnog poremećaja.
Upotreba nedozvoljenih supstanci, naročito LSD, takođe, se svrstava u potencijalne faktore rizika.
Kako prepoznati shizoafektivni poremećaj?
Shizoafektivni poremećaj ima individualni karakter. Samim tim i simptomi se razlikuju od osobe do osobe. Zavise i od tipa poremećaja.
Ipak, postoje određeni karakteristični znaci. To su, pre svega, halucinacije. One se manifestuju u vidu viđenje ili slušanje stvari koje ne postoje. Zatim, zablude, tj. lažna, fiksna uverenja kojih se osoba drži čak i kada se dokaže da su neosnovana.
Ove simptome često prati neorganizovano razmišljanje. Osoba se može vrlo brzo prebaciti sa jedne teme na drugu ili dati odgovore koji su potpuno nepovezani.
Depresivno raspoloženje je obavezno kod depresivnog tipa. Karakteriše ga osećaj tuge, praznine, bezvrednosti. U težem obliku javljaju se i suicidne misli.
Sa druge strane, kod bipolarnog tipa prisutno je manično ponašanje. Ono podrazumeva osećaj euforije, sa povećanjem energije i smanjenom potrebom za snom. Osoba je preplavljena idejama i različitim mislima, a nije redak slučaj da je spremna i da se upusti u rizično ponašanje.
Kada treba potražiti pomoć?
Shizoafektivni poremećaj može da dovede do brojnih problema u životu. Socijalna distanca, loši međuljudski odnosi, anksiozni poremećaji – samo su neki od njih.
Osobe sa ovim poremećajem imaju problem da zadrže posao, te su mnogi od njih nezaposleni. Egistencijalni problemi uticali su da pojedini čak postanu beskućnici. Povećan je i rizik od bolesti zavisnosti, ali i od pokušaja samoubistva.
Imajući ovo u vidu veoma je važno započeti sa lečenjem na vreme. Terapija podrazumeva kombinaciju farmakoterapije i psihoterapije. Lekovi koji se koriste jesu stabilizatori raspoloženja, antipsihotici i antidepresivi. Dok se od psihoterapije primenjuju kognitivno bihejvioralna terapija i porodična terapija.
Shizoafektivni poremećaj se može držati pod kontrolom uz odgovarajuću terapiju. Zato potražite pomoć u psihološkom savetovalištu Sana.
Pročitaj Više
Otelo sindrom -Patološka ljubomora koju ne treba olako shvatiti!
Otelo sindrom predstavlja patološku ljubomoru koja je poznata i kao morbidna ili deluziona ljubomora.
Ljubomora je prirodan odgovor na osećaj straha od gubitka drage osobe. Za razliku od normalnog, patološki oblik se javlja kada ne postoji objektivan razlog, niti naznake da je opstanak veze doveden u opasnost. To znači da je osoba zaokupljena mišlju da je partner neveran, bez jasnih dokaza za to. Pri čemu često potkrepljuje svoje tvrdnje naizgled normalnim, svakodnevnim događajima.
Otelo sindrom nije samo vrsta ljubomore, već se smatra podtipom deluzionalnog poremećaja. Naziv potiče od Šekspirovog junaka Otela. Ovaj mornar iz Venecije postaje sumnjičav zbog navodne prevare svoje supruge, Dezdemone. Ljubomora ga toliko izjeda da na kraju odlučuje da ubije suprugu, a zatim izvrši samoubistvo.
Termin je prvi put upotrebio britanski psihijatar Džon Tod 50-ih godina. Primetio je da se sa patološkom ljubomorom više „bori“ jači pol i to u odnosu 60 prema 40. Neretko ona može da dovede do ozbiljnih posledica.
Imajući ovo u vidu psihološko savetovalište Sana vam otkriva kako na vreme da prepoznate njene simptome.
Zašto se javlja Otelo sindrom?
Tačan uzrok nije otkriven. Tod je, čak, primetio da se Otelo sindrom razvija sasvim spontano ili na bazi psihičkih stanja.
Važnu ulogu igra genetika. Odnosno, postoji veća verovatnoća da će se razviti ukoliko u porodici postoje već registrovani slučajevi mentalnih poremećaja, uključujući i patološku ljubomoru.
Kao uzročnici navode se i određena psihička stanja, poput shizofrenije. Mada može biti i posledica traume iz prethodnih veza ili iz odnosa sa roditeljima u detinjstvu.
Otelo sindrom je, ponekad, pratilac neurodegenerativnih bolesti. Posebno Alchajmerove bolesti ili Parkinsonove bolesti. To znači da pokretač može biti fiziološke prirode. Često se razvija i tokom alkoholizma i zavisnosti od kokaina.
Kako prepoznati Otelo sindrom?
Okidači se razlikuju među polovima. Tako je za muškarce najjači okidač seksualna nevera, a kod žena to je emocionalna nevera. Ipak, simptomi su isti.
Sumanute ideje neverstva su karakateristični znaci. Prate ih stalno preispitivanje partnera, sumnje u njegovu aktivnost i traženje dokaza o prevari. U pojedinim slučajevima dolazi i do uhođenja.
Deluzije mogu biti toliko izražene da se analizira partnerovo ponašanje iz davne prošlosti. Tako, na primer, osmeh koji je voljena osoba uputila nekom drugom sada postaje znak neverstva.
Osobe koje pate od patološke ljubomore često ispoljavaju i znake depersonalizacije. Odnosno, smatraju da se partner promenio fizički i psihički. Takođe su impulsivnog karaktera, a u krajnjoj meri se javlja i agresivnost.
Na osnovu ovih simptoma Otelo sindrom se razvija kroz 3 režima. Prvo je režim „detektiva“. U njemu je sva pažnja usmerena na traženje dokaza neverstva. Sledi režim „agresora“. U ovoj fazi na različite načine vrši se pritisak na partnera da prizna grešku. Poslednji je režim „manipulatora“. Igrajući igru „žrtve“ manipulator pokušava da na sažaljenje „izvuče“ priznanje.
Tretman za Otelo sindrom
Patološku ljubomoru ne treba olako shvatiti. Posebno kada se zna da ima nepredvidiv karakter, te partner nikada sa sigurnošću ne može da zna kada će doći do eskalacije.
Da bi se izbegle opasne situacije neophodna je stručna pomoć. Ona uključuje ne samo indvidualnu terapiju, već i porodičnu psihoterapiju.
Ukoliko ste primetili kod partnera neki od navedenih simptoma kontaktirajte psihološko savetovalište Sanu.
Pročitaj Više